Vojo Šindolić: Rezalište uspomena
Vježba
U svojim osamljenostima
danima mogu šutjeti –
šutnja je to lišena
dubljeg značenja
premda mi riječi
uopće ne nedostaju ne nedostaju
oblik je to samovanja
i ravnodušnosti
čak određenog zadovoljstva
i bespomoćnog osmjehivanja
otkrivajući smisao u svemu i svačemu
– tu i tamo, s vremena na vrijeme
pojavi se sigurnost,
uvjerenost u otuđenost
koju ne želim razumjeti
u savršenoj akustici nerazumijevanja.
Beograd, 19. travnja 2017.
Dijagnostika
zahvaljujući ustrajnoj ludosti hrvatskih jezikoslovaca
i njihovom nacionalnom samoodređenju
milicajci su postali policajci,
a novogodišnje jelke
božićna drvca,
Djed Mraz
preodjenuo se
u Djeda Božićnjaka,
i kao da sreće i čestitosti
imamo u izobilju
Sretan Božić
postao je
Čestit Božić
jedino još purice
nisu promijenile ime
i svakog Božića
i dalje završavaju
na blagdanskim tanjurima
23. prosinca 2017.
Čitatelji
Oni koji iz javnih knjižnica
posude jednu ili dvije zbirke poezije
na nekoliko tjedana
i potom
u samim pjesmama
kemijskom olovkom
podcrtaju pojedine stihove
koji im se sviđaju –
je li to njihovo znanje
ili potpuna nemoć?
8. ožujka 2018.
Pjesma
čitajući Danijela Dragojevića
Pjesma je događaj
a ne jednoznačna misao.
Pjesma može biti objašnjena
i ovako i onako
a najčešće svakako.
Može se iz nje izvući jedna misao
ili naći čitav sustav.
Kritička tumačenja pjesme
nemaju veze s poezijom.
Zašto brojni ljudi pišu pjesme?
Oni koji ih pišu većinom
odgovaraju da kroz poeziju
lakše izražavaju svoje osjećaje, misli
i reakcije spram svijeta
i svega što ih okružuje
pa čak i vlastu intimu.
A oni bolji pjesnici,
zašto oni pišu pjesme?
Zato jer znaju nemoć
objašnjavanja.
10. srpnja 2018.
Vatra i vatra
,,vatra ne može biti svjedok vatri“
– Bei Dao
Cijelo jedno stoljeće
čak i mnogo duže
željezničari i vatrogasci
bili su poseban soj ljudi.
Ne više.
Mislim na vrijeme kad su
lokomotive imale pogon na ugljen,
a požari bili gašeni vodom
i požrtvovnošću vatrogasaca u borbi protiv vatre.
Odavno nije više tako.
Vlakovi jure nekoliko stotina km na sat,
a požari se gase na razne načine
i raznim kemijskim sredstvima.
Poput Miljenka Stančića i Živojina Pavlovića,
dvojice nepopravljivih zaljubljenika u vlakove,
još zamišljam okupljanja
umornih vlakovođa, skretničara
i konduktera u željezničarskim kantinama,
i negdje između
željezničarskog i vatrogasnog doma
uvijek se nalazio i Hotel Pošta,
prolazan koliko i svaka poštanska pošiljka,
koliko i svaki putnik.
Međutim,
meni je osobito zanimljiva suprotnost djelatnosti
koje su željezničari i vatrogasci obavljali.
Bez velike i stalne vatre
lokomotiva nije mogla napredovati,
a vatrogasci su se uporno
borili protiv velike vatre i požara.
I sve mi se nekako čini
u povijesti svijeta
nikad veće jedinstvenosti i suprotnosti!
Vatra i vatra.
25. kolovoza 2018.
Ona i oni
Zaljubljenici u Facebook.
Među mnogima
takva je i moja žena.
Više vremena provede na FB
i to svakoga dana
nego kuhajući, perući,
stavljajući oprano rublje da se suši,
zalijevajući cvijeće,
brišući prašinu s ukrasnih predmeta
i polica s knjigama,
ili čak uljepšavajući se,
gledajući se u zrcalo, šminkajući se.
Mogu biti zarastao u bradu od tjedan dana
ona to ne primjećuje
niti tome pridaje bilo kakvo
pozitivno ili negativno značenje,
ali neka netko drugi objavi na FB
fotku kako je obrijao bradu
staru tjedan dana
istog trena će to s oduševljenjem komentirati
i pritisnuti znak za “lajkanje”
kao da je to nešto
doista važno i značajno.
Uvečer, prije spavanja,
umjesto poljupca,
sat vremena
razmjenjuje misli i informacije
s brojnim prijateljima i prijateljicama,
svima ponešto napiše ili odgovori
i kad sve detaljno pregleda
ugasi kompjuter,
okrene mi leđa
i bez izgovorene riječi
zaspi.
Ista scena ponavlja se ujutro.
Bez izgovorene riječi,
bez jutarnjeg poljupca
skuha si kavu
upali mobilni telefon
ili uključi laptop
i ode na FB.
I tako opet provede sat
ili više vremena.
Potom ustane,
odjene se i započne radni dan.
Naravno, preko dana
koristeći pametni telefon
bezbroj puta ode na FB
provjeriti “što ima novoga”
ili, ako treba,
nekomu se javiti
ili odgovoriti na poruku.
Katkada, u tim
besmislenim i bolnim trenucima
savršeno sam svjestan
da sve vrijeme
živim sam.
26. kolovoza 2018.
Ogoljenosti
Kao jedna jedina vješalica
u ispražnjenom ormaru.
28. kolovoza 2018.
U svemu što gledam
vidim ono čega nema.
Osjeća li se tako i slijepac
i u svemu što ne vidi
intuitivno naslućuje
i dočarava si
sve što želi vidjeti?
30. kolovoza 2018.
Nekoliko puta
svoju mladost
pakirao sam u kovčege, torbe i kartonske kutije
i nosio sa sobom
u neki drugi grad,
u neki drugi stan.
1. rujna 2018.
Dubrovački Stradun
tužan je dubrovački Stradun
u dugu i kasnu zimsku noć,
nigdje nikoga
ni ljetnjih pokazivačica mesne ljepote
ni stolova i stolica
ni pijanih stranaca i strankinja
ni veselog žamora
iz kafića i restorana profita
ni osvijetljenih izloga
globalizacijskog kič turizma
dubrovački Stradun u zimu
to je jedan nijemi i nemoćni starac
koji čeka da od studeni i nebrige umre
bilo kojeg dana ili noći
i ponovno se reinkarnira
u suncem osvijetljenom
metežu ljeta.
11. siječnja 2019.
Kiša
Kiša je
nesvjetovna ljubav
koja se ne nada ničemu od svijeta
William C. Williams
Gdje kiša započinje?
Na nebu? Ili u oblacima?
A gdje završava, gdje svojim kapima udara?
Na zemlji,
u rijekama i morima,
tako nas već stoljećima uče.
Za velikog i snažnog pljuska
ili tek za dugotrajnog romona
koji se jedva vidi
golim okom
kiša putuje taj svoj put
od gore do dolje
kao takvu,
kao oborinu u obliku vodenih kapi
kišu možemo promatrati
na bezbroj načina
za zatvorenim prozorom bolesničke sobe,
za otvorenim prozorom
udišući ozon,
za različitim staklima
koji promatraču brane intimniji pristup
s kišobranom u ruci
nasred gradskog trga
ili sjedeći u kavani
i čekajući da kiša prestane
ušavši u crkvu
i predavši se molitivi,
ne razmišljajući o toj
nebeskoj sluškinji
raznolikih božjih raspoloženja,
I, je li kiša
nebeska ili zemaljska metafora?
Dubrovnik, 19. veljače 2019.
Događaj
Usred tople zime
krupna muha
zunzajući
uletjela u hladnjak
i
zauvijek završila
svoje zimsko ljetovanje.
6. prosinca 2019.
