Apstrakt: U eseju razmatram fenomen starenja kao dar protoka vremena i tumačim ga u suprotnosti prema uvriježenom stavu da je starost gubitak, manjak, propadanje. Tekst prvenstveno razmatra filozofski pojam starenja koji je povezan sa smislom života i odnosom prema ljudskoj sudbini. U tom pogledu, starost je doba dostojanstva, mira, stabilnosti, promišljanja i najviših spoznaja. Takođe, razmatram izazove ženskog starenja, koje je oduvijek bilo stigmatizovano u istoriji civilizacije i literaturi koja se bavi prikazom starijih žena. Zastupam tezu da je protok vremena subjektivan osjećaj i dar koji mora da prkosi teroru ejdžizma i diskreditaciji ženskog bića, iskustva i tijela. Pribjegavam nalazima humanistike, nasuprot opšteprihvaćenim društvenim konstruktima, poduprijetim pristupima medicine, gerontologije i medija.
Ključne riječi: dar, protok vremena, smisao, starenje, ejdžizam, dekonstrukcija
U jednoj sceni filma Vječiti vizionar, glavni glumac koji tumači lik slavnog pisca Luiđija Pirandela, staje pred ogledalo i u prisustvu mlađane glumice Marte, zahvaljujući čijem talentu i performansu njegova djela izazivaju ovacije i divljenje pozorišne publike, izgovara sljedeće riječi, praćene unezvjerenim i duboko tužnim pogledom u vlastiti odraz: „Vidiš starca…lice prepuno bora, isušene usne. Ti ne možeš znati tu strašnu stvar koja se dešava starima. Ogledalo. Otkriti sebe odjednom. I stid. Stid kad se susretneš sa izgledom starca…a srce još mlado, vruće“. Ovaj tužni i razočarani „starac“ potom odlazi iz kadra. Ostaje ona, zbunjena i u nevjerici. Režiser nam dopušta da samo nekoliko sekundi posmatramo njeno besprekorno lice, koje narušava razmazana šminka, ali mnogo više strah što su joj maestrove riječi izazvale. Film se nastavlja, prateći Pirandelove intimne tragedije i svjetsku slavu. I ne doznajemo šta Marta misli o protoku vremena i nazire li propast ili dar. Niti doznajemo čemu maestrov stid. Zašto se srami protoka vremena, oličenog na koži, dok mu je srce gorljivo? Zbog čega odlučuje da mre našavši se pred ogledalom, zanemarivši ono što mu duša ište?
*
Kroz cjelokupnu istoriju civilizacije, u većini kultura s kojima se susrećemo u razgovoru s literaturom i dostupnim svjedočanstvima, fenomen starosti ili proces starenja razmatra se sa zlokobnim, zastrašujućim tonom, usmjerenim ka spoljašnjim, fizičkim naznakama čovjekovog „propadanja“. Postajući vremešno, ljudsko biće biva suvišno, neupotrebljivo i bespotrebno, te njegova egzistencija gubi na značaju, otimaju joj se unutrašnji kvaliteti i, u zavisnosti od običaja pojedinačne kulture, postavlja se na margine ili se doslovno prekida određenim ritualom. Shodno običajima pojedinih naroda, život „staraca“ okončava se tako što ih porodica prepusti sili prirode, odvede u planinu na nemilost zvjerima, ili ih pak sasvim izopšti, stavljajući ih u neki kut i lišavajući ih hrane i vode, dok ne skončaju. U rijetkim civilizacijama, zdravi starci i starice predstavljaju srž života i funkcionisanja zajednice: kao šamani, vračevi, mudraci itd. Međutim, postavljaju se pitanja: zbog čega starenje poprima negativnu konotaciju, zašto je dar protoka vremena „zaslužio“ da se rđavo poima i otkud potiče drskost onih koje će taj dar tek da sustigne – ili da se na njih obruši – da omalovažavaju tuđe, no i svoje vrijeme? (Pro)tok života. Njegovu neminovnost. Zašto se iz svoga, navodno mladog „sada“ ne može zamahnuti i domahnuti do neumitnog „potom“ koje se, dabome, završava kod svih, podjednako, istim ishodom. Budućnost je ista, samo odložena, dijeli nas tek nekoliko desetina godina, ili manje. Da li nas tuđe starenje plaši, da li doista vjerujemo da vremešnost pripada drugima i da se s tim prizorom i neminovnošću ne možemo poistovjetiti? Starenje ili protok vremena vlastite egzistencije valja prihvatiti kao dar i suočenje s ljudskom sudbinom. Prije svega, sa budućnošću koja je, po prirodi stvari (pro)tok, posezanje, dosezanje, dolazak-do. Bez straha od gubitka identiteta, ali i bez prestravljenosti pred odrazom u ogledalu koji muči junaka s početka teksta. Ogledalo je – o čemu ponajbolje svjedoči savremeni trenutak narcizma, ejdžizma i poremećenih moralnih i estetskih vrijednosti – rđav svjedok i saputnik. U kultnom djelu Starost, Simon de Bovoar zapaža:
„Pred slikom koju nam stari ljudi pružaju o našoj budućnosti, ostajemo u neverici; neki glas u nama šapuće nam besmisleno da se to nama neće dogoditi: kada se to dogodi, to nećemo više biti mi. Pre nego što se sruči na nas, starost je nešto što se tiče samo drugih. Tako možemo shvatiti zašto društvo uspeva da nas odvrati od toga da u starim ljudima vidimo sebi slične. Prestanimo da varamo; pitanje smisla našeg života je u budućnosti koja nas očekuje; mi ne znamo ko smo, ako ne znamo ko ćemo biti: prepoznajemo sebe u tom starom čoveku, u toj staroj ženi. To je potrebno ako želimo da u potpunosti prihvatimo ljudsku sudbinu“ (de Bovoar, 1986: I, 10).
Starost se, filozofski posmatrano, još od antičkih vremena vezuje sa smisao života, za čije je dosezanje pak potrebno vrijeme tj. izvjesna zrelost. Upravo blagodareći zrelosti, čovjek ima mogućnost da promišlja, traži, pronalazi, vrednuje, revidira, pada, ustaje – stiče iskustvo. I doseže smisao. Ljudski život ne zna za opadanje ukoliko traga i osmišljava, odnosno napreduje. Iako je svako napredovanje korak ka budućnosti, samim tim svojevrsnom kraju, ovdje tu dinamiku povezujemo sa dostizanjem spokoja, ostvarenjem ljudske svrhe i ispunjenjem smisla. Stariti, bivati akterom protoka vremena jedan je od uslova napredovanja i tajnovitog susreta sa budućnošću.
„Sama reč zrelost ukazuje na to da se gotovom čoveku obično daje prvenstvo nad detetom i mladićem: on je stekao znanja, iskustvo, sposobnosti. Naučnici, filozofi, pisci, postavljaju obično vrhunac jedinke na sredinu njenog života. Neki od njih čak smatraju starost za povlašćeni period egzistencije: ona donosi, misle oni, iskustvo, mudrost i spokoj“ (de Bovoar, 1986: I, 17-18).
Drugim riječima, starost se posmatra kao srećno i primjereno životno razdoblje koje karakterišu umjerenost i odsustvo silovitih strasti, što starog čovjeka čini tako stabilnim, mirnim i mudrim. Nakon ispraćene dinamike svoje zrelosti, ljudsko biće stupa u fazu kada mu višu vrijednost pričinjava odsustvo želje nego uživanje u dobrima, naročito materijalnim. Uravnotežen život završava se u duševnom miru, u osjećaju blagostanja. Sokratu se pripisuju slavne riječi: „Neispitani život nije vrijedan življenja“, čime se sugeriše da je potrebno vrijeme tj. dolazak u određenu dob. Prati ga vjerni učenik Platon, insistirajući na uravnoteženom funkcionisanju svih moći ljudske duše kroz sve faze životnoga vijeka, tokom kojih se priprema za konačno putovanje. Aristotelov koncept sreće i samoostvarenja podrazumijeva dobar život u starosti kao kulminaciju dinamičkih elemenata što traju tokom cijelog života (na primjer, prijatelji, vrli karakter, imućnost u granicama potrebnog). Smisao starosti, stoga, stoji u imanentnom obrascu aktivnosti koji omogućava ljudskom biću da koristi moći pripadajuće svojoj prirodi. Posmatrano naturalistički, metafizička pitanja smisla života ne mogu se odvojiti od prirodne strukture cijelog životnog vijeka, te se sreća ne vezuje nužno za doba starosti. Ograničenje Aristotelovog objašnjenja vrline i sreće je u tome što ispunjenje čovjeka čini prekomjerno zavisnim od sile spoljašnjih okolnosti. Ova Aristotelova manjkavost bila je polazna tačka stoicizma koji, doduše, nadahnuće nije crpio iz Aristotelovog, već iz Sokratovog nauka. Prema stoicima, smisao ljudskog života možemo shvatiti samo ukoliko živimo u skladu sa svojom prirodom. A činjenica naše prirode je da starimo i umiremo, te sa stoičke tačke gledišta, prirodni ljudski životni ciklus mora biti prihvaćen u potpunom samoposjedu, odnosno etičkom integritetu. Takav stav nam omogućava da podnesemo egzistencijalne teškoće i bol što prouzrokuje protok vremena: činjenice propadanja, gubitka, nestanka prošlosti. U filozofsko-etičkom držanju čovjeka prebiva snaga da ove gubitke pomiri sa svrhom dobrog života u kasnoj životnoj dobi. Stoici su bili prvi filozofi koji su ponudili koherentan odgovor na filozofski problem starenja. Najuticajniji doprinos u tom pogledu pronalazimo u Ciceronovom djelu Kako ostariti, gdje starost dobija dostojanstveno značenje, poistovjećeno sa postizanjem potpunog samoposjedovanja, integriteta ega i mudrosti.
„Ciceron pobija prigovore mnogih kritičara da bi pozno doba trebalo da bude ojađen period života obeležen neaktivnošću, bolešću, gubitkom senzualnog zadovoljstva i parališućim strahom od blizine smrti (…) Brojne su vredne lekcije koje se mogu naučiti iz Ciceronove kratke knjige o starenju. Neke od najvažnijih su: 1. Dobra starost počinje u mladosti… 2. Starost može biti divan deo života… 3. Život ima svoja doba… 4. Stariji ljudi imaju dosta toga da nauče mlađe… 5. Starost ne mora da nas liši aktivnog života, ali treba da prihvatimo ograničenja… 6. Um je mišić koji se mora vežbati… 7. Stariji ljudi se moraju zauzeti sami za sebe… 8. Seks je precenjen… 9. Uzgajajte svoju baštu… 10. Smrti se ne treba plašiti“ (Friman, 2022: 10-14).
Ova sažeta uputstva odgovaraju na pitanja: kakva je starost poželjna i kakva je starost pogodna za život. Rijetki autori su dijelili ciceronovski optimizam. Neki su lamentovali nad izgubljenom mladošću, neki bili preplavljeni strahom od blizine smrti, neki pak ojađeni zbog opadanja fizičke energije, dok su neki pribjegavali podsmjehu i karikirali sebe i svoje vršnjake kao džangrizave starce. Simon de Bovoar primjećuje da je od drevnog Egipta do Renesanse tema starosti gotovo uvijek obrađivana na stereotipan način, istim riječima, metaforama: „Ona je zima života. Belina kose i brade podseća na sneg, led; hladnoći beline suprotstavlja se crveno – vatra, strast – i zeleno, boja biljaka, proleća, mladosti. Ta klišea se održavaju, delom, zato što starac podnosi nepromenljivu biološku sudbinu“ (de Bovoar, 1986: I, 194). U društvima i kulturama koje u svom djelu analizira ova filozofkinja, vremešni ljudi naprosto nisu zanimljivi jer ne predstavljaju pokretačku silu društva i istorije. Zato „ne zaslužuju“ da budu istinski proučeni, već se preko njih prelazi ćutke. „Bilo da ga uzdiže, bilo da ga omalovažava, literatura ga zatrpava banalnostima. Ona ga skriva, umjesto da ga otkriva. U mladosti i zrelosti posmatran je kao neka vrsta suprotnosti: on nije sam čovek već njegove granice; on je na margini ljudske sudbine“ (de Bovoar, 1986: I, 194).
Ciceron naglašava prihvatanje ograničenja koja nosi protok vremena – a nisu li izvjesna ograničenja karakteristika svake životne dobi? Postoji li vrijeme čovjekove potpune nesputanosti i neomeđenosti – fizičke, duhovne, socijalne, egzistencijalne? Činjenica je da, odmakom vremena, fizičke energije ima manje nego ranije u životu, da otpornost opada i da ljudi, kada prođu mnoge decenije života, zapažaju kako im je potrebno više truda da učine nešto što su nekad obavljali bez napora. Polet više nije svakodnevni dar. Međutim, prihvatanje vlastitih ograničenja nije nužno rđavo. Poznavanje granica daje snagu da se unutar njih istrajava. U toj spoznaji i istrajnosti možda iskrsne pitanje: da li je mudrost razboritost začinjena godinama koja proizlazi iz potrebe da se mjere sopstveni dani?
Kad nastupi čas takozvane starosti, čovjeku vrijeme brže prolazi, te nastoji da ga što bolje duhovno iskoristi. Šopenhauer, uprkos svojoj pesimističkoj filozofiji, pozitivnim nijansama boji period starenja, ističući da, ako glava zadrži sposobnost, duboko i svestrano razmišljanje učiniće život pozne dobi interesantnijim i lakšim. Više nema maglovitosti, uvidi su jasniji, sve vrvi od nadmoći saznanja. Zbog dugog i bogatog iskustva, čovjek više nije sklon razočaranjima i poznaje ljudsku prirodu, te tačno zna koga da se kloni, a čemu da hrli u susret. „Sve dok me pamet ne izda, radoznalost neće“, kazuje Arnold Tojnbi. „Skretanje s pameti“ straši svakoga: to je odumiranje u životu, prerana smrt duha. Nepodnošljiv je gubitak stvaralačke ili radne sposobnosti zbog fizičkog propadanja. Međutim, dok duh održava ravnotežu i krepkost, čovjek obično uspijeva da se održi u dobrom fizičkom zdravlju. Skrhani moral, poljuljani duh – ili strah od toga – uglavnom pokvare fizičko zdravlje. Ponovo prizivamo Simon de Bovoar, koja nudi još jedno oštroumno zapažanje:
„Opadamo pošto smo dosegli vrhunac: gde postaviti taj vrhunac? Uprkos njihovoj uzajamnoj zavisnosti, izgled ljudskog tela i moral ne razvijaju se strogo paralelno. U moralnom pogledu neka osoba može podneti značajne gubitke pre nego što započne njeno fizičko propadanje; naprotiv, moguće je da ona u toku tog opadanja ostvari značajne intelektualne dobitke. Čemu ćemo pripisati veću vrednost? Svako će dati različit odgovor, prema tome da li više ceni telesne ili mentalne sposobnosti, ili pak srećnu ravnotežu između jednih i drugih“ (de Bovoar, 1986: I, 17).
Današanje – a zapravo naslijeđeno i uvriježeno – poimanje starosti priklanja se vulgarnom „tumačenju“ koje ističe isključivo biološku stranu života. Surovi ejdžizam, potpomognut novim tehnologijama, oličenim u raznoraznim medijima i dehumanizujućim društvenim mrežama, slavi kult mladosti (redukovan isključivo na tjelesnost i „poželjnu“ fizičku estetiku), izvrgavajući ruglu postojanje drugih aspekata ljudskog bića. Potpuno se zanemaruju vrijednosti koje se mogu platiti samo dugim životom i starošću, naime da je čovjek „nosilac i ostvarenje duhovnih, moralnih i intelektualnih vrednosti, da čovek koji je dugo živeo i radio predstavlja jednu akumulaciju, jedan kapital znanja i iskustava i onih specifičnih sposobnosti koje se stiču samo dugim godinama i mnogim radom“ (Dvorniković, 2019: 260). Najzad, protok vremena je subjektivna kategorija, koja se ne može niti smije podvrgnuti determinizmu i diskriminaciji koje diktiraju sadašnji trenutak i obilje sveprisutnih glasova što posvuda vrište o borbi protiv godina, odlaganju i zaustavljanju starenja itd. Sve vrijeme kao da odjekuje imperativ s početka teksta – da se moramo stidjeti svojih godina, zabašurivati ih, pravdati se, posezati za suludim intervencijama protiv dara vremena ili se, umorni i razočarani, povući iz svijeta. S druge strane, zbog činjenice da nemamo jasno iskustvo (o) starosti, da ga ne možemo doživjeti kao za-sebe, postoji mogućnost da prerano izjavimo da smo stari (što često čujemo od tridesetogodišnjaka ili četrdesetogodišnjaka) ili pak da do kraja sebe smatramo mladima. Takav stav ili izbor zapravo iskazuje naš sveobuhvatan odnos prema smislu i svijetu. Za razliku od mladog Bodlera koji odbojnost prema svijetu izražava riječima: „Imam više uspomena nego da mi je hiljadu godina“, Volt Vitman zapisuje sljedeće stihove, u slavu starosti:
Mladosti, ti velika, pohotljiva, divna mladosti prepuna milosti,
sile, blistavosti,
znaš li da Starost može doći za tobom, jednako milosna,
silna i blistava?
Dan u punom cvatu, taj veličanstven dan neizmjernog sunca, pokreta,
ambicije, smjeha,
u stopu prati noć ispunjena milionima sunašaca,
snom i povratkom tame.
Kada jedne naspram drugih postavimo Ciceronove racionalističke opaske o starosti i Vitmanove poetske metafore, dolazimo do istog zaključka: noć života blistava je i puna darova – na nama je hoćemo li se ponosito ušuškati u njen zagrljaj ili, obujmljeni tjeskobom, odbiti pružene ruke (i darove). „Milost starosti ne samo da se mjeri sa snažnom milošću mladosti, već je prevazilazi. Postoji milostivost karaktera koja se stiče tek nakon dugog uvježbavanja, i postoji datost (teološka milost) koja je izvan obećanja i nagrade. Ova druga, kada se prizna i internalizuje, donosi smirenost“ (Carson, 1986: xiii).
*
Uočljivo je da se, nastupanjem starosti, mijenja odnos prema vremenu. Budućnost biva kraća, te se pojedinci, psihološki, okreću sjećanju na prošlost. Odmicanje ili protok je egzistencijalna dimenzija koja preobražava ne samo odnos čovjeka prema vremenu, već i prema svijetu i sopstvenoj istoriji. U većini slučajeva, naročito danas, dok vlada pomenuti teror mladolikosti, odnos prema vremenu odmjerava se shodno takozvanoj oronulosti tijela. Ta spoznaja umnogome utiče na psihički život pojedinca. Ko se oda kultu vječne mladosti i počne preispitivati svoju vrijednost i značaj na temelju (ne)poželjnosti vlastite fizičke pojavnosti, unaprijed se lišio smisla. Ako je potrebu za istim ikada i imao. Kada se počne zanemarivati iskustvo protoka vremena u njegovoj dragocjenosti, s ciljem da se zadrže elementi prethodih faza života ili zbog straha od budućnosti, mijenja se autentični odnos prema proživljenom i njegovim višestruko kredibilnim implikacijama. U najgorem slučaju, dolazi do opadanja samopoštovanja i dostojanstva, ali i kapaciteta da drugima predočimo prednosti iskustva. Na tragu Simon de Bovoar, podsjećamo da „postoji jedno iskustvo koje pripada samo onima koji su stari: to je iskustvo same starosti… Potrebno je da smo dugo živeli da bismo sebi stvorili tačnu predstavu o ljudskoj sudbini, da bismo stekli opšti uvid u to na kakav način se stvari događaju“ (de Bovoar, 1986: II, 130-131).
Ljudi različito reaguju na vrijeme. Svjedočanstva, pomisli i osjećanja neizbrojivi su kao i osobe koje su ih utkale u sebe. Nezaustavljivost vremena, njegova nadmoć koja počesto izaziva užasnutost ili, s druge strane, odluku da nas ne opsijeda, uvlači se, ipak, svake sekunde, neumitno i slavodobitno, u misli, mrseći želje i planove, preprečujući očekivanja, ali stalno podsjećajući na ljudsku obavezu sažetu u zapovijesti: morati moći stameno podnijeti njegov odmak. „Ništa ne možeš protivu vremena i njegovih veriga jer njegova…istina…otupi svaki mač koji joj se usprotivi, jer usamljeni ne pobeđuju nikad“ (Kostić Selem, 2013: 80). Starenje je iskustvo u kojem se možda ponajviše iskušava dostojanstvo. Ovaj etički ispit otvara horizonte odluke: hoću li se zaputiti blistavom stazom ili se ugušiti besprimjernim strahom. Pjesnikinja Milica Kostić Selem, nadvijena nad protokom vremena, zapisuje nezaboravne stihove:
Nizovi godina kao kraljevski đerdani biserja
pritežu i dave ili krase i ulepšavaju –
kojom već šakom sudbina ili obraz zgrabe…
Na opadanje dostojanstva kod ljudi zatečenih darom protoka vremena svakako utiču reakcije okoline. Poruke izvana često su sumanute i uvredljive. Pripadnici određene životne dobi, naročito žene, suočeni su sa svakodnevnom, bespoštednom stigmatizacijom. Stari ljudi ne samo da su estetski neprihvatljivi, te stoga bivaju izvrgavani poruzi, nego su smetnja i teret porodici i društvu, čak i kada su dobrog fizičkog zdravlja (jer psihičko i duhovno nisu predmet uvažavanja, a kamoli divljenja). Pored toga, uobičajeno je da mladi ili sredovječni ljudi, živeći svoje „brze“ živote, imaju osjećaj superiornosti prema starijima: smatraju ih sporijima, nemodernima, povratnicima u prošlost. Zato sažaljevaju starije koji ne mogu ili ne žele da isprate reflekse žurbe i površnosti, što su svakodnevna navika današnjeg čovjeka. Čak i kada neko želi da pomogne starijima, ne može da to učini u tišini i razmišljanju. Tišina starih, čak i samo njihovo prisustvo, uznemiravaju. Starost (i skora) smrt nadvijaju se nad fantazijom nemira i užurbanosti koju mlađi smatraju smislom života. „Starost je za mlade poput stanja limba, odsustva smisla; brzina i gorljivost su pak utočište od limba starenja: ova formula je poželjno rješenje za problem smisla kasne životne dobi u modernom svijetu“ (Moody, 1986: 22).
Sva ova iskušenja starost može nadići samo ukoliko, ciceronovski rečeno, brani sebe, zadržava svoja prava, nikome se ne pokorava i do posljednjeg daha vlada svojom teritorijom. Kao što je rečeno, tek na kraju svojeg biološkog postojanja spoznajemo istinu o ljudskoj sudbini. Svrsishodnost života u poznoj dobi, postavljanje i ostvarivanje ciljeva vremešnim osobama znače više čak i od dobrog zdravlja. Ako su aktive, plodotvorne, duhovno radoznale i radosne, lako se udaljavaju od spolja nametnutih ograničenja, dosade i oronulosti. Zadržavaju autentičnost, izbjegavaju defanzivu i prkose predrasudama. Nema vremena ni mjesta za pasivnost u poznim godinama:
„Da starost ne bi bila smešna parodija naše prethodne egzistencije, postoji samo jedno rešenje – da i dalje težimo ciljevima koji daju smisao životu; to su: odanost osobama, zajednicama, razlozima i društveni ili politički, intelektualni, stvaralački rad (…) Život i dalje ima cenu sve dok cenimo živote drugih, kroz ljubav, prijateljstvo, gnev, saosećanje. Tada i dalje postoje razlozi za delanje ili govorenje“ (de Bovoar, 1986: II, 323).
Dakle, suštinski elementi dostojanstvene starosti – koja je pritom odgurnula od sebe utvare što je omalovažavaju i tište – su stvaralaštvo, druženje, intimnost, posvećenost. I opet: smisao koji se iznova otkriva. Jer smisao života i njegovo otkrivanje traju koliko i sam život. Starost nije samo rekapitulacija, povezivanje djelova prethodne žizni, posvećenost sjećanju, nostalgični uzdah ka prošlom. Starost je sada-smisla. Za smisao je potrebna ličnost. Ukoliko ličnost ima mane, za njih, stoički rečeno, nije kriva starost, nego slabost karaktera. Takođe, slabost ili jačina karaktera ogledaju se u odnosu pojedinca prema smrti. Smrt prodire u život već od rođenja, ali se njena blizina i opscenost primjećuju tek odmakom godina. Poruku šalje kroz nemoć i bore, upala lica, tremor. Nekad ljutnjom zbog bespomoćnosti, nekad pomirenošću s osmjehom – osmjehom zavrijeđenog života. Napuštanje života nalik je pozorišnom komadu: talentovan, učen i dobar glumac zna kad je vrijeme da napusti pozornicu. On se neće očajnički držati života ako ga je valjano proživio. Za stoike, poput Cicerona, smrt je ili kraj ljudske svijesti ili početak vječite blagoslovenosti. Neki egzistencijalisti, poput Simon de Bovoar, smrt posmatraju kao spoljašnju granicu sopstvenih mogućnosti. Čovjek je mrtav za druge, a ne za sebe, dok je u našem biću smrtan drugi. Spoznaja smrtnosti postavljena je spolja, a ne kao predmet prisnog iskustva. Pa ipak, za ostarjele, smrt više nije apstraktna sudbina, već blizak i lični događaj. Detaljnija razmatranja o smrti ostavićemo za neku drugu priliku; sada nas interesuje život tj. dar protoka vremena. No, da li je taj dar ravnopravno raspodijeljen među polovima? Je li istovjetno stariti kao muškarac i kao žena? Čije starenje je biološka, a čije kulturna činjenica? Ko je i zašto načinio taj rez, podjelu, razliku? Kome i zašto godine oduzimaju vrijednost, privlačnost, svrhu? Zbog čega se, još od davnih dana, protok vremena svodi na stigmu? Prevashodno, stigmu žene: ženskog tijela, iskustva, bića.
*
Otkako je svijeta i vijeka, kroz civilizaciju, kulturu, istoriju, antropologiju, filozofiju, etiku, književnost…, ženska polovina čovječanstva brisana je, ponižavana ili zanemarivana. Samo zbog svoga pola, žene su bjesomučno ranjavane i ništene. Na osnovu činjenice polnosti, žene je neki „vrhovni glas“ odredio manje vrijednima. Sa tim mučnim određenjem žene se milenijumima nose, pokušavajući da u svakoj epohi ostave trag svoje borbe protiv zapovijeđenih i nametnutih obilježja. Ničim skrivljenih, osim činjenicom svoje ženskosti. Podsjećanja radi, u antičkoj Grčkoj, ženama je, osim ako nisu pripadale aristokratskom staležu, bilo uskraćeno sistematsko obrazovanje; njihova svrha bila je isključivo reproduktivna i vezana za obaveze u domaćinstvu. U klasičnom periodu rimske istorije, žena se smatrala infantilnom i nesposobnom poput djece, umno poremećenih i duševno oboljelih osoba. Ženama su se odricali razum i moć rasuđivanja. U srednjem vijeku, crkva je vršila dominantan uticaj u društvu, što se duboko odražavalo i na položaj žena. Crkva se, naime, snažno protivila obrazovanju žena, jer je smatrala da se njihova uloga svodi na majčinstvo. Svako ponašanje nesvojstveno „ženskoj prirodi“ strogo je kažnjavano. U mučnoj istoriji položaja žena naročito se ističe strahotna činjenica da je inkvizicija na hiljade žena proglasila vješticama, i uticala da budu spaljene na lomači. Pod sumnjom da su vještice, tj. da obavljaju nečastive radnje i da su sluge đavola, desetine hiljada žena je u srednjem vijeku u Evropi mučeno i spaljeno. Renesansa je, zahvaljujući materijalnom i kulturnom preporodu, uspjela da djelimično potisne mračni srednji vijek. Crkva je, takoreći, bila primorana da ustukne pred viševjekovnom žeđi za slobodom, individualnošću i autonomijom mišljenja. Međutim, uprkos činjenici da je Renesansa umnogome izmijenila dotadašnje viđenje svijeta, položaj žena, primjera radi, u obrazovanju, nije se suštinski promijenio. O ženama je pisano, ali one same nisu pisale, izuzev rijetkih poput Kristine de Pizan, književnice i istoričarke koja je na razmeđu XIV i XV vijeka istraživala i pisala o vladajućem mizoginom stavu svog vremena i ženama koje su, i pored svojih zasluga, zaboravljane ili ignorisane. Prosvjetiteljstvo zauzima izrazito kritički stav prema crkvenoj dogmi, postojećim institucijama, praksama i vrjednosnim sistemima. Ono će inspirisati Francusku buržoasku revoluciju koja postaje „plodno tlo“ za artikulaciju prvih feminističkih zahtjeva, iako njome feminizam kao takav nije započeo. Uporedo s teorijskim utemeljenjem građanskog ženskog subjekta, osvješćivala se neophodnost ženskog obrazovanja. Neke od rijetko hrabrih žena koje su među prvima glasno zahtijevale ženska prava bile su Meri Estel i Meri Vulstonkraft, koja se u feminističkoj teoriji smatra rodonačelnicom liberalnog feminizma. Meri Estel je još u XVII vijeku govorila o neophodnosti osnivanja koledža i visokih škola za žene, dok je Vulstonkraft krajem XVIII stoljeća otvorila pitanje teorijskog utemeljenja statusa građanke i isticala važnost obrazovanja žena kao ključa ženske moći i nezavisnosti. Olimp de Guž je doslovno platila glavom to što je napisala tekst Deklaracija o pravima žene i građanke, u kojem moli vlast da omogući ženama da se obrazuju, ali i preklinje same žene da to čine. Da čitaju. Zbog tog zahtjeva glava joj je odrubljena pod giljotinom.
Ovo kratko podsjećanje na dio mučne ženske istorije ne govori mnogo o problematici starenja žena, ali daje naznaku o tome koliko nije bilo lako, kao što nije ni sada, biti žena, i živjeti sopstvenim, samosvjesnim i samosvojnim životom, bez žigova. Uprkos brojnim doprinosima feminizma, koji je, kroz više svojih talasa, donio izvjesni „predah“ u spoljašnjem smislu, tj. omogućio ženama formalni položaj koji se nekada nije mogao ni naslutiti ni pojmiti, suštinski je bivanje-ženom ostalo problem, opterećenje, breme što se vjekovima, u različitim vidovima, obrušavalo na žensko biće. Pogriješićemo ako teror ejdžizma (prema ženama) povežemo isključivo s našom, tehnološki „progresivnom“ epohom, nakrcanom hiperseksualizacijom i objektivizacijom tijela. Nipodaštavanje i stigmatizacija žena po osnovu godina odlika je cjelokupne istorije civilizacije i kulture, od početka. U tom pogledu prednjači književnost. Književnici – muškarci, dabome – odlučuju kad započinje ženska starost, oronulost, propadanje, te samim tim ukazuju na ženinu bezvrijednost i suvišnost u ovome svijetu. Zavisno od književne epohe, nalazimo žene opisane kao ocvale dvadesetpetogodišnje usjedjelice, tridesetogodišnje starice, tužne iznurene četrdesetodišnje babe itd. A poznija dob, u očima tih antifeminista, bolje rečeno, mizogina, poseban je predmet pakosne osude, naročito kad opisuju žene koje žive punim životom, uključujući ljubavni. Simon de Bovoar nas podsjeća na jedan od jezovitih opisa iz pera Erazma Roterdamskog:
„’Te oronule žene, ti pokretni leševi, ti kužni kosturi koji posvuda ispuštaju mrtvački vonj, a ipak u svakom trenu uzvikuju: ništa nije tako slatko kao život… Čas pokazuju svoje mlitave i odvratne bradavice, čas se trude da probude krepkost svojih ljubavnika podvriskujući drhtavim glasom‛. Usred tolikih klišea treba zapaziti jednu novu temu: kontrast između odvratnog bića, kakva je stara žena za druge, i zadovoljstva koje ona i dalje nalazi u životu. Erazmo joj to zamera, dok je običaj da se hvale oni muškarci u kojima godine ne ubijaju ljubav prema životu“ (de Bovoar, 1986: I, 177-178).
Nije Erazmo jedini. Za mnoge ljude od pera, starije žene su gnusne i odvratne, dostojne jedino prezira, lišene svih draži. Žena u poznoj dobi ne pobuđuje naklonost, naročito erotsku. Pisci sa velikim zadovoljstvom ponižavaju starije žene upoređujući ih s mlađima, pri čemu se ne ustručavaju da sebe predstave kao pedofile, što, na primjer, čini Di Bele, napisavši: „Vidi, o gnusobo stara, drevna bruko zemljinog šara, onu koja je (ako me sećanje ne vara) jedva petnaest godina stara“ (de Bovoar, 1986: I, 177). U književnosti, kao ni u životu, o starijim ženama se ne govori blakonaklono. Ne postoji lijepa, privlačna starica, nema harizmatične vremešne ženske osobe koja plijeni, ne susrećemo erosom-poduprijetu žensku ličnost što očarava svojim cjelovitim bićem; ne: u najboljem slučaju, naići ćemo na opise „ljupka stara žena“, „dobroćudna bakica“ i slično. „Međutim, divimo se nekim „lepim starcima“; mužjak nije plen; od njega se ne traže ni svežina ni blagost, ni ljupkost, već snaga i inteligencija subjekta koji pobeđuje; seda kosa i bore ne protivreče tom muškom idealu“ (de Bovoar, 1986: II, 26).
Omnipotentni maskulini diskurs ženu postavlja u kontekst (ne)poželjnosti s obzirom na godine koje je dostigla. Muškarac je vazda subjekt, žena objekt, takoreći zavisno biće. Ogleda se u drugome koji vrlo često ima moć da joj unizi samorefleksiju, osjećaj vrijednosti i smisla. Pošto se starenje žena, baš kao i mladost, posmatra isključivo s obzirom na fizičku pojavnost i erotsku poželjnost, uvriježeni je imperativ da, na primjer, šezdesetogišnjakinja više ne može biti estetski i erotski privlačna, dok njen muški vršnjak upinje svoju snagu i često uspijeva da ostvari erotske kontakte s mlađim, ali ne i sa svojedobnim ženama, koje unaprijed prezire jer su stare, dok on to nije (?!) Ovakvu nepravednu, paradoksalnu, nametnutu sudbinu zavisnog bića veoma je teško podnositi. Na prvi znak muškarčeve hladnoće ili društvene stigme, žena odjednom, mimo svoje želje, osjećaja i potreba, u sebe ureže sliku vlastite oronulosti i preplavljuje se stidom. Ona se više ne izlaže pogledima. Ona strahuje od surovosti javnosti. Ona više nije žena, već mora prihvatiti ulogu starice, bake, posve povučene i lišene zadovoljstava ovoga svijeta. Ona je pristojna, ućutkana, prognana u ćošak predsmrća. Šta uopšte hoće kad je prošlo njeno vrijeme? Ona mre u životu, tako odgurnuta i skrajnuta.
Društvo pokušava da nametne statičan i jedinstven identitet starijim ženama. One koje odstupaju od njega smatraju se ekscentričnim. Društveni determinizam obavija starije žene opštim identitetom. Svodi ga na (prošlu) predstavu o ženi kao reproduktivnoj, korisnoj muškarcu, ženstvenoj shodno diktiranim režimima ljepote i seksualnosti. Ženstvenost, misli se, prestaje s protokom vremena. Želja (za ženom, u svim konotacijama) se, s protokom vremena, pretvara u prezir. Društvena konstrukcija kazuje da neprijatelj ženstvenosti prebiva u tijelu starije žene. Ličnost starije žene, pak, nije prihvatljivo lice ženstvenosti, otuda njena skrajnutost i nevidljivost. „Starija žena je anomalija u društvu opsjednutim mladima“ (O’Beirne, 1999: 13). Danas, na primjer, bez obzira na intelekt, znanje, integritet i kompetentost, starija žena nikad nije voditeljka neke televizijske emisije, promoterka, reporterka. Starijoj ženi se, po pravilu, zatvaraju vrata medija na kojima se prikazuju lice i tijelo. Svu ljepotu, sabranu u ličnosti – a ličnost je jedina ljepota i istina ljudskog bića – zagušuju i zaglušuju svirepi zahtjevi vrhovnog glasa što je odlučio kada žena više nije poželjna. Ženu nikad niko ne pita o tome. Odluka se donosi na osnovu datuma rođenja, fizičkih karakteristika i unaprijed utvrđenog mjesta za ženu. Protok vremena, za ove odlučioce, nije dar nego propast, te se ženi – mimo njene želje, uvida, iskustva, stanja, emocija – dodjeljuje mjesto. A to mjesto je na margini, van svijeta pripadajućeg joj života. Ona je sada krhka, zavisna, slaboumna, pa joj se valja prikloniti sigurnim utočištima, poput porodice, bolnice, doma za stare; u najboljem slučaju, mjesto joj je na pijaci. Ispostavlja se da je diskriminacija i obezvrjeđivanje starijih žena vrhunac procesa potčinjavanja koji započinje u najranijoj dobi. Pri tome, sve vrijeme odjekuje narativ o strahu od starenja. Protok vremena je bauk što se prevashodno nadvija nad tijelom. Protok vremena je konstantno preispitivanje tijela: da li je poželjno, privlačno, vide li se na njemu znakovi proživljenog života, bore, sijede vlasi i slično. Mit o vječnoj fizičkoj ljepoti – dabome, nametnut, koji potrebuje dekonstrukciju – društvo koristi ne bi li proizvelo što veću regulaciju ženskog tijela, kroz imperative dijeta, vježbi, prekomjerne potrošnje kozmetičkih sredstava, u cilju da se „odloži“ ili „izbjegne“ starenje. Opštevladajući teror takozvanog antiejdžinga jedan je od najvećih paradoksa i sumanutih trendova današnjice. U želji da ne ostare, odnosno da „prihvatljivo izgledaju“, žene često zanemaruju svoje duševno, mentalno, ali i fizičko blagostanje. Suočene sa nepodnošljivom paradigmom starog tijela, ne uspijevaju da podignu jedra protiv struje. A upravo je specifičnost starenja, odnosno protoka vremena, njihov blagoslov. Upravo stoga što se starije žene smatraju amorfnom, homogenom grupom svedenom na nemoćan, podređen položaj u društvu, stvara se prostor za dekonstrukciju mita o vladavini vječne mladosti i otvara mogućnost za otpor.
*
Stoga, preostaje dekonstrukcija, odnosno stav protiv struje. Tek kada se ljudsko biće, u ovom slučaju žensko, suoči sa protokom vremena kao darom i isti prigrli, mijenja se odnos prema starenju. Referentni filozofi skreću pažnju da se uživanje u tom daru može postići jedino licem-u-lice sa svagda svima namijenjenom neminovnošću, a to je smrt. Nakon toga, otkriva se da je život zapravo vrjedniji nego što je bio ranije – ogrće se svojevrsnom radošću starenja i zahvalnošću na datoj mogućnosti postojanja. Ne samo da iščezavaju spoljašnji pritisci nametnuti mlađim ženama (oličeni u običajnim imperativima da se udaju, rađaju djecu, budu pokorne i „ženstvene“, jure za uspjehom i karijerom), već se, snažnije nego ikad, otvaraju horizonti izbora. Starenje nosi potrebu i odgovornost da se žene ponašaju, izgledaju, predstavljaju, bivaju onako kako se odista osjećaju. Protok vremena daruje ženama slobodu i mogućnost da istu iskoriste za svoju, ali i dobrobit drugih. Za razliku od ranijih perioda u istoriji civilizacije, gdje se starilo brže, tj. životni vijek bio mnogo kraći, danas odmicanje godina često ne narušava ni zdravlje ni energiju. Samim tim, nema mjesta prihvatanju ideologije starosti kao isključivo bolesne, malaksale, propadljive dobi. Promjene koje (do)nosi starenje prevashodno se odnose na lična iskustva i subjektivni osjećaj protoka vremena, koji nemaju nikakve veze sa zlokobnim porukama društva i „vrhovnih glasova“. Prema seksističkoj ideologiji, ženi nije dozvoljeno da kaže: „Sada ću se opustiti“, jer time čini smrtni grijeh protiv ejdžističkog sistema. No, ako se žena nikada ne opusti i ne prepusti daru vremena, kako će znati koliko daleko može da stigne? „Ako nikada ne skine štikle, hoće li ikada saznati koliko daleko može da hoda ili koliko brzo može da trči? Žene srednjih godina koje počinju da treniraju za maratone nikada neće trčati daleko ili brzo kao što bi mogle u tinejdžerskim i dvadesetim godinama, ali žene koje razvijaju dušu pronalaze svoj puni duhovni i intelektualni raspon nakon pedesetih godina“ (Greer, 2018: 39). Protok kao dar zahtijeva filozofsko držanje. Drugim riječima, staranje o starenju. Blagotvorno starenje, izvana posmatrano, podrazumijeva brigu o održavanju porodičnih i društvenih veza, erotsko-seksualnu aktivnost, stvaralaštvo itd. No, odnos prema starenju reflektuje stanje duše, koja se pita: da li sam dar umnožila ili ga predala besmislu, opterećena imanencijom? Poenta je: ne umirati svakodnevno, već se svakog dana iznova rađati, uz prihvatanje dara vremena. Uzdizanje srca i duha naporan je posao, do kog se besprekidno probijamo, kroz svu gorčinu i samospoznaju. „Duhovna atletičarka može da nagomila tegove i iskreno se osmjehne u svom trijumfu nad plemenitom vrstom bola u odnosu na tegobe samosažaljenja što su je nekada mučile“ (Greer, 2018: 380). Tek kada žena prestane da se bori sa spoljašnjim zahtjevima, okreće se ka unutra, pronalazi ljepotu i hrani se njome. Nadilazi tijelo, oslobađa se i stupa u stanje smirenosti. Starenje nije kapitulacija, nevidljivost, krah i kraj: ono je novo ušće, poželjno stanje. Staranje o starenju je briga o duši. Žena se penje na vrh planine, tragajući za sopstvenim horizontom, nakon godina zaokupljenosti tuđim borbama. Put je težak i mnogo se spotiče, ali za promjenu, niko ne trči za njom, moleći je da se vrati. Vazduh postaje razrijeđen i često osjeća vrtoglavicu. Katkad se javlja umor, ali ona zna da će, kada se popne uz ovu posljednju prepreku, uvidjeti kako da se nosi sa ostatkom svog života. Neke žene će se brzo penjati, neke zastajkivati na nižim padinama, ali nijedna neće odustati. Nema objašnjenja, nema izvinjavanja. Kukuljica uslovljenosti slama se jednom zasvagda i pojavljuje se žena, u svom svojem biću, značenju i ljepoti.
Jedan od neizbježnih ciljeva dekonstrukcije ženskog starenja je isticanje napetosti ili kontradikcije između perspektive žena o vlastitom starenju, stečene kroz životna iskustva, i dominantnih slika kojima bivaju posvuda predstavljane. Stereotipne slike ne reflektuju žensku stvarnost, već govore kroz prizmu vrijednosti, vjerovanja i odnosa moći određenog društva. Stereotipi funkcionišu kao propaganda, stvarajući i pojačavajući negativne stavove prema nekoj grupi, noseći čak i ideološku poruku s namjerom da je grupa, u ovom slučaju žena, internalizuje. Stigma i stereotipi, između ostalog, pojačavaju društvenu kontrolu „ranjivijih“ članova. Tome dosta doprinose medijske reprezentacije žena, koje dodatno legitimizuju kulturne stereotipe, zasnovane na medicinskim i psihološkim odredbama starijih žena: one su nemoćne, ranjive, zavisne, potrebna im je pomoć. U pokušaju da se stvori normativni model starenja i da se konstruiše značenje starije žene, sve pripadnice grupe svode se na jednoobrazno, identično biće, ignorišu se jedinstvenost i različitost. Pored medijskog prikaza, tom pokušaju podjednako kumuju gerontolozi, medicinari, socijalni radnici i monotoni, reduktivni biomedicinski „nalazi“. Iako oba pola podjednako stare, vremešni muškarac ima povoljniji položaj, kao i tokom čitavog životnog vijeka. U društvima opterećenim seksualnošću i reproduktivnom moći, on se, za razliku od svoje vršnjakinje, smatra seksualno potentnim. Pri tome, vjeruje se da je obavljao društveno korisnu ulogu jer je radio, dok se žene, naročito ako su živote posvetile odgajanju djece i vođenju domaćinstva, određuju zavisnim i izdržavanim. Ako su, pak, uz to išle na posao, njihov doprinos je sekundaran i manje važan. „Većina donedavnih istraživanja o starijim osobama bila je usredsrećena na muškarčevo prilagođavanje penzionerskim godinama i gubitku rane uloge. Kao što je Fridan primijetila, većinu politika, programa i istraživanja o starosti osmislili su muškarci, o muškarcima i za muškarce“ (O’Beirne, 1999: 18). Posvemašnja marginalizacija učinila je starije žene maltene nevidljivima.
Dekonstrukcija nas vraća na najvažnije pitanje – pitanje smisla. Psihologija razvoja životnog vijeka odgovore na njega mora crpiti iz humanističkih nauka, a ne iz preovlađujućih bioloških modela. Takva paradigma nosi hermeneutički pristup, što znači da tumačenje tj. samotumačenje stoji u središtu razvojne „drame“. Približavanje bilo kojoj zaokruženoj deceniji: tridesetoj, četrdesetoj ili šezdesetoj zasigurno sobom nosi izvjesne strepnje pred „prelaznim periodom“. Ali ova razvojna numerologija zahtijeva hermeneutičko, a ne pozitivističko objašnjenje. Ona otvara pitanja smisla, koje prevashodno rasvjetljava humanistika. Primarne humanističke discipline – filozofija, istorija i književnost – bave se kritikom, kontinuitetom i komunikacijom. Kritičko promišljanje koje je odlika filozofije, kontinuitet vremena kojim se bavi istorija i komunikacija zajedničkih značenja što dolazi iz književnosti, ključni su za razumijevanje problema smisla starosti. Pribjegavanje hermeneutici protoka vremena znači hvatanje ukoštac sa ograničenom prirodom starenja, ali i s filozofskim pitanjima koja taj proces nosi, o čemu je već bilo riječi. Smisao ljudskog bića ne pripada ispunjenju društvenih uloga niti statusa u ovome svijetu. Smisao, shodno našem viđenju, radije pripada kontemplaciji što vrhuni u posljednjoj fazi života. Takva, jedinstvena kontemplacija koju ne mogu ni nazrijeti, kamoli razumjeti oni dezorijentisani pripadnici vječnog-sada, podsjetnik je na ljepotu i blagoslov protoka vremena, ali i na konačnost, što je dragocjeni dar za sve koji imaju kapaciteta i raširene ruke da ga prime. Čime bi, dakako, pokazali da se staraju o duši. A staranje o duši je staranje o starenju. Protok vremena je dar ušća konačnosti u beskonačnost.
Literatura
Carson, Donald A. „Foreword“, in What Does It Mean to Grow Old? Reflections from the Humanities. Thomas R. Cole and Sally A. Gadow (eds), xi-xiv. Durham: Duke University Press, 1986.
Chivers, Sally. From Old Woman to Older Women. Contemporary Culture and Women`s Narratives. Columbus: The Ohio State University Press, 2003.
Ciceron, Marko Tulije. Kako ostariti. Beograd: Miba Books, 2022.
De Bovoar, Simon. Starost. Beograd: BIGZ, 1986.
Dvorniković, Vladimir. Dijagnoze društva i vremena. Čačak: Gradac, 2019.
Greer, Germaine. The Change. Women, Aging and the Menopause. London: Bloomsbury Publishing, 2018.
Kostić Selem, Milica. Ćivot bezumlja. Beograd: Službeni glasnik, 2013.
Moody, Harry R. „The Meaning of Life and the Meaning of Old Age“, in: What Does It Mean to Grow Old? Reflections from the Humanities. Thomas R. Cole and Sally A. Gadow (eds), 12-40. Durham: Duke University Press, 1986.
O’Beirne, Noeleen. „Growing Older, Getting Better: Than What?“, in: Revisioning Aging. Epowerment of Older Women. Jenny Onyx, Rosemary Leonard and Rosslyn Reed (eds.), 7-21. New York: Peter Lang, 1999.
Onyx, Jenny. „Reflections on Death/A Celebration of Aging“, in: Revisioning Aging. Epowerment of Older Women. Jenny Onyx, Rosemary Leonard and Rosslyn Reed (eds.), 219-234. New York: Peter Lang, 1999.
