Prijevod s francuskog: Snežana Nikčević

Razgovor Dada Đurića sa istoričarkom umjetnosti Šarlotom Valigora zadnji je intervju koji je umjetnik dao, zabilježen u decembru 2009, u njegovoj kući u Normandiji. Dado ovdje posljednji put evocira i analizira ključne trenutke svog života, staloženo i lucidno, kao da svodi račune sa samim sobom.
Naslov ovog intervjua koji se prvi put integralno objavljuje, umjetnik i njegova sagovornica izabrali su zajedno.

– Postoji slikarstvo, čin slikara, a zatim, kad je slika gotova, ono što se smatra njenim prikazom. Vaše slikarstvo kritika je izdašno počastila cijelim nizom izraza i odrednica koje je oduvijek koristila, udaljavajući se od onoga što slika jeste i iznevjeravajući je: « tjelesa » « turobni haos », « smrt » « morbidan », « đubre », »košmar », « snoviđenja užasa ». Ne liči li ovo pomalo na folklor? Pretpostavljam da ovakva tumačenja djela nije lako prihvatiti.

To je zasijecanje po površini. U tom susretu nije bilo emocija. Nikom od njih se ovo nije istinski dopalo. I zato su oni kružili kao oko lonca, izvlačili neke riječi tek tako, kao iz biblioteke ili rječnika, i onda bi se ispraznili.

– Zar ne postoje neke moguće riječi, drugačije?

Etikete ? Postoji jedna, napisana crno na bijelo. U nekim katalozima koji se prodaju, mene nazivaju “malim majstorom nadrealizma.” Eto zbog toga se, primijetili ste, moj sajt zove“Sindrom Dado”. Ja sam izmislio tu riječ. Sindrom Dado, medicinski.

– Medicinski sindrom Dado? To je u skladu sa onim što ste govorili o ljudskom tijelu i sa vašom fascinacijom tim tijelom, koje bi, po Vama, moglo biti samo za sebe cio univerzum?

Ja sam to rekao? Na mene je izuzetno snažan utisak ostavilo čitanje Starog Zavjeta, posebno Knjiga o Jovu. Mislim da je to sjajna knjiga. Jer to je svačija sudbina. Danas imamo hemoterapiju i umiraonice, i na kraju ti preostaje da se baciš kroz prozor.

– Vi ste u njoj vidjeli našu realnost? Priču koju svi možemo u jednom trenutku doživjeti?

Da… Vi ste primijetili kako kod onih koji pišu nema naklonosti prema onome što radim?

– U tekstu “Spaliti mrtve “, Vaša kćer Amarant, govoreći o foteljama koje ste u jednom trenutku rasporedili po ateljeu u krug, kaže : “Postalo je jasno da su toliko očekivani gosti bili niko drugi do naslikana bića, čiji smo dah gotovo mogli da čujemo kroz kožu ili niti tkanine. Dadovo djelo ima moć inkarnacije.” Radilo se već o dovršavanju jednog djela: osjetiti kako djelo osvaja svoju samostalnost a da vam nije došlo glave. Slika se živi onoliko koliko je živa….

Te fotelje su izgorjele. Kod mene je to vrlo literarno. Ja sam žrtva onoga što su pisali razni pisci koje sam imao sreću da malo čitam. Da bih objasnio tu priču o požaru, imam materijalni dokaz, fizički. Požar je bio najavljen u knjizi koju sam čitao prethodne noći. Knjiga nije remekdjelo, to je pisac koji ne zvuči baš najbolje kad se prevede na francuski.
Pričam o Puškinu. Puškin je napisao jedan mali roman za mlade djevojke koji se zove Dubrovski, to je priča o požaru na jednom imanju. Upravo ono što se sjutradan desilo ovdje, u ateljeu. Opis tog požara koji je izbio sjutradan bio je savršen.
Sva ta imena, tu, koja ste vidjeli, sve su to knjige koje nisam posebno tražio po bibliotekama i knjižarama.
Ovo su memoari kardinala Reca. To je dobro napisano. Nikad ih nijesam stvarno pročitao. To su zapleti, intrige ars 179 i slično… Ali samim tim što je tu, on čini sastavni dio mog dana, sjutrašnjeg takođe, i to se tako dalje razvlači i postaje omaž Kardinalu Recu.

– Tako dakle nastaju naslovi ? Djelo je završeno i Vi mu dajete naslov po onome što čitate, otkrivate u tom trenutku? Jer, kod Vas postoji cijela jedna priča o naslovima…

Da. Radio sam jednu izložbu Bronzi. Svaka bronza ima svoje ime. One nose imena mojih prijatelja koji su umrli. Umjetnika. Shvatio sam da su četvorica od njih izvršila samoubistvo. To je bio način da dekliniram njihov identitet. Maloprije sam rekao da nisam vješt s riječima. Je li ovo jasno kao rečenica?

Ali, čitajući naučni tekst Žaka Monoa o spontanom učenju jezika, drugog jezika, ovog kojim ja govorim sa Vama i koji je totalno lažan, shvatio sam da sam izmakao kalupu Žila Ferija. Glupo je, ali je tako. Ja sam totalno nepismen.
A naučio sam da pišem i crtam vrlo rano.
Ali to pitanje jezika, ja tek sad otkrivam svoj maternji jezik. I shvatam, pošto imam izvjesnu kulturu, da taj jezik nije bogat riječima nego metaforama. Na primjer, na srpskohrvatskom ne postoji riječ tortura. Ni riječ « bonheur » (sreća) u onom smislu koji ona ima na Zapadu. Ali jedno dijete od 6 godina razumije šta je to smrt, preko metafore koja se koristi tek tako, u svakodnevnom jeziku. O ljubavi, o ratu, sve je rečeno, o bijedi. To su metafore koje stanu u dvije tri riječi.

– Slike?

Da, Nabokov je rekao da je književnost umjetnost metafore. On je moj pravi profesor. Ja obožavam Nabokova. Vrlo dobro poznajem njegovo djelo.

– Hoćete da kažete da se prepoznajete u knjigama koje čitate ? Da postoji jaka veza između Vašeg slikarstva i književnosti uopšte?

Da.

– Slika. U trenutku kad nastaje, kad se proživljava. Vaša slika je u pokretu. Ona posjeduje energiju koju joj Vi dajete, koju osjećate dok ste pred platnom.

Da, to je tačno. Mislim da od pamtivijeka umjetnik ima tu muku… umjetnik u potrazi za orgazmom nad orgazmima.

– Stvaranje kreće od energije nalik onoj koju osjećamo pri dodiru sa tijelom koje čekamo, volimo, želimo. To je jedan krajnje čulan, erotizovan odnos. Vaše slikarstvo se doživljava kao osvajanje, dostizanje privremene ravnoteže, trenutka mogućeg kolebanja « utisnutog », rekonstruisanog na slici, ono što je Nikola de Stal zvao « bljesak autoriteta » ili « bljesak oklijevanja »

I ja tako mislim. Zato sad bježe od slikarstva. Boje se. To je čulnost. Kad Selin govori o agoniji, koja je svojstvena čovjeku, to je trenutak orgazma. Ali, to je vrlo kratko.

– To je nešto što Vi stalno obnavljate, od jedne do druge slike. Kad sa Vama uđemo u sliku, postoji ono što neki nazivaju « praznina » koja je istinsko provjetravanje. Postoji dinamika koja nas u isto vrijeme vuče ka slici i vraća se k nama, izlazi iz platna, odbacuje nas. Alhemija suprotnih sila. Dostižete tačku ravnoteže, ekstremno osjetljivu i krhku.

Da, to je kao opruga.

– Kompozicija je u uzdizanju. Podizanje i provjetravanje proizvode cirkulaciju vazduha između tijela koja klizaju jedna preko drugih, stapaju se, sjedinjavaju u prozirnosti i podižu se. Vi naginjete baroku?

Apsolutno. Naravno.

– Slikanje je borba, borba koja se vodi svakog dana, svakog trena. I zahtijeva fizičku snagu, zar ne?

U pravu ste, to je zamorno. Sad sam na neki način malo povlašćen jer nemam snage da uništavam stvari. Ranije mi je zadovoljstvo bilo da uništavam slike, na razočaranje trgovaca koji su ih naručili. Sad više ne mogu da ih uništavam. Vidjeli ste sva ta otkrivena platna u ateljeu, nemam snage da ih okrenem prema zidu, kao što sam radio pedeset godina.

– Jer u činu slikanja najvažniji je taj trenutak kad uđete u sliku, kao što se ulazi u religiju, u stvaranje. Ovo je možda Dadova tema.

I da bih imao trajnog svjedoka, ja se svakog jutra vraćam u atelje. Gledam svu energiju koju sam dao, krvna zrnca, salo, sluz.

– I to Vam omogućava da sjutradan iznova počnete?

Da, to mi omogućava da shvatim da sam ja zavežljaj sluzi i fekalija.

– Zar to nije prije svega način da čovjek shvati do koje mjere može biti nevjerovatno žilav u toj borbi koja je u isto vrijeme borba Jakova sa anđelom? Borba protiv sebe i sa samim sobom.

Da, da, to je tačno. Pretpostavljam da hoćete da pričate o ćelijama koje propadaju i koje se obnavljaju.

– Zar slikati ne znači takođe kistom stvarati muziku?

Upravo ste izgovorili riječ ubicu : muzika. Za mene je vrhunac umjetničkog izraza ženski glas.
Ja nikad nijesam završio neko platno. Progoni me Matisova rečenica : « Valja prionuti na posao, kao da treba da ubijemo čovjeka.”, to su Matisove riječi koje prenosi Monterlan. Malo je onih koji znaju za to. Ja pokušavam da ubijem čovjeka i on je još na izdisaju. Dugujem mnogo Monterlanu što je sačuvao tu dragocjenost.
Ti pišeš. Imala si sreću da se rodiš u Francuskoj, a ja sam nespretan s riječima. Zato ja crtam. Proizvodim muziku perom. Crtam svakog dana.

– Često govorite o slikarstvu kao o stvarnosti : o nekoj drugoj stvarnosti, o izbavljenju, bježanju od života, kako bi još više bili u njemu. Maljevič, koji je kroz suprematizam dostigao vrlo visok stepen svijesti, 1919. je napisao: « Izašao sam u bjelinu, tragajte za mnom, drugovi avijatičari… » Mnogi umjetnici tako govore o stvaranju, svojim sopstvenim izrazom, žargonom.

Desilo mi se dva ili tri puta posljednjih decenija da u jednom jedinom trenutku, pri buđenju, osjetim da sam srećan. Kad sam pošao u Crnu Goru, ujutro sam se probudio u kući i u gradu u kom sam odrastao. Osjećao sam se strašno lijepo. I odjednom sam se sjetio: sa ovim je svršeno. I teret mog stvarnog života izbacio me je iz kreveta.

– Šta je teret vašeg stvarnog života?

Pa, cio život. Imamo neku vrstu kapitala. Svi. Iz realnog života. Ti si nepovrijeđena, nemaš nikakve ogrebotine. Ja sam rođen tridesetih. Već sam bio veliki mali dječak u vrijeme rata. Pravog rata. Posljednjih godina desio se još jedan veliki rat, takođe pravi. Ja nisam bio tamo. Ali to ne znači da to nijesam jako bolno doživio.
Moje bogatstvo su teški trenuci iz mog djetinjstva, rat. Hladnoća, više od svega.

– Glad i hladnoća.

Prije svega hladnoća. Bili smo i jako gladni, takođe, naravno. Ali, ja sam imao problem s cipelama. Tokom rata nije bilo cipela, zato sam navlačio crevlje odraslih i kaskao okolo. Snijeg mi je ulazio u cipele, proklet bio. Sad ne mogu da smislim emisije koje zimi prikazuju o skijanju i snijegu, gasim televizor. Ne podnosim to. Zimu, snijeg. Tada bih išao kod moje tetke Julije, pošto mi je majka umrla, i onda sam stavljao noge u rernu da bih osušio čarape, ako sam ih uopšte imao.
Ali da bih došao do tetka Julije, trebalo je da pređem preko glavnog trga, gdje su bila obješena dva partizana. U januaru… na jednom drvetu. To je strašno. A morao sam da prođem tuda, pored obješenih, da bih zagrijao noge. Tetka Julija mi je zamijenila majku, bila je očeva sestra. Ta dva obješena čovjeka još me proganjaju. Tek nedavno u nekoj knjizi koju sam listao u Crnoj Gori, vidio sam fotografiju obješenih, prepoznao sam je, čak sam je stavio u jedan film, ta se fotografija vidi u filmu Paskala Sidona.
Ali, postoji još jedna slika koju sam skoro otkrio. Ta me ars 184 je fotografija strašno uplašila. To su dva obješena čovjeka u uspravnom položaju. A na ulici, iza njih, vidi se masa koja dolazi da gleda predstavu. A ta dva tipa stoje. Slika je lošeg kvaliteta, iz 44. Imao sam 11 godina, a ja i moji roditelji nijesmo išli da to gledamo, moji roditelji su dobri ljudi. A oni idioti su gledali.

– Da li smatrate da se možete svrstati u neku od postojećih kategorija?

Rekao sam Katrin Mije da sam ja terorista u umjetnosti. Postoji uvijek neki put koji prelazite i nešto što je okidač. Ti si govorila o Selinu.
Ja sam nekoga upoznao zahvaljujući Selinu. Bio sam u Averonu, u jednoj kući koju sam sam renovirao i sreo sam izvjesnog Žan Kloda, koji je stalno pričao o Selinu i Sen Simonu. Čitao mi je tekstove. Puštao sam ga da mi čita. Jednog dana, pročitao mi je jedno pismo – bio je to original – u kojem se govorilo o vivisekciji i o ljudskom rodu, i ja sam htio da se mijenjamo. On je odbio. Selin je bio bijesan zbog eksperimenata nad životinjama, i smatrao je da ih treba raditi na ljudima deset puta više.

– Da li je konačno jedina paralela koja odgovara vašim slikama, i što pronalazimo kod Selina, ideja o svijetu koji zaudara, govoreći prosto, i koji zaudara i dalje, kao i ideja da se taj svijet može posmatrati sa ogromnom distancom i humorom ? Što znači da u osnovi postoji jedan Dado okrenut životu i smrti, Dado okrenut istoriji, tragičnoj, a zatim i vječnoj priči o odnosima među ljudima?

Poštoji nešto što me stalno zbunjuje, kad god vidim nešto što obično zovemo lijepim, recimo prve pupoljke sa ovog tla, tu, pored vas… u februaru, krajem februara počinju da izbijaju prvi pupoljci na granama, pa onda dolaze leptiri, izvanredni. Leptiri, cvijeće, patke na ovom jezeru, ima jedna koja je posebna, sve to je stvoreno na granicama velikog praska. A unutar bing-benga je smrt, nasilje. Radim sad jedno djelo sa leptirima, i ono ima veze sa seksualnošću.

– Pitanje nacionalnog identiteta je teško…

Za mene svakako.

– Za Vas, kao i za sve one koji žive između više različitih kultura. Vas priznaju jednako u Francuskoj kao i u Crnoj Gori…

Teško je to reći. Postoji uvijek neki ukus gorčine. Nijesam imao privilegiju da uživam u uspjehu. Ja sam se opredijelio da se izolujem ovdje, znaš, da me ne bi oprljala površnost takvog života. Bilo je ovdje posebnih trenutaka, kad nijesam imao ni prebijene pare. Bilo je strašno hladno, nije bilo struje, ali je bilo sjajno. Dolazilo je proljeće, pa jesen, pa snijeg. Bilo je sjajno gledati kako se smjenjuju godišnja doba.

– Vi govorite o pomodarstvu. A ja govorim o onome što dolazi poslije stvaranja djela, o njegovom upisivanju u budućnost. A to je krenulo. Htjeli vi to ili ne. Vaša 163 djela sačuvana su u Centru Pompidu, u Crnoj Gori jedan muzej nosi Vaše ime… Ima opipljivih znakova recepcije i pristupa panteonu. Upisivanja u istoriju i istoriju umjetnosti.

Da, to je hronična bolest.

– Kakav je bio Vaš prvi susret sa Francuskom?

Malo sam sad ljut na vlasti u ovoj zemlji. Jer, u mojoj dozvoli boravka dugo je pisalo da sam u Francusku prvi put došao 15. avgusta 1956. A 15. avgust, dan Uspenja Bogorodice, sad je izbrisan. Krivo mi je zbog toga.

– Zašto?

Jer je to važan praznik. Bilo je strašno prijatno vrijeme, svježe. U Crnoj Gori, 15. avgusta umiremo od vrućine, a ovdje mi je ujutru bilo prohladno. A tog 15. avgusta na nebu je bilo bijelih oblaka, ali i puno plavetnila. Naravno, otišao sam u Luvr. Da, to je bio prvi kontakt s Francuskom.

– Biti slikar u Francuskoj, Dado? Biti jedan od slikara od slikara u Francuskoj? Kako se to doživljava?

To je vrlo dobro pitanje. Ono što se događalo 50- ih u Parizu nije mi bilo blisko, ništa nijesam razumio.Toliko slikara koji su sad malo zaboravljeni, da ih ne nabrajam. A u slikarstvu, govorilo se o “zadovoljstvu stvaranja” i sličnim glupostima. Nije mi se mnogo dopadalo slikarstvo pedesetih. Bilo je galerija u Francuskoj, svetionika, i nekih imena, a onda su svi pomrli i zaboravili su ih. Ja pamtim jednog tipa koji se zvao Žan Arkad, u njegovoj galeriji bilo je dobrih slikara. Bio je jedan američki slikar koji mi se mnogo svidio. Zvao se Mark Tobej, mislim da je to bilo baš dobro. A onda, tu su bili Magrit, Sem Fransis, Žorž Matje takođe…
Bilo je dobrih stvari. I Bejkon je bio. Žan Arkad je nestao, i potpuno je zaboravljen. Dobar momak, koji je imao sjajnu galeriju u faubourg Saint-Honoré, na spratu, ogromnu galeriju, bilo je ljupko.
Sreo sam Žana Dibifea u litografskom ateljeu gdje sam radio. A moje crteže mu je pokazao jedan stari Slovenac, zvao se Veno Pilon. Nijesam mu ih pokazao ja. Ja sam svoje crteže prvi put pokazao negdje 52, 53. godine u Beogradu. Henri Mur je imao jednu izložbu u Beogradu i posjetio je Likovnu akademiju, i ja sam mu pokazao moje crteže. Mnogo su mu se dopali. Htio je da mi da stipendiju. Ali, kako ja nisam bio član partije, oni su me izbacili. Nemam za to konkretne dokaze. Rekli su ” on je jedan obični mangup i tako to”.

– Kako vam je izgledala francuska intelektualna sredina koja je, u vrijeme kad ste vi došli, bila uljuljkana iluzijama o komunizmu, a vi ste stigli iz Jugoslavije.

Nijesam se družio sa ljudima iz svijeta politike. Kad sam došao, Francuska je imala velikih problema sa svojim kolonijama, došlo je do rata u Alžiru. To je bilo strašno. Imao sam sreću da se krećem među normalnim ljudima čija parola nije bila “Alžir je francuski.”

– Znate one Monterlanove riječi: “Kao luk, drhtim od čežnje da uništavam (…)
Treba umrijeti, a da ne ubijemo vjetar”?

Treba vjetar sve to da pomete i oduva naš smrad negdje drugo.

Eruval, 7. decembra 2009.

 

Podijeli