Ksenija Rakočević: Vampir kao organizaciono načelo Pekićevog romana ,,Kako upokojiti vampira”

 

Čitajući Pekićeve tesktove uočavamo konstrukciju mita kao lajtmotiva. Mitovi su u njegovim tekstovima dosljedno razgrađeni, počev od ,,Vremena čuda”, u kojem se razgrađuju hrišćanske dogmatske istine (a, ne smijemo zaboraviti da se svaka monoteistička religija uspostavlja tako da istine koje uspostavlja važe kao apsolutne), preko ,,Zlatnog runa” ili ,,Hodočašća Arsenija Njegovana” u kojem dolazi do razaranja mita o čovjeku, ,,Uspenja i sunovrata Ikara Gubelkijana” gdje uviđamo razgradnju mita o mitu. Kada govorimo o djelu (termin djelu koristimo u ovom dijelu teksta, jer će posebna pažnja biti poklonjena žanrovskoj (ne)određenosti) ,,Kako upokojiti vampira”, uviđamo da je razgradnji podlegao mit o filosofiji, na kojoj počiva evropska civilizacija. Osim toga, jasno se uočava i kontroverzan odnos zauzet u odnosu na društveni sloj intelektualaca, čija se produktivnost dovodi u pitanje; pa će u jednom od pisama biti rečeno da intelektualci zapravo ništa ne rade, osim što govore kako treba raditi.

 

Roman ,,Kako upokojiti vampira” autor je okarakterisao kao sotiju. Sotija je, napomenimo, srednjovjekovna književna vrsta. Pekić u svom tekstu rekonstruiše konvencije žanra, pa se u samom tekstu mogu razlikovati sljedeći tipovi teksova od kojih je roman sastavljen:

 

Predgovor priređivača – uvodni segment prividno objektivne intonacije, s autopoetičkom osnovom (sjetimo se sličnog početka ,,Hodočašća Arsenija Njegovana, gdje je aktiviran isti tip priređivača)

26 pisama Konrada Rutkovskog- epsitolarna forma prepuna esejističkih digresija

Prvi post scriptum – neka vrsta kamernog dramskog teksta, datog u obliku zapsinika sa policijskog saslušanja

Drugi post scriptum – u kojem se sažimaju filosofski citati i komentari

Primjedbe priređivača – fusnote koje nude razrješenje priče i tumačenje pojedinih prethodnih djelova pripovijedanja

 

 

 

U uvodnom dijelu, odnsono Predgovoru priređivača prikazani su tesktovi sa kojima se uspostavlja dierektna komunikacija. Naime, u pitanju su naslovi djela najvećih filsofa, pri čemu Niče zauzima najdominatniju poziciju (komunikacija sa njegovim tesktovima ostvarena je čak u tri pisma, djelovi njegove filsofije konstanto se preuzimaju, citatnost je prisutna od početka do kraja romana, u Drugom post scriptumu poziva se na nihilističku filosofiju, i kao najvažnije, Konard Rutkovski naposljetku teži natčovjeku, centralnoj figure Ničeove filosofije. Iz Pekićevog lika gotovo kao da progovara Ničeov Zaratustra. U ovom dijelu tekst priređivač ironično saopštava da je u vezi sa Rutkovskim i Štajnbreherom došao do potresnog i uzbudljivog otkrića: oba lika su se razvila ,,iz jednog od tokova standardne evropske tradicije” i zapravo su dosljedna radiaklizacija tih tokova. Pri tome priređivač prilaže selektivnu bibliografiju radova koji se odnose na razmatranje Drugog svjetskog rata, nacional-socijalizmai i ludila. U njoj se ne nalaze samo djela Hitlera i Ničea, već i drugih velikih pisaca, istoričara i filosofa, poput Mana,Vitgenštajna, Keslera.

 

Okvir romana sadrži ironičan stav prema nalazima uglednih njemačkih psihijatara i naučnika (njihova mišljenja se razlikuju po brojnim pitanjima; dakle uoačavamo da razgradnji podliježe i ovaj sloj takozvane intelektualne elite). Naime, psihijatri ne samo da nijesu uspjeli da pomognu da se stanje Konrada Rutkovskog riješi, već su ga svojim neslaganjem i suprotnim zaključcima dodatno zakomlikovali.

 

 

FUNKCIJA PRIREĐIVAČA

 

Kako smo već pomenuli, ,,Kako upokojiti vampira” nije jedini Pekićev tekst u kojem se aktivira priređivač. Njegova osnovna funkcija svakako je da tekst iznese u javnost. No, u ovom romanu osim ove, priređivaču se dodaje i funkcija komentatora. Tako se rukopis glavnog junaka, Konrada Rutkovskog od strane priređivača kvalifikuje kao spis koji se žanrovski koleba između ,,lične ispovesti, filosofskoistorijskog komentara i priče”. Priređivač se navodno nije suštinski miješao u izvorni rukopis; to je njegova sugestija da ovo djelo treba čitati kao neku vrstu priče koja ima u svojoj osnovi, sem metafizičkih elemenata i tezu na nivou poruke, pri čemu ističe veliku vrijednost same teme. Priređivač kaže da njegov junak pokušava da, tražeći opravdanje, dovede u sumnju čitavu intelektualnu tradiciju kojoj pripada. U predgovoru priređivač postavlja pitanje o razlozima za objavljivanje privatnih pisama jednog bivšeg policijskog oficira i uglednog istoričara koji dolazi na mjesto svog vojnog službovanja. Sabrana svjedočanstva pisac tumači na ličan način. Autorska, priređivačeva pozicija iskorištena je kompleksno: iz njegove perspektive razvija se paralelna sižejna linija sa onom koja proističe iz epistolarnog dijela romana.

 

 

POVAMPIRENJE ŽANRA (SOTIJE)

 

Kao jednu od osobenosti Pekićevih tekstova uočavamo praksu da na početku bude okarakterisan žanr kojem djelo pripada. Tekst o kojem govorimo Pekić je okarakterisao kao sotiju, a povodm podnaslova ,,Vampira“ izjavio: ,,Sotija je za Vampira oznaka mog ugla gledanja na temu, putokaz za otkrivanje njenih unutrašnjih značenja, svetlost u kojoj treba posmatrati događaje iz knjige. Uprkos neobičnosti i natprirodnosti izvesnih scena u knjizi prave fantastike nema“.

Kombinovanjem epistolarne forme i okvirne forme romana sa sotijom ima za cilj da se predstavljene teme kritički obrade i da u odnosu na njih bude zauzet stav kojim se može ostvariti spajanje zlokobnog sa smiješnim, kao i komičnog i elemenata horora.

 

Kada govorimo o gradaciji negativnih istorijskih pojava, na samom vrhu se nalaze fašizam i nacizam, koji se u ovom tekstu razgrađuju, uz aktivaciju groteksnog, kako u strukturi, tako i u pripovjedačkom izrazu.

 

Sotija se prvenstveno vezuje za srednjovjekovnu književnost; svi junaci ovakvog teksta su ludi, otvara se prostor, za izricanje onoga što bi u ravni svakodnevnog bilo prećutkivano. Uz farsu je ona još jedna srednjovjekovna, teatarska vrsta, koja je u uskoj vezi sa pojmom lakrdije. Sotija je lakrdijašima pružala slobodu izrugivanja religijskih, društvenih i moralnih vrijednosti. Svrha sotije jeste ironizacija svega postojećeg pod maskom lude.

Kada govorimo o modernoj književnosti, sotija postaje oznaka za sva prozna djela koja polemišu sa najrazličitijim stanovištima iz istorije ideja i društvene prakse. Pekićeva sotija polemiše sa svim društvenim, političkim i ideološkim stavovima koji su zastupljeni u romanu.

 

Dakle, uočavamo da se već pri samom određivanju žanrovske pripadnosti teksta pribjegava jednoj, ne tako aktulenoj vrsti. Već na osnovu samog podnaslova (sotija) mogli bismo naslutiti da će biti riječi o svojevrsnim ,,povampirenjima“ koja će se tokom teksta ostvarivati na više nivoa. No, ono što je i te kako bitno pomenuti za Pekićevu sotiju jeste da je ovdje riječ o jednom lucidnom ludilu, koje je kritika često opisivala kao hamletovsko. Sličnost Hamleta i Rutkovskog pronalazimo tokom cijelog teksta, a ostvarena je i pri modelovanju ova dva lika.

 

POVAMPIRENJE OSTVARENO KOD KONRADA RUTKOVSKOG

 

Roman ,,Kako upokojiti vampira“ kao što smo pomenuli napisan je u epistolarnoj formi. Pisma šalje Konrad Rutkovski, profesor srednjovjekovne istorije (uočavamo novo aktiviranje srednjeg vijeka; koje se tumači kao najmračnije doba čovječanstva) svom šuri, Himleru, koji je takođe profesor istorije. No, ono što treba pratiti jeste komunikacija koja se ne odvija na nivou: pošiljalac-poruka-primalac; več treći dio lanca komunikacije biva postavljen na marginu i ni u jednom momentu ne dobijamo povratnu inforamciju. Na osnovu već prvog pisma, konstatujemo da Konrad zapravo i ne piše zbog Himlera, nego zbog sebe (odnosno svoje savjesti), jer ističe da bi njegovi odovori, a naročito savjeti u datom momentu bili izlišni.

Za lik Konrada Rutkovskog neraskidivo vezujemo pojam intelektualca. Nerijetko je klasifikacija (između ostalog i intelektualca) na one dionisijkog i apolonijskog tipa. Kritika Rutkovskog uglavnom svrstava u one apolonijskog tipa, no ova teza se može (i treba) preispitivati, ako sagledamo postupke Konrada tokom boravka u mjestu D. Ono što se ne dovodi u pitanje jeste odrednica intelektualac koja se koristi ispred Konardovog imena. Upravo što Konard pripada ovom sloju, on je pogodan za njegovu razgradnju. Naime, u književnsoti je, kada govorimo o potupku razgrađivanja najuspješnije ono koje se izvodi iznutra. Rutkovski će osim sloja intelektualaca poslužiti i za razgrađivanje nacističke ideologije (kojoj je takođe pripadao; u prvu ruku razgradnja se odnosi na Gestapovce, čiji je član Rutkovski bio).

Već smo pomenuli sličnosti koje su uočljive između Hamleta i Rutkovskog, no možda je još veća sličnost ostvarena između Fausta i Pekićevog junaka. Naime, oba lika su naučnici, koji su nauci posvećeni u potpunosti; obojici biva ponuđen pakt sa đavolom i obojica se bave istorijom. Još jedan dodatni motiv koji nas navodi na direktnu vezu sa Geteom svakako jeste citat preuzet iz Geteovog djela, koji se tiče biblijskog začetka. Shodno ovome možemo govoriti i o komunikaciji sa Biblijom i uopšte sa hrišćanskom mitologijom. Dakle, komunikacija se ostvaruje direktno sa Geteom, a indirektno sa Biblijom. Između ova dva i te kako tragična junaka uspostavlja se i veza po pitanju griže savjesti – obojica pokušavaju da se izvuku od svoje prošlosti i da ,,okaju” grijehe. Osim toga u oba slučaja primjećujemo aktiviranje sada i prije (dakle narativna prošlost i sadašnjost) i to je i kod ,,Fausta” i kod ,,Vampira” riječ o razdoblju od dvije decenije. Ipak pri komparaciji ova dva lika ne možemo upotrebljavati znak jednakosti, jer Faust u paru: riječ – djelo bira djelo, dok se Rutkovski odlučuje za riječ.

Upravo je riječ ono sredstvo uz pomoć kojeg Rutkovski pokušava da opravda svoju savjest. Snaga riječi se aktivira u pismima koja Rutkovski piše. Koliko je riječ važan element za lik Konrada Rutkovskog govori i činjenica da se cijela voluntaristička filosofija (volja u osnovi svega, a ne zaboravimo da je i Niče voluntarista) svodi na snagu riječi.

Na osnovu navedenih teza uočavamo da je lik Konrada Rutkovskog gotovo ponikao na temelju literarnih intelektualca (u prvu ruku Hamleta i Fausta). Ovdje se može govoriti o vaskrsavanju ili pak povampirenju evropskog intelektualca koji izrasta iz evropskog kulturnog i filosofskog nasljeđa. U liku Konarda prepoznajemo Hamleta i Fausta.

Konardovu iščašenost uočavamo na dva aspekta: psihološkom i filosofskom. Naime, već samo pisanje pisama na koja se ne očekuje odgovor po Frojdu se tumači kao jedan vid poremećenosti (ovo se javlja kod osoba koje nemaju hrabrosti da se ispovijedaju, a imaju težnju da oslobode svoju savjest). Osim toga, uobrazilja koja se uspostavlja sa Konradove tačke gledišta tumači se kao izokrenuta, pa uočavamo aktivaciju mitoloških bića (vampira) koji se javlja na više ravni. Psihološku iščašenost ovog lika konstatujemo i na osnovu komenatara priređivača.

Motiv ludila omogućava da se svijet sagleda drugačijim očima i zato je karakterističan za svaku grotesku. Zapažanje o tome kako Rutskovski ne podnosi gramatičke i ortoepske greške, te kako bi korekturu sprovodio na svim štampanim i pisanim rukopisima, uključujući i javne nužnike ukazuje na dijagnozu koja se uspostavlja u prvoj napomeni: Čovjek kojeg progoni misao o savršenstvu nesumnjiv je psihopata. Konradovo ludilo u pojedinim momentima ide do granice demonskog. Objektivna naučna perspektiva usmjerena je ka intimnim ispovjestima jednog neupadljivog, marginalnog učesnika Drugog svjetskog rata.

Kako bi čitaoca distancirao od rada junakove svijesti, priređivač ga neprekidno upozorava na pomjereno psihičko stanje.

Kada govorimo o Konradu Rutkovskom možemo govoriti i o ,,povampirenju” pukovnika Štajnbrhera, što se očitava u pojedinim pismima, ali i Ničeovog Zaratustre o čemu će kasnije biti riječi.

Trebalo bi još pomenuti modelovanje dvostrukog ja, koje se modeluje kao ja koje se sjeća (sadašnjost) i ja koje je predmet sjećanja (prošlost).

 

 

 

ADAM – FANTASTIČNI VAMPIR

 

Pri modelovanju lika Adama Trpkovića koristi se i simbolika imena. Naime, Adam je ime prvog biblijskog čovjeka, odnosno pračovjeka, od kojeg kasnije potiče ljudski rod. Ukoliko govorimo o Bibliji nemoguće je da se ne sjetimo priče o Adamu stradalniku, koji zapravo jeste nevina žrtva, jer ne ispašta za svoj, već grijeh koji počinjava Eva. Pekićev Adam je modelovan kao žrtva, koja ispašta za (ne)počinjen grijeh, koji se tiče navodnog nepoštovanja vladajuće nacije. Ovdje uočavamo još jednu sličnost između ova dva Adama; naime, obojica stradaju zbog nepoštovanja pravila koja uspostavlja nadređena sila. U slučaju biblijskog Adama ta sila je bog, dok se kod Pekićevog Adama sila prenosi na plan države. Ovakvo poimanje države smještamo u ničeanski kontekst, što nas opet direktno vodi Ničeovom Zaratustri: ,, Preklinejm vas, braćo moja, ostajte verni zemlji, i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! …Nekada je hula na boga bio najveći greh, ali bog je umro, i tako umreše i ti grešnici. Huliti na zemlju, to je sad najstrašnije.”

Ova dva Adama, ipak možemo tumačiti i kao oponirane, jer dok je biblijski Adam pračovjek, Pekićev Adam uspostavlja se na obrisima Ničeovog natčovjeka.

Tumačeći simboliku imena Adama Trpkovića, uočavamo da se uvodi pojačano značenje. Osim što njegovo ime jasno povezujemo sa trpljenjem, na to navodi i prezime. Trpković je izvedeno od glagola trpjeti. Napomenimo da se radnja romana smješta u prostor Jugoslavije, a da se suženi topos vezuje za primorski grad D. Na osnovu navedenih opisa koje Konrad Rutkovski, ali i priređivač daju o mjestu, možemo zaključiti da je ovaj primorski, jugoslovenski grad D. Zapravo Dubrovnik. Ovo pominjemo, najviše zbog činjenice da u Dubrovniku žive Tripkovići. Treba, dakle, sagledati još jedan od Pekićevih postupaka (a koji je karakterističan i za ostale postmoderniste), da se teži što većoj vjerodostojnosti. Naime, Pekić svog lika imenuje kao Trpkovića (a Tripkovići su stvarni stanovnci Dubrovnika) pri čemu se ovo jedno slovo ne izostavlja slučajno, već predstavlja igru riječi koja je aktivirana u funkciji modelovanja lika.

Lik Adama Trpkovića modeluje se, za razliku od Konrada sa spoljašnje tačke gledišta. Ističemo da su svi junaci, osim Konrada modelovani isključivo sa spoljašnje tačke gledišta, dok kod Konradovog lika uočavamo aktivaciju unutrašnje tačke gledišta (ostvarena tokom pisama) i spoljašnje tačke gledišta (koja se ostvaruje tokom napomena priređivača, priređivačevog predgovora, kao i post scriptuma). Pri modelovanju Adamovog lika uočavamo razlike nekada u odnosu na sada. Ove razlike koje se uspostavljaju na nivou narativne prošlosti i sadašnjosti, postaju još upečatljivije kada sagledamo činjenicu da je za narativnu prošlost vezan živi Adam, dok se u narativnu sadašnjost smješta Adam vampir, koji se aktivira u poremećenoj svijesti Konarada Rutkovskog.

Adam Trpković je opisan kao pisar, dakle kao neko ko ne obvlja važnu društvenu funkciju; a i njegova fizička karakterizacija ostvaruje se uz upotrebu pridjeva: mršav, neugledan i tome slično. No, baš težnjom da se obračunava sa slabim dolazi do razaranja nacističke ideologije. Ovakva slika Adama Rutkovskog promijeniće se 22 godine kasnije, pa će, nakon otkiravanja spomenika Adam koji se pokazuje u Konradovoj svijesti biti prikazan kao znatno superiorniji. Osim psihičke karakterizacije koja ide u smejru ojačavanja Adamovog lika, primjećujemo ojačavanje i na nivou fizionomije. U Adamu će Rutkovski u jednom momentu prepozanti pukovnika Štajberhera. Stoga se kao logično pitanje nameće da li je povampiren pukovnik ili zatvorenik; žrtva ili zločinac.

Još jedno pitanje koje ostaje otvoreno, bar po mišljenju Konrada Rutkovskog jeste pitanje Adamove smrti. Rutkovski će tvrditi da se u momentu vješanja Adam ,,vozneo“. Glagol vaznositi se upotrebljava u hrišćanskoj mitologiji i neraskidivo se vezuje za svece, anđele i ostala mitološka bića, koja su u hrišćanskoj religiji pozitivno vrjednovana. No, nakon što se Adam ,,vozneo“ neće postati anđeo, već vampir. Vidimo da dolazi do postupka oneobičavanja i na ovom nivou.

Kada govorimo o Adamovom liku nemoguće je a ne pomenuti groteskni postupak koji se uvodi pri otkiravanju njegovog spomenika. Naime, prije nego što spomenik biva otkriven, uočavamo da masu koja se penje (posmatrajmo kretanje nagore- koje simbolizuje nebeski hronotop), a nakon toga otkrivanje spomenika od 10 metara (spomenik se po pravilu podiže nekoj personi koja je dala doprinos u očuvanju ili unaprjeđenju svoje zajednice; a ne zaboravimo sliku Adama koji pri ubistvu drži svoj kišabran; ovdje zapravo možemo govoriti i o razgradnji patriotizma, koje se u ovom tekstu inače negativno konotira). Podizanje spomenika od 10 metara ličnosti koja se kukavički postavlja zapravo je groteskno izobličavanje uspostavljenih društvenih vrijednosti. Ono će, naime i dovesti do pojave Adama vampira, koji će zahtijevati od Rutkovskog da ispravi nepravdu koja mu je na ovaj način nanijeta.

Adam se dakle, povampiruje u svijesti Konrada Rutkovskog, a kao što smo već ukazali možemo govoriti o povampirenju samog Adama, biblijskog Adama, pukovnika Štajnebehera.

Neodvojiva predmetnost od Adamovog lika svakako jeste kišabran koji je u romanu preuzeo funkciju lajtmotiva.

 

 

KIŠABRAN KAO VAMPIR

 

Pomenuli smo da se kišabran pojavljuje zajedno sa Adamovim likom, ali iz teksta ne iščezava sa njim. To je, zapravo jedini elemenat koji ostaje do samog kraja, i koji nadživljava likove romana. Crni kišabran, neprirodno velik, koji će u Adamov život ući neobajšnjivo i nakon čega će krenuti niz nesreća kojeće Adama, a potom i Rutkovskog dovesti do smrti. Cijela ta miserija oko kišobrana zapravo je groteskna, pogotovo ako se ima u vidu prostor rata u koji se radnja smješta. Kišabran će Adamova žena okriviti za smrt njihovog sina, kao i za nesreću koja je zadesila Adama. Čak će se i pukovnik Štajbreher baviti kišabranom. I te kako mistično posmatramo u pojavljivanju i nestajanju ovog predmeta. Još je zanimljivije što kišabran ne uočavaju svi, bar prema riječima Konrada.

Ono što je vjerovatno najupečatljivije, a tiče se kišabrana jeste scena Adamovog vaznesenja o kojem je bilo riječi tokom teksta. Naime, ovdje se kišabran posmatra metaforično (asocira na krila), a pomenimo i opis kišabrana koji postoji nevezano za Pekićev tekst: da je kišabran asocijacija na krila slijepog miša. Dalje, po mitologiji se slijepi miš neraskidivo povezuje sa vampirom, pa uviđamo da nije slučajno akitiviran baš ovaj predmet. Kišabran će biti povezan sa Konardovim ludilom, pa će manično pokušavati da uništi sve kišabran, tvrdeći da je ovdje riječ o natkišabranu (opet veza sa Ničeovim natčovjekom).

Još jedna nelogičnsot koja će se pojaviti u vezi sa ovim predmetom jeste i njegov izostanak sa Adamovog spomenika, a zatim nestanak iz porodične kuće. Naposlijetku, najveća misterija koja ostaje otvorena jeste odakle kišabran u autu Konrada Rutkovskog i to u njegovom stomaku. Priređivač će kao poslednji komentar prikazati sudbinu kišabrana, koji prema njegovim riječima sada jeste smješten u podrumu njegove kuće (podrum- asoicijacija na adski hronotop, dolje). Priređivač uspostavlja konstataciju da je kišabran ubica (što ide u prilog vampirskoj karakterizaciji), ali ovdje se ne smije zaboravti da je Konrad Rutkovski opisan kao suicidan, pa mora ostati otvorena i mogućnsot samousbistva.

Ovakvo tumačenje još je prihvatljivije ako u obzir uzmemo Pekićev komentar o izostanku fantastike.

Crna boja kišabrana pojačava njegovu simboliku. Crna je boja smrti i kraja, a hvatajući se za kišabran, Adam se zapravo simbolički hvata za smrt. Isto tumačenje možemo primijeniti u odnosu na Rutkovskog, koji tražeći kišabran nalazi smrt.

Po pitanju kišabrana Rutkovski je patetičan, što će primijetiti čak i Štajbreher, a treba i sagledati solilokvij koji Rutkovski vodi sa Adamom, pokušavajući da dozna kako se kišabran, mimo svih pravila našao u zatvoru.

 

 

 

POVAMPIRUJE LI SE PROŠLOST

 

Više puta tokom teksta smo pomenuli da dolazi do aktivacije narativne prošlosti i sadašnjosti. Konrad Rutkovski će tokom svojih pisama govoriti o šinama od kojih on vidi onu postavljenu 22 godine ranije, a njegova žena Sabina onu koja je smještena u sadašnjost.

Nakon dolaska u grad D. Konrad Rutkovski će se susresti sa svojom prošlošću, koja će se aktivirati kroz njegovu savjest.

Kritika je jedinstvena u postavljanju pitanja da li se zapravo u Pekićevoj sotiji o vampiru povampiruje prošlost. Naime, s obzirom na to da se konstantno napominje da je Konrad Rutkovski psihički nestabilan sva njegova kazivanja dovode se u pitanje. Pogotovo zato što ne postoji niko od svjedoka. Osim toga treba sagledavati činjenicu da se u svijesti Konrada Rutkovskog povamiruje lik koji je bio prva njegova žrtva.

Da Konrad ima problem sa mirenjem sa prošlošću svjedoči i činjenica da se stalno pokušava opravdati težnjom da je u radu nacističke ideologije učestvovao ne bi li je učinio lakšom za eventualne direktne žrtve. Ovdje primjećujemo još jedan dokaz o osjećaju krivice; po psihologiji osoba koja osjeća krivicu ima konstantnu težnju da se opravdava.

Povratak Rutkovskog u grad D. u kojem je tokom rata boravio kao Gestapovac zapravo jeste vraćanje zločina na mjesto zločina. To je, inače jedna od policijskih tehnika, kojom se teži iznuđivanju priznanja od strane žrtve. Ovakvo priznanje i biva dobijeno kada se Konard smjesti u isti onaj prostor u kojem je bio član nacističke ideologije.

 

 

POVAMPIRUJE LI SE I PROSTOR?

 

Pitanjem povapirenog prostora kritika se i nije toliko bavila. No, ovo pitanje treba aktuelizovati.

No, poznato je da prostorne sturkture i te kako utiču na sturkturu i tok teksta. Radnja ,,Vampira“ se smješta u prostor primorskog, jugoslovenskog grada D., a prostorne strukture se utemeljuju u narativnoj prošlosti i sadašnjosti. Prostor je modelovan sa dva binarna aspekta: rata i mira.

Rat se sam po sebi uspostavlja kao razoren prostor, pa je svijet koji se uspostavlja u ratnom hronotopu izokrenut. Nasuprot tome, slika grada koja se modeluje 22 godine nakon rata smještena je u novoizgrađeni prostor, koji možemo tumačiti kao jednu vrstu novouspostavljenog sistema.

Grad D. se prikazuje kao mjesto u kojem je renesansa i te kako vrjednovana (a poznato nam je da renesansu vezujemo za preporod), no pitanje koje se nameće kada je u pitanju prostorna struktura, jeste u kom smislu je ostvaren preporod prostora.

Nakon što dođe u grad D. Rutkovski biva smješten u hotel, u kojem je boravio 22 godine ranije, kada je tu bilo sjedište Gestapovskog zatvora. Ovakvo utemeljenje teksta izgleda pomalo vještačko, uočavamo tehnike montaže (koje se nerijetko aktiviraju u postmodernim tekstovima).

Prostor hotela u kojem Rutkovski boravi u sadašnjosti u njegovoj svijesti biva marginalizovan i on preživljava i doživljava prostor zatvora. U njegovim slikama vidimo konstantno preplitanje slika prostora iz prošlosti (koje uglavnom modeluje Rutkovski) i slika prostora iz sadašnjosti (koje doživljava Sabina, a prenosi ih Rutkovski).

Hotel i zatvor su same po sebi oponirane prostorne strukture, zatvor je mjesto na kojem se boravi silom, koje asocira na nemanje slobode, dok je hotel mjesto koje se uglavnom vezuje za odmor, u koje se odlazi svojevoljno. U ,,Vampiru“ uviđamo da dolazi do razgrađivanja prostora odmora, koji za Rutovskog predstavlja vezu do ludila.

Prostor zatvora koji se pojavljuje u Konradovoj svijesti možemo tumačiti kao povampiren.

 

 

ECCE HOMO (ZARATUSTRA)

 

U ,,Vampiru” se direktna komunikacija ostvaruje sa Ničeovim tekstovima, kako u pismima (čak tri pisma direktno, mada uočavamo da je komuniciranje sa Ničeovim idejama ostvareno znatno intenzivnije), tako i u post scriptumima.

U Pekićevom tekstu se u odnosu na Ničea zauzima kontroverzan stav i uočavamo priklanjanje onima koji Ničeovu filosofiju tumače kao nacističku.

Neophodno je pomenuti da Niče razgrađuje hrišćansku mitologiju, kao i čovjeka koji se u njoj uspostavlja. Ničeova filosofija se temelji na uspostavljanju natčovjeka, koji se izdiže iznad uspostavljenog sistema. Ničeove stavove koji se tiču natčovjeka najbolje možemo sagledati u djelima ,,Tako je govorio Zaratustra”, ,,S one strane dobra i zla”, ,,Genealogija morala”. Sjetimo se da su Ničeove ideje izmanipulisane u svrhu nacističke ideologije (uz dopuštenje Ničeove majke i sestre, kada je Niče već obolio), a da se išlo tako daleko da je Hitler poređen sa njegovim Zaratustrom.

U ,,Ecce homu” Niče između ostalog objašnjava svog Zaratustru, pa su ova dva djela poslužila kao prototekst za Pekićevog ,,Vampira”.

S obzirom na to da bi detaljana analiza sa Ničeovim tekstom odvukla od teme rada, mi se ovdje nećemo njome baviti, osim onoliko koliko je potrebno.

U liku Konrada Rutkovskog uočavamo metamorfozu. Čitajući posljednje Konradovo pismo uočavamo apsolutno preuzimanje Ničeovih stavova, koji se poentiraju stvaranjem natčovjeka.

Logičnim se, dakle nameće pitanje: da li zapravo povampiruje natčovjek? Konrad Rutkovski u poslednjem pismu, gotovo da dramski iznosi stavove koji su proizašli iz ,,Zaratustre”.

Ono u čemu najdirektnije ide sličnost između Konrada I Zaratustre jeste osjećaj nadmoći, koju Konrad osjeća na kraju.

Posmatramo li poslednje pismo Konrada Rutkovskog uočavamo da se prvi put potpisuje sa ,,konačno svoj, a ne vaš”. Ovo je svakako u skladu sa dijelom iz ,,Zaratustre” : ,,Oni gledaju gore kada hoće da se uzvise, a ja gledam dolje, jer sam uzvišen”.

 


 

UMJESTO ZAKLJUČKA

 

U Pekićevom tekstu Kako upokojiti vampira, uvidjeli smo da je o pojmu vampira moguće govoriti na više nivoa. Ovaj motiv se posmatra kao vezivni element romana, koji se prostire od prostorno-vremenskih struktura, preko likova (Adama i Ruktovskog), do predmeta (kišabrana). Vampira ovdje posmatramo prvenstveno kao napad griže svijesti i kao motiv uz pomoć kojeg se razgrađuje rat i sve ono što on donosi sa sobom.

 

 

Podijeli.