(1788 – 1824)

Prepjev i bilješka: Tanja Bakić

ONA HODA PO KRASOTI

Ona hoda po krasoti kao po noći
I svodu što od zvijezda zrači,
Od treperenja tog ona ima moći:
Oči se sjaje i mrače, lik se uvlači.
Zbog sjaja tog ona mora poći
K Nebu čiji dan još ne mrači.

Sjenke tu više, zraka manje tamo,
Ljepota bez imena razbi se napola
I preplavi uvojke kose tamo-amo.
Rasvijetli se onda to lice bez bola
I misli nijeme što otkrivaju samo
Čista i dražesna utočišta gola.

A sa tog obraza, a sa te obrve
Mekani a nečujni osmjesi se šire
I blistavilom okolne poglede mrve,
A ipak iz njih čiste duše vire,
Viri um koji zna za radosti prve
I za nevinog srca ljubavi igrarije.

KAD SMO SE RASTALI NAS DVOJE

Kad smo se rastali nas dvoje
S tišinom i u suzama,
Srca slomljenog ćutali smo glas
Koji rominjaće sad godinama;
Blijedih i studenih obraza
I poljupca ledenog kao nikad prije
Osjetismo da sad utire se staza
Koja će u tugu da nas zavije.
Rosa ovog našeg jutra
Po čelu mome je kapala.

Znam da doći će to čudno sjutra,
To sam ja, a i ti negdje osjećala.
Ništa više od starih obećanja.
Pod svjetlošću dugo čamim sam.
Razdaljina naša sad sve je tanja.

U sebi tiho ja skupljam sram.
O tebi preda mnom govore
Ja ih sve slušam lako;
U meni tad vragovi zaromore,
Zašto si mi bila draga tako?
Ne znaju da sam te poznavao.
A jako dobro sam te znao.
Dugo sam te, dugo oplakivao
Duboko da bih išta sad pričao.

Nas dvoje bi se sastajali tajno,
Ja u tuzi provodio sam dane;
Kad bi ti srce zaboravilo bajno
Tvoj duh i sve te obmane,
Kad bih te ja vidio samo
U neko daleko doba, ama!
Šta da ti kažem tad, damo,
S tišinom i u suzama?

DAKLE, LUTATI NEĆEMO VIŠE

Dakle, lutati nećemo više
Toliko dugo u te sitne sate,
Iako bi srce još da diše,
Dok Mjeseca zraci se klate.

Kao što i mač izliže oklop svoj,
A od duše izmore se grudi,
Tako će i srce napraviti zastoj,
A ljubav će nama da zarudi.

Iako tijela naša pravila su kiše,
I ta strast trajala je svu noć,
Ipak mi lutati nećemo više;
Dok Mjesec sija, moramo poć.

FRANČESKA

Frančeska hoda po sjenkama noći,
Al’ ne da bi k nebu onda mogla poći –
U sjenici bašte ona ako se odmara,
To nije jer joj se s cvijećem razgovara.
Zvuk u tami – ipak ona ne čuje slavuje –
Iako bi uvce njeno radije glas da čuje.
Korak njen i od lišća gustog staza –
Srce to što lupa i ona blijedih obraza.
Glas jedan šapuće kroz lišće što šušti,
Njih dvoje će se sresti – još samo malo,
I već srce njegovo na grudi njene je palo.

VRIJEME JE

Vrijeme je kad na granama
Pjesme se slavuja začuju,
Kad zavjeti ljubavi danima
Šapatima slatko uzmačuju,
Kad vjetrovi blagi i obližnje rijeke
Kod usamljenika prizivaju zvuke meke.
Rosa je blago cvijet svaki ovlažila,
Zvijezda se na nebu s drugom srela.
Talas je tamnoplave boje čudne,
A list neke smeđe pomalo bludne.
Nebo je nijanse vrlo nejasne
Prozirno plave i tamne masne
Koja prati dana smrkavanje
I pod Mjesecom sutona nestajanje.

ELEGIJA

Sa svih strana zaposjela te ljepota!
Grob tvoj neće biti užas i strahota;
S busena tvoga ruža će cvjetati,
Lišće njeno proljeće će najavljivati
A iza čempresa vijoriće tmina ta.

Plavi jedan potok žubori tamo,
Na nj će Tuga saviti svoje lice,
Misao svoju nahraniti snom samo,
A blagi predah hodom, laganice;
Kao da ona mrtve budi! Nesrećnice!

Plač mrtve u život vratiti neće!
Smrt nit’ zna nit’ čuje za jad:
Od žala nema nikave sreće.
Možda da se manje leleče tad?
A ti koji meni govoriš da zaboravim,
Sav si blijed i vlažnih očiju, vidim.

MUZICI

Nijedna od Ljepote kćeri
Nema magiju kao ti;
Poput muzike na vodi dveri
Tvoj glas u meni leti;
Kao da zbog boje tvoga glasa
Okean se smiri kao svila,
Talasi stišaju istog časa,
Vjetar svoja spušta krila.

Ponoć je, Mjesec maše
Svjetlucavim lancem po moru;
Grudi te nježno zaigraše
Kao beba pred zoru;
Duh pred tobom malaksava
On bi da te sluša i obožava
Emocijom punom a mekom
Kao voda u okeanu dalekom.

OČI GOSPOĐICE A. H.

Kao Sunce je Anino oko,
Ono širi zrake krasne;
I to je ono što vidi svako,
Ljepota ta neće da splasne.

Likovanje ovo stati ne smije,
Ono zauzeće sve poglede naše;
Svima nama utoliko će prije
Sunce njeno ljubavlju da paše.

HARIJETI

Takva silna obazrivost, Harijet,
Meni od Dame može biti savjet.
Ja slušam sva ta razmišljanja;
Pametna je stara Djevica,
Kao i ona si, ali mudrijeg lica,
Ne daš se svoga držanja.

No, Harijet, ne bih želio laskati,
Ali mogle bi se promijeniti
Sve stvari sada nabolje
Kad bi tolike Dame ostale
I djeve neke onda naučile
Da pišu uz više pažnje i volje.

KOSA JEDNE ŽENE

Oh, zlatni uvojku te kose
Što mrsi se po vjetriću blagom,
Draga glavo što uvojci te nose,
Hvaliću se tobom kao blagom.

Još hiljadu uvojaka krasiće
Uglačano čelo tvoje blistaće
Poput vrelih zraka koji sjaje
Više vedrog neba Kolumbije.

***

Džordž Gordon Bajron (George Gordon Byron), odnosno šesti Baron Bajron (1788 –1824), a poznatiji kao Lord Bajron (Lord Byron), bio je jedan od najvećih i najuticajnijih britanskih pjesnika. Uz Persija Biš Šelija (Percy Bysshe Shelley) i Džona Kitsa (John Keats), vodeća je figura mlađe generacije britanskog romantičarskog pokreta. U poznatija Bajronova djela spadaju duže narativne poeme Putovanja Čajlda Harolda (Childe Harold’s Pilgrimage) i Don Žuan (Don Juan), kao i kraće lirske pjesme: Ona hoda po krasoti (She Walks in Beauty), Kad smo se rastali nas dvoje (When We Two Parted) i Dakle, lutati nećemo više (So, we’ll go no more a roving).

Za života je bio poznat po raskalašnom i boemskom životu, ogromnim dugovanjima, brojnim ljubavnim aferama i egzilu. Lejdi Kerolin Lemb (Lady Caroline Lamb), jedna od Bajronovih ljubavnica, ga je opisivala kao „ludog, nevaljalog i opasnog za poznavanje”. Išao je u Grčku da se bori protiv Otomanskog carstva u grčkom ratu za nezavisnost, gdje je i umro od groznice, zbog čega ga Grci danas slave za svoga nacionalnog heroja.

Bajron je rođen 22. januara 1788. u Londonu, godinu dana prije izbijanja Francuske revolucije – u neposrednom začetku epohe romantizma. Njegova majka, Ketrin (Catherine) bila je bogata škotska nasljednica, zbog čega je Bajron prvih deset godina života proveo u škotskom gradu Aberdinu, uživajući u lijepim pejsažima, koji će brzo postati inspiracija Valtera Skota (Walter Scott) i drugih. Patio je od tjelesnog deformiteta – jedna noga mu je bila kraća – i za to je stalno krivio svoju majku. To je bio i razlog zbog čega je on u ranoj mladosti bio vrlo povučen i nesrećan. S druge strane, zbog istog tog nedostataka želio je da se fizički dokaže u plivanju i boksovanju. U doba adolescencije otkriva da ga podjednako privlače i žene i muškarci.

Bajronov otac, kapetan Džon („Ludi Džek”), koji se oženio njegovom majkom isključivo zbog nasljedstva, ostavio ju je čim je sav njen novac potrošio. Umro je u Francuskoj 1791. godine. Tri godine nakon toga, Bajronov rođak, nasljednik tutule Barona, gine, a 1798. godine aktuelni peti („zli lord”) Bajron umire, koji neočekivano ostavlja svoju titulu tada desetogodišnjem Bajronu, a uz nju i mjesto u grobnici u Njusted opatiji u Notingemšajru, kao i mnogo neizmirenih dugova.

U svojoj trinaestoj godini Bajron pohađa državnu školu u Harou, gdje ispoljava snažan interes za pozorište i javni nastup. Kasnije studira na Trinity College-u u Kembridžu, gdje anonimno objavljuje prvu knjigu stihova 1806.godine pod nazivom Fugitive Pieces. Knjiga je smatrana opscenom, dijelom stoga što je ismijavala Bajronove profesore, kao i što je sadržala erotsku notu. Na molbu prijatelja, Bajron spaljuje sve primjerke knjige, osim četiri, koja zadržava, nakon čega odmah kreće da sastavlja njenu izmijenjenu verziju – koju za života nikada nije objavio. Ipak, naredne godine Bajron objavljuje svoju drugu zbirku stihova, Časovi dokolice (Hours of Idleness), u kojoj se nalazilo dosta njegovih ranih pjesama, kao i pjesme posvećene Džonu Edelstonu (John Edelston), mladiću u kojeg je Bajron bio zaljubljen.

Do svoje dvadesete godine Bajron je pretrpio dosta dugova. Iako mu je druga zbirka stihova doživjela znatan i prijemčiv uspjeh, ipak se u januaru 1808. o njoj objavljuje negativan prikaz, a par mjeseci kasnije i još oštrija kritika, zbog čega Bajron odgovara satirom English Bards and Scotch Reviewers, koja je doživjela izmiješani prijem. Javno ponižen, s osjećanjem da nema gdje da ode, Bajron s prijateljem kreće na put po Mediteranu (po Portugaliji, Španiji, Albaniji, Turskoj i Grčkoj). Uživajući u svojoj seksualnoj slobodi, Bajron, nakon što mu se prijatelj vraća u Englesku, odlučuje da ostane u Grčkoj da nauči grčki jezik, i da radi na poemi koja bi opisivala sve njegove skorašnje avanture. Inspirisan grčkom kulturom i mediteranskom klimom, Bajron je kasnije pisao sestri: „Ako sam ja pjesnik, vazduh Grčke me je napravio pjesnikom”.

Bajron se vratio u Englesku ljeta 1811, pošto je dovršio uvodni kantos Putovanja Čajlda Harolda, poeme koja govori o mladiću koji traga za smislom. Kada su prva dva kantosa poeme objavljena u martu 1812, njihovo luksuzno prvo izdanje bilo je već za samo tri dana rasprodato, nakon čega je Bajron izjavio: „Probudio sam se jednog jutra i vidio da sam slavan”. Dvadesetčetvorogodišnjeg Bajrona pjesnika brzo su pozivali iz domova najelitnijih britanskih porodica. Primao bi na stotine pisama obožavatelja, koji traže nastavak kantosa njegove velike poeme. Nastavci su se konačno pojavili 1818. godine.

Kao političar u Domu Lordova, Bajron je svoju popularnost koristio za promovisanje javnog dobra, zauzimajući se za prava radnika i društvene reforme. Takođe je nastavio da objavljuje romantične priče u stihu. Njegov privatni život je, u međuvremenu, pretrpio dosta iskušenja. Oženio se i razveo. Njegova ga je žena En Izabela Milbenk (Anne Isabella Milbanke) optuživala za sve počev od incesta do sodomije. Uslijedile su i druge avanture, uključujući i onu s Kler Klermont (Claire Clairmont), svastikom pjesnika Šelija. Sve do 1816. godine, Bajrona je bilo strah za vlastiti život. Bojao se da će ga, izađe li na ulicu u Londonu, linčovati gomila.

Primoran da napusti Englesku, Bajron se nastanjuje u Italiji, gdje počinje da piše svoje remek-djelo, Don Žuan, satirični epski roman u stihu, inspirisan životom legendarnog junaka. Takođe je dosta vremena Bajron proveo i u Grčkoj, boreći se protiv Turaka, gdje se i razbolio od groznice i umro, 19. aprila 1824 u trideset šestoj godini života. Ostavio je Don Žuana nedovršenog, iako je napisao njegovih sedamnaest kantosa. Njegov privatni dnevnik, koji takođe nije bio objavljen, spalili su Bajronovi prijatelji koji su se bojali kako za sebe da ne budu umiješani u skandal nakon objavljivanja, tako i za Bajronovu reputaciju.

Danas se Don Žuan smatra jednom od najdužih engleskih poema. Bajronovski prototipski junak, kojeg karakterišu velika strast i nagon za pobunom u središtu su njegovog literarnog fokusa, i vrše znatan uticaj na djelo kasnijih generacija.

Bajronovo tijelo je nakon smrti prenijeto iz Grčke, a tadašnje engleske vlasti su zabranile da ono bude, kako i dolikuje engleskim velikanima, sahranjeno u Vestminsterskoj opatiji. Umjesto toga, Bajron jr sahranjen u porodičnoj grobnici u Notingemšajru. No, 1969. godine je ipak Bajronu dodijeljen spomenik u čuvenom Pjesničkom uglu u Vestminsterskoj opatiji.

Podijeli