***
Iza tisuću suza –
Jesen očiju tvojih,
Vino tvojih usta.
Po udovima tvojim
Bih da crtam.
Stopala tvoja bosa
Bih da tražim
Tamo gdje kapi kiše
Na pragu
Mora najtišeg
Se ljube.
***
Oblaci tamni –
Modro iznutra.
Boli me nebo,
More,
I vjetar što
Ne prestaje da duva –
Boli me modro iznutra.
***
Čudili su se drugima
Što vidjeli su snove,
Čudili su se drugima
Što vidjeli su zvijezde –
A sada se oni
Snova i zvijezda
Boje,
Boje se da
Nebo rukama
Dohvate.
***
U rijeci stojim
I mjesečinu iz šake ispijam.
Kamen vadim iz studenog korita –
Zvijezdama ga uvis bacam.
Okolo prnje ljeta.
Iz sebe izlazim
I dišem kao led.
Iz sebe izlazim
I saznajem kako
Miriše voda.
Iz sebe izlazim
I shvatam da
Nebo me je slagalo
Da tajnu mora zna.
***
Prstom na usnama
Ona tajnu progovara.
Voda njena u svjetlost
Se valja
Putenošću kojoj
Nema kraja.
Ovdje on prelazi u more,
A juče bio je trava.
***
Ničija trava
I zid bez usana—
Ukus suze
U mraku.
Sjenka na prstima
Zemljom u tebi
Se prlja.
***
Zovem te zovem
Iz daljina.
Po meni pada
Snijeg kojeg nema.
Naslućujem vlasi
Hoda tvoga.
Utonuo u travu,
Ruke svoje zaboravljaš.
Podno
Oči šute –
Sanjaju o suzama.
***
Noćas je
Jedna zvijezda
Pala –
Po korijenu
Sna,
Po zrncima
Polomljenog neba,
Po modrim
Suzama nesna.
Zebe joj ruho,
Zebe joj voda –
Jer ona je sada
Tišina.
***
Pjenom većeg mora
Umivam grad.
Ni snijeg više ovdje ne pada.
Ni mjesečine više ovdje nema.
Zadnja zvijezda
Na nebu je izgorjela.
Opet posmatram grad.
Po njemu kiša pirinča pada.
Žulja me nebo.
Žulja me zemlja.
Želim da sam obala.
Nema te da me učiš da sanjam.
Nema te da me učiš da hodam.
Nema te, nema punih deset godina.
***
