Prepjevala sa engleskog: Tanja Bakić

I

I tako si me vratio nazad,
Mene što sa živim dušama sam mogla
Da hodam iznad zemlje,
Mene što mogla sam da spavam
S cvijećem živim;

I tako se zbog tvoje drskosti
I tako se zbog tvoje nemilosrdnosti
Ja vratih nazad,
Gdje lišaj umrtvljeni iskapava
Trule ugarke po mahovini pepela;

I tako se zbog tvoje drskosti
Ja konačno slomih,
Ja, što lutala sam po neznanom,
Ja, koju svi gotovo da su zaboravili;

Da si me pustio da čekam,
Ja bih iz stanja mrtvila prešla
U tišinu,
Da si me pustio da s mrtvima
Počivam,
Zaboravila bih na tebe
I na sve.

II

Ovdje plamen na plamenu,
Crna iskra na iskrama crvenim,
Tragovi tame i svjetla
Nemaju boju;

Zašto si se vratio,
U taj pakao ja opet
Treba da uđem, u ništavilo,
Ja ovako obmotana?

Zašto si se okrenuo iza sebe?
Zašto si na trenutak stao?
Zašto si spustio lice,
Koje je plamenom gornje zemlje
Taklo mene više lica?

Šta je to tvojom svjetlošću,
I pogledom tvojim
Prešlo preko moga lica?
Šta si ti na mome licu vidio?
Svjetlost svoga lica,
Vatru svoga prisustva?

Šta to moje lica ima da da,
Osim pokreta zemlje,
Osim boje zumbula
Iz krhke pukotine stijene,
U kojoj se svjetlost zaglavila,
Šta to ono ima da da osim boje plavoga šafrana
I šljašteće površine zlatnih šafrana,
I cvijeta u vjetru
Koji gađa u te vene hitro
I svjetlucavo kao munja;

Koji nikad nije patio od viška nade
Jer jasno mu je da nikad bio nije
Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.

Koji je nerijetko ko vojnik kome se spava
Silno pred bitku u kojoj će mu se glava
Zakotrljati po parlogu.

III

Šafran na rubu zemlje,
Divlji šafran koji se povio
Preko oštre ivice zemlje,
Čitavo cvijeće zabodeno u zemlju,
Čitavo, čitavo cvijeće se pogubilo;

Ničeg nema više,
Svuda je crnilo,
Crno po crnom,
I još gore od crnog,
Ovo svijetlo bez boje.

IV

Rub po rubu
Plavih šafrana,
Šafrani okačeni o vlastito plavilo,
Plavilo te gornje zemlje,
Plavilo dubine u dubini cvijeća,
Sve izgubljeno;

Cvijeće,
Da sam ga samo jednom pomirisala,
Njih dovoljno,
Više od zemlje,
Više čak i od gornje zemlje,
Pošlo je sa mnom
Pod zemlju;

Da sam iz zemlje mogla da uberem
Sve cvijeće zemlje,
Da sam jednom mogla da pomirišem
Čisto zlatne šafrane
I crvene,
I čisto zlatna srca prvoga šafrana,
Svu masu od zlata,
Čitav miris zlata,
Mogla sam da ostanem bez ičega.

V

I tako zbog tvoje drskosti,
I zbog tvoje nemilosrdnosti
Izgubila sam zemlju
I cvijeće zemlje,
I žive duše iznad zemlje,
I tebe što si gazio po svjetlosti
I postao
Nemilosrdan;

Tebi, koji imaš svoju svjetlost,
Koji si sam prisustvo svoje
Kojem drugo prisustvo nije potrebno;
Ipak zbog čitave tvoje drskosti
I pogleda tvojega,
Ja ovo tebi govorim:

Takav gubitak nije nikakav gubitak,
Takav užas, takav žal i omče
Crnila,
Takav užas
Nije gubitak;

Pakao nije gori od tvoje zemlje
Iznad zemlje;
Pakao nije gori;
Ne, niti je tvoje cvijeće
Niti su tvoje vene svjetlosti,
Niti je prisustvo tvoje
Gubitak;

Moj pakao nije gori od tvojega,
Iako ti šetaš cvijećem i razgovaraš
S duhovima iznad zemlje.

VI

Crno
Me više uzbuđuje
Od tebe na tom mjestu sjaja,
Od crnila
I potpunog sivila
Imam više svjetlosti;

A cvijeće ćeš,
Ako ti kažem,
Okrenuti od vlastitog puta
Prema paklu,
Ponovo se okrenuti i pogledati iza,
A ja ću nestati u mjestu
Gorem od ovog.

VII

Barem imam cvijeće sebe,
I svoje misli, nijedan bog
Mi to ne može oduzeti,
Vatrenost je moja prisustvo,
A duh moj svjetlost.

I duhu mojem koji je gubio
Poznato je sve ovo;
Iako majušniji od crnila,
Majušniji od stijena bez oblika,
Pakao se mora raspasti prije nego što nestanem i ja;

Prije nego što nestanem,
Pakao se mora otvoriti kao ruža crvena
Za mrtve da prođu.

DRVO KRUŠKE

Srebrna prašino,
Što digla se sa zemlje,
Visoko iznad mojih ruku
Si se propela.
O, srebro,
Visoko iznad mojih ruku,
Tvrda maso ispred nas;

Nema tog cvijeta
Tako neprobojno bijele boje,
Nema tog cvijeta
Koji kao da je srebrn;

O, bijela kruško,
Tvoje lišće
Sčvrsnuto na grani
U purpurnom svom srcu
Ljeto i zrelo voće nosi.

HELENA

Cijela Grčka mrzi
Oči te ukočene na licu bijelom,
Taj sjaj kao u masline
Na mjestu gdje ona stoji,
I te bijele ruke.

Cijela Grčka grdi
To blijedo lice kad se nasmije,
Još više ga mrzi
Kad preblijedi
Pomislivši na davne čarolije
I na davne nedaće.

Grčka mirno gleda
Ćerku Boga, roženu iz ljubavi,
Gleda njena lijepa stopala,
I ta koljena najmršavija,
Da li su ovu djevu oni stvarno mogli voljeti
Da su je samo posuli
Bijelim prahom među čempresima pogrebnim?

Hilda Dulitl (Hilda Doolittle), alijas H. D. rođena je 10. septembra 1886. godine u Vitlejemu u Pensilvaniji. Pohađala je Brajan Mor koledž, gdje je i upoznala pjesnikinju Marijan Mur (Marianne Moore). Kasnije upisuje Univerzitet u Pensilvaniji, gdje dolazi u bliži kontakt s pjesnicima Ezrom Paundom (Ezra Pound) i Vilijamom Karlosom Vilijamsom (William Carlos Williams). Ljeta 1911. H. D. odlazi u Evropu na ljetovanje, gdje neočekivano ostaje da živi do kraja života.

H. D. posredstvom Ezre Paunda brzo postaje vođom nadolazećeg imažističkog pravca u poeziji. Imažistički model poezije značio je: 1. direktni pristup subjektu, 2. odstranjivanje suvišnih riječi (svedenost), i 3. umjesto stroge ritmičnosti stihova, zalaganje za unutrašnju muziku. Isprva oblikovane na ovakvoj estetskoj podlozi, pjesme H. D. kasnije poprimaju ton obraćanja napaćenog ženskog bića.

H. D. je uređivala časopis Egoist, a pjesme je objavljivala u English Review i Transatlantic Review. Neke od njenih ranih pjesama dobile su priznanje tek onda kada ih je Harijet Mur (Harriet Monroe) objavila u časopisu Poezija (Poetry).

Tokom Prvog svjetskog rata H. D. je patila kako zbog smrti svoga brata, tako i zbog razvoda braka od engleskog imažističkog pjesnika Ričarda Aldingtona (Richard Aldington). Oba događaja ostavila su teškoga traga na njenu kasniju poeziju.

Tokom 1930-ih H. D. se sprijateljila sa Sigmundom Frojdom, i postala njegov pacijent, kako bi shvatila pozadinu vlastite biseksualnosti. H. D. se okušala u više heteroseksualnih i lezbejskih veza. Bila je i u kraćoj romansi s engleskim proznim piscem i imažističkim pjesnikom, D. H. Lorensom (D. H. Lawrence). Kada su se tokom 1970-ih i 1980-ih iz literarne zaostavštine H. D. razotkrila njena pisma, pjesme, pozorišni komadi i eseji, H. D. brzo proglašavaju ikonom gej i feminističkog pokreta.

Pjesnički stil H. D. karakteriše pojačana moć slike, jezička svedenost, kao i crpljenje motiva iz drevne grčke mitologije. Njena rana poezija nije dobila veće priznanje, što se djelimično tumači činjenicom što je njeno ime tada bilo usko dovođeno u vezu sa samim imažističkim pokretom. Najproduktivnije godine života H. D. vezane su za poeziju pisanu u njenim kasnijim godinama.

Pjesma Euridika (Eurydice) napisana je tokom teškog perioda u životu H. D., koji je nastupio nakon njenog razvoda braka od pjesnika Ričarda Aldingtona. Euridika je pisana u formi dramskog monologa, i tek je u skorije vrijeme pobudila znatno veću pažnju u odnosu na njene druge pjesme koje su pisane u ovoj formi. Euridika se može čitati kao vlastiti povik očaja i bijesa H. D. zbog nevjere supruga i svog nekadašnjeg pjesničkog mentora. U pjesmi se H. D. kao govornik postovjećuje s Euridikom i iz donjeg svijeta se obraća Orfeju. Sažaljenje koje govornik izaziva u čitaocu nije prema Orfeju, koji je dva puta izgubio svoju dragu, već prema Euridiki, koja je dva puta izgubila život na zemlji.

Godine 1960. H. D. polazi u S.A.D. da primi nagradu Američke akademije umjetnosti za poeziju. Tokom boravka u Švajcarskoj, u julu 1961. godine, H. D. doživljava infarkt, i umire nekoliko mjeseci kasnije na klinici Hirslanden u Cirihu. Njen posmrtni prah prenijet je u rodni Vitlejem u Pensilvaniji, gdje je 28. oktobra 1961. on položen u porodičnoj grobnici na groblju Niski hil. Na nadgrobnoj ploči H. D. urezani su stihovi iz njene rane pjesme Neka Zevs zabilježi (Let Zeus Record).

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.