NADIR
– pjesme –
„Tanja Bakić na ubedljiv način reafirmiše lirski izraz, poslednjih decenija potisnut u korist poetskog intelektualizma koji prečesto završava u jalovosti. Rečeno nipošto ne znači da poezija Bakićeve nije takođe i refleksivna; ono što je izdvaja iz produkcijskog proseka svakako je naglašena emotivnost, neprestana zapitanost nad smislom postojanja i pokušaj prevazilaženja samoće”.
Svetislav Basara
***
Prsti slušaju pjesan
Ruku tvojih.
Kao drvo po kome
Pada kiša,
Talasi nestaju i ponovo
Se čuju.
Ima nečeg u brdima tvojim
Ima nečeg u snovima mojim—
Snijeg što pada u more,
Vjetar što skriva se pod korijenje.
Ovo nebo je naše nebo,
Ova trava je naša trava.
Put kojim gazimo
Pod nama spava.
***
Usta ćemo položiti u zemlju
Možda pod njenim korijenjem
Ona otkriju
Da su oko spušteno do usne
Da su kosa koju vjetar bi
Da pomiluje
Da su vlati koje bi da
Su grudi tvoje
***
U očima bez trepavica
Šušte tjelesa
Ti postaješ ptica
Krilo
Voda
I nalaziš kamenčić
Planine
Nalaziš zrno
vode
Iznova stvarajući
More
Iznova stvarajući
Zvijezde
***
Modra i ljubičasta
Budiš se da bi sišla
Nije ti mračno
Pod nogama
Trčiš ka krugu
Po travi se kotrljaš
Opet ispočetka
Bledunjava i nježna
Krhka i nečujna
Postaješ miris, nebo, boja
Ničija zemlja
Pod tobom spava,
Neuhvatljiva među
Lišćem što pada,
Postojna među korijenjem
Što iz vode izranja
***
Nebo među prstima
Oko moje doziva
Cvijet gledam ušima
Na promaji između talasa
Stojim i pticu tražim
Između zvijezde dvije
Između djeteline dvije
I kamena što ćuti suze
***
Usnama svojim
Svlačim se kao zora
Želim te pomirisati
Iza sebe na vjetru
Iza sebe na suncu
Onda kad u tvojoj kosi
Vidim cvijet
I na cvijetu jutarnju rosu
***
Ti
Zato što si sada voda
Sjenku vjetra
Si iščupala
Da lišiš
Se mraka
Što pod tobom hoda
Pitaj oblak
Možda on zna
Gdje ruke
Koje rastu
Šire se
Sve do
Momenta
Kad glas,
Zaboravivši sve,
Kiša jesenja ne
Postane.
***
Zovem te zovem
Iz daljina
Po meni pada
Snijeg kojeg nema
Naslućujem vlasi
Hoda tvoga
Utonuo u travu
Ruke svoje zaboravljaš
Ispod mene
Oči tvoje ćute
Sanjaju o suzama
***
Sjena naših misli
Zelenilom teče—
More je ostrvo
Nama dodijeljeno
Lutamo i skitamo
Skitamo i lutamo
Poljupci potonuli
Potonulo sunce
***
Dijamant i kap rose
***
Uspavana zemlja
Još se nije probudila
***
Između tebe i mene –
Krila krvava
***
Crvena sjenka
Iz daleka doziva
Trulež i bistrina njena
I stih što bi
Da joj se poda
U hladu sjedimo
I na san jedan
Da ostvari se
Čekamo
***
Bačeno perje pauna
Za onog ko ga skuplja
***
Djeteline odbjegle
Ćute –
Znaju u čije krilo noćas
Zvijezde pašće
***
Gdje će lišće
Što u meni raste –
Pod oblak
U zemlju?
***
Riječi su ćutanje
Crno kao
Bez snova snovi.
Ja berem cvijet
Iz kose
Puštam svjetlost
Da zažmuri
I mrak da
Zijeva
Onda kamen
Svoju tajnu
Izgovori
I ja vidim
Te u smokvi,
Vodo moja!
***
Blago suzi
Koja pada
Bez osmijeha
Bez vode
Bez bola
***
Kao ime putena
Kao glas bolna –
Zvijezda i njena postelja
Mjesečare po
Rubu čempresa
Kiša kiša
I noć bez Mjeseca.
***
Ničija trava
I zid bez usana –
Ukus suze
U mraku
Sjenka u prstima
Zemljom u tebi
Se prlja
***
Zidovi iza nas
Na obali krv
Noge moje
Vuku se
Po zemlji
Sporo sporo
Mene je
Strah
***
Sjenka pri korijenu
Drži usta zatvorena –
Poleđina školjke
i kap vina
***
Kao rosa po rijeci
Kao magla po suzi
Negdje tu
Na dnu provalije
Budim se i vidim –
Voda me izbijeljela
Ono što nebo
Zemlji dalo nije
Po dverima nesna
Sada hoda
***
I zaklima se tad čun moj
Sjenka moja preko mene pade
Snijeg samo što nije
Zvuk dopire
Iz tame plavičaste
Konačno u ruci
Držim nešto
***
Na rubu Mlječnog puta
Tvoja posađena suza
***
Svijet biva san, san biva svijet
Novalis
Krv posuta po travi
I vjetar s okeana
Tijelo će suzama da bježi
Za pepeo od sunca da se hvata
Onda kad oblak od neba poplavi
I otkine se tajna kopča s vrata
Nada, jezero, krug –
Zaboravljena tačka nasred tišine
Tuđe oko, uvo, glas –
Pogled u svile bjelasanje
***
Dodir u prolazu –
Tijelo drugo sanja
Gledam u
Pijesak
Kraj tvoga hoda
Voda srebrnkasta
Teče
Zemljom koja
Neba nema
Vodom
Bez korita.
***
Spirala od vrha do dna
I modri vjetar moje kose
Hvatam se za zlatni rub
Kapi crne kiše
Uplašena od jutra
Idem i zatvarim
Vrata i prozore
***
Od neba do tebe
Velike su pustinje
***
Oko nogu
Oko usta
Ulazim u ništa
Budim se da bih čula
Zvuk kopita
U mrak utonula
Kamen i tajna brda
Vjetar se ljulja
Postaje pšenica
Uspavana
***
Kraj raspjevanog stabla
Mjesečina sanja
Razmišljam o tebi
Dok gledam u list
Pomokreli od vjetra s mora –
Trenutak kad san
Se haba
A kiša neprestano
Pada
Podne je
Šetam
Spavam
***
Nebo je zaključano
Pred očima
Pred mirisom
Pred bolom
Pod rebrima
Nebo sniva
Ruke hvataju se
Za sjeme
Na rubu svijeta
***
Sad znam zašto si zaspala
Sad znam zašto si sanjala
Al’ trebalo je
Da se probudiš
***
Ona što nekad bijaše nota
Izgubljena pred okeanom,
U tišinu te položila
U oblak navukla
Nad svojim parčetom neba
Nad svojim hladom vjetra
Ona, što negdje iza ruba
Stoji sama i još uvijek
Grudima sanja
***
Dok pahulja koja pada,
Tiho prelomljena o tvoje oči,
Spava i sanja,
Prigušeno ti iznutra
Svjetluca tajna postelja
Po kojoj prljavo lišće pada
Sjutra znaću šta je nebo
Danas znam šta je voda.
***
Ispod plavog kamenja
Tvojih očiju
Tiho otapanje leda
Sunce noći
Kraj drveta sanja
Dojka poznaje
Za ukus rebra
***
Talas i vjetar potajno
Ljubili su se
A mi svo vrijeme
Znali smo to
Vjetar je stajao
Kraj rijeke u travi
Tragove bluda
Za sobom brišući
***
Pogled
Lišava se zvuka
Sve u jedan
Dodir staje.
Oblak usamljeni ćuti
Čuvajući neba
Tajne
***
Prstom na usnama
Ona tajnu progovara
Voda njena u svjetlost
Se valja
Putenošću kojoj
Nema kraja
Danas on prelazi u more
A juče bio je trava.
***
Ja sam to podne
Na vrhu tornja
Što zauvijek grli
Neznani talas
I pušta te da
Sklopiš oči
Dok mene
Po posljednji put
Sanjaš
***
Kao crna čipka
Na bijelom zidu –
Miris okeana
Svjetlost još
Pada po nama
Najavljuje
Prisustvo dana
***
Pređoh vodu
Pređoh tajnu
