Vladimir Jovanović

 

O nekim izvorima autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve i njihovim tumačenjima

… Nastojao sam, tokom višegodišnjih istraživanja, da pronađem one starije autore ili izvore uglavnom na ruskom, grčkom, engleskom ili nekom od južnoslovenskih jezika, koji su možda Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi osporavali autokefalnost ili kanonsku zasnovanost autokefalnosti za period od 1766. do 1918; dakle, od gašenja Pećke patrijaršije do godine faktičkog nestanka sa istorijske pozornice Kraljevine Crne Gore. Iščitao sam nepregledan broj bibliografskih jedinica, nastalih od 18. vijeka pa do početka 1930-ih, ali takav iole obrazložen stav – nijesam pronašao.

To ne znači da kritičkih osvrta nije bilo. Na primjer, identifikovao sam jednog ruskog autora, te neke učesnike Pomjesnog Sabora Ruske pravoslavne crkve iz 1917-1918. godine. Njihove kritike objavljujem integralno. Napominjem da se oni fokusiraju na ustrojstvo višeg upravljanja u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (kao, uostalom, i drugih crkava), ali ne dovode u sumnju fundamentalnu činjenicu: da ona jeste autokefalna.

U srpskom časopisu Otadžbina iz 1883. negoduje se zbog bliskosti Crnogorske sa Ruskom crkvom. Otprilike, ista intonacija je i u stavu srpskog akademika, sveštenika Dimitrija Ruvarca iz 1904, koji kaže:“Može se pravim unikumom nazvati aftokefalnost jedne episkopije-mitropolije, u kojoj nema više od jednog episkopa-mitropolita, koga je pre narod birao, a sada knez, i koji mora da moljaka druge, da ga posvete“.

D. Ruvarac je sa više smisla za objektivnost mogao uočiti da su “moljakanja“ Rusa za uslugu kanonske hirotonije budućih arhijereja crnogorskih, osim što su one imale kanonsko opravdanje, zapravo bile svečane prilike za manifestaciju najbližih mogućih crnogorsko-ruskih ne samo crkvenih odnosa. Osveštanu praksu hirotonijâ za arhijereje crnogorske 1833. ustanovio je Petar II Petrović Njegoš i Crnogorci nijesu bili radi da je mijenjaju. Dalje, tačno je da je mitropolita crnogorskog od 1858. postavljao knjaz, ali to već nije bio crnogorski “unikum“, jer su u to vrijeme kneževi, kraljevi i-ili carevi postavljali poglavare autokefalnih crkava u Rusiji, Grčkoj, Srbiji, Rumuniji, Bugarskoj. Međutim, podsjećam, D. Ruvarac nije osporavao da Crkva u Crnoj Gori jeste autokefalna:

  • “Po ukiniću Pećske patrijaršije 1766“, napisao je, “zatekavši se na prestolu, mitropolit crnogorski Sava Petrović, proglasio se za samostalnog arhijereja, bez da je za to od ikoga iskao dozvolu“.

Prema mojoj evidenciji, tradiciju autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve do 1933. niko relevantan nije dovodio u pitanje. Te godine, ruski emigrant, profesor Pravnog fakulteta u Subotici, dr Sergije Troicki, ne sporeći da je Crnogorska crkva imala potpunu unutrašnju i spoljnu nezavisnost, veli kako nije imala samostalni izvor vlasti, episkopat – sabor episkopa, istovremeno dvojicu i više arhijereja, koji mogu da kanonski rukopolažu novog arhijereja; veli da je to razlog da se ona može smatrati autonomnom, ali ne i autokefalnom.

Tvrdnja je neosnovana. Ako je Crnogorska pravoslavna crkva od 1766. bila autonomna, kojem je tronu stvarno bila podređena? Odgovor nije ponuđen.

Niko izvan Crne Gore poslije 1766. godine – a ni prije toga dugo vremena – nije odlučivao ko će biti arhijereji crrnogorski. Kandidat za arhijereja se i birao i po rukopolaganju potvrđivao (intronizovao) isključivo u Crnoj Gori. To je glavni, spoljašnji, znak raspoznavanja autokefalnog statusa neke crkve. Tvrdnja o autonomiji, dakle, nepoznavanje je ili ignorisanje faktografije. Od 1697. do 1885. datiraju poznati i jasni dokumenti iz više izvora koji svjedoče istinu ko je i kako birao i postavljao svakog od desetorice crnogorskih crkvenih poglavara; odnosno, 1719, 1750, 1767/1768, 1879, 1884, 1908/1909. i 1913. godine vikarne i-ili eparhijske episkope Crnogorske pravoslavne crkve.

Da bi se uopšte pomislilo da je Crkva Crne Gore od 1766, dakle od nestanka Pećke patrijaršije, bila “autonomna“, potrebno je predočiti dokument ili više njih, da je bilo ko sa strane birao bilo kojeg arhijereja crnogorskog. Takva faktografija nigdje nije objavjena.

Kako stoje stvari sa episkopatom crnogorskim? Od 1766. Crkva Crne Gore je, reklo bi se u rekordnom roku, najkasnije do 1768, kanonski oformila svoj episkopat – imala je trojicu arhijereja: Savu Petrovića Njegoša, Vasilija Brkića [Jovanovića], Arsenija Plamenca.

U zavisnosti od opštih prilika – a one su, na stranu očajni materijalni uslovi, bile takve da je Cetinjski manastir, sjedište Crkve, u naletima Turaka više puta spaljivan i rušen, posljednji put 1785. godine, dok je Manastir Ostrog, sjedište druge eparhije crnogorske, 1876. bio pod turskom opsadom – Crnogorska pravoslavna crkva je imala episkopat: 1719-1735. (Danilo Petrović Njegoš, Sava Petrović Njegoš); 1750-1766. (Vasilije Petrović Njegoš, Sava Petrović Njegoš); 1767-1769. (Sava Petrović Njegoš, Vasilije Brkić, Arsenije Plamenac); 1769-1781. (Sava Petrović Njegoš, Arsenije Plamenac); 1878-1882. (Ilarion Roganović, Visarion Ljubiša) i godine 1909-1920. (Mitrofan Ban, Kiril Mitrović, Gavrilo Dožić).

Sveti kanoni ne definišu održivost autokefalnosti neke crkve u zavisnosti od istovremenog broja njenih arhijereja. Neodržavanje godišnjih arhijerejskih sabora, ili “zbora episkopa“, uslijed zaprijeka “kakvom silom i neophodnošću, ili drugim opravdanim razlogom“, predviđeno je 6. pravilom VII Vaseljenskog sabora. I takva opravdanost, zbog poznatih istorijskih okolnosti, postoji za poglavare Crkve Crne Gore.

Uostalom, kako primjećuje savremeni grčki pravoslavni kanonista, Vlasije Fidas, kanoni nijesu, niti teže, niti treba da budu supstitucija za misiju Crkve, “niti mogu da budu, prema sveobuhvatnoj crkvenoj svesti, definitivno ili iscrpno zakonodavstvo za konstituisanje potpunog sistema unutrašnjeg prava na osnovu otkrivenja u Hristu”.

  • “Naravno, kanoni izražavaju duh božanskog prava”, piše V. Fidas, “ali ne pružaju punoću njegovog sadržaja. Oni ga ne pokrivaju u potpunosti, jer je njihovo uobličavanje zasnovano na različitim potrebama ili istorijskim formama života Crkve, koji, bez sumnje, nije statičan već dinamičan hod k eshatološkom ispunjenju Carstva Božijeg”.

Međutim, izričito nalažu kanoni, konkretno 1. pravilo Svetih Apostola, da je rukopolaganje episkopa valjano jedino ako je izvršeno od sabora arhijereja – dvojice ili više njih: “Episkopa neka postavljaju dva ili tri episkopa“. Crnogorska pravoslavna crkva, najkasnije do 1768, dakle dvije godine nakon obnavljanja ili sticanja autokefalnosti, sama je, od strane dvojice svojih tadašnjih kanonski posvećenih arhijereja, i to u Crnoj Gori, rukopoložila prvog svog episkopa, prejemnika – Arsenija Plamenca. Njega su u skladu sa citiranim 1. pravilom Svetih Apostola hirotonisali poglavar Crkve mitropolit Sava Petrović i arhijerej Vasilije Brkić, bivši patrijarh srpski.

U narednim decenijama, usluge hirotonije za arhijereje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve su tražene i dobijene, jedanput od Karlovačke (1784) i pet puta od Ruske crkve (1833, 1858, 1863, 1884, 1909) – uvijek preko tamošnjih najviših, carskih, državnih vlasti austrijskih i ruskih. Ali, nijesu svi arhijereji crnogorski rukopoloženi van Crne Gore. Trojica poglavara autokefalne Crkve – Sava Petrović Njegoš, Arsenije Plamenac, te Visarion Ljubiša – rukopoloženi su u Crnoj Gori. S tim u vezi, dakle, nema nikakvih podataka, ni insinuacijâ, da su rečene hirotonije, bile one na strani ili u Crnoj Gori, obavljene bilo kako drukčije osim saborno, kako i zapovijeda 1. pravilo Svetih Apostola. Takva arhijerejska hirotonija jedino je bitna u pravoslavnoj eklisiologiji; da li će rukopolaganje biti u matičnoj Crkvi, ili negdje na strani – uslugom sestrinske crkve, ili iz nekog drugog razloga – sveti kanoni ne propisuju.

Dobijanjem kanonske hirotonije na strani, Crnogorci, teritorijalno izolovani neprijateljskim, inovjernim državama, pronašli su spasonosan način da se apostolsko prejemstvo episkopa očuva u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Sa svakim novim rukopoloženim arhijerejem crnogorskim, obnavljana je organska cjelovitost vidljivog tijela pomjesne Hristove Crkve. Takođe, potvrđivano je evharistijskojedinstvo Crnogorske sa svim drugim pomjesnim crkvama.“Tako smo mnogi jedno tijelo u Hristu“ (Rim. 12:5).

Rukopolaganje arhijerejâ crnogorskih kod sestrinskih crkava, poslužilo je u ta teška vremena i za najbolje moguće svjedočenje pred Vaseljenom identičnosti evharistije Crnogorske sa drugim pomjesnim pravoslavnim crkvama. Pričešćujući se jednim Tijelom i Krvlju Hristovom, kroz arhijerejske liturgije poglavarâ autokefalne Crkve i klirikâ crnogorskih, pravoslavni Crnogorci su se mistički sjedinjavali sa Hristom, jedni sa drugima, ali i sa pravoslavnim širom Vaseljene, postajući dio jedinstvenog Tijela Hristovog “koje je Crkva“ (Kol. 1:24).

Nema ni jedne činjenice koja bi upućivala na sumnju da se do autokefalnosti Cnogorske pravoslavne crkve došlo nekanonskim putem, niti je ona, sama po sebi, bila cilj. Naprotiv, autokefalnost je bila potrebitost, administrativni okvir i instrument kojim je učvršćeno blagodatno jedinstvo pomjesne Crkve Hristove u Crnoj Gori – Arhipastira, Klira i Naroda crnogorskog; istovremeno, njom je dokazano saborno (katoličansko) jedinstvo sa drugim autokefalnim crkvama, odnosno, cjelokupnom Pravoslavnom crkvom.

Autokefalijom se priznaje posebna identičnost pomjesne Crkve, njena zasebna kultura, uključivši i njen etnički karakter”, zapisao je rumunski pravoslavni teolog, protojerej dr Jovan Brija. “Crkva je silom Svetoga Duha, Bogom data stvarnost, koja se stalno obnavlja u Evharistiji, ali je ona i ljudska zajednica, koja se uspostavlja u istoriji, u specifičnoj kulturnoj situaciji”; etc.

Vratimo se tezi S. Troickog, koji je, dakle, kao emigrant, pokušao da ospori ono što je dotad, nebrojeno puta, konstatovano u ruskoj javnosti. Dokaze o tome ću i predočiti u ovoj knjizi.  Za sada, citiraću u originalu pisanje tri ruska izvora.

Vostočni sbornik, glasilo ruskog Ministarstva vanjskih poslova, 1877. godine piše:

  • Черногорская Церковь, не смотря на то, что митрополиты получаютъ свое посвященіе въ Россіи, не признаетъ надъ собою никакой внейшей духовной власти: она совершенно самостоятелная (автокефальна)”.

Časopis Starnik izPetrogradapiše 1889. godine:

  • Черногорская православная церковь въ качестве автокефальной независима. Какъ таковая, она и сносится всегда съ русскимъ синодомъ, Константинопольскимъ и другими патріархами, равно какъ и со всеми остальными церквами. Все автокефальныя православныя церкви признаютъ независимость церкви черногорской и сообщають ей о всехъ событiяхъ”.

U knizi Istorija hrišćanske Crkve u 19. vijeku dr Aleksandar P. Lopuhin, profesor komparativne teologije na  Petrogradskoj duhovnoj akademiji, 1901. piše:

  • “Турецкое правительство не поднимало спорнаго вопроса о преимуществахъ патріарха и епископовъ, а съ церквами автокефальными (сербской, черногорской, румынской и другими) патріархъ возстановилъ братскія отношенія”.

Sve u svemu, tezi iz 1933. godine S. Troickog – koji je pisao o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve i nakon toga, na primjer u svojim tekstovima 1948. i 1952. – niko do 1953. nije pridavao relevantnost. Onda je nju, donekle, reinterpretirao dr Ljubomir Durković-Jakšić. Ovaj bivši službenik Patrijaršije u Beogradu je tako oponirao i sam sebi: delegitimisao je svoj prethodni nalaz iz 1939. o nepobitnoj autokefalnosti Crkve Crne Gore. Revizionističkim člankom objavljenim u cetinjskim Istorijskim zapismai on 1953. ne osporava da je crnogorska autokefalnost priznata i od Ruske pravoslavne crkve i od Carigradske patrijaršije, ali, navodno, sa stanovišta kanona, nije bila ispravna.

Nepoznato je da je neko u zemlji i svijetu u to vrijeme polemisao sa citiranim navodima iz tekstova S. Troickog i Lj. Durkovića-Jakšića. U radovima jugoslovenskih i inostranih autora – a i njih u ovoj knjizi prezentujem – ne osporava se autokefalnost Crkve Crne Gore; raznovrsne knjige i publikacije, koje je objavljivala Srpska pravoslavna crkva (SPC) ili njoj bliski autori, škrto i možda nerado, ipak konstatuju da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna.

S tim u vezi, od vanrednog je značaja citirati reprezentativni stav patrijarha Gremana Đorića, od 1958. do 1990. poglavara SPC, odnosno njegove riječi iz dokumenta koji je naknadno postao dostupan istraživačima. To je službena bilješka iz 1967. dostavljena tadašnjem predsjedniku SFRJ, Josipu Brozu Titu, o razgovoru Miloša Minića, predsjednika Skupštine SR Srbije, sa Germanom (Arhiv Jugoslavije, 836, II-10). U to vrijeme vođena je velika polemika oko statusa Makedonske pravoslavne crkve (MPC).

Njegova svetost, patrijarh srpski se decidno odredio da je Crkva u Crnoj Gori bila autokefalna, strahujući da bi to moglo da bude podloga za “dalje cepanje SPC“.

  • “Na moju primedbu“, zapisao je M. Minić, “da ne znam ništa o takvim inicijativama, da me začuđuju takve pretpostvke i takva strahovanja, jer ne vidim nikakav znak da su i takve pretpostavke mogle uticati da Sabor SPC usvoji poznatu odluku o autokefalnosti MPC, patrijarh German je, očigledno nastojeći da govori sa uverenošću, izneo nekoliko momenata. Prvo, da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori bila autokefalna, i da se kasnije sjedinila sa SPC. Ako se oni, tj. SPC saglasi sa autokefalnošću MPC, zašto ne bi u Crnoj Gori zatražili autokefalnost Crkve, kad je Crna Gora u prošlosti imala autokefalnu Crkvu“.

Ove riječi govore same za sebe dovoljno. Međutim, crnogorske generacije rođene poslije Drugog svjetskog rata, o tome nijesu imale nikakva saznanja. O tome nije bilo pomena u crnogorskim školskim udžbenicima ili mas-medijima. Iako je u komunističkoj Crnoj Gori, generalno posmatrano, produkcija istoriografskih izdanja bila solidna, dok su list Pobjeda ili programi RTV Titograd postajali svakom dostupni – tema autokefalne Crkve, stožerne instuticije u dugim stoljećima borbe za očuvanja nezavisnosti Crne Gore, bila je “ekskomunicirana“.

Ilustracije radi, u periodu od 1945. do 1985. u Crnoj Gori je iz oblasti istorije objavljeno oko 360 knjiga, na približno 81.000 stranica, dok je u ostalim izdanjima pečatano oko 2.500 članaka na preko 36.000 stranica. Od te, svakako impozantne cifre, svega se nekoliko specijalizovanih članaka odnosilo na konkretnu istoriju autokefalne Crkve u Crnoj Gori. Ta, kao i brojne druge činjenice iz crnogorske nacionalne istorije, opresijom vlasti, izolovane su u kružocima posvećenih crnogorskih naučnih i kulturnih stvaralaca.

Postoje svjedočanstva da su vodeći crnogorski komunisti znali da je Crkva u Crnoj Gori bila autokefalna, ali da su, u pogledu njene eventualne obnove, s tom činjenicom jedino maglovito taktizirali u povremenim zategnutostima sa SPC:

  • 13. novembra 1959. kod predsjednika Narodne skupštine Narodne Republike (NR) Crne Gore, Blaža Jovanovića, na prijemu je bio vikarni episkop budimljanski SPC Andrej Frušić, administrator Crnogorsko-primorske eparhije SPC, zatim predsjednik i potpredsjednik republičke Komisije za vjerska pitanja, Milan Vukasović i Đorđije Kalezić, te proto Simo Martinović, arhijerejski zamjenik. O tom razgovoru je sačinjena zabilješka. Glavna tema bila je da li će se Arsenije Bradvarević, mitropolit crnogorsko-primorski SPC tada na uslovnoj slobodi sa boravkom u beogradskom Manastiru Vavedenja, vratiti na Cetinje, ili će se birati novi mitropolit crnogorsko-primorski. O razgovoru B. Jovanovića i A. Frušića su 8. decembra 1959. u Beogradu diskutovali patrijarh srpski German i predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja Miloje Dilparić. Zapisano je da Germana “zabrinjavaju još neke pojave u Crnoj Gori”, na primjer da je “pretsednik Komisije Vukasović rekao da bi episkopi trebali da vode računa i o Crnoj Gori kao republici, jer u protivnom sazvaće i oni crkveno-narodni sabor, kao Makedonci, pa će crkveno pitanje da reše kako njima odgovara. Tako je navodno drug Vukasović rekao, a drug Blažo je na to odmah i odlučno reagovao i rekao: da to uopšte ne dolazi u obzir i da to neće biti, jer za to nema potrebe”. U nastavku se veli da “patrijarh, a i svi kojima je Frušić ovo rekao, oduševljeni su sa drugom Blažom Jovanovićem, a German kaže otprilike, ovako: da je on i ranije u drugu Blaži gledao jednog zaista velikog državnika i mudrog narodnog vođu, ali ga je ovo, i njega i sve episkope, utvrdilo da je zaista veliki i čovek, i državnik i političar”.
  • 18. maja 1960. M. Vukasović, predsjednik Vjerske komisije NR Crne Gore, sastao sa mitropolitom dabro-bosanskim SPC Nektarijem [Kruljem], koji je zastupao patrijarha Germana. Tom prilikom M. Vukasović, očigledno prenoseći stav crnogorskog rukovodstva, saopštava da je povratak A. Bradvarevića za njih potpuno isključen, ali naglašava: “Mi ne mislimo da postavljamo pitanje odvajanja Crkve u Crnoj Gori. Mi poštujemo autokefalnost Srpske pravoslavne crkve. Svejedno nam je da li će episkop biti iz Crne Gore, Bosne, Like, Vojvodine, Srbije, samo neka bude pogodna ličnost”. U konačnom, crnogorsko rukovodstvo i SPC su se dogovorili da novi mitropolit crnogorsko-primorski bude Tomo Dajković, zamonašen 1961. kao Danilo. Za ceremoniju intronizacije Danila 12. jula 1961. u Cetinjskom manastiru država je odobrila pozamašna sredstva, a ubrzo je novom mitropolitu crnogorsko-primorskom kupljen i auto. Bio je to nastavak relativno izdašnog finansiranja kojim je crnogorska komunistička vlast dotirala SPC.
  • 17. juna 1970. na sastanku delegacijâ SR Crne Gore i SR Makedonije u Skoplju, Veselin Đuranović, tadašnji predsjednik Skupštine NR Crne Gore, kazao je: “Imamo jedan potpuno ignorantski odnos i najodgovornijih funkcionera SPC prema Crnoj Gori, rješenju crnogorskog nacionalnog pitanja onako kako je riješeno, počev od Germanovih izjava pa do odnosa i stavova koje mitropolit crnogorsko-primorski ima u odnosu na to pitanje. Drugo, mislim da je ovakva orijentacija SPC posljedica njene borbe za svoj položaj, za jačanje svog položaja koji je jako oslabljen autokefalnošću Makedonske pravoslavne crkve. Mislim da oni na određen način vrše jedan pritisak, vode jednu politiku, koja bi mogla onemogućiti eventualne pojave rađanja ideje o autokefalnosti Crnogorske crkve, koja je ukazom kralja Aleksandra izgubila svoju samostalnost 1921. godine”.
  • 2. novembra 1970. u odgovoru SO Cetinje na tužbu koju je Mitropolija crnogorsko-primorska SPC, povodom izgradnje Njegoševog Mauzoleja na Lovćenu podnijela Ustavnom sudu SFRJ, a ovaj ga proslijedio Ustavnom sudu NR Crne Gore, između ostalog se navodi: “Crnogorska pravoslavna crkva sada se nalazi u neredovnom stanju,ona nema kanonski izabranog mitropolita, niti Svetog Sinoda… Autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva dovedena je u neredovnostanje faktičkim prestankom crnogorske državnosti”; etc.

Ovo jasno pokazuje da su crnogorski komunisti i nakon 1945, kada su, tvrdili su, izborili crnogorsku nacionalnu ravnopravnost, sve u svemu nastavili da [p]održavaju neredovno stanje Crnogorske pravoslavne crkve…

U savim novoj konstelaciji, ratne 1991, SPC je “na sva zvona“ tvrdila suprotno od onoga što je bila, premda zapretena, ali sa njene strane dotad neosporavana činjenica – da je Crkva u Crnoj Gori bila autokefalna. Naime, pojavila se brošura Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna Lj. Durkovića-Jakšića (sinopsis te brošure, na svega 15 stranica, pojavio se još 1985. pod naslovom Cetinjska mitropolija nije bila autokefalna) u kojoj pobija i svoju raniju tezu; naime, sada još u naslovu tvrdi da ni “nekaknonska autokefalnost“ nije postojala. Posežući za konfabulacijom, te krivotvorenjem izvora, čak i onih opštepoznatih, on dosljedno netačno Crkvu u Crnoj Gori naziva – Eparhija Crne Gore. Takav naziv, pored brojnih drugih, jedva da je korišćen. Crnogorska pravoslavna crkva nije obuhvatala samo jednu eparhiju. I različite titule arhijerejâ na Cetinju kroz istoriju svjedoče o tome. Ali još više činjenice da je Crnogorska pravoslavna crkva, kada su se za to stekli kakvi-takvi uslovi, od 1876. utemeljila drugu eparhiju, a nakon oslobodilačkih ratova 1912-1913. i treću eparhiju. Kako tri eparhije mogu biti Eparhija Crne Gore?

Što se tiče istoriografske zasnovanosti, brošura ne bi bila vrijedna pomena. Ali, pečatana je pod službenom egidom Svetog arhijerejskog sinoda SPC i dobila je status akcionog plana za suzbijanje obnove istorijskog sjećanja Crnogoraca na slavu svoje Crkve Hristove. Otuda je njena relevantnost u podršci srpske jerarhije, ili njenog većeg dijela, promovisanju glavne revizionističke teze: da je Hristova Crkva u Crnoj Gori od 1766. do 1918. i de facto i de iure nekanonska; prevedeno, bila je u raskolu, šizmi, dakle u – grijehu!

To svakako zaslužuje osvrt. U brošuri se tvrdi da je za dobijanje autokefalne Crkve potrebna saglasnost “majke-Crkve“ a “onda voljom episkopata – svih episkopa jedne Crkve“ se “može tražiti pravo autokefalije od Matice, tj. majke-Crkve, koja je jedini kanonski faktor“. Čak i da je to možda tako, a to je samo jedan od načina da se dobije i-ili prizna autokefalnost, morao je biti ponuđen uvjerljiv analitički odgovor zbog čega je onda Rastko Nemanjić, proslavljen kao Sveti Sava Srpski, uopšte tražio na nenadležnom mjestu – u Nikeji – arhijerejsko posvećenje za sebe i samostalnost za Srpsku arhiepiskopiju u Žiči (SPC); a protivno volji i cjelokupnog episkopata i poglavara “majke-Crkve“, za Srbiju (Rašku) u to vrijeme kanonski jedino nadležne, ranohrišćanske katedre, čuvene Justiniana primae – pravoslavne Ohridske arhiepiskopije?

“Istorijanezna da je Eparhija Crne Gore”, veli dalje Lj. Durković-Jakšić, “ikada i odkoga tražila autokefaliju, niti joj je to ikad iko kanonski dao, pa zato nije je ni imala”; tvrdi da “samo onaj koji bi našao dokaz o traženju autokefalije i za to pismenu dozvolu da ju je dobio, tj. objavio tomos-pismo izdato od majke-Crkve nadležne za to, može osporitigornje tvrđenje”.

Isto “pravilo”, međutim, ne primjenjuje za SPC; odnosno, navodnu autokefalnost koju je Sava Srpski, tvrdi se, dobio od izbjeglog patrijarha carigradskog: takođe nikada nije objavljen tomos majke-Crkve za SPC, odnosno, gramata o arhiepiskopstvu Save Nemanjića. Tu činjenicu je uočio i još 1855. u Glasniku Društva srbske slovesnosti objavio dr Janko Šafarik:

  • “Мы немамо подобногъ акта, коимъ є светый Сава постао самосталнимъ Арх-Єпископомъ“.

Kako Lj. Durković-Jakšić rado citira opasku D. Ruvarca u pogledu Crnogorske pravoslavne crkve, preskočio je da razmotri njegove stavove, iz istog teksta, o Sv. Savi i ovlašćenjima tada u Nikeji izbjeglog patrijarha carigradskog oko kanonske zasnovanosti njegovog posvećenja, te, konačno, o nepostojanju kanonskog tomosa za utemeljenje Srpske arhiepiskopije:

  • “Do sada nije nigde štampana gramata, kojom bi se potvrdilo, ko je i kada je sv. Savu proizveo za srpskog arhiepiskopa i na kom osnovu, a tek je tak[v]a gramata morala biti izdana i tako važan akt ne bi se mogao izgubiti. S toga se ne zna pozitivno ni koje je godine, a da ne spomenemo meseca i dana proizveden sv. Sava za srpskog arhiepiskopa, kao ni ime dotičnog patrijarha koji ga je proizveo”.

  • “Ako se što može nazvati krupnom stvari”, pisao je dalje D. Ruvarac, “to se može nazvati ustanovljenje nove arhiepiskopije u tuđoj državi i tuđoj crkvenoj oblasti i proizvođenje tuđeg kaluđera – arhimandrita [Save Nemanjića] – za arhiepiskopa bez ikakvog dokumenta od strane nadležnog crkvenog poglavice… Uostalom Sv. Sava nije ni mogao biti posvećen za arhiepiskopa, pošto se titula arhiepiskopa zadobija ili imenovanjem ili proglašenjem-instalacijom”.

Sava Srpski, svojevremeno, imao je dostupno i mjesto i način da kanonski zatraži hirotoniju i samostalnost za svoju Crkvu – kod drevne pravoslavne katedre u Ohridu, kod tamošnjeg arhiepiskopa – a to nije uradio. Od koga je Crnogorska pravoslavna crkva, nakon 1766. i gašenja njoj simbolično nadređene Pećke patrijaršije, mogla tražiti autokefalnost?

Lj. Durković-Jakšić, kao i srpski istoričari, većina njih, tvrde da je Pećka patrijaršija “nekanonski ukinuta“, pripajanjem Carigradskoj patrijaršiji – iako je, kao što ćemo viđeti, ona upravo ukinuta voljom, pokajanjem, potpisanim samooptužujućim dokumentom u kojem se priznaju teška ogrješenja o svete kanone od strane praktično svih njenih arhijereja (episkopata), uključujući i patrijarha pećkog. Ako je, dakle, kako dominantno tvrdi srpska istoriografija, tron pećki “nekanonski ukinut“, kako i od koga Crkva Crne Gore “kanonski“ da zastraži i dobije isto takvu autokefalnost?

Autor brošure Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna, prelazeći preko prethodno saopštene teze da je Carigradska patrijaršija “nekanonski“ fuzionisala Pećku, veli da je “onda to mogla jedino učiniti od ove Crkve [Carigradske patrijaršije], kao što je to učinjeno u obnovljenoj Srbiji“. Navodi i koliko je “obnovljena Srbija“ do 1879. plaćala Carigradskoj patrijaršiji, ne za autokefalnost, nego za crkvenu autonomiju. Ali, ne dovodi u vezu to što “obnovljena Srbija“ – tačnije vazalna kneževina utemeljena  sultanovim hatišerifom – i Carigradska patrijaršija bili de iure u jednoj državi, Otomanskoj carevini. I kako su bili u istoj državi, nije do 1878. i izdvajanja Srbije u nezavisnu državu, postojala kanonska podloga da se prije toga Srbiji prizna autokefalnost: u jednoj državi može postojati samo jedan administrativni poglavar jedne autokefalne Crkve.

Uz to, kada se autor brošure poziva na primjer “obnovljene Srbije“, koja je 1879. za svoju Mitropoliju beogradsku dobila, tvrdi se, autokefalnost od Carigradske patrijaršije, S. Troicki, koga takođe rado interpretira, to opovrgava; tvrdi da Crkva Kneževine Srbije nije 1879. dobila punu, već izvjesnu “nepotpunu autokefalnost“, identičnu onoj koju je u 13. vijeku dobio Sava Nemanjić. “Patrijarh carigradski naredio je ekskomunikaciju Srpske crkve”, pisao je S. Troicki, “zbog toga što je ona [proglašenjem 1346. patrijaršije u Skoplju – prim.a] preokrenula darovanu joj pri Sv. Savi ograničenu autokefalnost u potpunu. Nepotpunu autokefaliju Carigradska crkva dala je Crkvi srpskoj 1879… Nepotpune autokefalije imaju ograničeni liturgijski i administrativni i finansijski i međucrkveni karakter.”

Na drugoj strani, poznati su i politički i vjerski razlozi kojima se rukovodila Crna Gora i strahovita cijena koja je u ljudskim glavama i u svakojakim stradanjima i patnjama plaćena zbog nepriznavanja vlasti turskih, čiji dio je bila i Carigradska patrijaršija. Nemoguće je pretpostaviti da bi hristoljubive vladike iz familije Petrovića-Njegoša mogle biti licemjeri; da, istovremeno, na jednoj strani, kao državni poglavari, ne priznaju nad sobom nadležnost sultana turskog, a da, na drugoj strani, kao vjerski poglavari, priznaju nadležnost ne-slovenskog patrijarha carigradskog – sultanovog namještenika, sa turskim naslovom rum milet baša.

Samo kroz podudarnost političke i crkvene antiturske orijentacije su arhijereji Petrovići-Njegoši mogli postići sa narodom crnogorskim jedinstvo Crkve kome je ona Božijom promišlju poslata. Osim zapanjujućeg deficita faktografije, osporavatelji autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, kao da nijesu svjesni da time negiraju i univerzalnost pastoralne djelatnosti i misionarskog poziva Crkve uopšte – oni u ime nepostojećih kanona pokušavaju dokazati da su Arhipastiri na Cetinju bili dužni da se odvoje od svog naroda, pokoravajući se vlastima turskim i njenim  ne-slovenskim crkvenim autoritetima, iako to uopšte nije ni traženo od njih!

Čak i da je neko od prvojerarhâ crnogorskih pozvan od Carigradske patrijaršije da objasni potrebu i zasnovanost autokefalnosti za svoju Crkvu – a nije nikada! – mogli su mjerodavnim kanonskim pravilima to uvijek obrazložiti. Međutim, to se, velim, nikada nije desilo. U Carigradskoj patrijaršiji nijesu pronašli razlog da posegnu za takvim pitanjem.

Ali, mnogo kasnije, to je, ispred SPC, uradio Lj. Durković-Jakšić. Iako u svojoj brošuri ne navodi konkretno neki kanon, ocjenjuje “nekanonskom” čitavu jednu Crkvu! Prekorijeva Crnogorce što, praktično, nijesu prihvatili da svoju državu temelje na turskom hatišerifu. I da tako resetuju veličanstveno nasljeđe borbe za Hrista, slobodu naroda i države. Njegoš je tu borbu opjevao:

Nek propoje pjesna od užasa, / oltar pravi na kamen krvavi!”

Dakle, teze o “nekanonskoj autokefalnosti“, svakako, mogle su se najlakše dokazati da je predočen iz arhiva kakav dokument Carigradske patrijaršije gdje je ona tvrdila da je Crkva Crne Gore uzurpirala svoju autokefalnost. I da su Crnogorci, preko svog Arhipastira autokefalne Crkve, bili u apostaziji. Odnosno, da su – u grijehu raskola; pa da je to razlog, ili da je postojao bilo koji drugi razlog, da se nakon 1766. potčine “kanonskom“ poretku a da je to “nekanonski“ na Cetinju ignorisano. Takav arhivski materijal niko nije predočio. Zašto? Odgovor je jednostavan – ne postoji.

S druge strane, u ovoj knjizi ne objavljujem samo već poznati dokaz da je Carigradska patrijaršija unijela 1855. u svoj vaseljenski Zbornik svetih kanona i diptih autokefalnu mitropolitsku katedru Crne Gore. Nego i da je, slijedeći, kao i vazda, politiku Otomanske carevine nakon 1878. i uspostavljanja crnogorsko-turskih diplomatskih odnosa, Carigradska patrijaršija utvrdila “bratske odnose” i sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom; zatim, da je Svetog Arhiepiskopa Konstantinopolja, Novog Rima i Vaseljenskog Patrijarha, knjaz Nikola I Petrović prilikom druge posjete Carigradu 1889. primio u audijenciju i da ništa poput “nekanonske autokefalnosti” Crnogorske crkve nije bila tema razgovora; da ništa slično tome nijesu saopštili ni 1902. ni 1904. Sveti Arhiepiskop Konstantinopolja, Novog Rima i Vaseljenski Patrijarh i 12 arhijereja Sinoda carigradskog u svojim pastirskim pismima poglavaru “autokefalne Svete Crnogorske crkve”, nego su, naprotiv, od njega tražili i pismeno posvjedočili “veliku i umirujuću milost primanja i čitanja dobrodošlih nam i cijenjenih bratskih slova”.

Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u kanonskom pismu 1885. obavještava Svetog Arhiepiskopa Konstantinopolja, Novog Rima i Vaseljenskog Patrijarha, ne o tome kako je čelnik “nekanonski autokefalne Crkve”, nego da je preuzeo “Svetu katedru Mitropolije autokefalne Crkve u Bogom štićenom Knjaževstvu crnogorskom”. Kada 1895. čestita izbor novom patrijarhu carigradskom, Arhipastir crnogorski naglašava da mu je, kao poglavar autokefalne Crkve, ravnopravan “u Gospodu saslužitelj”. Ili, 1903. u kanonskom pismu na istu adresu potvrđuje da “Crkva Crnogorska želi uvijek zajedno sa ostalim autokefalnim crkvama”; etc.

To su samo neki od nepobitnih dokaza da je pomjesna Crkva Crne Gore bila uključena i od strane Carigradske patrijaršije u poredak pravoslavne sabornosti, tj. da nije bila “raskolnička” ili “šizmatička”.

Osmotrimo stvari u totalitetu. U istoriji pravoslavnog hrišćanstva nema cjelovito definisanog kanonskog ili eklisiološkog koncepta u odnosu na to: kako, kada i od koga neka crkva dobija autokefalnost ili joj se ona priznaje? Da li je za priznanje nečije autokefalnosti nadležna “majka-Crkva”? I-ili Carigradska patrijaršija? I-ili se autokefalnost priznaje saborno, od strane svih pomjesnih pravoslavnih crkava? Ni na ta pitanja, do danas, nema jasnog odgovora.

Snaga crkvenih pravila – odnosno, njihovih tumačenja – uvijek su u snažnoj interakciji sa političkim odnosima snaga. Na primjer, već je primjećeno, temeljeći se na Svetom pismu i saglasno logici, da Jerusalimskoj patrijaršiji pripada naslov “prve po časti među jednakim”. Ali, to ona nikada nije bila. Centri političke moći su određivali i vjerske: do Velike šizme 1054. vjerski centar je bio Rim, a od tada, za Pravoslavnu crkvu, to je postao i kroz tradiciju ostao Konstantinopolj, Carigrad, nazvan “Novi Rim”.

Dobijanje ili potvrđivanje autokefalnosti je i istorija raskola. Rusi su 1448. objavili svoju crkvenu samostalnost, koju im Carigrad nije priznavao narednih oko 140 godina. Srbi su 1220-ih stupili u raskol sa matičnom Ohridskom arhiepiskopijom, a kad su 1346. proglasili patrijaršiju, upali su u drugi raskol; anatemisao ih je patrijarh carigradski. I Grci u Kraljevini Grčkoj su zbog autokefalnosti bili raskolnici dvije decenije; nešto manje su to bili Rumuni; a u novije vrijeme najduže Bugari – više od sedam decenija…

Ako su svi ti narodi – Rusi, Srbi, Bugari, Rumuni, čak i Grci – bili, svako u svoje vrijeme, za Carigradsku patrijaršiju raskolnici ili “raskolnici”, da li su to bili i Crnogorci, tj. da li je Crkva Crne Gore od 1766. preko raskola postigla svoju autokefalnost? Nema o tome nikakvog svjedočanstva.

Crna Gora i njena Crkva su bez uticaja na opstanak ili nestanak Pećke patrijaršije, koja je u neopozivoj instanci zavisila od konačne političke volje sultanâ turskih; jedan od njih je, nota bene, Pećku patrijaršiju i ustrojio 1557. godine, drugi je prihvatio molbu samih arhijereja pećkih da se, zbog njihovih sagrješenja, ona samoukine. To samoukidanje je, osim Carigradske, imalo saglasnost i patrijaršijâ Aleksandrijske, Antiohijske i Jerusalimske. Opet, Crna Gora nije mogla prihvatiti potčinjavanje ne-slovenskoj Carigradskoj patrijaršiji, podložnoj neprijateljskoj, inovjernoj vlasti, gdje bi sultan turski potvrđivao fermanom svakog ponaosob prvojerarha crnogorskog. Sultan je, istina, 1766. zaista napisao takav ferman za mitropolita crnogorskog Savu Petrovića – u njemu ga degradira, oslovljavajući ga kao običnog monaha, a Crkvu Crne Gore naziva “Mitropolija Karadža-tagi” – ali taj ferman vjerovatno nije ni došao do Cetinja; ako je i došao, vraćen je, što je bila jasna crnogorska poruka.

Nestanak Pećke patrijaršije 1766. nije momentalno u slobodnoj Crnoj Gori izazvao bilo kakav pomak, ni na bolje, ni na gore, čak i da je ta vijest uopšte izazvala bilo kakve emocije, revolt ili oduševljenje, ili je vijest primljena sa ravnodušnošću. Niti su Crnogorci, odnosno njihovi preci, ustrojili Pećku patrijaršiju, niti su je ugasili – ondašnjeg zetskog episkopa nije bilo na poroglašenju Srpske patrijaršije 1346. u Skoplju, a mitropolit crnogorski Sava Petrović, sve i da su mu ponudili, nije 1766. potpisao molbu patrijarhu carigradskom i sultanu turskom za njeno samoukidanje.

Crnogorska pravoslavna crkva je, kroz izbor prvojerarhâ – mitropolitâ, te kroz osveštanu praksu, prije 1766, faktički bila samostalna u odnosu na Pećku patrijaršiju. Narod je i prije i nakon toga dominantno ostao vjeran pravoslavlju, svjedočeći Živog Isusa Hristosa – sabran radi prinošenja Tajne Evharistije, pod skiptrom svog kanonski izabranog i rukopoloženog Arhipastira na Cetinju, sa saborom sveštenikâ i đakonâ crnogorskih. A nakon 1766. i pastoralne nužnosti su i uslovljavale i nalagale da se i de iure primijeni načelo autokefalnosti. To je silom Svetog Duha data stvarnost.

I zaista, opet velim, ne postoji svjedočanstvo da su, prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, sveti oci carigradski subordinaciju pokušali nametnuti ili da su je optužili za raskol. U odnosu na Crkvu Crne Gore, oni su ispoštovali 2. pravilo II Vaseljenskog sabora: “Episkopi da ne prostiru vlast svoju preko svoje dijaceze na tuđe crkve, te da ne zametaju crkava”.

A kada su Rusi, 1803-1804. godine, optužujući Arhipastira crnogorskog za apostaziju, pokušali pod jurisdikciju svog Sv. Sinoda potčiniti mitropolitsku katedru autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, dobili su poznate odgovore naroda i klira crnogorskog; ti odgovori sadrže interpretaciju ključnih kanonskih i eklisioloških razloga crkvene samostalnosti Crnogoraca:

  • “[Ruski] Sveti Sinod nema nikakva prava nad arhijerejima koji nijesu njemu podvlasni izvan predjela ruskijeh granica, đe je njihova vlast; i po ovome s našim Arhipastirom nikakva posla nema”

Da razmotrimo, uostalom, što konkretno utvrđuju sveti kanoni Pravoslavne crkve u odnosu na autokefalne mitropolitske katedre, kakva je bila u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi? Prema Teodoru Valsamonu, jednom od najpoznatijih komentatora, “u drevnim vremenima mitropoliti eparhija su bili autokefalni”. Godine 431. III Vaseljenski sabor je 8. pravilom priznao autokefalnost Kiparskoj crkvi, čiji je poglavar bio mitropolit, na tom ostrvu prvi među episkopima – arhiepiskop. Bila je to prva autokefalna katedra izvan sistema takozvane pentrahije – patrijaršijâ Rima, Carigrada, Aleksandrije, Antiohije, Jerusalima.

U svojim komentarima, episkop dr Nikodim Milaš, jedan od značajnijih tumača svetih kanona, piše: “Glavni episkop (mitropolit) Kipra od pamtivijeka je neodvisan bio, i u pravilima Crkve mi nalazimo, da je on uvijek za aftokefalnog, αυτοκεφαλος (nemini subjectum) priznan bio”.

“Nemoj da ti je čudnovato”, riječi su T. Valsamona, “ako čuješ i poslije ovoga za druge nezavisne crkve; arhiepiskopa kiparskog priznao je takvim III Sabor, pa pročitaj o tome 8. pravilo toga Sabora”.

Paralelu između Kiparske i Crnogorske pravoslavne crkve je još 1858. godine utvrdio njemački istoričar F. Ajhman. Objašnjavajući genezu autokefalnih crkava od epohe vaseljenskih sabora, navodi da je u srednjem vijeku, proširujući svoju vlast, Carigradska patrijaršija, pod turskim pokroviteljstvom “ujedinila” nezavisne katedre u Ohridu i Peći, što je “potvrđeno sultanovim hatišerifom”, ali da su, liše patrijaršijâIstoka, jedino Kipar i Crna Gora opstali kao autokefalne jurisdikcije:

  • “Takav nezavisan položaj uživa danas arhiepiskop Kipra kaoαυτοκεφαλος[autokefalos]i Vladika Crne Gore koji svoje rukopoloženje dobija u Petrogradu”.

Pomenuto 8. pravilo III Vaseljenskog sabora glasi: “Prema tome, ovaj Sveti i Vaseljenski sabor ustanovljuje, da svakoj pojedinoj eparhiji očuvana budu čista i nepovrijeđena prava, koja od samoga početka i odavna uživa, shodno običaju od starine utvrđenome. Radi svoga obezbijeđenja pak svaki mitropolit ima pravo uzeti prijepis ovoga, što je zaključeno. A ako ko predloži kakvu ustanovu, koja vojuje protiv ovoga, što je određeno, sav Sveti i Vaseljenski sabor naređuje, da takova ustanova bez svake valjanosti bude”.

Dakle, sa 8. pravilom III Vaseljenskog sabora kanonizovan je i univerzalni administrativni model autokefalnosti za mitropolije. Ali, ne za sve mitropolije, već za one – to je osobito važno –koje de facto imaju takvu tradiciju.

Kanonista V. Fidas o istoj temi piše: “To potvrđivanje adminsitrativne autokefalnosti mitropolija svakako je opšte… Ali je ona u svakom slučaju morala da ima tradiciju autokefalnosti u crkvenoj praksi, prema utvrđenom starom običaju; trebalo je, dakle, da prethodno nije bila prihvaćena spoljašnja intervencija u pogledu prava postavljanja episkopa i suđenja episkopima eparhije. Takva prethodna i neosporna praksa uvodi u Crkvu običajno pravo, koje čak ni Vaseljenski sabor ne može zanemariti, osim ako se u to nije posumnjalo u trenutku primjene”. I preosvećeni N. Milaš je u pogledu važnosti tradicije izričit: “Pravo nezavisnosti Kiparske crkve osniva se na davnosti običaja”.

Kako stoje stvari sa Crkvom u Crnoj Gori prije 1766. u odnosu na “davnost običaja” autokefalnosti? Vratimo se u 1485. godinu. Nije tada postojala Pećka patrijaršija; dezintegrisala se oko 1459. i njene su eparhije pripajane pravoslavnoj Ohridskoj arhiepiskopiji. Nema vijesti da su Ohridska arhiepiskopija, i-ili Carigradska patrijaršija, nakon toga uspostavile efektivnu jurisdikciju nad Zetom, Crnojevića državom – preostalom oazom slobodnog pravoslavnog hrišćanstva na Balkanu.

Mitropoliju pravoslavnu na Cetinju zasnovao je Gospodar zetski Ivan Crnojević. Sazidao joj je sjedište katedre – Cetinjski manastir, obdarivši ga velikim posjedima i privilegijama; postavio je mitropolita – kir Visariona; odredio da poslije njega vladaju njegovi prejemnici; postavio je i njegovog sufragana – episkopa kir Vavilu.

U Povelji Ivana Crnojevića o osnivanju Cetinjskog manastira od 4. januara 1485. piše:

  • “И оградих храм у мјесту које се зове Цетиње у славу у хвалу те Госпође и мајке Божије, у име Њеног Рождества. И направих при њему манастир за упокојење монаха, и назвах га Митрополијом зетском, ако буде угодно милостивој Госпођи. И поставих ту митрополита зетског кир Висариона, који је био у то вријеме, да влада свим а послије њега [његови] насљедници”.

Intronizacija arhijerejâ u novoj katedri, Visariona i Vavile, čiji je pokrovitelj državni poglavar, dakle svjetovna ili “carska vlast” – to je osnivanje nove, samostalne Crkve, autokefalne mitropolije. S obzirom na svete kanone, od izuzetne je važnosti podatak da je Gospodar na Cetinju utemeljio novu mitropolitsku katedru u dogovoru sa arhijerejima i klirom zetskim. Naime, iako je autokefalnu Crkvu nemoguće ustrojiti bez državne vlasti, ona svakako ne može biti kanonski pravilna ako za to ne postoji saglasnost pomjesnog arhijereja ili više njih. Dakle, da li je to bio jednostran akt svjetovne vlasti? Nije, naprotiv. U Ivanovoj Povelji piše:

  • ““У договору са преосвјештенима оцима архијерејима, с митрополитом преосвјештеним зетским господином Висарионом и са епископом господином Вавилом и са својом братијом учињесмо да буде свагда овђе у Манастиру Пречисте општежитије“.

Dosadašnji istoriografski radovi ne obraćaju pažnju na ovaj uzoriti primjer simfonije Ivana Crnojevića, pravoslavnog vladara – i pravoslavne duhovne vlasti, mitropolita Visariona i episkopa Vavile. Tim putem će nastaviti i Ivanov sin, nasljednik, Gospodar Đurđe Crnojević. Tokom Đorđeve kratke vladavine, pečatan je 1493-1494. Oktoih prvoglasnik, prva crnogorska inkunabula, a kasnije Oktoih petoglasnik, Psaltir s posljedovanjem, Molitvenik, Četvorojevanđelje… Glavni štampar ovih monumentalnih djela je bio iguman Makarije od Crne Gore. “Тем же ва дни благочастиваго и христољубиваго и Богом хранимаго господина ми Ђурђа Црнојевића, и повеленијем јего, аз смјерени и свјештени мних Макарије от Чрније Гори, саписах сије књиги при васеосвјештеном митрополите Зетском кир Вавиле”; etc.

Kako je 1948. primjetio S. Troicki, u dominantnom sistemu srednjovjekovne simfonije državâ i crkava Vizantije i pravoslavnih slovenskih zemlja,”sa obaveznom pripadnošću Crkvi gospodara države, gospodar je bio predstavnik pravoslavnog naroda i mogao je autokefalnost zatražiti u njegovo ime”, a po pitanju autokefalnosti državnoj vlasti je pripadala “ne samo inicijativa, već i glavna uloga”.

Ali, istina, premda je bila i tradicija pravoslavlja i nužna predispozicija za ustrojavanje autokefalnosti, simfonija, opet, nije izričiti dio crkvenog kanonskog prava. Istoriografija je dosad propuštila i produbljenije da razmotri zasnovanost postupka Gospodara i prvojerarhâ zetskih iz 1485. o ustrojavanju nove Crkve u pogledu na ono što zaista nalaže kanonsko pravo.

Ta zasnovanost, naravno, postoji. I to u 17. pravilu IV Vaseljenskog sabora, koje glasi:

“Ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili se u naprijed [u budućnosti]osnuje, u takvom slučaju razređenje crkvenih oblasti neka slijedi razređenju državnom i građanskom”.

U odnosu na eparhiju u Zeti, koju je utemeljio arhiepiskop žički Sava Nemanjić – ne zna se pouzdano kada tačno, niti gdje joj je bilo prvotno sjedište – citirana Povelja i druge hrisovulje ne svjedoče da se У Христа Бога благовјерни и Богом чувани Господар зетски Ivan Crnojević uopšte pozivao na njenu sukcesiju.

Gospodar Ivan Crnojević, koji je i sam bio izdašan ktitor, na drugoj strani, nije imao razloge da u nekoliko posebnih hrisovulja ne potvrdi imovinska prava za pojedine manastire koje je u Zeti darivao Sv. Sava. Ali, ne za sve. Kako je 1870. primjetio arhimandrit Nićifor Dučić, ukinuo je Gospodar odredbe Savine hirsovulje iz 1233. u kojoj je za Manastir Sv. Nikole na Vranjini izričito potvrdio želju njenog graditelja, episkopa zetskog Ilariona Šišovića da “i ovaj njegov manastir bude izuzet kako od državne rabote i dacije, tako i od uticaja budućijeh episkopâ zetskijeh; kao i to, da manastirska ‘bratija’ (a ne vladika) biraju sebi starješinu, kojega će arhijepiskop samo potvrditi; i da manastir neposredno stoji u području srpskijeh arhijepiskopâ”.

Naime, vranjinski Manastir Sv. Nikole je Ivan Crnojević direktno potčinio katedri na Cetinju. Tim saznanjem ruski autor, dr Ivan Jastebov, bio je šokiran, pa 1880. piše: “Nije moguće da se Iv[an]Crnojević usudio prestupiti ‘заповѣдь’ Sv. Save i zaslužiti njegovo prokletstvo”. Međutim, I. Jastrebov nije uzeo u obzir da Crkva koju je utemeljivo Sava Srpski u to vrijeme nije postojala; odnosno, da je Ivan Crnojević, sa dvojicom arhijerejâ i klirom zetskim, utemeljio potpuno novu Crkvu.

Jer,  “svetosavska” eparhija u Zeti je sticajem istorijskih okolnosti, preko svojih prejemnika, završila – u uniji sa Rimokatoličkom crkvom. Ni ta činjenica nije uočena u istoriografiji, mada je provjerljiva na osnovu već poznatih podataka. Arhiepiskopi, odnosno mitropoliti zetski – a stolovali su “svetosavskom” eparhijskom katedrom, koja je  sa Miholjske Prevlake početkom 15. vijeka prenijeta u Manastir Prečista Krajinska – prihvatili su, uoči nestanka Pećke patrijaršije, uniju utvrđenu na Fiorentskim koncilu 1438-1439. godine; otpilike od tog perioda, titulisali su ih i kao “krajinski mitropoliti, srpski arhiepiskopi”.

Međutim, uticaj i vjerodostojnost arhijereja na katedri eparhije koju je utemeljio Sv. Sava je opadao decenijama ranije. Srpski despot Đurađ Branković, pri bjekstvu iz Zete u Dubrovnik, jednostavno je zarobio tadašnjeg mitropolita u Zeti, vjerovatno Jeftimija, te ga je poveo sa sobom i “držao ga u zatvoru”; odatle je mitropolit, piše dr Momčilo Spremić, jula 1441, “uspeo da sa broda pobegne”, te je dospio u Budvu, da bi u oktobru iste godine protiv njega bile podignute optužbe da je “oduzeo usoljeno meso i ulje”; Budvani su mitropolita avgusta 1442. “predali Mlečanima” a kasnije se Jeftimije “povukao u Prečistu Krajinsku, gde su najčešće boravili i njegovi prethodnici”; etc.

Otac Ivana Crnojevića, veliki vojvoda Stefan [Stefanica], prvi vladar iz dinastije Crnojevića, skupa sa Zetskim zborom, iz razloga što su pristali na uniju, presjekli su jurisdikciju arhijerejâ iz Prečiste Krajinske. To se desilo nakon što su 6. septembra 1455. potpisali u Manastiru Sv. Nikole na Vranjini ugovor sa predstavnikom Mletačke Republike. Prethodno, Stefan Crnojević je tukao vojske srpskog despota. U pomenutom ugovoru iz 1455. piše:

  • “Da ne bude nikakvog popa ili episkopa ili arhiepiskopa katoličkog nad našim crkvama, već da budu od naše vjere nastojnici naših crkava i da ne budu pod latinskim arhiepiskopom iz Krajine. Mora se postaviti mitropolit slovenske vjere, jer se onaj mitropolit iz Krajine naziva mitropolitom Zete i on postavlja naše sveštenike, bez kojih ne možemo biti”.

Unijatski, ili “latinski”, ili srpski arhiepiskop od 1454. na “svetosavskom” tronu u Prečistoj Krajinskoj bio je arhiepiskop Pavle Dušman (u rimokatoličkim izvorima Paullus Archiepiscopus Crainensis); njegov prejemnik, Jovan, pominje se u dokumentu iz 1458, piše dr Zvezdan Folić, “dosljedno je podržavao mletačku politiku i neskriveno iznosio da je sljedbenik Rimokatoličke crkve; to ga je u očima zetskoga gospodara i njegovih podanika maksimalno iskompromitovalo, a Prečista Krajinska je bila definitino prokažena kao śedište pravoslavnoga zetskog mitropolita”.

Nema istoriografskog izvora koji potvrđuje da je “svetosavska” unijatska katedra iz Prečiste Krajinske mogla imati nekakav uticaj na slobodnom dijelu Zete gdje su vladali Crnojevići. Zna se da je sjedište pravoslavnog klira bilo upravo u slobodnom dijelu Zete, Manastiru Sv. Nikole na Vranjini, zatim u manastirima Kom i Sv. Nikole na Obodu – to znači da je, bez obzira kako je do njega došlo, ostvaren uslov koji su 1455. tražili Stefan Crnojević i Zetski zbor. Na drugoj strani, sve do 1485. nema u sačuvanim dokumentima konkretnog pomena o pravoslavnom arhijereju u manastirima na Vranjini, Komu i Obodu, ni uopšte u slobodnom dijelu Zete.

Upravo te, 1485. godine, Gospodar Ivan Crnojević otvara novu epohu ovdašnjeg pravoslavnog hrišćanstva, okončavši diskontinuitet u odnosu na zetsku “svetosavsku” eparhiju koja je otpala od pravoslavlja. U Povelji Ivana Crnojevića “svetosavska” katedra (i-ili eparhija) se i ne pominje. Na drugoj strani, jasno se u njoj utvrđuje: i osnivanje nove katedre i intronizuju se njeni arhijereji – prvi mitropolit i njegov vikarni episkop.

“Године од Христова Рођења 1484. сагради Иванбег Митрополију на Цетињу”, piše u drevnoj “Raznovrsnoj istoriji” Cetinjskog ljetopisa. K tome, Sud gospodski od sedam članova, nazvan i patrijaršijski, koji niko ne može prekršiti, prvi crnogorski zakonik, proglasio ga Ivan Crnojević, takođe se odnosi na neka crkvena zakonopravila.

Dakle, ta nova Crkva – Mitropolija na Cetinju – temelj je, po svetim kanonima, “davnosti običaja” za autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. U poznatim, nebrojenim, starijim dokumentima, koji su raznim povodima nastajali, gospodari i arhijereji crnogorski su se stoljećima pozivali na crnojevićko prejemstvo njihove Crkve, države i vlasti. Što se Ivana Crnojevića tiče, on je vjernost i posvećenost svojoj Crkvi iskazao i na način što se, po svemu sudeći, pred kraj života zamonašio; u rukopisu Molebnika, napisanom u Manastiru Šudikovo, koji je iz Cetinjskog manastira prenio u Jerusalim proiguman Vasilije, postoji zapis na 118. stranici, “v” listu: “В љето 6996 [1490], пре[д]стави се монах Јов[ан] Црнојевић“;etc.

Pouzdano je teško utvrditi koje je godine, nakon što je sultan turski ustrojio 1557. Pećku patrijaršiju, Crkva Crne Gore potpala pod njenu jurisdikciju. Kotorski providur Marijan Bolica 1614. u svom opisu prilika u Crnoj Gori veli da u Cetinjskom manastiru, koji je izgradio “Presvijetli Gospodin Knez Ivan Crnojević”, tada “u svojstvu mitropolita” boravi arhijerej i “25 kaluđera i 40 drugih i iskušenika i đaka” i da “upravlja svim Crnogorcima u duhovnim stvarima priznajući iznad sebe jedino vlast Njegovog preosveštenstva Patrijarha u Peći; ali, da je “glava svoj Crnoj Gori” (cappo di tutto Montenegro) Vuko Raičev iz Ljubotinja “sa pravom titule spahije, koju je dobio od dvora iz Carigrada”.

Danila Šćepčevića [Petrovića] Njegoša – jedan autor 1896. opisuje ga kao “zvijezdu prethodnicu na Crnogorskom nebu”– izabrao je Opštecrnogorski zbor 1697. za vladiku. Od tada, postepeno, obnavlja se tradicija drevne, crnojevićke, autokefalnosti mitropolitske katedre na Cetinju.

Danilo je 1700. posvećen za vladiku u Sečuju, kod izbjeglog patrijarha pećkog Arsenija III Čarnojevića, koji je, čak i da je planirao drukčije, stavljen pred svršen čin: mogao je samo da potvrdi njegov izbor. Za Arsenija III, koji je predvodio seobu Srba, “čoveka malodušna i posve slaba”, piše 1871. Svetozar J. Niketić, postoji i tvrdnja da je “glavni prouzrokovatelj nesreće srpske”. Danilo je bio ravnodušan prema toj činjenici: rukopoložen je kod patrijarha pećkog iz potrebe da hirotonija bude po kanonu. Novi patrijarh pećki u međuvremenu je postao “Kalnik [Prvi] rodom Grk, koji nije bio izabran srpskim sveštenstvom“, nego je “s beratom carskim [sultanovim]došao u Peć“, svejedno, Danilo je njega najkasnije 1709. priznao za novog patrijarha.

Ko je na čelu Pećke patrijaršije, patrijarh grčke ili srpske narodnosti? – to pitanje nije bilo od značaja u pogledu samostalnosti mitropolitske katedre na Cetinju, niti su se mitropoliti crnogorski u to pitanje miješali; nije ih interesovalo to što su, kako piše S. J. Niketić, “na prestolu patrijarškom sedele često i takve ličnosti” koje su bile “tuđin i po narodnosti i po težnjama, pa stoga su one mlogo više obraćale pažnju na svoje sopstvene interese – na svoj džep”.

To otuda, ocjenjuje dr Živko Andrijašević, jer “nema ni jednog dokaza da je pećki patrijarh i najviše instutucije Patrijaršije – Arhijerejski sabor i Sinod na bilo koji način uticali na djelovanje Cetinjske mitropolije; nijedna odluka koju su ove institucije donosile nije obavezivala Cetinjsku mitropoliju, niti su one prema njoj zauzimale nadređenu poziciju”. I dok su drugi “mitropoliti podvlasni Pećkoj patrijaršiji, bili obavezni da se povinuju”, mitropolit crnogorski je “samostalno odlučivao kakav će stav zauzeti prema odlukama patrijarha ili insitucija Patrijaršije”. A kada je vladika Danilo Petrović donio odluku da Savu Petrovića odredi sebi za prejemnika i da on 1719. u Crnoj Gori bude za arhijereja rukopoložen, “definitivno je prestala mogućnost da pećki patrijarh, makar i formalno, utiče na izbor ličnosti za cetinjskog mitropolita”.

K ovome, naglašavam da Petrovići-Njegoši, mitropoliti crnogorski, nijesu do 1766. učestvovali u arhijerejskim saborima Pećke patrijršije gdje su se predlagali kandidati za patrijarha koji su kasnije morali biti potvrđeni fermanom sultana turskog.

U sačuvanoj i 1859. objavljenoj dokumentaciji o nekim povlasticama kojima su sultan turski, te paša i valija, darivali Arsenija IV Jovanovića Šakabentu, patrijarha pećkog (1725-1737), te njemu podvlasne arhijereje, očituje se da je glavna uloga njihova, uostalom, kao i često njihovih prethodnika i nasljednika, bila da, uz potporu i zaštitu lokalnih turskih vlasti, od pravoslavnih vjernika, raje, pod prijetnjom prinude – za klirike i sankcijom brijanja brade! – uzimaju novac, porez nazvan mirija; takođe, oni su za svoja arhijerejska zvanja pribjegavali grijehu simonije, tj. kupovanju crkvene titule.

Ništa od toga nije se moglo primjeniti na teritoriji pod vjerskom jurisdikcijom vladike Danila Petrovića, koji je 1726. našao način da patrijarha pećkog Arsenija IV “odvrati” od ambicije da u slobodnoj Crnoj Gori prikuplja miriju. “Kao nezavisni crkveni poglavar, mitropolit Vasilije [Petrović Njegoš] je pećkom patrijarhu osporavao pravo da postavlja arhijereje čak i u onom dijelu Skenderijske mitropolije koji se nalazi pod turskom vlašću”. Mitropolita Vasilija savremeni ruski istoričar dr Vladiljen N. Vinogradov naziva “glavom Crnogorske crkve”.

Emancipacija od spoljnih upliva u crkvene poslove je bila neodvojiva od procesa obnove crnojevićke srednjovjekovne države. Iako su na patrijarhe pećke gledali “sa osobitijem poštovanjem”, zapisao je 1885. godine Marko Dragović, “od kako je Crna Gora postala država za sebe, od tada i crnogorski mitropoliti upravljali su svojom Crkvom nezavisimo”.

Skrećem pažnju na jednu zanemarenu činjenicu. Fermanom sultana turskog, koji je patrijarhu pećkom Arseniju IV, tvrdi se, izdat 1731. godine, određuju se i granice njegove jurisdikcije (Ферманъ султана Мустафе-хана, србскомъ патрiярху Арсенiю одъ године турске 1143‚ а после Христа 1731). Navedene su carigradskom tronu podvlasne eparhije i oblasti – uključujući i Rimokatoličku crkvu u Bosni! – međutim, nema na tom popisu pravoslavne eparhije cetinjske ili crnogorske. To je indirektno, koliko mi je poznato, prva, sa strane, oficijelna potvrda o de facto restauriranoj samostalnosti crnojevićke mitropolitske katedre.

Svi ovi, kao i drugi primjeri i činjenice, svjedoče da crnogorska mitropolitska katedra – Crkva Crne Gore, prije 1766. godine (ukidanja Pećke patrijaršije), citiram V. Fidasa, “ima tradiciju autokefalnosti u crkvenoj praksi, prema utvrđenom starom običaju“.

Od 1697, dakle od početka epohe arhipastirstava Petrovića-Njegoša, Crkva Crne Gore nije prihvatala spoljašnje – od patrijarhâ pećkih, njihovih saborâ ili sinodâ – intervencije u pogledu prava postavljanja episkopâ, dok o “suđenju episkopima eparhije” takođe nema ni pomena. Takva “prethodna i neosporna praksa”, postojala je i prije nestanka Pećke patrijaršije; odnosno, samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve se temeljila i na običajnom pravu, “koje čak ni Vaseljenski sabor ne može zanemariti, osim ako se u to nije posumnjalo u trenutku primjene”…

(Odlomak iz knjige “Crnogorska pravoslavna crkva i Vaseljena 1766 – 1925” koja će u izdanju Otvorenog kulturnog foruma uskoro izaći iz štampe)

Podijeli.