Crtački i grafički opus Miodraga Dada Đurića ima odlike njegovog slikarstva, svu izuzetnost i neodvojiv je od kompletnog opusa. Isto kao i skulptura, koju je radio nakon požara u ateljeu u Eruvalu i instalacija za drugi Cetinjski bijenale (Omaž Danilu Kišu).

Govorio je da je crtež “… djelo za sebe, neka vrsta dualiteta koji nosi u sebi.”

A Borki Božović, u posljednjem razgovoru: “Crtež je moje pisanje, moja ispovijest. Pošto sam izgubio jezik, to je moj govor, način saopštavanja, moj najiskreniji dijalog sa svijetom i najdublji, najsuštinskiji umjetnički iskaz.”

Njegova poetika se kreće od rensansne tradicije do najradikalnijih stremljenja, od likova iznakaženih grimasama, koje je za rane radove sam “režirao” ili zamišljao kao “marsovske” jedinke, do degenetičkih mutacija, “zastranjene” evolucije, i prelazi u crtačku perfekciju za vizije homoidnih i animalnih hibrida.

Crtež Portret Danila Kiša iz 1955. godine je Dadova potreba za karakterističnim licima. Nastao je u vremenu njihovog druženja u Beogradu i jedan je od likova kojeg je Dado “iskrivio” u subjektivnoj vizuri. Isto kao i Portret Josipa Broza Tita.

Odlaskom u Pariz umnožava personaž… Nekad su likovi činioci sekvenci koje čine kompoziciju, neđe detalji “sa ledine” registrovani onako kako su nastajali u njegovoj imaginaciji.

Ali, Pariz ga je brzo zamorio; preselio se u Eruval i osamio sa svojom porodicom. Radio je dnevno po šesnaest sati, čitao i s vremena na vrijeme odlazio na koncerte ozbiljne muzike ili pozorišne predstave.

Hibridne figure iz šezdesetih i sedamdesetih, “ispreturane” često sa otpadom i u nekom začuđujuć em haosu, čine kompozicije nedefinirajućeg naziva (Opasnost, 1961; Košmar, 1966; Vještina punjenja, 1970; Dječja soba, 1971; Skica za autoportret sa triperom Mjesec septembar oba iz 1973; Predak,1974; Herouval, Vještina punjenja životinja, 1976; Perec, 1978; Montenegro II, 1977 itd). Te gomile izlišnih predmeta i figura podsjećaju na nalazišta nepoznatih civilizacija i prepoznatljivih predmeta, skrojenih i objedinjenih u mašti koja neprikosnoveno upravlja rukom maestra. Ta skloništa i skladišta, često djeluju kao na brzinu sklepani nužni smještaji ili teško naseljive ledine.

U početku prikazuje, i to neznatno, volumen razblaženim mastilom, a krajem sedamdesetih i akvarelom. “

… Nikad nijesam kupovao odjednom deset listova iz straha da ne napravim deset istih crteža. Obično dva ili tri… Držim do toga da moji crteži stvarno budu živi… Postoje samo živi i mrtvi crteži…

Ima dosta zajedničkog između mojih slika i mojih crteža. Radi se o različitom ritmu, oštrom i laganom u oba slučaja. Osjećam da se i slika počne rađati upravo u crtežu – kad crtež postane čitljiv, modeliran, onda ga prekidam i počinjem drugi…” U prvoj deceniji XXI vijeka, smanjuje broj likova i prestaje sa upotrebom boje, a za podlogu uzima korišćeni “karirani” papir, paginiran za neku drugu potrebu, sa definisanim rubrikama… Ciklus je signiran: “za Indiju”, i rađen je tušem, koji je za rijetke detalje volumena razblažen vodom. Posljednja su cjelina kojom je krunisao crtačku izuzetnost.

Za izradu grafika u radionici Alana Koantrua (Alain Coantrou), ploča ispod izrecivog lica sadrži slojeve koji su doveli do njega. U tom palimpsestu su sažeta mukotrpna traganja po prostoru nemuštosti i svi putevi nastanka jednog Dadovog lista. “U crnom dnu, pod slojevima smole koja ih zarobljava, još uvijek lutaju siluete odbačenih slika, kao u razbijenom ogledalu.” (Mišel Pepiat)

A isti kritičar je zapisao njegove riječi, koje su suština takvog traganja: “Tijela u raspadanju? Često mi se govorilo o raspadanju u vezi sa mojim radom, ali ja ne mislim da mora da bude tako. To je na površini, čisto folklorna strana. Znaš li što mene fascinira, to je izvanredna, nemjerljiva kompleksnost čovjekovog tijela. Jer kad se pogleda lice ili tijelo, ne vidi se samo kožni omotač, vidi se sve, u stvari sve, čak i bez viđenja ili opipavanja. Mogu vrlo lako da zamislim nekoga ko je zaljubljen da voli da dodiruje nerve, bubrege, organe onog drugoga. Za mene je, ako baš hoćeš, ljudsko tijelo cijeli univerzum, totalan i jedinstven svijet.” To je, ustvari suština onog palimpsesta, onog svijeta koji je odlukom slikareve gorčine potonuo u grafičkoj smoli.

Pritom, iz sopstvenog iskustva sam je znao odrediti kvalitet realizacije listova, što ih je povjeravao na izradu drugom štamparu.

Podijeli

Komentari su suspendovani.