„Najteže su najbliže teme, one što se, ukrštaju sa našim životima“

 

O Mladenu Lomparu je, kao rijetko o kojem našem crnogorskom književniku–savremeniku dosta napisano. Njegovim književnim radom bavila su se najeminentnija imena crnogorske savremene kritičke i književne stvarnosti. Međutim, to nimalo ne olakšava proces tumačenja Lompareve poezije.

Savremena književna kritika okarakterisala je Lomparevu poeziju, između ostalog, i kao „postmodernističku“ (Anka Vučinić Grujić, prof. dr Tatjana Bečanovič). To je, vjerovatno, najbliže njeno određenje. Ako ijedan postmodernistički “poetski tekst” crnogorske književnosti zaslužuje da nosi epitet “postmodernistički”, onda je to sigurno Lompareva poezija. Skoro školski bi se mogle pobrojati najvažnije osobine stila postmodernističke književnosti koje žive život riječi u poeziji Mladena Lompara. One su pratile njegovu poetsku genezu, njegovo poetsko sazrijevanje i dale joj tematsku i idejnu posebnost, a grafičku prepoznatljivost, ali je donekle učinile hermetičnom i teškom za otvaranje i tumačenje.

Ovaj rad će se baviti nekima od njih.

Transfiguracija podrazumijeva premještanje sadržaja iz jednog u drugi kontekst, najčešće, iz jednog prostorno-vremenskog okvira u drugi. Takav stilski postupak tvorenja lirske pjesme prisutan je u poetskoj zbirci Sjena na sceni”(Podgorica, 2004). U tkivu Tišina četvrtog pečata , podaci o kralju Prelimiru i njegovom bratu Krešemiru, o Teoni, i Lovici, volšebno su iz Barskog ljetopisa izmješteni u stihove pjesme “Teona, Lovica, Leget i Teofana”. (djelimično izmijenjeni i prilagođeni poezuji – autor, Sjena na sceni, str. 20). Lompar je ovdje stvaralaštvo dočarao kao “tešku ceremoniju činjenja …u dosluhu s nekim priviđenjem”. On demistifikuje čin stvaralaštva dočaravajući atmosferu noći u kojoj imaginacija stvara novo djelo koje gradi sopstvenu poetiku, koja se ne uklapa u aktuelnu stvaralačku praksu, već je iznova stvara. U tekstu pjesme o kralju Prelimiru i njegovom bratu Krešimiru, uočljivi su biblijski motivi o dvojici braće, nasliniku i božjoj osveti. Tragična priča o Teofani iz “Ljetpoisa popa Dukljnina” prenijeta je u ravan vremena nastanka pjesme, i povezana sa stvarnom Teofanom, krhkom, lijepom crnkom, studentkinjom istorije umjetnosti iz Ohrida, koju pjesnik sudbinski sreće, a njihov susret na Prevlaci, gdje je ona proučavala preromaničku dekorativnu plastiku oblikuje u pjesmu. Sudbina studentkinje Teofane osjenčena je velom misterije. Ta doza mističnog utiče na posebnu otvorenost za recepciju pjesme i njen emotivni doživljaj. Naročito maštu pokreće pjesnikovo objašnjenje tema je proširila naše razgovore (lapidariji) kao i komentar pratio sam joj, i sam u zanosu, savitljivo tijelo u već pocijepanoj haljinici; svaki drugi kontakt je bio izgubljen” jer “ je iste večeri pala u neizlječivost”. (Sjena na sceni, str. 26). Teofanina iznenadna smrt, odgonetnula mu je sudbinu Aleksandrijke Teone, koju je Leget, sin Krešimirov, kupio za sto trideset perpera. Teonu je “pogodila” zmija ispod koljena. Autor Teoninu životnu priču povezuje sa lirskom poviješću o studentkinji Teofani, i dalje, postupkom intertekstualnosti, s ličnim istraživanjem u Dubrovačkoj arhivi, gdje je proučavajući dokumenta o prvom prevodicu “Ljetopisa popa Dukljanina” Mavru Orbiniju, naišao na jednu pjesmu napisanu na latinskom jeziku iz 1599. godine. Tako je pjesmi o Teofani priključena i ova anonimnog latiniste, čime je zaokružena “storija” o Teofani. Pjesma anonimnog latiniste potpisana je samo s jednim T. To T pjesnik je protumačio kao sponu sa proviđenjem koje mu je, po sopstvenoj tvrdnji, nedostajalo. U misteriju Teofanine smrti, uključena i napomena u kojoj autor dopušta mogućnost nastavka priče o Teofani ako neko bude imao sreće da se dokopa policijskih dokumenata.

 

a ja sam bila suština tog traganja

Stalno u tvom prostoru

Ostavljala znakove

Vukla te po strašnom prostranstvu

biblioteke

sada je gotovo

a kasno da me ljubiš.

Poetika nove pjesme, inspirisana činom Teofanine smrti, otvorila se u pjesmi “Užas”. Slika užasa je duhovna, doživljena, duboka. To je užas svakog čovjeka koji doživi iskustvo smrti bliske osobe, kad se razum opire relanosti i novom svitanju, u kojem mora priznati da nekoga koga voli – više nema.

Snaga se izliva kroz pore

kulja na zjenice

a one su magijski okrenute suncu (Užas”, str. 28)

U pjesmi zamire sve: i čula, i vrijeme, i zemaljsko obilježje pjesnikovog Bića. Smrt je izjednačila prošlost i sadašnjost i ostavila ih da traju u pjesmi.

Ako su ljepota i sreća božanske kategorije i sve drugo je van ljudskih moći!, (Sjena na sceni, str. 31) – tvrdi pjesnik u nastavku storije o sinovima i nećacima kralja Prelimira koji su se počeli okrutno i oholo ponašati. Istorija nasilja se ponovila, pa sinovi Legetovi učiniše isto zlo na zemlji:

 

Ali svemogući Bog,

koji mrzi svaklo svako zlo i

grijehove,

uskoro udari kugom

 i pomorom

na oca,

i na sinove mu,

te tako nestanu

I tu je kraj. Svemogući Bog koji mrzi svako zlo, stavlja tačku na sve. Ovdje je to kuga koja pomori i oca i sinove mu. Tako se obistinjuju posljednje riječi robinje Teone, (govor u bunilu):

njega će…

Vidim…

još strašnija guja pečiti

 još sedam njegove sinove

a najstrašnija

majku njihovu Lovicu…

Lompareva pjesma je svjedok da svako zlo mora biti okončano, jer, kako tvrdi, ono nije od Boga. Ako ne u istoriji – a ono barem u pjesmi.

Citatnost, kao bitna osobina postmodernističke književnosti, može se nazrijeti u poetskom ciklusu “Devet krugova sna”. U ovom ciklusu, citatnost je strukturna i djelimično sadržinska jer asocira na “Pakao” Dantea Aligijerija. Napravljen je paralelizam broja devet. U astrološkom tumačenju brojeva, broju devet kao najvećem neparnom, ”muškom” broju, poklonjana je posebna pažnja. On je opraštanje, bezuslovna ljubav, služenje, brižnost, iskrenost i idealistički pogled na svijet. Kao što Dante ima devet krugova pakla, tako i Lompar ima devet krugova sna. Devet krugova sna izjednačeni su s devet nebeskih sfera čistilišta kroz koje Duša mora da prođe prije ponovnog susreta s Gospodom. Ako pođemo od činjenice da je talenat dar od Boga, onda ne treba naglašavati koliko je ovaj susret poseban za pjesnika, jer pjesnik je iznad čovjeka”, on je Sin božji, (Tin Ujević, Svakidašnja jadikovka). Tamo, u nebeskim sferama, pjesnikova se duša čisti, a Riječ pjesnika brani i iskupljuje. Čin susreta s Gospodom, Tvorcem je poseban. Lirski subjekt “pada” brzo, padanje je dugo, s neshvatljive visine (podsjeća na ”padanje u život” u Disovoj “Nirvani”), težinom svoje nadmenosti. Buđenje je skoro nemoguće. Dugo padanje dočarava razdaljinu između života i smrti, razdaljinu svjetova, živog i neživog. Pri padu se čuje horska muzika koja ublažava tragiku nestajanja prikazujući smrt kao svečanost, inicijaciju Duše i vraćanje Stvoritelju.

Centralne pjesme ciklusa jesu pjesme osmog i devetog kruga sna. U osmom krugu, lirski subjekt vodi dijalog s Bogom:

Ako je ovo san

zašto se ne budim

Gospode

a zatim, daje sliku Strašnog suda: sve je tu, i pozornica, i lica (iz života?), i lirski subjekt koji doživljava svoju posljednju dramu. Lice Gospoda je, kao i u životu, uvijek “zaklonjeno”, i ne vidi se. Saznanje do kojeg dolazi lirski subjekt nije nimalo ohrabrujuće: čak i riječi svjedoče protiv čovjeka. Ako je suditi po pjesmi, najbolje je da neke nikad nijesu izgovorene, a kamoli napisane! U ciklusu ”Devet krugova sna”, riječi pjesama poniru u san, a san u podsvijest, što svijet pjesme čini varljivim i nedokučivim.

Deveti krug vraća u djetinjstvo. Djetinjstvo je izjednačeno sa proljećem, a proljeće s počtekom pisanja i bavljenja poezijom. U prvom je ljepota života, a u drugom njegov smisao. Djetinjstvo je u devetom krugu jedina svijetla tačka, koja svakom čovjeku, u sjećanju, nakon nedaća koje život nosi, liči na lijepi san. U njemu ostaje mogućnost ponovnog rođenja, ali i želja da se to iskutvo više ne ponovi.

a do mjesta

đe sam bio

vode neka druga vrata

neću ih tražiti

jer oni iza njih

misle već dugo

da sam izgubljen.

Broj devet se pojavljuje i u naslovu i strukturi ciklusa pjesama Devet gorskih ruža (Diptih rastrojstva, 2015). Nakon kratkih autobiografskih sjećanja koja su omeđena rasponom dešavanja od sedam godina, (sam autor kaže da se svakih sedam godina obnavljaju ćelije organizma, završavaju jedni, a počinju novi životni ciklusi) pojavljuje se devet kratkih pjesama neobičnih naslova i neuobičajene strukture. U rasponu od 1944. do 1951, kada počinje prvi ciklus života, do posljednjeg koji se završava 2013, (20062013, Diptih rastrojstva, str. 112), svakom životnom ciklusu bi se mogla dodijeliti po jedna pjesma. Devet gorskih ruža, devet pjesama, za devet ciklusa pjesnikovog života! Posljednji, deseti period 2013–2017 nije ispunio ciklus od sedam godina  prekinut je pjesnikovom smrću! Da vrijeme života ističe, pjesnik je bolno osjetio: u uvodnoj pjesmi ciklusa, kao u kakvom dramskom prologu života, u talasu koji je nanio parče ružnog sjećanja on sahranjuje svoje velike teme!

Pjesme ciklusa Devet gorskih ruža su određene brojevima od jedan do devet i imaju naslove u obliku stihova. Naslovni stihovi, povezani u cjelinu, mogu dati novu, desetu pjesmu, koja ih sadržinski i idejno objedinjuje. Ona bi mogla odgovrati desetom, nezavršenom ciklusu života. U strukturi pjesama ovog ciklusa uočava se neobično komponovanje stihova. U prvoj, trećoj, sedmoj, osmoj i devetoj pjesmi, uvodni stih se pojavljuje i u posljednjoj strofi, ali dobija funkciju poente, a u četvrtoj i petoj, naslov je ponovljen kao prvi stih. Samo u drugoj i šestoj pjesmi naslovni stihovi su ukomponovani u njihov centralni dio. Sve pjesme, bez obzira da li se naslovni stihovi ponavljaju na početku, sredini ili na kraju, kratke su, lapidarnog izraza, imaju izuzetan misaoni ”naboj”, pa djeluju kao gnomski iskazi i sentence u kojima se očituje životno i pjesničko iskutvo.

……………………

Smrt je uspostavila

zakone čednosti (str. 144)

……………. . . . . . . . . . . . . .

Samo riječi mrtvih

Ne gube dostojanstvo (str 146)

………………………. .

Svijet je strašno mali

Bez vidika između četiri zida (str. 147)

Poseban akcenat stavljen je na vremenski period od 2006–2013, kada sebi daje pravo da do kraja ispiše sagu u kojoj će biti glavna lićnost. On to čini stihovima iz Prve Poslanice Svetoga Apostola Pavla Kornićanima…. Zašto je izabrao baš nju?

U memljivoj bolničkoj cetinjskoj sobi, (”Vraćam se lišću Cetinja i memljivim bolničkim sobama…” Diptih rasatrojstva”, str. 114) u kojoj se od bolesti branio sjećanjem na život, pjesnik je, zbog bolesti i nemoći koju ona donosi, morao osjetiti bolnu pomirenost sa ljudskom sudbinom. Sudbina je, arhetipski, uvijek u vezi sa licem Gospoda. Jedino što se može protiv nje učiniti, jeste suprostaviti joj se, a pjesnik će to najbolje učiniti ljubavlju i pjesmom. Ovdje nije riječ o bilo kakavoj ljubavi, niti o bilo kakvoj pjesmi. Kao što bi veliki pjesnik pozvao muzu da mu pomogne u stvaranju djela, tako se i Lompar, u želji da izrazi dubinu doživljenog, poslužio stihovima Prve poslanice Svetoga apostola Pavla koja je bila upućena Korinćanima. Tako je nastala pjesma koja nema naslov, ali koja bi se tematski i idejno mogla nazvati pohvalom ljubavi. U njoj je Lompar dao svoj životni/pjesnički “credo”

 

 …a bez ljubavi

Samo sam šuplji lim

……………………

Ako ljubavi nemam

Ja sam ništa

Ljubav je strpljiva

Dobrote je puna

Sve pokriva

Sve vjeruje

Svemu se nada

Sve trpi

I ljubav ne umire… (Diptih rastrojstva, str. 113. )

 

U studiji “Umijeće ljubavi”, Erih Hrom za ljubav kaže da je “odogovr na problem ljudske egzistencije”. On razlikuje pet vrsta ljubavi, a najtemeljnijom od svih smatrabratsku ljubav” (Umijeće ljubavi, str. 51). ”Pod tim podarzumijeva osjećaj odgovornosti, brige, poštovanja, poznavanja svakog drugog ljudskog bića, želju da se unaprijedi njegov život”. Stihovi ove Lompareve pjesme ukazuju upravo na takav doživljaj ljubavi: ljubav je djelatnost , a ne pasivni afekat, ona ja prvenstveno davanje a ne primanje”(Hrom, ”Umijeće ljubavi”str. 28.). Dakle, ovdje je naglašena njena duhovna vrijednost. Zahvaljujući stihovima Prve poslanice Apostola Pavla, autor je snagu univerzalne ljubavi izjednačio sa sangom Božje ljubavi. Bog je ljubav, a Čovjek je od Boga. Ako u čovjeku nema ljubavi, nema ni Boga. U ovoj pjesmi ljubav je personificirana, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi i ne umire. Bez ljubavi, ”jezici bi utihnuli, znanje uvelo”.

U većem broju Lomparevih pjesama data je geneza njihovog nastanka, za šta bi savremeni čitalac, trebao da bude posebno zahvalan, jer bi, bez njihove predistorije, pojedine bile nedokučive. (U tom smislu poznavanja/razumijevanja pjesnikovog života i djela, istu ulogu ima tekst Milorada Popovića Utemeljitelj i dobri duh Arsa, Ars, br. 5-6). Poput Crnjankog, koji piše Objašnjejnje” Sumatre, Lompar, lakom i nenametljivom pričom daje istoriju nastanka nekih pjesama. Dok ponire u svijet pjesme, ta objašnjenja čitaocu u trenutku čitanja djeluju kao epifanija, i pojačavju njen doživljaj. U “Diptihu rastrojstva” takvu funkciju ima “Mjesto đe počinje ova priča”, i uopšte sva autobigrafska sjećanja koja skiciraju Lomparev životni put od cetinjske mansarde do memljive cetinjske sobe, koje se u više navrata, sa tugom i bolom sjeća.

Facts/fiction

Proučavajući istoriju umjetnosti, Lompar je dolazio u dodir s najrazličitijim istorijskim dokumentima, od kojih su ga mnogi, ne samo profesionalno, nego i lično, vjerujem, kao čovjeka istančanog duha morali privući. Iz tih sudbinskih sustreta stvarana su nova djela, i njih je kod Lompara veći broj. Posebnu pažnju privlačile su mu znamenite Crnogorke. Sudeći po pjesmama, privukle su ga njihove posebne životne sudbine, a naročtio ono što istorija nije uspjela da zabilježi, kako bi Balzak rekao: istorija njihovih srca. Takvi su ciklusi pjesama posvećeni Jeleni Balšić, kraljici Jakvinti i Darinki, ženi knjaza Danila.

  

Tri pisma Darinki počinju stihovima:

to što zapisujem

Stvoreno je davno

I vraćeno tišini da me čeka

Nijesam ćutao

Jer nikad niko više riječi

Ne bi spasio od nemuštosti

(Sedam redova života, str 121.)

Prva strofa jasno govori o pronađrnom rukopisu pisama, a druga navodi razloge nastanka “Tri pisma Darinki”: da ih on nije našao, ostali bi zauvijek u prošlosti, što je uistinu jednako “nemuštosti”. Tako je Gospa iz Crvenog salona iz istorijskih arhiva kraljevskog dvora na Cetinju, premještena u poeziju Mladena Lompara.

U prototekstu “Tri pisma Darinki uočavaju se tri dijela: Bajka o princezi i vukovima, Izgon iz bajke i Samo poezija?, ispričana je životna priča Darinke, šćeri trestinskog glasovitog trgovca Marka Kvekića iz Novoga (Tri pisma Darinki, str. 127). Kada je petnaestogodišnja učenica isprošena za plahog crnogorskog vladara”. Autora posebno zanima vrijeme čekanja mlade Darinke (dvije godine), njen dolazak i boravak na Cetinju. Ona je došla u malo i siromašno Cetinje iz velikoga Trijesta iz kuće bogate i uživanja, kojih ovamo nije naodila… Darinka se na različite načine trudila da sredinu u kojoj živi materijalno obogati i duhovno oplemeni, tako da nije čudo što je jedan njen savremenik zaipsao; Ova mlada žena je bez sumnje ono najinteresantinije što se može vidjeti u CrnojGori (francuski admiral Ž. de la Gravijer). Ipak, u tome je teško uspijevala pa je silazila s Knjazom, Danilom svakoga ljeta u Boku, Prčanj ili Bijelu ili Dobrotu. Svojom pojavom i otmenošću, plijenila je ljude oko sebe, zbog čega je često bila meta dvorskih intriga jer je, između ostalog i Danilo bio ”…mala rasta, ne lijep, i jako surevnjiv”, isto, str. 130). Darinkina cetinjska bajka nije dugo trajala. Danilo je ubrzo u atentatu ubijen, a odanost otmene godpodarice brzo je zaboravljena. Bila je sama i isturena, kao vrh kojega krešu gromovi. Tek 1867. godine, knjaginja Darinka je zauvijek napustila Crnu Goru. Iako je do 1892. živjela u Veneciji, ona je ipak uza sve državne počasti sahranjena na Cetinjskom manastiru 12. febrauara 1892. Život nije dozvolio da Darinkina priča tu ima i svoj kraj. Skoro sto godina kasnije, poslije jedne stravične poplave na Cetinju, Lompar je bio određen za predsjednika Komisije za otpis muzejskog materijala. Među upropašćenim materijalom nalazio se i veliki broj memljivih kutijica, u kojima je bilo i nekoliko eksponata i ono što čini dio ove bajke, tri pisma, uvezana vrpcom i ceduljica na kojoj je pisalo “pour Nikola”. Lompar kaže da se deslilo opet proviđenje, kao u slučaju sa susreta s Teofanom ili Jakvintinim pergamntom koji je pronašao u Kairu: on je vlažna pisma pokupio, odnio u kancelariju i ostavio u namjeri da ih kasnije pročita. Pošto je zaboravio na njih, pronašao ih je tek 1994. godine kada je sređivao službena dokumnta. Tada je odlučio da ih prouči . Tri pronađena pisma stvorila su metatekst pjesama Prvog, Drugog i Trećeg pisma Darinki. U njima se istanjila granica između istorijsklog i izmišljenog i izmaštanog, pa je nastala čuvena postmodernistička igra između između fakta i fikcije (facts/fiction). Prototipski likovi pojavljuju se u susretu s fiktivnim likovima i nastaje novi svijet tri pjesme u kojima je sve moguće.

Potpuni lirizam, pravo svojstvo poezije, očitava se u Trećem pismu Darinki. U tom direktnom i intimnom obraćanju Gospi, rađa se poseban svijet pjesme u kojem onauporno traje u pjesnikovoj sjeti i patnji. Pjesnikova sjeta i patnja prouzrokovani su ličnim saznanjem o nepripadanju svjetovima u kojima žive. Postupak pisanja i spaljivanja pjesama , dočaran je kao bjekstvo od istine, jer sama se plašiš slabosti svoje riječi, a pjesnik kojeg si zaludila, pogubnosti svog osjećaja. Želja da se povežu nemogući svjetovi (šaljem ti signele, iako znam da bi ih samo nadljudska bliskost mogla prepoznati), govori o pjesnikovoj empatiji prema Darinki i potrebi dijaljnja muke i olakšavanja boli usamljene žene, koja je za Crnogorce, bila i ostala strankinja. Posljednje strofe donose rezigniranost i bolno priznanje:

ostavimo sve

Knjaginjo

Bježimo od ovog udesa 

Ova brda

Nemju vidara

Ni trava za nas.

Kako protumačiti stihove obraćanja Knjeginji? O kakvom udesu govori pjesnik? Udesu životne sudbine dvoje sličnih, neshvaćenih ljudi, ili udesu života u zemlji koja ne razumije poeziju srca? Posljednji stih “Ova brda nemaju vidara ni trava za nas” upućuje na zaključak da se “brda” od Darinkinog vremena nijesu mnogo promijenila, da još uvijek nemaju sluha za pitanja srca, duše, i uopšte ljudske intime i da je nemoguće bilo šta popraviti jer: Ko će u debelo uho zabosti nježnu riječ? (Majakovski). Ovo saznanje je, očigledno, bolno ali i konačno jer se nalazi u poenti pjesme.

Literarni elitizam

Lompareva poezija traži podrazumijevanog čitaoca. To važi za gotovo sve ono što je napisao i izdao. Podrazumijevani čitalac je prije svega savremni čitalac koji ima njegovan čitalački senzibilitet i rafinirana čitalačka iskustva, ali i neophodno znanje za dekodiranje poetkog teksta. Lomapreve pjesme “razaraju” horizont očekivanja prosječnog čitaoca. One nijesu nikako ono što smo naućili da očekujemo od poezije: strofa, rima, ritam… Neke njegove pjesme imaju nisku komunikativnost zbog napuštanja logičkih veza, zagonetnih jezičkih kombinacija i gustog prelitanja metafora i simbola. U nekima, međutim, njihova niska komunikativnost pojačana je čestim Lomparevim interesovanjem za istorijske ličnosti, posebno za onaj njihov unutrašnji, intimni, ljudski svijet, koji je bio skolonjen od očiju javnosti. Takvi su ciklusi pjesama posvećeni kraljici Jakvinti, Darinki, Kosari. Čitanje poezije je uživanje, a prema Frojdu, pravo čitalačko uživanje dolazi otuda što književnoumjetničko djelo pomaže čitaocu da se rastereti nekih unutrašnjih psihičkih napetosti. ”Svaki je poetski tekst samo potencijalno(…)poezija; punu konkretizaciju dobiva tek u svijesti čitalaca. Poeziju, dakle, valja čitati sustvaralački” (Vlatko Pavletić, Kako čtati poeziju, Zagreb 1988, str. 35).

Dakle, Lompareva poezija se ne otvara isto svakom čitaocu. Ona osim navedenog, traži i osobno raspoloženje i subjektivnu predispoziciju čitaoca za ovakvu vrstu poetskog teksta koji nosi arhetipni potencijal slika iz davnine i tzv. kolektivnoga nesvjesnoga potresajući čitateljevu svijest i podsvijest istovremeno.


Literatura:

Lompar Mladen: „Balsamovana kletva“, OKF doo, Cetinje, 2013.

Lompar Mladen: “Diptih Rastrojstva“, OKF doo, Cetinje, 2015.

Lompar Mladen: “Triptihon iz nacionalne biblioteke“, Dignitas, Cetinje, 2006.

Lompar Malden: “Sjena na sceni“, DANU, Podgorica, 2004.

Lompar Mladen: “Tuđe strasti“, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Skaner studio doo., Zagreb, 2017.

From Erih: “Umijeće ljubavi“, Nova knjiga, Podgorica, 2015.

Pavletić Vlatko: “Kako čitati poeziju“, Školska knjiga, Zagreb, 1988.

Vučinić Anka: “Poetska geneza Mladena Lompara“, Matica Crnogorska, br. 63. jesen 2015.

Bečanović Tatjana “Triptihon Mladena Lomapara“, predgovor knjizi Triptihon iz nacionalne biblioteke, Dignitas, Cetinje, 2006.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.