Vodeni svijet postoji otkada postoje i ljudi. Naprosto je sve stvar konvencije. Oni kojima je tema bliska, plivaće u njoj. Drugi će je potirati dok im se ruke ne raskišaju od mlaćenja po argumentima pro e contra. Shvatiće oni na kraju balade, kako se putuje kroz vrijeme. Imaće i oni svoj intermezzo, odnosno priliku da zastanu i oslušnu tišinu koja govori svojim znakovnim jezikom. Samo će biti sami, kao i mi sada. Neće imati vodiča kroz dubine koja ih očekuje. Za takve puteve treba sačuvati malo soli pod jezikom a ostati bistrog i čistog vida. Na kraju se sve svodi na dobru vidljivost. Džabe ti stotinu pokazatelja ako ti je pred očima mutljavina od straha i jeze od nepoznatog.
I opet ti kažem, da sve dolazi iz glave. Zato se opusti i maši udovima kako si naučio. Čim se krećeš stići ćeš na odredište duše svoje. Pitanje je tajminga. Nekome treba čitavo stoljeće (šta god to značilo) a nekome samo vrijeme između jedne i druge slike, koju oko nesvjesno napravi dok trepće. I još jedna zamka… Nije važno šta se gleda, nego kako se osjećaš dok vidiš suštinu i sagledavaš svoje iskonsko putovanje dok se krećeš vodenim putem.
Koliko mi teško pada, gledati te tako bespomoćnog, toliko sam sretna što ćemo konačno biti svoji na svome. Mnogi bi iz konteksta izvukli suludost i ovozemaljsko pripadanje kultu obožavanja boga pitaj čega. Vazda je neko drugi kriv. Osudom se naučilo ispirati neznanje. Zato ne zamjeri. Ljudi su prosti i prljavi. Neizgrađenog duha i veoma primitivnog ida. Preskoči sve na momenat i preveslaj na suprotnu obalu: misli, uspomene, ljepotu i ružnoću. Budi čist i disaćeš vodu kao i svi vodeni ljudi, bez uzdaha.
Naš prvi zajednički zaron se nije završio u ljepoti mjehurića, ni s jatima sitnih ribica oko glave. Tu smo prvi put udahnuli vodu. Ostali smo pod vodom čitav sat. Pitanje je zašto se toga na javi nismo sjećali, već nam se taj dio zamaglio i postao onaj isti bezdan u koji smo svojevoljno propali, ne znajući da je to, stvar vodenih protokola.
Želim te odvesti na to isto mjesto, bez sna i magije vode. Izvrnuću ti mozak kao hobotnici dok pljuje crnilo i vodu. Naučiću te da gledaš bez aparature, bez ičega. Samo budi suv u mozgu i roni sa mnom.
Pod vodom predzadnje
U mislima smo pod vodom hodali skoro svake večeri. Uvijek se iznova radovali počecima tog hodanja.
Prostor u kojem smo se spremali za pohod, i kad smo fizički bili udaljeni jedno od drugoga, bio je zajednički. Brisali smo vrijeme. Ono je bilo nevažno za vodeni svijet kojem smo od prvog susreta pripadali.
Nad vodom je bilo sve ono čega se i danas gnušamo, iako smo živjeli s punim plućima zraka. Valjda je tako trebalo. Možda smo zbog toga putovali polako i u miru plave i hladno slane vode.
Ovo je priča o prvom zaronu, koji nas je protiv naše volje pretvorio u junake i tragače za transcedentalnim u nama samima.
Znali smo da je dolje naš svijet. Ne bilo kakav, već onaj zbog kojeg namjerno zatvoriš oči, u želji da i na nadvodnoj dimenziji doživiš nešto slično tom otapanju svijesti. Pojedinačno smo bili frikovi koji ne kupuju vešte ni makine, već se prebrojavaju u bocama kisika, regulatorima i bili smo oni, kojima destinacije znače samo ono ispod morske površine.
Došao si s punim spremnikom komprimiranog zraka, jer je zaron po zimskom danu uslovljavao duplo više opreme. Nije nam bilo važno što se ronilo uz obalu i što smo istu poznavali do crnog ispod noktiju, ili do skoro svake zavučene grote. Nekako se nije išlo pod vodu kad je vanka pomet, kad je zima i kad je mjesec februar. Nije to bilo naše pravilo, već smo imali strahove od podvodnih aktivnosti koje donose višak ludila u glavi. Bili smo iskusni na dubinama, koje je ljudima s kojima smo provodili vrijeme, ličilo na naučno fantastičnu priču. Nismo marili i nisu nas se ticala tuđa mišljenja. Više smo se oslanjali na literaturu, koja nam je na ovako rizičnim propadanjima u plavo bila neophodna, kao i hrabrost, od koje najčešće boli moždanica razuma.
Magija je poštovana samim tim što je niko nije spominjao. Znali smo što izaziva crne slutnje, a što donosi blagost duše. Nismo bili naučeni, već smo osjećali da tako valja i zato smo mučali. Motor je drndao, gumenjak lećeo, dok smo mi suzdržavali arlauk od osjećaja sreće i uporno bili zašivenih usana. Mjesto od pohoda je takođe mirovalo i čekalo.
Dugo smo se pripremali za ovaj skok u nepoznato. Sve je bilo protiv nas. Protiv pravila lokalnih ronaca, kao i protiv još prizemnijih kabadahija i pljačkaša vodenih dina naše obale. Sile koje su stanovale u toj plavoj tišini bile su jedini saveznik na koje smo polagali pravo. I to smo stekli hodajući. Tada još nismo razumjeli znakove vode, mutljavinu podvodnih struja i predskazanje koje nas je načinilo kuražnima.
Valjalo nam se nakaniti na izlet u nepoznato, protiv svih postojećih regula, protiv sile od artefakta koja je vladala za sebe i po sebi, otimajući od vodenog grada blago i ulazeći u vrijeme koje nema kazaljki.
Mjesto na koje smo bacili „oko“ u nautičkim kartama bilo je nevidljivo. Za razliku od mene, ti si se već nekoliko puta spuštao do dna i „pipao“ tanjire, za koje si tvrdio svojim vodenim životom, da su imale plavi rub i zlatan pečat u sredini. Mumljao si da je baš tu dolje – groblje amfora. I to onih uljnih s početka II vijeka p.n.e. No, da ne komplikujem, trenutak kad se izgovori riječ – amfora, već sve počinje pripadati nekom drugom prostoru, ali ću o tome kasnije.
Skočili smo u hladnu vodu držeći se za ruke. Rukom smo pridržavali masku i udahnuli mješavinu kisika koju si s pažnjom alhemičara spravio za ovu priliku. Bjelina u kojoj smo se našli, od mjehurića i sreće, zamalo nas ne natjera na smijeh koji je u ovim koracima bio strogo zabranjen. Koncentracija i disanje su imali prvenstvo prolaza. Istovremeno smo pogledali u manometar, barometar i sve uporedili se ručnim kompjuterom (u obliku i veličini malo većeg sata). Sve nam je išlo na ruku. Voda se razbistrila dok se temperatura podesila u prijatnost. Lov je otpočeo signalima i tihim mahanjem peraja. Spuštali smo se niz postavljeno uže i išli naglavačke prema dnu. Na svakih par metara smo zastajali, zbog izjednačavanja pritiska. Pogledali smo se na usput i nastavili držanje kao da smo jedno i ujednačeno propadali prema dolje.
Konačno smo se ispravili i stali nogama na pijesak. Peraje smo svukli i prezuli se u teške ronilačke cipele. Valjalo je hodati po dnu. Sjećaš se, to smo vježbali u snovima… Tako da nam je na dubini od nekoliko spratova kakvog osrednjeg solitera bilo smješno plašiti se onoga što smo već davno apsolvirali nad vodom. Na isti način smo zamijenili boce, jer smo već sav pripremljeni kisik popili do dolje. Opremu smo zavezali kao pravi vodeni diverzanti i nastavili hodanje sa upaljenim lampama. Vidljivost je bila nevidljiva. Vizantijsko plavi polumrak.
U tako stečenim uslovima, imali smo samo nekoliko minuta za akciju. Na sljedećem koraku se nije vidio prst pred okom. Čula sam srce kako mi (za)stane pa udari jako. Nismo se smjeli pogledati. Vrijeme je curilo kao iz probušene flaše. Ispred nas je bila tišina i pustinja od vode i mulja pod nogama. Noge smo vukli po dnu. Lijeno smo ih vukli i brojali bare na displeju, dok nismo zapeli jedno preko drugog. Nad vodom bi to trajalo dugo, pod je vodom načinilo samo okrznuće od straha. Amfora je bila pod nama. Virile su ručke do pola, dok je ona stoljećima spavala pod prosutim zrncima sivog pijeska.
Vrijeme je isteklo. Promjenili smo dvobocnike, markirali kapitalca i krenuli prema gore, držeći se za konop i gledajući u tablice koje su nam visile o vratu. Imali smo sve od moderne opreme, a vjerovali samo sebi i onome što smo naučili – pješke.
Dok sam svlačila skafander, osjetila sam ubod sličan pčeli, osi, ili nečem sličnom. Oprala sam stopalo i između čarape od neoprena i odjela pronašla bodlju sličnu običnom trnu iz divlje narandže. Kad sam ti pokazala detalj iz svog krvavog stopala, zamalo si se onesvjestio. Shvatila sam da me vodeni svijet označio za sebe. Bio je to osjećaj kad ti tijelo blinka a mozak stoji u praznom prostoru. Tada si jauknuo od bola. Tvoja bodlja je bila kod sljepoočnice. Spojili su nas u cjelinu. Pustili nam krv i načinili jedno.
Probudili smo se u sumrak jedno pored drugoga. Od straha se opet nismo pogledali u oči, već se uhvatili raspremanja konobe i slaganja opreme… Nešto nas je zakucalo u san u kojem smo proveli skoro pet sati. Mumljao si da smo se zeznuli, da je dekompresija bila greška, da nismo baždareni za psihički napor u ilegali… i još si nabrajao suvisle razloge i psovanjem negodovao zbog „blama“ od gubljenja svijesti na suvom…
Ništa od toga nije bila naša istina, o kojoj ti upravo sada govorim. Nismo bili spremni i nismo se znali nositi sa svijetom koji posjeduje savršena pravila, nama nerazumljiva i strana. Grad koji je potonuo i koji se nalazio ispod tog pijeska nije bio samo legenda. Više smo mi bili na putu pa postanemo priča za prepričavanje nego mistični teren koji si odlučio da pohodimo.
Sad, kad si tako daleko, kad se ne budiš danima, želim ti reći sve kako je bilo. Pisaću ti i čitati na glas svaki detalj sebe, nas, onda i sada. Zaključalo te vrijeme koje nisi znao kontrolisati. Zatvorilo te isto ono što nas je bacalo toliko puta u blagu komu iz koje smo izlazili jači i luđi za dosta, a nismo bili u jakosti da pronađemo uzrok, već smo konstantno liječili posljedicu. I kako objašnjavaš da smo privilegovani za dimenziju koja nas je gotovo ubila, bar onoliko puta koliko smo je i pohodili.
Nismo smjeli silaziti dolje. Ali nikada. Da smo bili kao svi ostali, ti bi živio sa otvorenim očima. Tvoje padanje u komu za mene je druga smrt. Zato te moram natjerati da se vratiš gdje si me ostavio. Pokušaću te natjerati na samoponištenje, da bi se probudio i živio sada. Ako ne uspijem, pronaći ću način da dođem do tebe pa da mjesečarimo na nekim drugim dinama. Za početak, počni da slušaš moj glas.
Tajna
Gledaš me tim mačijim očima boje tek izvađene lignje i ne vjeruješ da sam ispred tebe i da želim nestati kroz ljepotu tvog osmjeha. Dok mi pripovjedaš šta je bilo nekada, istovremeno se ludo zabavljam i pitam: Dokle ćeš izdržati? Kad ćeš se probuditi? Kad ćeš odlučiti udahnuti vazduh i progovoriti našim jezicima?
Nervira me osjećaj koji si mi nametnuo, a ne umijem objasniti na koji način i kako ti je to pošlo za rukom. Baš se nerviram što mi u tom ćutanju prebacuješ nestrpljivost. Valjda je po tebi sramota biti brz, osjećajan, stvaran, biti ŽIV! Znam da držati vodu pod zubima nije naivna rabota. Tvoja nesvijest me dovodi u napast da ti sve saspem u lice. Nekako se borim da ne postanem ono što ne bi želio, da ne osvanem kao neka od tvojih dugogodišnjih životnih pratilja. Da se ne umorim i pretvorim u to tvoje ćutanje. Hoćeš da ja počnem s tim izbečenim pogledom i da začepim za sva vremena? Najlakše je mučati. Mučanje je zlato.
Gumenjak je brundao kao starac nakon cjelovečernjeg kafanskog bdenja. Sunce se smijalo zubima januara, more je pomalo pjenilo, dok si se ti derao na telefon kao da pričaš s gluvim Marsovcima. Lagao si k’o svaki veliki momak. Voljela sam te sitne beskorisne laži, koje si naprosto s vremena na vrijeme morao prosipati unaokolo. Tumačila sam tu potrebu kao bijeg u maštu koja nikome ne može štetiti. Ti si kapirao da opravdavam tu igru i cvjetao od dragosti i dječačkog zadovoljstva.
Kad sam se u potpunosti opustila, počeo si me kuvati na zaron koji je bio čista utopija. Da li shvataš da sam bila ustravljena? Bojala sam se tih skokova u nepoznato. Ti si držao kurs kao svaki pamentni manijak svoj zanata i nauma. Išli smo na jedrenjak iz nekog drugog vremena, u dubinu od koje mi se i sada ledi svaka koščica na tijelu. Zaron se pretvorio u SF avanturu, a ona u tajnu koja te zakucala do dana današnjeg u to stanje mirovanja.
(Probaću je staviti na ovaj papir. Ukoliko se izgubi ili nestane, to smatram tvojom krivicom i unaprijed se branim od svake odgovornosti. Toliko da se zna!)
Mjesto gdje si nas odveo je poznato kao Lokalitet Rt Angava i nalazi u podmorju na najisturenijoj zapadnoj tački poluostrva na poziciji: 42°25.985’ N (sjeverne geografske širine) i 18°33.231’ E (istočne geografske dužine).
Spustili smo se lagano na 34 m dubine. Disali smo ujednačeno, vidljivost je bila izvrsna, a hladnoća u suvim odjelima prilično podnošljiva. Malo su mi se ledili prsti u rukavicama, ali više od straha od ledene vode nego od realnog stanja na terenu. Drvena galija je ležala na svijetlo sivoj pješčanoj ledini. Nije bilo rastinja ni smeća unaokolo. Bila sam izenađena što je dubina tako mala. Onaj strah od lebdenja u crnim rupama je nestao, jer nije bio ambisa. Najnormalniji pijesak i ostaci od brodoloma na sve strane su nas mamili da ih dodirnemo. Širi prostor je bio prostut amforama. Nama koji smo živjeli u knjigama, nije bilo teško prepoznati da se radi o keramici kasnoantičkog perioda (V i VI vijeka n.e.) Uhvatio si se za naizgled olovnu gredu koja je u svoje pero, galiju čvrsto držala za drveno sidro. Pipali smo mulj. Nismo smjeli mahati perajama, pa smo ih svukli sa nogu i nastavli pješke po dnu. Drvene daske su djelimično virile sa dna. One su bile sasvim dosadne u ovom traganju. Na krmenom dijelu smo pronašli drvenu konstrukciju koja se na dodir lomila poput čipsa. Sve je bilo krto, ugljenisano i puno gareži. Konačno smo naišli na brodsku opremu. Užad i gvozdena sidra su opijala, da smo ih zamalo uprtili na leđa. Zanijeli smo se kao posljednji amateri i od siline uzbuđenja zamutili vodu ispred očiju.
Disali smo i čekali koji sekund duže da nam strujanje mora pomogne u vidljivosti, da nam razbistri vizir. Tada se ukazao izvrnuti sanduk pun keramičkog posuđa. Otvorili smo vreće i nakrcali zdjele različitih veličina, ugurali tacne i tanjire pa krenuli prema površini.
Ne sjećam se kako smo udahnuli vazduh. Adrenalin nas je gonio, dok je plijen zveckao melodiju koju ću kasnije godinama sanjati kao prekrasnu uspavanku.
Soba je smrdila na prošlost. Nismo mogli smiriti ruke koje su drhtale od straha, dok je plijen u ronilačkoj vreći i dalje zveckao. Plašili smo se krhotina. Sada znam da smo zamišljali istu scenu, od mulja i smeća, koja nas je mnogo puta do tada snalazila i izluđivala, koja nam je govorila da nižemo promašaj za promašajem. Naprosto sam osjećala tremu koju samo vodeni ljudi razumiju.
Okuražena, spustila sam ruku u mokru vreću i napipala tanjir. Bio je to plitki pjat sa ornamentima boje lavande. Zastao mi je dah. Okretala sam ga sa svih strana, njuškala i zamalo zagrizla od ushićenja. Nisam razaznavala simbole ni boje. Prihvatala sam samo postojanje blijedo ljubičaste boje i razumijela je kao ples po bijelom porculanskom obrisu.
Kad si primjetio moje duhovno odustvo, nastavio si igru otkrivanja i izvukao malenu amforu. Bila je neobično patuljasta. Sivkasto srebrna glazura je činila bezličnom, dok je direktno podsjećala na spremnik za ulje ili neku sličnu tekućinu. Poklopac je na čudan način obilježen. Tamno plavi vosak koji je pečatio ovu keramičku posudu za nas je bio kompletna nepoznanica. Silom si zgulio drevni čep i tada je nastalo staro dobro smijanje. Izvukli smo zdjelu s brašnom. Od svega postojećeg pod morskom pjenom uspjeli smo upecati najjeftiniju i najbezvrijedniju materiju. Zato smo se keslali i tragali dalje. Sa Galije stare koliko i civilizacija, pokupili smo pet tanjira, četiri eksera, dvije razbijene činije i stakleni bocun nepoznate sadržine. Obzirom da je stakleni predmet takođe imao teget plavi voštani čep, zaključismo da smo zagrabuljali u pretpotopnu kužinu.
Bocun smo otvorili u sljedećem naletu smijanja. Pomirisali čep, pa provirili unutar boce onako glamurozno s visoka i zaključili da je u pitanju vino.
Večeru smo odlučili sparićati u istom maniru. Brašno iz amfore nam se učinjelo kao savršen sastojak palačinkosa, dok smo dresing osmislili sa vinom iz galijske dimenzije vremena. Kao što priča nalazi svog čitača, tako su ovi sastojci pronašli nas.
Sve ostalo pripada tajni. Baš ovoj kroz koju tako užurbano koračaš, dok ti tabani ne dotiču pjesak i vodu nad kojoj si, ili pod kojom si… dok mi donosiš neke drugačije artefakte, dok te uporno čekam, jer vrijeme buđenja traje mnogo duže nego što možemo isčekati.
Zato su tragovi tako jasni. Zato je sve sivo. Jer boje su u nama.
Preklapanje duše
Pokušavam se sjetiti kad su svi oko nas počeli stariti, ali mi ne uspijeva.
Naše godine su ostale u vodenom vremenu. Dišemo a gutamo vodu. Guši nas postojeći svijet u kojem tavorimo, jer u njemu posmatramo a ne učestvujemo. Protiv naše volje on mjenja stukturu, vizuru dok mu pratimo procese najvulgarnije metamorfoze; u tom istom (ne našem svijetu) slave se rođendani, Nove godine i ostale gluposti… dok mi bez grča plutamo između vode i vazduha, daha i sumraka. Vodeni ljudi.
Vrlo dobro znaš, da ti opisujem prostor rezervisan samo za nas dvoje, i da se tu razmazuju sve boje nadzemnog svijeta. Naprosto, kad bi se kojim slučajem, kakvom uljezu, dogodilo ulijetanje u naš sićušni teren daha, ne bi prijetila opasnost, jer se ne prepoznaje, jer za takav prostor ne postoji informacija o različitosti i specifičnostima… Shvataš li da smo sami u sopstvenoj otuđenosti? Vlasnici smo rođene projekcije u kojoj uživamo bez ičije dozvole i tutorstva. Jer prepoznajemo na pretapanje osjećaj lebdenja, baš kao dok ulaziš u „plavo“ na četrdeset i kusur metara, gdje vidiš sebe na neki poseban način, i znaš da za ovaj nadzemni svijet više ne postojiš.
Na sljedećem zaronu imali smo višak opreme i manjak pameti. Ura od priprema uporedo je hodala sa ratnom histerijom na Balkanu. Nismo kapirali gdje je taj svijet gonio i čemu se nadao! Sklonili smo pogled sa prezenta i gledali u moguće komplikacije pod vodom. Sve što se događalo „gore“ potisnuli smo u neki dio sebe, kojeg ni današ ne želim provocirati na vidjelu. Za „sve ove“ na vazduhu, na suvom, ne postoji kalorija vrijednosti, pa je nećemo ni načinjati.
Znači, bilo je vrijeme od grdila, ljudskih i svekolikih. Uslovi za planiranje su se graničili sa najstrašnijom morom… Uprkos svemu tome, skočili smo u svjetlucavo more, jer smo se jedino „dolje“ osjećali dobro. Slobodni, bez identiteta i nacionalne pripadnosti. Odjela su bila koža, a znanje i spretnost kondenzator pameti. Disali smo sinhronizovano. Zvučali kao najljepša muzika.
Podvodno držanje za ruke je pupčanik od kojega život zavisi u više slučajeva. Okolnosti pod kojima se stvara osjećaj pripadanja je opasnost od neizvjesnog povratka na površinu. Imali smo svijest da smo drugačiji, ali nismo posjedovali kuraž za prezentovanje istog. Zato si ti zaglavljen a ja brbljam. Ukoliko me budeš slušao, plivaćemo opet zajedno, bez bojazni od ovog „poganog“ svijeta i njihovih bezumnih pravila.
Spustili smo se na stijenu obraslu gigantskim mušljama. U eri već pomenutog jada (čitaj gladi) ove školjke kapitalce bi „pobrali“ kao makove na livadi. Na radost tih jednostavnih organizama, naša misija je imala drugačiji cilj. Strma i posve neprikladna kamenčina u našim vodenim planovima postala je idealna za štekanje blaga. Struja nas se ljuljuškala više nego što smo očekivali, pa smo se špagom vezali za kamenu granu i načinjeli takozvano sidrenje. Sve se događa u veoma brzim vremenskim razmacima, s tim što liči na isjeckane scene neke velike produkcijske avanture. To se događalo zbog svjetla. Sunce se upravo na tom mjestu preklapalo u svoju sjenu, jer je brdo imalo visoravan i stramputicu iza čijih leđa je bljeckalo u more ispred sebe. Zato su mušlje rasle k’o blesave. Imale su toplinu, dubinu, sunce i mjesec baš u onolikim obrocima, u kojima je bilo potrebno rasti i razvijati se bez bojazni od vremenskih neprilika. Na ovoj dubini im nije prijetila opasnost od „čupača“ i ostalih (polu)kvaifikovanih školjkara. Da ne zaboravim pomenuti podvodni izvor, koji ih je slačio i činio meso bumburastim i čistim za svačiji želudac.
Uprkos svim izazovima i divljenima ovih prirodnih resursa, nas je zanimao – bezdan. Iza pomenute stijenčine zijevala je crna provalija. Naša dobitna kombinacija.
Upravo u to crnilo, planirali smo sakriti ćupove, keramiku, brodske lampe i ostali dragocjeni plijen. Taj crni sef nije trebao čuvara. U njemu smo zamalo glavu izgubili. Grota gdje se trebalo zavući, bila je u tamnoj strani već opisane stijene. Zato sam objašnjavala nadugačko i naširoko, poziciju i anamnezu iste. Pocinčana žica u obliku omče je zasjela na šiljak. Zakotvili smo se za sekundu i po. Lanac smo spustili na mračnu stranu. Prevrnuli se u kolut unaprijed i ostali zakačeni u položaj lebdenja nad jamom, dok smo u prostoru ispred sebe, gledali kao dlijetom iskopan tunel. Idealno mjesto za odlaganje suvenira od velike vrijednosti. Naravno da smo upaljenim farovima prebečili rupu i montirali klinove za sajle.
Sve skupa je trajalo oko minut nadzemnog vremena. Meni se činilo kao vječnost. Često sam se pitala, kako nam ne protiče vrijeme na isti način. Zašto percipiramo drugačijim satom, da li je moguće da su razlike zbog potpritisaka toliko drastične, ili zaista postoje neki drugačiji parametri svega vodenog?
U tom trenutku se nismo bavili dubokoumnim analizama podmorja. Bili smo zadovoljni domišljatosti i uspješnom pohodu. Kisik smo skoro pa popili. Promjenili smo boce i nastavili sa izjednačavanjem pritiska uz sitne balončiće oko nas.
Mareluna
Najbolja njeska je kad slomiš mušlju pa je zakačiš na udicu. Stijena s koje bacaš mora biti suva, a ne skliska. Bez obzira koliko te vuče plićak, u njemu nema ribica zbog kojih si se spustio na pontu, koji zoveš – pošta. Valjda su tako i nekada ljudi određivali svoja mjesta za sve u šta su vjerovali da je dobro. Naročito ako osjete šug. Ako nanjuše dobitan kraj.
Naravno da o svemu ovome nemaš pojma dok si mali. Ni kad si veliki, ne dolaze ti ovi zaključci do mozga. To se upravo događa zato jer nas vazda uče da sve ima neki red i smisao, a nikako da nas poduče kojim redom i za čijim smislom vrijedi hoditi. Pametnjakovića nikad dosta. Naročito kada svijet posmatraš iz perspektive djevojčice koja svaki dan gleda u more.
Slučajno se rađaju samo planktoni. Curice koje u očima kriju treptaj rođene su s namjerom da izvuku najbolje od ponuđenog svijeta. One lebde na nekoliko milimetara od tla. Zato im se spočitava vjetar u karakteru i nevjerovatan divljaluk u naravi.
Imala sam nepune četiri godine kad sam naučila kamenom razbiti mušlju o seku i od toga napraviti svoju prvu njesku. Kad je korak od pravljenja udice, prošao bez po muke, valjalo je izabrati svoje mjesto za ribanje. Nisam je tražila. Ona je gledala mene. Stijena je bila gruba i izlomljena. Želja za nečim svojim, privatnim, samoodabranim je bila jača od dječijeg straha.
Vjeruješ li da me ribanje kao sport, zabava ili hvatanje riba zbog ovog ili onog razloga uopšte nije interesovalo. Posjed je bio cilj. Konačno sam imala svoj tajni položaj. Svakodnevno sam u tako odabranom vremenu i prostoru sjedila na svojoj velikoj i grbavoj seki. I ona je bila upravo ono što me je činilo posebnom. Nemoj misliti da je to postala javna stvar. Naprotiv. Niko nije znao za pripadanje i osjećaj koji sam od tada povezivala sa hiljadama odluka, od kojih su samo neke bile fantastične i vrijedne pažnje.
Na mjesto koje i sada zovem mojim, odlazila sam isključivo kada bi se osjećala drugačije. Vrijeme provedeno na njoj trajalo bi duže nego na nekom drugom mjestu. Sa svoje seke sam najčešće bacala samo praznu udicu, jer je forma uvijek bila u funkciju zadovoljenja suštine. Baš kao i sada.
Svaki put bi ostala predugo.Treperenje vode sam osjećala kao mantru iako nisam znala da se to tako zove. Toliko dugo bi trajala nad vodom, da bi po svu noć sanjala svjetleće bubice od kojih sam se glasno u polusnu branila. Baba je govorila da „tako djeca rastu“ i da valja pomalo zborit’ u snu. Meni je to bilo smiješno, jer sam znala da voda u meni postoji na neki poseben način, koji nema potrebe nikom objašnjavati.
I znaš šta je najzanimljivije od svega vodenog u meni… Dok sam daleko i dok sviješću provodim vrijeme u nekim drugačijim prostorima, imam onu istu moć povratka na ono isto mjesto gdje se takva snaga počela skupljati. Nisam sigurna da znam kako se na tvom jeziku zove takvo stanje ili unutrašnja vertikala duha, ali pouzdano znam da se uvijek pronađem na tom istom mjestu. Ubijeđena sam da svako od nas ima mogućnost za otkrivanjem takve pozicije, ili se naprosto samo rodimo kao posebni i drugačiji…
Danas, na tom dijelu obale sve baš izgleda drugačije. Izgradilo se nečije carstvo, urušilo nečije vlasništvo, uredilo se jedno a nagrdilo drugo lice iz vremena od obale, gdje postoji moja pošta za bacanje njeske.
U vremenu dok ti pišem, opet se družim sa sekom i bacam prazne udice, s ove – unutrašnje, plave strane. Čisto da ostanem u dogmi zbog koje i postoji sve što sam odabrala kao Svoje.
Nisam te odvukla na seku da te zezam.
Bejbe, probaj se sjetiti vremena kad smo kao specijalizovani forenzičari tragali za uzrocima onih uboda. Ili uboda od kojeg se ne budiš mjesecima.
Stavljali ih pod lupe, gorili plamenom, potapali u otopine razne i bili vazda na početku. Sakrili smo taj „detalj“ od svih. Čuvali tajnu za sebe, kao da je to blago do kojeg nam je stalo. A znali smo, da je istina nešto sasvim drugo. Kako smo označili njih, tako su oni zarezali naš kodni sistem. Sve je vrlo jednostavno, samo se ne umijemo nostiti sa istinama u kojima ne plivamo kao ronci. Jer smo samo to znali raditi, bivati i sanjariti.
Čuvam te dvije bodlje. Nekad ih znam skupa staviti pod jezik i zviždati. Nisam sigurna da je to svjesna radnja, ali se osjećam dobro nakon tih zvukova. Smirim se i zaspem u komadu, bez bolova u plućima, bez soli u nozdrvama. I ne bojim se više vode kao nekada. Zato mi trebaš. Zato se probudi da opet siđemo u vrijeme koje nas čeka.
Fata morgana
Gledam te dok živiš i dišeš ondašnji svijet moj. I smijem se dok izgovaraš riječi koje sam skoro zaboravila da postoje i koliko traju. Jer ova dimenzija za mene ima simbole od kojih glava lebdi kroz prostor, jednak onom našem – ondašnjem. Govorim bez straha jer posjedujem drugačiji termin opstanka i trudim se njihovim emocijama ispisati ondašnju strast, čežnju i beskraj. Znaš, vrijedilo je izbrisati bol i upisati novi znak.
Baš tako stvari postoje u svijetu vode i sjenki, a pravila su da ih tražiš u sebi a slikaš na drugima, jer se ključevi vremena nalaze u malim vremenskim jedinicama.
Istinu je teško prihvatiti ukoliko je slabo razumljiva. Da bi shvatio pravila o kojima ti govorim, moraš prihvatiti da je treptaj – ključ svega. Dakle, sve se mora učiti ispočetka. Postaješ vlasnik noćnih mora bez staništa i ljubitelj glasnoće koju samo osluškuješ u svojoj lobanji. Nekako se moraš naviknuti da sve živi ispod površine. Nevidljiivo živo. Bez otkucaja i zvuka. Samo treptaj.
Znaš, vidim sve ono što je postojalo nekada. Sada mnogo jasnije i preciznije ulazim u detalje, pa ih razgledam s pažnjom koju onda nisam posjedovala. S ove strane se sve mnogo bolje razumije. Ne postoje riječi kao onda, već znakovi koji se bez naprezanja prevode, nekako se zna i predosjeća ljepota, ružnoća, stid i čekanje. Sve je nekako drugačije. Tišina je glasnija.
Možda bi se na ondašnjem jeziku moglo napisati riječju – ljubav. Nekako je najsličnjije tom stabilnom osjećaju od pripadanja i propadanja, u snoviđenje koje nikako da se ukaže. Koje ti prska pred očima kao balon od sapunice. Valjda sam u pravu…
No, važno je da se sjećam vremena i stanja zbog kojeg sam odabrana da gledam baš u tebe – sada i na ovom vodenom mjestu.
Kao prvo, ne moraš se plašiti zaborava. Sasvim je izvjesno da ne razumiješ kako je moguće komunicirati kroz prostore o kojima nemaš saznanje, mišljenje ili stav. Baš zato sam ti u ovim vodenim obrisima. Osjenčena za emociju u kakvoj me još možeš prepoznati. Znam da ovo što samo ti čuješ i odliježe ti između ušiju i pravi nesnosnu buku, liči na neki unutrašnji nemir. Ne plaši se. Opusti misli i pređi u sljedeći nivo. Želim te podučiti strpljenju na vodi, vodostrpljenju. Samo na taj način možeš osjetiti prisustvo koje nam je prijeko potrebno za tvoje lebdenje na tom svijetu u kojem ćeš još značajno vrijeme boraviti.
Materijalizacija znakova je gubljenje vremena. Spremi se za došapravanje u kojem se možeš prepustiti do kraja. To ti je najsličnije propanjanju u prvi san. Odlijepi se od misli, bola i težine tijela. Da bi mi se približio, moraš zapovjedati – umnom radnjom! Zatvori oči i diši. Nije važno kako i koliko. Samo diši. U prostoru između duše i udisaja boravim ja. To je međuprostor u kojem se rađa – vodena silueta sna. Na tvojoj skali vremenskog mjerenja svega i svačega njegovo trajanje je zanemarljivo. Za tebe je treptaj nepostojeći termin. Zato nemoj skraćivati dah. Nauči se da učiniš ekstenziju tih malih trenutaka sreće i zadovoljstva. Kažem ti, sve moraš ispočetka.
Već zatvaraš oči? Vjeruješ mi? Idemo! Broji do 111. Polako izgovaraj j-e-d-a-n, d-v-a… Srce će smanjiti ritam, dah će postati hladniji za dosta, dok će ti koža dobiti staklasto metalno površinu. Ne plaši se. Moraš uhvatiti prelamanje boje… Umiri se, stišaj strahove i mumljaj brojeve u sebi.
Zašto baš sada razmišljaš o kraju života? Ovo su dimenzije vodenih ljudi a ne tvoje isprepadane storije o prostorima nakon smrti. Osjetio si moj bijes a nisam otvorila usta. Bravo! Počelo je opuštanje. Diši ljubavi moja, samo diši.
Trnu ti ruke? Noge? Ne osjećaš lice? Vrti ti se u glavi? Imaš mučninu? Ljuljaš se? Divno! Diši još dublje! Snažno izdahni pa ponovo udahni dok ti se ponovo ne zamanta pred očima. To je moj momak! Pažnja! Na sljedeći udah moraš biti brz, moraš biti odlučan i spretan iznad svega. Molim te da se skoncentrišeš i skočiš u plavo i mračno, prije nego što se spusti ona crna klapna. Znam da znaš kako se pada u nesvijest, ali nije to ta vrsta skoka ili pada. Misli na blue. Kad ugledaš plavu boju moraš se pustiti kao da želiš skočiti sa oblakodera bez padobrana. Slobodno uskoči opuštencijom u taj vizantijski kod jer ćeš padajući propasti na moju sjenku. Da baš u nju gledaš. Naravno da mi se kosa rasplela od objašnjavanja. Svakako sam i ruke izgubila vukući te da mi se ne stropoštaš naglavačke u tu vašu dimenziju neobrađenih elemenata… Vidiš li da sam uzemljena sa postanjem – vodom. Stvarna sam. Vidiš me? Uhvati se za moje noge, za butine… Pa gola sam… Kakve to veze ima? Ovdje me samo ti vidiš! Naravno da te vidim i da si živ, ludice moja ondašnja. Ne brini se! Ne strepi! Ovo je taj treptaj. Besmrtan trenutak koji traje baš koliko mi to želimo. Do sljedećeg uzdaha, ili dimenzije gdje će neka drugačija emocija doći po svoj dio vječnosti.
Oni
Potreba da se čestice sudare i dijele na paramparčad je metafizička relacija o kojoj ne umijem puno zboriti.
Potreba za spajanjem u sjenku vode je nešto sasvim drugo, pa se zato kuražim da sklopim ova horizontalna pisma u kojima samo hrabri mogu prepoznati trnce zbog kojih dišu tako glasno da zaglušuju sve zvukove ovog i onog tamo – vodenog svijeta.
I pitam se po ko zna koji put, da li je voda slana od suza ili ta slanost dolazi iz plave boje kojim bi najradije ispisala to stanje od uma i tijela dok lutaju bespućem, dok se ne pretope u česticu koja donosi smiraj.
Tada sam koračala sa psom, a ti s kojotom. Pas o kojem ti želim pripovjedati još postoji u obrvama i još se vrpolji kad je gladan znanja i nježnosti. Odvoji se od mene, to je istina, ali samo na kratko. Kako je vjernost zaludna rabota, više o tim temama ne raspravljam sa mojim psom. Znamo i on i ja kolika je patnja biti oponent vjernosti, pa se pravimo da se to nije ni dogodilo.
Šetamo uz rubove vodenog svijeta skoro svako veče. Kanap, koji drži rastojanje od njega i mene je kao ono naše, ondašnje distanciranje, ona foliraža od koje mi je još muka u stomaku i oko pupka. Taj moj pas nema ime. Nema ga zbog tebe! Ti si taj sebičluk u meni zvao psom, pesom. Nisi izmislio termin već si u sebi čuo muk koji ti je objasnio sve, koji te naučio da imaš stav i koji ti je usadio taj bezobrazni i zarazni smijeh.
Mučao si dok je pes režao na tebe.
Sve vrijeme sam se branila od emocije koja me nagrizala kao tek otvorena boca sone kiseline. Freškeca od tako izazovnog ludila me grizla na zdravo i gušila dah, da me sve to skupa, direktno bacilo na tračnicu kojom se putuje za onaj svijet. Da, onaj tamo, a ne ovaj tvoj vodeni, vodeni čovječe.
Lajala sam i zavijala od bola i nemoći što ne umijem pregristi distancu, što mi mali prst na nozi trne od tebe i tvog bivstva, dok urlam i dozivam u pomoć.
Naravno da sve skupa nema nikakve veze sa id-om. Ali nikakve! Nagoni su u tom slučaju bili u drugom planu. Zato se pseto u meni skrivalo sve vrijeme i u vremenu nakon toga.
Zato si taj cvilež nazvao kojotom, dok si ga vezao za članak od desne ruke, kao trajni lanac i podsjetnik da držiš beštiju koja može nadigrati moga pesa.
I baš zato koračamo razvodnjeni od jedinstva koje razumijemo a ne želimo priznati kao pogrešku i ljudsku osobinu nemoći i poraza. Naravno da je najlakše nahraniti pasa i kojota, šetkati se i ćuškati se s nekim bezveznim ljudima koji čine prvu dimenziju… u kojoj kao kakao imamo: djecu, žene, muževe, kumove i ostale sasvim obične stvari.
Zato i imamo uzicu. Njom određujemo brzinu kojom hodamo po vodi i od koje zavisi prisustvo u dimenziji treptaja. Samo nam to pas i kojot dozvoljavaju. Samo na takav diskurs ne reže i ne arlauču po vodenih dinama. Hranimo i jednog i drugog podjednako. Rastojanje ih čini boljima, dok ta dobrota nama ne znači ništa.
I sve se opet svede na isto. Važno je samo iz koje perspektive dolazi svjetlost. Gdje pada sjenka, a gdje stoje pas i kojot.
I kad si pomislio da nemam više šta da ti kažem, moj pes je poklopio tvog kojota. Ugrizao mu je dio usne i zakučio onaj saftani dio, onaj najsočniji dio mene i tebe, u tvom kojotu. Krv tvoj kojota je tvoja krv. Moj pas je lizao ranu kao da je njegova. Nisam se okretala, niti sam željela da osjetiš kako mi suze liju i pretvaraju se u kuglice soli. Ti si se sagnuo da mu poližeš raskrvarenu usnu kad te oblizao moj pas, moj pesek. Znam da si se zamalo srušio na vodenu strunu, baš onu uz koju stojim naslonjena sada. I nisi vjerovao svom pomućenom umu da je moguće osjetiti mene preko nekakve dlakave životinje, da je sve to igra koja onaj treptaj pretvara u likove, lica, situacije…
Kad ćeš napokon shvatiti da postoji samo ono što smo Ti i Ja? Da nema pasa… da nema ničega živoga i neživoga sem nas dvoje. Baš ono dvoje što šetaju zajedno, po pješčanom jutru, uz akuamarin, uz svoje predivne demone duše. I da je sasvim normalno da nekoga držiš ovako ili onako uz sebe. I da nije važno ko se kako zove i gdje se nalazi dok ti pripadaš njemu/njoj.
Treptaj može trajati jako dugo.
Uputstvo za slučaj nužde: Važno je da dobro nahraniš kerove i udariš po gasu. Nikad se ne zna u kakav kijamet možeš zapasti na tom vodenom putu, gdje nećeš imati pomagača i tumača vodenih znakova. Kad se nađeš blizu mog pasa, ne liži ga i ne ostavljaj trag. Da bi se odlijepio od treptaja moraš pustiti kojota s lanca. To uradi pažljivo i u potpunoj tajnosti. Vraćanje u dimenziju iz (koje sam davnih dana utekla) možeš, ali na sopstveni rizik. Zato se osvijesti, razmišljaj sa otvorenim ustima i bosim nogama. Shvatićeš kad pomirišeš mjesto gdje smo se posljednji put vidjeli, ljubili, lizali otvorene rane…
I da ne zaboravim: Kojot pije a pas lapće. Baš kao nas dvoje od kojih je zbog tolikih godina ne viđanja i nastalo jedinjenje – ONI.
Vrata od soli
Slana su mi usta. Osoljena koža. Nasoljeno tjeme. Koljena me svrbe od slanoće. Nekako sam svuda slana i preslana. A znaš kad sam shvatila da je u pitanju so? Vjeruješ li da sam i slane snove usnila? Povjeruj mi već jednom da se od svega ovoga pretvaram u slanu srdelu!
Budna sam, pa šta? To što ti ne vjeruješ mojim očima je greška koju sam moraš ispraviti. Pomaganje se kažnjava strogom granulacijom, od kojih mi mogu otpasti karakterne osobine, djelovi emocija iz prošlosti… Izvini, ali se ne isplati. Iz ove perspektive je bolje ćutati i ponekad oblizati laktove (zbog sreće i napretka) nego na silu ispravljati tuđe eksere.
Ćutiš? Ne razumiješ govorenje iz vodenog svijeta? Misliš da pretjerujem? Oblizuješ svoje neslane usne i zamišljaš kaznu u kojoj samo ti uživaš?
Zbog svega ovoga moram ti do sitnih detalja soli sve pojasniti. Vidiš, osnovni postulat moje slanosti je tvoja neutralna prezenca koja me u vremenskoj distanci najstarije formule na svijetu pretvorila u ovo što jesam. Od svih ponuđenih boja soli, odabrala sam plavu. Legitimno i bez naprezanja, promjenila sam password u heksaciјanoferat, začinila se gvožđem sulfatom i postala vidljiva tegetna lady. U ovako slanoj koži mogu razmišljati na miru. Ona mi čini dobro i stoji mi uz blijedi ten. Stid me da ti kažem, da se ne sjećam boje tvojih očiju. Valjda ih zamišljam pod plavo, pa se zbog toga želim utopiti u sve što ima veze sa gorčinom i okusom polizanog željeza…
Ovo što sam sada ja, mogao si biti ti. Mogao si da si htio, ovako povijen hoditi pustarom i tražiti moje bilo, da se o njega okačiš kao mladunče na mater… jer, sve si to mogao. Iako znam da oprost vuče drugu vrstu kazne, koja se odnosi na rasipanje kristala mog plavetnog tkiva u vodenom svijetu beskraja; no, i to sam spremna učiniti ako će to unaprijediti tvoje spasenje, ili vječno isčekivani salto mortale. Valjda su mi zbog toga dozvolili da budem drugačija i vidljivija od svih putnika ovog vremena. Ali se ne radi samo o tome…
Često mi se noge zalijepe za blato. U takvim stanjima znam biti i po nekoliko slanih tempetina (skoro četiti i po mjeseca), nepomično stajati i slaniti more. Ovi moji kažu da je to vrijeme u kojem možeš kontrolisati sve na šta pomisliš snažno i iz dubine slane duše. Nisam se usuđivala prizivati te vjetrom i prestravljena stajati pred tobom dok se ti razmišljaš i dvoumiš kao onda. Previše je to za jednu plavu damu. Izvlačenje iz toga bi trajalo jedan vodeni udah. Bez boli i sumnje. Tada bih nastavljala put prema onim pejzažima, koje oboje imamo u memorijskoj kartici bezvremeskoj. I sve tako u krug, po ko zna koliko puta, u trajanju koje je zbog svoje izduženosti učinilo efekat, da sam se počela rasipati i razmazivati po horizontu.
Nemam strah od kraja. Samo se plašim početka. Zamrzava mi se svaki dio tijela od pomisli da ću te pogledati u oči. A rekoše da mi od toga neće biti ništa… Svejedno, opet se plašim kao mala curica izgubljena u stidu i mraku odrastanja.
Naravno da nisam morala birati sve ovo. Imala sam mnogo snažnu volju da postanem ono lijepo puteno biće, kakvu me pamtiš… od onda… Desni su skočili na lijeve, divlji na pitome, dok sam nonšarlantno izabrala – slanoću. Sve je vrlo jednostavno. Žrtvenik u primjerima ne mora uslovno biti životinjka. Ljudski oblik je malo heavy za objašnjavanje, ali ako pokušaš i ne osoliš prste, shvatićeš brže nego izvučem drugu nogu iz blata.
Vidiš li vrata? Ispred mene su, a nemam načina da se spustim do njegovog tkiva. Djeluje da su mi bliže nego slani korak i da ih svakog trena mogu nagaziti punom petom. To ti je čista fotomorgana. Zaleđen trenutak koji pamti samo svoje umišljaje. Kako ih ne vidiš? Vidiš li mene? E pa samo gledaj prema dolje. Baš gdje smo zaglavili ono lebdenje i gdje se sve na trenutak zaustavilo. Do sada. Do plavih vrata.
Naravno da su od istog password-a kao i ja sada. Ma, nisu nimalo na krivo, nisu ni horizontalno poperena. Gravitaciju zaboravi dok ovo ne dovršimo, inače ću odustati i prosuti se s punim plućima vode i soli. Naravno da ću to učiniti u namjeri da ti zadam bol. Ti baš ne razumiješ moj bijes? Kako ne shvataš zašto se ono zapatano vrijeme mora otopiti u vodi? Do kad ćeš se praviti lud i preskakati teme kao mrtve štakore? Kome služe vrata… so… Ja…?
Požuri se. Vrijeme o kojem ti govorim nema trpilo. Guraj vrata od soli prema gore i u lijevo. Ne tako! Ma ne mogu se pomjeriti. Ističe slana ura. Gubim osjećaj za prostor. Željom ćeš podići stub, odnosno štok gdje su uglavljena, gdje smo ih zaglavili. Upregni um i zamisli snažno i glasno moj lik. Sve odjedanput sklopi u glavi i crtaj solju. Nema čekanja! Vuci kistom! Opet si zaboravio da dišeš? Maži me sjećanjem. Vrat mi spoji sa grudima. Ruke docrtaj. Ne moraš pedantno, samo me sklopi da se ne utopim u plavoj tišini. Sad silno gurni tjeskobu ispred sebe. Izdahni. Suzu ne smiješ pustiti! To je opasno za oboje i kažnjava se salamurom in vivo. Oklizni se na svoju podsvjest. Pusti se do kraja… Prolaz si načeo. Virim te. Konačno te gledam kroz napukla vrata vodenog svijeta.
Slane su ti usne?
Otvori oči.
Sada možeš plakati. Boje zasita nemaju veze sa tvojim očima. Vidjeh sebe, sa solju i bez nje.
Baš si me lijepo nacrtao.
Mjesečarenje
Dok gledam trag pješčanog putnika, razmišljam o mjesečarenju. Na to me direktno podsjeća prostor u kojem zasigurno borave naši snovi. Možda ti je naporno da se svega sjetiš, da ponovo prolaziš istim putem do svih onih mjesta, do puta gdje smo se rastali i počeli ovaj današnji trag od živih spodoba, a davno zarobljenih u prostoru vodenih boja.
Molim te da držiš otvorene oči i pokušaj gledati duboko. To je kao kad udahneš skoro pa posljednju kap iz spremnika, baš ono prije nego ti se počne mješati kisik sa azotom i ono dok si na pola puta do paničnog vriska, a galamiti u regulator na dubini od nekoliko atmosfera, besmisleno je zar ne? E tako duboko želim da vidiš mene u tebi samome.
Nikad nisam imala kuraži gledati naš zajednički život u dvoje, na tlu, kopnu, a da nisam pravila usporedbe sa vodom. Nije u pitanju opsesija, već racio, koji je uvijek nadvikivao bilo koju vrstu nadzemne emocije. Biti ovdje a misliti sa maskom na licu, slušati zvukove mjehurića, za mene je bila privilegija. Ti si se borio protiv mene, samo zbog toga što si imao zemaljske ambicije, od kojih mi se mučilo, kao i danas. Moji se stavovi ne mjenjaju. Promjena dolazi u postupcima, gdje zadovoljštinu dobije samo ako se taj koji me ponižavao izvini na sav glas. Znaš i sam da je to skoro pa nemoguće. Tako da misao i konstataciju držim za sebe. Ne isplati se djeliti ih sa neukima. Nekako se uvijek osjetiš izigrano.
Iz tih razloga ti pišem ova vodena pisma. Mi smo vodeni ljudi i prihvati to već jednom!
Voda će te probuditi iz tog začaranog kruga, kojeg te zemlja zadojila! Sfera kojoj si vjerovao više nego nama te zaključala u trip, koji nikako da odgonetnem. Zbog toga gledaj i čitaj informacije koje ti ukucavam u karticu podsvijesti, jer znam da me čiješ! U nekom djelu tako uspavanog mozga, kojeg ovi nazovi stučnjaci od medicinskih nauka zovu – aktivna koma, stanuje prostor kojeg valja probuditi.
Nebulotičari
Jedva su me pustili do tebe danas. Kažu da imaš neke enzime koje ne prepoznaju, nisu im u parametrima, ne vide povezanost sa ostalim elektorlitima u tvojoj hipofiznoj i manijakalnoj glavi. Smijala sam se k’o nenormalna, pa su se zbog tako „neumjesnog ponašanja“ odlučili na – presonalnu diskvalifikuju. Izbacili me u hodnik. Možeš li povjerovati? Samo su me ispratiti vanka. Nakon te „scene“, okrenula sam dva-tri broja telefona, i kao svaki exellent manipulator, završila kod direktora ustanove „za buđenje iz kome“, gdje se pregojeni parazit izvinjavao i ulizivao do imbecilnosti. Znači, ništa novo.
I onda, kao u nekom snoviđenju sam se sjetila, da nam je najviše od svega godilo kad bi se peckali riječima, prepucavali starim dobrim humorom, dok nam se vilice ne zaglave i škjocnu, od zaraznog smijeha… Jer je najteže biti komičan. Zloradost nema nikakve veze sa tim, ali šta to tebi pričam… Ovaj današnji svijet je zaražen kvazi satiričarima. Svi bi željeli biti duhoviti, tjeratu šalu na silu i nekako se klepaju frazama, siluju grotesku – vulgarno ili patetično.
Mi smo se smijali kao pravi luđaci, a to se ne uči. Samo kosmos određuje kapiranje na nivou „plakanja od smijeha“. I naravno da ništa ne zavisi od nas. Mi tako zadate odnose možemo samo pobrčkati, pokvariti ih, jer nismo naučeni na opuštenciju ganglija kao u vodenom svijetu. Ovi naši nadzemni drugari, nemaju pojma šta je keslanje i padanje na asfalt od neutješnog kikotanja, zbog ko zna koga i čega. To se naprosto zove prepoznavanje. Tema je nevažna. Zaboravlja se kao i svaki dobar vic. Pamti se samo smijeh do suza. Lizne se slano i postigne se konekcija za sva vremena.
Dozvoli te samo na trenutak vratim na pijesak. Molim te, sjeti se svjetlucanja, pokušaj izravnati misao i napregni sjećanje do pohoda kad smo se davili u plićaku.
To je bio moj prvi zaron. Išli smo na pet metara dubine, da sjedimo u turski sjed, ne bi li me naučio kako da praznim masku i ponovo namještam na lice puno kreme. Važno je da pomenem kremu, jer smo zbog nje zamalo izginuli.
Prvo si se spustio na dno koje se caklilo i presijavalo od burom očišćenog pijeska. Zasjeo si kao pravo gospoče i pozvao me rukom da ponovim isto. Ambiciozna i sva namackana od ulja i preparata za sunčanje, kliska kao tek uhvaćena ribica, sišla sam tih par metara ponosno i prkosno, kao da sam ne znam šta sam postigla. Nije mi bilo na kraj pameti, da ćeš mi skinuti masku s glave u jednom potezu i izvući regulator iz usta. Vjeruj mi da se ne sjećam da sam te grebala, da sam potezala tvoj regulator, te da sam napravila podvodni karambol… za doživotno prepričavanje od utapanja u plićaku, ispred rođene ponte. A htio si mi pokazati da si važan, sposoban i da moram biti morska đevojka a ne ona koja prati naslovnice i ljetno-modne trendove.
Pregazio si me, da još danas osjećam tu grbavost na plećima. Strah je trag. Godinama sam osluškivala more u sebi. Mučila sam se sa sjenkama iz vode, koje su mi nešto šaptale, koje su me stalno snalazile i od kojih mi nije bilo mira, kao ni tebi sada od mene.
Gledaj me! Vidiš li sebe kako se smiješ? Zar ne osjećaš drhtanje? Zar treba da se udavim da bi ti probudio taj dio mozga i bio ovdje uz mene? Zar ne kapiraš da su ljudi rođenjem predodređeni za ono što mi svojim glupim regulama krckamo kao neadekvatne odluke, neprincipijelno i ko zna šta sve ne…
Neću više da te molim. Ukrašću te od tih ljudi i baciti u vodu. Ili ću nasoliti sobu u kojoj si, napuniti je vodom i zatvoriti sve rupe, pa bude prostor samo naš!
Samo vodeni ljudi imaju duple sjenke na pijesku i pod vodom. Ovo si ti. Moj trag je bliži ivici s koje moram skočiti u sjenu koju iz ove pozicije ne vidiš. Probudi se i bićemo jedno.
Vododisanje
Sišli smo dolje bez disanja. Peraje na nogama su radile same za sebe i ritmikom dobro uvježbanih plivača smo se spuštali dublje i dublje. Kad smo izgubili onu osnovnu orjentaciju, kad smo zaboravili šta je gore a šta dolje, postalo je sasvim jasno da smo u mrklom mraku i da dišemo vodu. Držao si me za ruku kao da držiš sebe. Povlačio si me za sobom i osjećala sam samo so u grkljanu i neku čudesnu milost u plućima. Tada se razrijedilo tkivo, mišići su otpustili neke svoje elektrone, pa smo vodenasto i lako stupili u ljubičastu masu neke drugačije vode.
Nikoga nije bilo sem nas i našeg ljudskog straha. Probao si načiniti korak. Nije ti uspjelo. Tada sam koraknula zajedno sa tobom i pokrenuli smo se iz mrtve tačke. I opet se nismo smjeli pogledati. Nismo komunicirali tijelom već mislima.
U očima su nam bili trnci, što je sasvim normalno kad prvi put gledaš kroz zasoljenu tekućinu. Naprezali smo se podjednako da izoštrimo sliku koja je se mjenjala i zbunjivala nas tako strašno, da i sad osjećam tu nelagodu uz kičmu i vrat. Mjenjali smo kretnjanje u nekoliko različitih pravaca, trudili se da uradimo nešto, a bivali na samom početku.
Kad smo propali u bjelilo vodenih ljudi, odnosno kad se onaj fluoroscentni bijeli far strmoglavio na naša tijela, mislila sam da će nam srca pući. Ronci smo, pa smo naučili na šokece. Zato smo se samo zaledili i to nas je spasilo od dugogodišnjeg čekanja do sljedeće dimenzije vode. Sljepilo nas je izbacilo na površinu, gdje smo kašljali i psovali da nas je neka kontra špijunaža olešila i da su nam pokrali zlata vrijedu opremu. Bili smo goli i bosi. Nestalo je svega onoga što smo na sebe navukli prije zarona. Nije bilo maski, disaljki, odijela, life jacket-a, kompjutera, peraja, olovnih tegova, barometara, manometara, boca… nije bilo ničega!
Vjerovali smo istini koju smo iskonstruisali napamet, jer nam je bila prijeko potrebna u životu nad vodom. Ona doživljena java, uvukla nam je strah u svaki organ posebno. Ljepotu nismo znali prevesti na dotada naučeni jezik. Ona se pojavljuje sada, kad ti ćutiš i kad ti je vrijeme da putujemo zajedno.
Dril mozga
Drilanje sam naučila u snu. Baš onda kad sam sanjala Tebe, u danu kojeg se posljednjeg sjećam u ovom svijetu. Smijao si se, dok sam drilala moždanice da ne postanu tanje od svilenog konca kojim si volio ušivati rane. Nisi se ozljeđivao kao svi ostali. Radio si to sa šmekom. Štepao se kao pravi viruoz. Uvlačio si sve niti našeg sjećanja u procjepe za šivenje i uvijek znao kako ćeš završiti red. A bili smo u neredu. Vazda ista stvar. Sve su nam se kocke slagale na neki naopački način. Svi oko nas su imali tzv.normalne živote, dok smo grabili vodenim stazama i bivali povrijeđeni kao svi emotivci koji se bezuslovno daju i nagrabuse do daske.
I opet ću ti pričati detaljno i do sitnih rupica u sjećanju, da bi se povratili u svijet kojem pripadamo. Tendenciozno i bez ijedne mrvice predrasuda. Baš kako spada.
Za početak ti moram „otvoriti“ one ranjive grudi, gdje se prvo načine nabori iz dubine kojom smo pohodili i gdje su nas označili oni, vodeni ljudi.
Takvi znakovi se rastvore dok se smiješ. I onda oni konci počnu pucati, a svila se pretvori u so. Baš se tako prave te i takve unutrašnje bore naše duše. Zacjeljuje, ali sa gorkim i slanih prefiksom.
Dok sam učila, i dok si me učio, kako da započnem sa pimplanjem tako nasloženih bora, duvalo je jugo. Nije južina metafora za tugu, već opisuje sjetu. Zato su praznoglavi u depri kad duva ovaj gospostveni vjetar. Dakle, duvao je iz peta. Izglavljivao sve od čega nam se mutilo pred očima, pomagao, bistrio na svoj slani način ariju punu vlage i ljudskih košmara. Razumjeli smo govorenje vjetra kroz huk i brašnastu kišu, koračajući u mrak bez ikakvog razloga. Znaš, kad se sjetim svega toga, kroz današnje snoviđenje, dok te budim iz života ljudi, imam za potrebu pojasniti pojam sreće.
Mnogi ga brkaju sa zadovoljstvom. Za mene je sreća kad gutaš vodu i pričaš bez izgovorene riječi. Sreća je kad si sasvim lagan i kad plutaš na mislima u prostoru bez dimenzija. Sreća je sasvim izvjesna u stanjima spokoja, kad ne vrtiš i ne drilaš po ničemu. I sretnim se činiš uvijek u stanjima one slatke nesvjesti, kad ti se brkaju boje, ukusi, mirisi, sjenke… dok se spuštaš na pijesak kao na kućni prag. Unutrašnja elegancija sreće je ono što rijetki dožive na prostoru bez vode. Ona pomaže, odvlači, liječi… Ona radi isto kao i tvoje svilene niti, kojima krpiš puknuća od emotivnog truljenja. To su mirisi sami za sebe dovoljni. Pomalo podmukli. Pomalo kao južina dok ti se uvlači u nosnice i soli mozak.
Nismo se smjeli rastajati.
Ljudi su krivi. Njihove glupe i prizemne zadaće. Ostvareni i neostvareni ciljevi. Predrasude i bludničenja, na koja se navlače kao mladi majmuni u terminu parenja. Za sve su krivi usuzi, koji su nas odveli od vode i spasa. Jer šta to nama treba za trenutak sreće… Pitaš li se?
Nameti su nas odvojili. Ljudi i pravila ljudska.
Zato te lijepo molim da me probaš čuti. Probaj se uhvatiti za moje skute i povjerovati da sam stvarna. Da te neću ostaviti kao onda, kad mi je voda bila u ušima, kao onda kad si žurio i jurio nebeskim svodovima tražeći onaj dio koji ti nedostaje.
Lijepo je biti pod vodom.
Lijepo je biti pod vodom i gledati nadvodno. Ljepota stanuje u nama. Voda nam sačinjava suštinsku tvar od koje smo postali i kamo hitamo bez ičijeg navođenja. Naprosto tamo idemo. Tu nema pomoći. Samo čistokrvna sreća.
Zato se sjeti drila. Sjeti se žute ljubomorne lopte koju smo dobacivali jedno drugome, barem u mislima… sve ove godine. I sjenki se sjeti. One ne napuštaju nikoga. Problem je što vazda vjerujemo da smo gospodari sutuacije. A njome gospodare neki drugačiji svijetovi.
Nasloni se na ritam kojim ti se obraćam. Ne bježi od ljepote za koju si predodređen.
Nauči me da ponovo budem sretna.
Ples vodenog koraka
Hodati pod vodom je lako. To znaš i sam. Hodati nad vodom je teže nego što smo ikada mogli zamisliti. A mislili smo mnogo jače i dalje, od običnih hodača.
Zato ću te podsjetiti na koračanje i saplitanje, koje nekim napoznatim prokletstvom, traje do današnjeg dana. Baš kao svima onima, koji bivaju zaključani u vremenu ljepila ljudske duše.
I ne smiješ se bojati tih novih koraka. I ne smiješ me gaziti kao što radiš upravo sada. Vidiš da ću se složiti na pješčani pokrivač, koji nam treba da odgonetnemo vrijeme prošlo i vrijeme buduće… Hodaj i ne zabušavaj!
Da bi se slike složile, potrebno je otvoriti prostor koji ne postoji u našem vodenom sjećanju. Njega smo stekli. Amneziju živimo zbog naučenih regula zemaljskog svijeta, koji podijeliše vrijeme na zone, sate na brojeve, suze na tugu, a smijeh na radost.
Sve to što si naučio nad vodom, moraš zaboraviti, jer se po orijentaciji tog tipa ne umije koračati. Zato svi koji tako misle tapkaju u mjestu i ne idu nikuda. Prelaze distance, i uporno stoje u jednoj tački. Čudiš se, jer si zaboravio u ljudskom procjepu dimenziju u kojoj smo rođeni, Ti i Ja. Nismo naučeni da gledamo unaprijed i da se okrećemo unatrag. Naše vrijeme teče u svim pravcima. Ali o tome ćemo postepeno. Ne smijem te opteretiti, već osloboditi tegova koje si pokupio kao magnetnom kuglom u tom „životu bez mene“.
Bili smo mali. Tek ispiljeni u svijet odraslih. Znaš, ono kad vjeruješ da si haj-haj i naj-naj, a u biti si pile koje kljuca po svojim roskastim stoplima.
Bilo je slatko dok smo grizli kožice između prstiju. Baš slatko. Znali smo da se po tome na vidljiv način razlikujemo od njih, koji su nas napili vazduhom i uveli u brutalnu magiju hodača po suvom „kamenom moru“. To su stare dobre stijene, koje su nekada boravile u našim dubinama. Odavno nisu u svjetlosti vode, već se peku na žaropeku sunca i mjeseca. Trik im je na moju žalost – uspio. Povjerovao si da su ljudi dobri, emotivni, lijepi, senzualni… I nemoj mi sada reći, da nisi osjetio so. Da je nisi lickao zadnjim dijelom jezika, dok si se čudio svim glupostima koje su ti donosili ti „divni i prekrasni“, dok si se družio, vjenčavao, zaljubljivao, bolovao i radovao podjednako. Slanost te je opominjala kome i na koji način pripadaš. Stvarana je samo da te skrene, sa svih tih zakazanih puteva sreće i nesreće… Branio si se, dragi moj… Bježao i opet bježao od sebe samoga, ne znajući gdje su ti kožice koje si davno ručkao. I sve tako, dok se nisi srušio u ovu bolničku postelju. Dok me nisi slanoćom prizvao. Dok te nisam prepoznala do neprepoznatljivosti.
I znaš šta si još zaboravio? Da se ukusi razlikuju po bojama. Imaš one što reze i prelaze u tamnije i gustije, dok se lakši i mekši tonovi drže za nepce i lelujaju kao zmajevi od papira, koje smo puštali i vrištali od sreće dok su se sudarali na horizontu naših sjećanja.
Probao si život s ljudima. Ne zamjeram ti. Vodeni smo ljudi. Razumijemo. Nego mi nije jasno kako si tako povodljiv u sjećanjima. Da li je moguće da si postao sličniji njima nego nama. E to me malo buni i vraća u sumrak i pod pritisak našeg djetinjstva. Spuštam se u boje zelene, plave, ljubičaste. Gdje nema znojenja, histerije i sramote. Samo tišina od koje bi ovi na pijesku zaspali kao divovski kitovi. Od čije bi zaglušenosti postali slijepi, jer bez svih čula taj svijet ne umije da misli. Zar ti nije bilo čudno? Zar se nisi zapitao, ko si i gdje si zaturio samog sebe u mimohodu… Dok si se borio za „parče svog mjesta pod Suncem“, za „bolje sjutra“, za „mir i stabilnost“, za „vjerovanje da će biti bolje“, za sve one sate koje su ti oduzele tuđe pripovjedi i zbog kojih te i sada boli zadnji dio mozga.
Prostor koji si zaboravio je nepregledan. Kretanje po njemu takođe. Nema svijetla ni tame. Samo prostor koji sam biraš i koriguješ kako ti se sviđa. Sve si to trampio zbog nekih trivijalnih čipkanih zavjesa, i koječega drugoga da ne pominjem.
Znam da me čuješ. To je važnije od života. Glas odzvanja u glavi, a spolja nema šuma, ni šapata. Ničega. Baš kao pod vodom. Slatko i slano, kao one naše kožice… kao domaštani ukusi u bojama.
Čekam da otvoriš oči, ali s unutrašnje strane. Vidjećemo se. Vidiš me. Vidim te. U prostoru. Pod vodom.
Transkript duše
Gledam u prošlost. Isto onako kao što sam gledala u budućnost. Širom otvorenih očiju, bez predrasuda i tjeskobe. Danas se ne mogu pohvaliti tim darom. Proklelo ga je nešto, mnogo jače od svijeta kojem smo pripadali onda.
I kad se vraćam u tu predivnu dimenziju, slike mi bljeckaju kao na kinemaskopu iz ere kad se nismo rodili. Sve vidim jasno. Vučemo plijen, režentavamo, štekamo u spile koje je princeza Teuta zapatala u svoje pero. Pa se sasvim opravdano pitam, dokle ćemo se daviti nad vodom bez svega što nam pripada? Kako je moguće da smo zaglavljeni i da nam je komunikacija tako otežana, kao da je sve oko nas minirano…?
Možda je ovaj rukopisni dar koji vrijedi nakucati da se svijetovi otvore… da proradi hemijski sastav od kojeg ćemo opet postati oni stari – MI.
I još da znaš, Ona nikad nije postojala. Mada se tripovala da posjeduje taj „naš“ šug za ekspediciju, da može pratiti moždane valove koji su nas vodili i kojima smo brodili. Od silne brige rodila je djecu koja nisu naša. Onda sam ja takođe rodila djecu koja nisu naša. Da bi na kraju balade shvatili da je sve to jedan veliki prostor i da imamo pogrešne parametre za nadvodni svijet u kojem se osjećamo ovako zlosretno.
Reklo bi se da smo svi nosili isti teret. No, nije bilo baš sve tako jednostavno.
Da te ne zbunjujem, mislim da bi trebala početi od početka. Tako je najbolje. Neke stvari zaista vrijedi staviti „na izvolte“ pa kako se kome svidi neka konzumira.
Vraćamo se na zaron koji je bio uspješan – jer smo izašli na površinu sa glavom na ramenima, plemenit – jer smo u domicilnoj zajednici u zvaničnoj tajnosti postali uspješni lovci na blago, zakulisno – prepričavali smo ga sa svih strana i uvijek iznova bili zanimljivi i freški pripovjedači, bogati – artefakti su imali veliku numizmatičku vrijednost, emotivno – svi učesnici su bili više nego zadovoljni.
Njena nervoza je bila logična. Iako sam je trpila kao nikoga do tada, ipak je bila važna karika u lancu krivolova (ovo mi je baš naporno izreći, jer nismo krali već spašavali vrijeme od nevremena…) Za tu vrstu rabote je bila idealna. Onako perfektno čista i nadrndana, čekala nas je uz postu kao najvjerniji ker. Čak nije palila cigaretu, od straha da ne „otkrije položaj“, skrivala se iza svoje sjenke bez pomjeranja i šuma. Znači baš idealna!
Naše torbe su vazda bile prekrcane. Tako je bilo i tada. S tom razlikom što to nije bila oprema već komadi vodenog svijeta. Sve nam je smrđelo na alge, a osušenu so smo nalazili posvuda. Sipala je iz nas, kao da smo se runuli od morskog staništa. Imali smo znakove koje nismo tumačili. Valjda smo se zato zaglavili danas…
