Trpno stanje
Moja majka odustala je od odlaska na more, jezero ili kakvu god plažu kad joj je bilo oko 56. Ponudila sam joj da odemo na more, kao nekad u mome djetinjstvu, u Neum, Orebić, Ulcinj… ali ona je to rezolutno odbila. Iznenadila me odlučnost s kojom je rekla NE, pa sam je upitala zašto neće, jer znam koliko voli sunce i koliko njenim reumatičnim kostima prijaju sunce i voda – u ljeto 1977. godine otišle smo u Libiju, u posjetu mojoj sestri koja je tamo radila – mama je na plus 38 otišla na balkon i uživala sve dok nije posrnula i pala od nedostatka zraka, toliko joj je ta vrućina prijala.
„Ma neću više da pokazujem svoje staro tijelo na plaži“, odgovorila mi je.
Dakle, s 56 godina moja majka je već bila nana, u svojoj glavi i u glavama mahale i rodbine. Njeno tijelo ni samoj njoj više nije bilo privlačno, onako bibavo, nikad paženo ni maženo, oprano tek vodom i sapunom, nikad utegnuto u korzet ili mider, sa stomakom koji su razvukla djeca što ih je izrodila, s grudima koje je gravitacija vukla nizbrdo a ona se nikad nije ni trudila da ih podigne.
Posljednje dijete, tj. mene rodila je kad joj je bilo 27. Bila je tankovijasta i lijepa na jedinoj fotografiji koju imam iz tog perioda. Nakon toga njeno tijelo zenemarila je ne samo ona sama nego i moj otac, jedini muškarac u njenom dugom životu – a njemu su druga ženska tijela bila mnogo zanimljivija i privlačnija u 56 dugih godina njihovog braka. Njemu je vlastita žena bila tek majka njegove djece i služavka: bijele košulje i opeglana odijela za kafanu i odlaske u njoj nepoznate avanture; djeca su mu bila materijal za muštranje kaišom i vojničkom strogoćom, dvije kćeri posebno, a disciplinu nije provodio on nego ona – jer je tako „normalno“. A na početku rata u BiH 1992. godine, kad joj je, ugrijan vatrom koju je ona – bosanska vestalka – naložila u improvizovanoj pećici na devetom spratu sarajevskog nebodera, u tuđem stanu i u tuđem svijetu, i nahranjen njenim ratnim đakonijama od ničega s ničim, prvi put od srca čestitao rođendan (62!), pomilovao je po obrazu i rekao: „Dobra si ti meni“. Zadesila sam se na hodniku na putu za vlastiti život u ratu i vidjela i čula ovo što niko nikada nije trebalo da čuje, jer bi se on postidio svoje „slabosti“ – jer u ovom kraju svijeta sramota je vlastitoj ženi priznati da ti je do nje stalo, pogotovo ne da je „voliš“.
Kako sam počela stariti – ali mnogo kasnije nego moja majka! – počela sam posmatrati šta i kao rade starice po kućama, u javnom životu, na ulici, na pijaci, u prodavnicama. Pa to je cijeli jedan svemir uzdrhtale nesigurnosti, nepotrebnih koraka u pogrešnim pravcima, suvišnih pokreta, zapetljanosti u stvari i ljude, straha da neće dovoljno brzo uraditi nešto što se od njih traži ili očekuje, da će poremetiti neki red dobroga odgoja i lijepih manira, čak zarumenjelih obraza kao kod posramljenih djevojčica koje tek otkrivaju društvene i kulturne norme…
Na suprotnoj strani ove rečenice, međutim, stoje one džangrizave i neprijatne starice kojima ništa nije dovoljno dobro i niko im nije ni dobar niti dobronamjeran, neko će ih prevariti i negdje odvesti, neko će ih iskoristiti i oteti im sve što imaju, neko će ih izbaciti iz kuće, neko smjestiti u dom jer nisu više korisne niti imaju ikakvu moć, ni materijalnu, ni intelektualnu, ni žensku… One s razlogom ili bez razloga viču, traže šefove, zanovijetaju, zaustavljaju redove jer misle da na to imaju pravo, prijete i viču: „Znaš li ti ko sam ja?“ kao da će nekoga time impresionirati, drhtavim prstima tipkaju na mobitel djecu, policiju, inspekciju – a niko ne dolazi, niti ih iko razumije, niti je više važno šta to one govore i ima li smisla…
A sve one, starice – i one simpatične, dobronamjerne, majčinske i svjesne sebe i svijeta oko sebe, i one zločeste, nemoćne, u stvari su nesretne zato što su (iznenada! odjednom!) stare, zato što ih je život, dobar ili loš, tako surovo prevario, zaustavio, zabolio, usporio, oduzeo im kakav-takav uticaj, fizičku snagu koja tako ubrzano opada, a nemoć i slabost, ta prokleta starost, prijete da će već sutra zavladati njihovim životom, a nekima uz sav taj užas oduzeti i ono što je ostalo od ljepote i šarma na kojima su gradile svoj mali dragocjeni svijet…
Ne smijem izostaviti da na drugoj strani od moje majke i njenoga prohujalog doba, ali približno njenih godina, stoje moja B., ili već pokojne D. ili Lj., sve tri sjajne pjesnikinje, i u poeziji i u životnim stavovima avangardne za ono vrijeme Jugoslavije sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća (kako to drevno zvuči) kada su, zanosno lijepe, čudne za svoju patrijarhalnu i tvrdu sredinu (koju nisu fermale ni za suhu šljivu!) i sasvim nage skakale u Boračko jezero sa svojim muškim kolegama piscima, kad su ih isti ti pisci obožavali, slinili i puzali za njima pijani i zaneseni više bljeskom njihove prelijepe kože nego kvalitetom njihovih pjesama, a one su mislile da će sve to trajati zauvijek, kao da neće fizika i gravitacija u pedesetim-šezdesetim zauvijek odnijeti taj lepršavi svijet raznih obožavatelja trena, koji su im ljubili koljena i obećavali ljubav u veličanstvenim pjesmama dugo – sve do mahmurnog svitanja narednog jutra, kad pjesnicima nije bilo ni do njih ni do sunca ni do života, a kamoli do obećanja i ludom radovanja.
A onda su došle neke druge generacije žena.
Da li s istim životnim rezultatom?
