– obzirno zlobni mitovi –
SARAJEVSKE GLJIVE
Za njega više nema nade. Florian je shvatio: suđeno mu je da do kraja života ostane Sarajlija. Evo, već je peta godina otkako on živi u Beču sa svojom ženom Bosankom i njihovim petogodišnjim sinom, kojem su dali ime po jednom velikom bosanskom pjesniku. Floriana stalno spopadaju neki fleševi. Od bečkog mu se učini neki sarajevski park, u tramvaju se trzne očekujući da je sljedeća stanica Čengić Vila, jednu ulicu u Prvom bezirku uporno doživljava kao da je ulica na Marin Dvoru, u zamućenoj vodi Donaukanala ponekad vidi Miljacku… Krajem marta u jednom unutrašnjem dvorištu u Ottakringer Straße naiđe na neke Turke i Irance koji sjede ispred zgrade i piju čaj. Fleš. Prolazi između zgrada u Švrakinom, gdje se za drvenim stolovima i klupama komšiluk okuplja oko prvog proljetnog sunca i džezvi s kafom.
U posljednje vrijeme on zna zbuniti svoje sugovornike, čak i svoju ženu, kada iznenada izgovori „Tobe jarabi“ ili uzvikne „Opa“. Sarajevski pozdrav „Đesi?“, to pitanje na koje niko živ ne očekuje odgovor, preveo je kao “Wo bist?” ili “Wo gehst umadum?”, što Bečlije dovodi u ozbiljno iskušenje da ga počnu smatrati čudakom. Umjesto „Straßenbahn“ ili „Bim”, on isključivo koristi izraz „tramvaj“. Iznenadio se kada je prvi put u Sarajevu čuo „escajg“, zaboravljenu riječ iz djetinjstva koju je koristila njegova baba, a ta riječ odmah uđe u njegov svakodnevni rječnik. Nakon povratka u Austriju, počeo se izuvati prilikom ulaska u svaku kuću, a sa sobom je iz Sarajeva ponio i naviku da prilikom posjete prijateljima ili rodbini u rukama uvijek ima neku sitnicu. Guglhupf ili bečke keksiće, flašu žestokog pića ili nekoliko piva… Nešto je morao držati u rukama da ne bi osjećao nelagodu dok zvoni na nečija vrata, tako da bi ponekad zbunjenim domaćinima pri ulasku tutnuo i najobičniju kiflu.
Kada bi neko sada provirio u sobu Florianovog sina, pomislio bi da se ta soba ne nalazi u bečkom Drugom bezirku, u Leopoldstadtu, već negdje na Grbavici ili u Hrasnom. Iznad gomile igračaka, među kojima dominiraju dinosaurusi, tačno na sredini dječije sobe, visi portret Ivice Osima na kartonu. To je onaj karton koji se dijelio na stadionu Grbavica prije utakmice odigrane nekoliko dana nakon Osimove smrti, a koju je Željo izgubio, tako valjda dosljedno čuvajući glas koji ga prati. Ispod Švabinog portreta je Željina zastava, omiljena igračka Florianovog sina koji je postao član tog kluba prije nego što je s majkom izašao iz porodilišta, a koji se još uvijek muči da izgovori ime tima za koji htio-ne htio od svog rođenja navija.
Sjećam se da mi je malo prije odlaska iz Sarajeva, s nekom tugom koja za njega nije karakteristična, Florian rekao: „Neću još dugo biti tu.“ Naime, u Sarajevo je došao kao lektor za njemački jezik, ugovori na Filozofskom fakultetu su mu već produžavani preko svih pravila, tako da je sada morao nazad, u Austriju. Razgovori s njim podsjećali su na kompliciranost odnosa prema Sarajevu. Čak bi i najveći sarajevski ters morao pomisliti da grad o kojem jedan stranac govori s toliko vedrine možda nije siv kao što se to njegovim stanovnicima prečesto čini. A o Sarajevu je Florian govorio s nekim dječijim oduševljenjem. Za njega Sarajevo nikad nije bilo karijera. Odmah nakon dolaska je s jednim domaćim kolegom sjeo u taksi i obišao mjesta gdje su tokom opsade grada bile linije fronta. Zatim je nabavio biciklo, na kojem je obilazio grad uzduž i poprijeko, od Ilidže do Baščaršije, od kineskih radnji u Buća Potoku do entitetske linije na Dobrinji… Penjao se pješke do najviših tačaka sunčane strane grada – Vratnika ili Sedrenika – kao i do vrhova memli strane, gore sve do Mahmutovca ili Čoline Kape. Utakmice na Grbavici nije propuštao. Na sjevernoj tribini bi se smrzavao ili znojio, nervirao bi se, galamio, skakao i slavio, zviždao i aplaudirao. Bolovao je zajedno s ostalim bolesnicima Želje…
Svake nedelje je išao na Stup, obići auto-pijacu. Govorio je da je tamo najbolja jagnjetina s ražnja, samo što se brzo rasproda; a s obzirom na cijenu, i ćevapi su dobri… Kupovao je jeftino stare knjige, razglednice, porodične fotografije, komade sitnog posuđa, keramičke figurice i milion drugih nepotrebnih sitnica i tuđih uspomena. Tamo je kupio i bosanski ćilim, koji sada prekriva pod u dječijoj sobi njegovog bečkog stana. Nakon nekog vremena Florian je otkrio i pijacu na Ciglanama. Iznenadi i samoga sebe kada jednom priđe štandu nekog Brke – krupnog, ko od brda odvaljenog čovjeka, i upita ga ima li ovdje neko ko bere gljive. Brko mu uz osmijeh reče:
– Ako si mušterija, bujrum, tamo na kraju pijace ti je Aišin sto. Jest škrta da ni hodži ne bi iznijela, ali je stručnjak za gljive, što jest – jest. Što je puno važnije, ona ti zna gdje su oko Sarajeva u ratu bile linije i gdje bi moglo biti preostalih mina. Sa njima nema zajebancije. Prika moj austrijski, ta je svaka otrovna.
Ko da se poznaju sto godina, Aiša mu s nekim zanosom odmah poče pričati o gljivama kao čudnim simbolima prirode koje ljudi ne znaju ili ne žele tumačiti. Uskoro je s njom Florian počeo redovno obilaziti šume oko Sarajeva. Odrastao je u jednom austrijskom selu gdje su gljive često bile na sirotinjskom stolu, tako da je o „tim simbolima zemlje“ i sam dosta znao. (Valjda zato što je Austrija sačuvala seosku kulturu, Florian se nikad nije uspio naviknuti na to kako Sarajlije slobodno koriste pojmove „seljački“ i „nekulturno“ kao sinonime, jer u Austriji „seljački“ znači naprosto ono što dolazi sa sela.) U jednom pohodu s Aišom ubrao je nekoliko lijepih primjeraka, prepoznao je vrstu – Amanita muscaria, ta gljiva se u njegovom selu uzimala kako bi se čovjek povremeno naspavao. (Jednom mi je pred zoru u Šahovskom klubu, nakon ko zna koje pive, objašnjavao postupak pripreme i sušenja ove gljive. Nagnuvši se preko stola, sklanjajuću čuperak svoje crne kose i razgoračivši svoje ionako krupne oči, povjerljivo kao da mi otkriva neku najstrožije čuvanu tajnu posvećenika u kult, šaptao je da se ova gljiva uzima kašikom, počevši s malom dozom, kako bi se procijenilo koliko muscarina/psilocibina u sebi ima. Od toga čovjek uglavnom ima vrlo blage halucinacije, a san mu je čvrst i okrepljujući.) Vidjevši gljive koje je Florian nabrao, Aiša mu ih vješto izbi iz ruku te par gljiva zgazi nogama. Često mu se obraćala kao da je gluh, razlažući slogove, a sada mu je vrteći rukom govorila: „Mu-ha-ra. To je mu-ha-ra! Od ovih glji-va se lu-di! Lu-di! Ne va-lja! Opa-sno!“ Ona ode dalje, vješto se provlačeći kroz granje, a Florian uze nekoliko klobuka sa zemlje i krišom ih stavi u džepove svoje jakne. Otada je muharama povremeno liječio nesanicu i nostalgiju za rodnim krajem, ne sluteći da će mu se od tih gljiva možda ukazati i neko drugačije Sarajevo.
Ne zna se sa sigurnošću da li je to povezano s ovim gljivama, ali jedan događaj na čudan način podsjeti Floriana da on, ipak, još uvijek ima obavezu u Sarajevu biti i Austrijanac. Bilo je to u vrijeme kada u zvaničnu posjetu Sarajevu dođe austrijska ministrica vanjskih poslova, poznata po svojim stavovima o tome da svaki ispravan musliman želi živjeti u islamskoj državi, tako da se Austrija i islam međusobno isključuju. Florian je ranije već pročitao njenu knjigu pod naslovom Princ Eugen – od ministra vanjskih poslova do evropskog genija. (To je biografija Eugena Savojskog namijenjena djeci. Vojska tog genija je tokom 23. i 24. oktobra 1697. godine opljačkala i spalila Sarajevo, taj “cvijet među gradovima”. U svom dnevniku Eugen mirno navodi kako je požar počeo pred veče, a za grad kaže da je „velik, sasvim otvoren i ima 120 vrlo lijepih džamija“.)
Taj dolazak uvažene ministrice u Florianu probudi neki čudan nemir. Nabavio je periku i kostim, maskirao se u Eugena Savojskog i kao u nekoj ekstazi on se pope na Žutu tabiju iznad Sarajeva. Gore je snimio video, svojevrsnu parafrazu slavne scene iz filma Valter brani sarajevo. Kao da je Eugen Savojski, Florian je začuđenim ljudima koji su se na Tabiji zatekli govorio: „Vidite li ovaj grad? Ja ga nisam zapalio! Njega niko ne može zapaliti niti srušiti! Ovaj grad je vječan!“ Zatim se spustio do Baščaršije, a odatle je Ferhadijom polahko prošetao do Vječne vatre. Nije se obazirao na dobacivanja lokalne bagre, na njihove usporedbe s jednom turbo-folk pjevačicom niti na primjedbe o tome da se opasno prehladio. Kod Vječne vatre Florian je u zanosu recitirao pjesmu Kozma astrolog tumači nebeske znake gospodaru svome princu Eugenu Savojskom iz Sidranove Sarajevske zbirke, posebno naglašavajući dio kada astrolog Kozma svome gospodaru kaže:
„Lako ćemo ući u taj grad,
al iz njega izići – teško. Možda bi mudrije
bilo ovako samo s brda ga gledat, ne
prilazit bliže. U zvijezdama vidim tu sliku:
gori grad, i gore u gradu srca tvojih vojnika.
Nešto se sasvim nejasno zbiva.“
Od Vječne vatre Florian se vratio do Baščaršije, gdje je u slastičarni Tip-Top, uz bozu i zimski sladoled, vlasniku Albancu satima objašnjavao smisao svog performansa. Gazda je nekako uspio razabrati da je Florian došao naučiti studente Filozofskog fakulteta njemačkom jeziku, ali da nije ni slutio da će Sarajevo njega naučiti austrijskoj povijesti i kulturi…
Sada Florian sjedi u bečkom kafiću Dialog, nedaleko od dvorca Belvedere, koji je sagradio Eugen Savojski, a za koji je zemljište kupio 1697. godine, dakle, iste godine kada je zapalio onaj „velik i sasvim otvoren grad sa 120 vrlo lijepih džamija“. U školi, gdje se nakon povratka u Austriju zaposlio, Florian djeci treba predavati grčke mitove. Zato sada uz pivo Gösser sjedi i čita knjigu Grčki mitovi Roberta Gravesa. Najslavniji sakupljač i tumač mitova u Uvodu objašnjava da satiri, kentauri i majnade nisu bili pijani isključivo od vina i bršljanovog piva, već su oni tim pićima sapirali usta od mnogo jače droge, sirove gljive Amanita muscaria, koja izaziva halucinantna stanja, dernečenje do besvijesti, proročanske vizije, neprirodnu erotsku moć i veliku snagu u mišićima… Ambrozija je bila tajna eleuzinskih, orfičkih i drugih misterija posvećenih Dionizu, a posvećenici su morali čuvati tajnu o tome šta su jeli i pili. Zauzvrat su im date nezaboravne vizije, obećavana im je i besmrtnost. Florian se trznu kad pročita da Graves tvrdi kako upravo iz tih misterija vezanih za gljive potiču i prve evropske ideje o raju i paklu.
Poslije četvrte pive, Florian ustaje i ide ulicom Renwweg, za koju je Klemens von Metternich tvrdio da od nje počinje Balkan. Opet se javljaju fleševi o Sarajevu. Ovdje je sumrak, a tamo akšam… Proljeće je, doba kada Sarajevo nekako podjetinji, brzo pređe u fazu puberteta, da bi iz zrelog ljeta izašlo umorno i zimu dočekalo sijedo… Šaneri i evlije, bivši hamami i sadašnji spa centri, autentična oholost i spontani merhamet, javni snovi i prikrivene paranoje, srdačna otvorenost i njene nevidljive granice… Fleš. Grad s propalim begovima i bogatim provincijalcima koji naivno vjeruju da se ugled u toj čaršiji može kupiti. Grad sa tako velikom historijom promjena i sa tako krhkim kontinuitetom… Fleš. Grad u kojem se posttraumtaski sindrom prenosi generacijama, kao porodično zlato… Fleš. Grad u kojem se i bez interneta o svakome sve zna… Fleš. Minareti i crkvena zvona, repetitori i odašiljači, second hand prodavnice i skupe radnje u tržnim centrima. Fleš. Stadioni i mezarja na nekadašnjim fudbalskim terenima. Fleš. Ćevabdžinice, aščinice i buregdžinice, veganski restorani, sushi barovi i fensi mjesta sa fusion kuhinjom. Fleš. Grad s nervoznim taksistima i neotesanim revizorima, sa sačuvanom kulturom komšiluka, sa duhovitim vicevima i zlobnim tračevima, s trošnim mahalama i novoizgrađenim neboderima, s arogantnim konobarima i nenametljivim prosjacima. Fleš. Grad s punim tramvajima i nikad dočekati trolejbusima, s hladnim muzejima i još hladnijim galerijama. Fleš. Grad s teškim smogom i spasonosnim lakim vjetrovima… Fleš.
Florian hoda i osmjehuje se, kao da je upravo doživio neku epifaniju. Gledajući ga sa strane, čovjek bi pomislio da s njim nije baš sve sasvim u redu. Ali Floriana zaboli briga gleda li ga neko i šta o njemu misli. Definitvno, odustao je od diverzije na spomeniku Eugenu Savojskom postavljenom na Heldenplatzu. Neće slomiti zadnje noge Eugenovom konju, kao što je planirao. Florian hoda svojim zamišljenim pravcem prema Sarajevu, sretan jer mu se čini da je konačno skonto grotesknu istinu o tome kako se od Sarajevca postaje Sarajlija.
KASANDRIN BAKŠIŠ
Bilo to u vrijeme kada je po sarajevskim kafićima počelo faliti konobara. Lamija se zaposlila na Dolac Malti, u kafani nazvanoj po jednom velikom glumcu. Bašta je pored Miljacke, osvijetljena raznobojnim sijalicama ko iz nekog filma talijanskog neorealizma. Sjedeći za jednim stolom čovjek može vidjeti Hadži-Idrizbegovu džamiju, s jedne, i crkvu Presvetog trojstva, s druge strane rijeke. Ponekad se kroz gradsku vrevu probiju zvona s Crkve svetog Preobraženja na Poflićima. Lamija se nadala da će tu, u toj ljudskoj košnici, lakše podnositi dar koji nije tražila i koji ponekad osjeća kao žišku užasa duboko u svojoj utrobi.
Sredina je janura, pun je mjesec. I večeras joj se javlja ono. Dok poslužuje goste, ona u sebi broji korake između stolova i računa bakšiš. Mislima pokušava pobijediti osjećanja. Svakome jedankim tonom viče: izvolite, a na narudžbe odgovara sa – naravno. Donosi piće, prazni pepeljare i trpi poglede s jednakim ravnodušnim osmijehom. Kad neko od gostiju naruči prvo piće, ona se uspravi, par sekundi zastane, a onda se okrene i ode. Dok hoda prema šanku, usput joj same dolaze slike o tome kako će izgledati veče tog gosta nakon što izađe iz kafane. Kao da je snađe neki čudni zastoj vremena, na trenutak osjeti grobnu studen.
Sve je počelo 1993. kada je kao petogodišnja djevojčica Lamija usnila da njoj i njenom sedmogodišnjem bratu dvije zmije ližu uši. Probudila se vrišteći, jedva su je smirili. Govorila je nepovezano o nekom dječijem igralištu i dimu… Sutradan, brat je zajedno s još dvoje djece poginuo od granate u parku. Bilo je proglašeno ko zna koje primirje, prvo proljetno sunce je sarajevsku djecu izmamilo napolje. Pokušala je reći bratu da ne izlazi, ali riječi su joj zapele u grlu. Uzalud je pokrila glavu jastukom da ne bi još jednom čula detonaciju i vrisku koja slijedi. Mjesecima joj je neki užareni mač stajao u stomaku i nije joj dao da progovori. Kao da je zanijemila, ili kao da je nasilu učila razne načine na koje se šuti. Njena majka se sjetila običaja koji su se u Sarajevu upražnjavali kada mala djeca ne propričaju na vrijeme. Davali su joj vode iz bakrenog zvonceta, a majka se s jednom Cigankom dogovorila da joj iz torbe „ukrade“ malo hljeba, kako bi ga Lamija pojela. Prvo što je rekla nakon što je ponovo progovorila bilo je: „Ne želim!“
Večeras joj se ponovo javljaju slike. Za velikim stolom sjede četvorica skupo obučenih ljudi i raspredaju o politici. Ono što se nekad zvalo raja, sad se zove stranka. Jedna velika i tri male. Evo, ovaj što pije veliku pivu će se okliznuti prije nego što uđe u kuću. Lom ruke nije težak. Tri sedmice gipsa… Ovaj visoki, on će osvanuti s Play Stationom, uvjeravajući sebe da je to zadnji put. Ova dvojica će zakasniti kući, na prstima će se uvući u krevete da ne probude svoje usnule žene. Dvije rakije? Naravno. Ovaj par u ćošku će se opet posvađati. Dolaze često, a zadnji put je on bio sam. Žive blizu, pa on od sukoba ponekad tako pobjegne iz kuće i dođe ovdje. Budale, ne mogu sakriti koliko se vole… I večeras će se bezveze posvađati. Dva đusa? Naravno. Oj. Ovo dvoje su opet tu… On će opet platiti novčanicama ko ispod čekića. Ostavit će bakšiš od pet maraka, pa će kod kuće uživati pričajući o svojoj socijalnoj senzibilnosti… Ma šta mu to značilo.
U osnovnoj školi Lamija je imala strašne glavobolje. Onda je jednom u snu vidjela Anu, djevojčicu čiji grob se nalazi u staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji. Ana joj reče: „Ja sam i sad ovakva kakvu me ti vidiš, moje tijelo ne trune. Ne boj se, prođi ispod mene slobodno…“ Lamija ode u crkvu Svetih arhangela Mihaila i Gavrila, ponese nešto sitnog novca i jedan peškir. Provukla se ispod dječijeg groba. Glavobolja je prestala. Nadala se da će prestati i ono…
Evo onih simpatičnih Alipašinaca. Tri tonika i tri džina? Naravno. Kad im donese piće, jedan od njih će opet dobaciti: „U ovoj državi se i džin pije odvojeno od tonika.“ Kasnije će u stanu kod onog što muca zapaliti džoint i gledati novu epizodu crtanog filma Bruca, Braca, Bruda, Brada. Lamija ide prema šanku i gleda hoće li se mladić koji tamo radi opet blago zarumeniti dok mu ona govori narudžbe. Šta li bi rekao kad bi znao za ovo njeno? Bi li mislio da je luda kad bi znao razlog zbog kojeg ona ovdje izigrava konobaricu? Kad god je ovo snađe, on kao da nešto sluti. Po čitavu noć je pita: „Sve u redu?“ Ona samo slegne ramenima.
U srednjoj školi joj se činilo da više ne može podnijeti osluškivanje, bila je opsjednuta pitanjem hoće li se ono ponoviti. Jedne noći je usnila situ Nefu, bulu i nekada nadaleko poznatu vaizkinju. Nefa joj je govorila o tome da ne možemo birati koji dar ćemo dobiti, da se čovjek treba pomiriti s onim što ima. „Nije jadan onaj ko malo ima već onaj koji traži više“, govorila joj je u snu sita bula. Jedan dan Lamija ode na Čaršiju, tamo iza Bakija, gdje se po predaji nalazio mezar site Nefe. Proučila je Fatihu, odjednom joj se to što je dobila učini prihvatljivim. Neki ljudi dobiju zelene oči, neki mucaju, neki imaju kraću nogu… Njoj je, eto, dato ovo. Da li je možda smrt brata preživjela jer ju je vidjela ranije, u onom polusnu? Kod site Nefe je barem privremeno našla mir.
Uh! Izvolite. Flaša viskija? Naravno. Ide viski. O Bože, gdje me ovo snađe? Njen muž se večeras vraća iz vojne misije u Ukrajini… Ona mu je već spremila kadu i džakuzi…
U glavi računa dosadašnji bakšiš. Sto sedam maraka… Prestala se čuditi što joj u ovakvim noćima gosti bakšiš ostavljaju nemilice. Odavno zarađuje puno više nego što može potrošiti. Nakon što je završila srednju školu, počela je razmišljati o odlasku u Njemačku. Dajdža u Münchenu ima svoj restoran, pa često zove njenu majku, nagovarajući je da Lamija dođe kod njega. Sestro draga, ti radiš za minimalac, muž će ti uskoro u penziju… Nema budućnosti u Bosni. A kćer ti je vrijedna, može raditi kod mene u restoranu. Mislila je da bi joj se možda u Njemačkoj ovo prestalo javljati. Ili bi joj na njemačkom bilo lakše šutjeti o svemu… Može li čovjek pobjeći od sebe?
Baš kad je skupila dovoljno hrabrosti da roditeljima spomene odlazak kod dajdže, usnila je sestru Luku. Otišla je posjetiti katoličko groblje na Betaniji, u natkrivenom dijelu Lukinog groba zapaliti svijeću. Ostavila je jedan cvijet i nešto novca. To veče joj sestra Luka ponovo izađe na san. Iako joj je govorila na njemačkom, Lamija je sve razumjela. Luka joj reče:
– Tvoja crvena kosa nije jedino što te sa mnom povezuje. I tebi je, ko i meni, dato da ne ideš nigdje iz ovog grada. Otkako postoji, Sarajevo čuvaju žene poput nas. Mi smo sirotinjske tetke. Meni je dato da ostanem ovdje, ova sarajevska Betanija mi je vječna kuća. Zamisli kako je tvojim sestrama u onoj palestinskoj Betaniji, kako je svim onim martama i marijama čiji mrtvi brat neće ustati, a čiji se krici danas odbijaju od debele okupacijske zidove…
Otad Lamija drugačije raspoređuje svoj bakšiš. Trećinu daje za slijepa i slabovidna lica, trećinu poklanja tetki Zilhi i njenoj narodnoj kuhinji, a preko humanitarne organizacije Pomozi.ba trećinu bakšiša uplaćuje za djecu Palestine. Ako na kraju mjeseca ne skupi onoliko koliko je zacrtala, Lamija ode u neku kladionicu i tamo namakne ostatak para. Pazi da nikad ne ide u isti kvart i da ne igra na istu fudbalsku ligu, bolje je da ispadne početnička sreća…
Izvolite, vaš viski i led. Gošća pita svog ljubavnika misli li stvarno da je ona vrijedna još jedne prosidbe… On u džepu stiska kesu sa spidom i potvrdno klima glavom. Zatim Lamija vidi. Njenom mužu nabacuju nešto na glavu. Glave umotane u nekakvu mrežu, muž se batrga ko kakva velika riba. Probadaju ga, dok mu je jedna noga u kadi. Umire onako ni obučen ni go, ni na suhom ni u vodi. Njegova krv prska po jeftinom šampanjcu i kavijaru koje je donio iz Ukrajine, jedna kap krvi pada na privjesak od ćilibara što ga je iz daleka donio svojoj ženi. Dnevne novine i portali će neko vrijeme pisati o tome da je ta i ta žena sa svojim ljubavnikom svirepo ubila svoga muža u kadi.
Fajront. Provjera pazara i provjera bola. Bakšiš je iznenađujuće velik, prag bola joj je još uvijek visoko. Gazda pita da joj zove taksi. Neka, hvala, prohodat ću, da malo protegnem noge. Sad bi mogla zaspati, čini joj se, ali naredi sebi da ustane i da hoda, hoda… Šanker se nudi da je otprati kući. Neka, hvala, drugi put.
Lamija sporo korača pored Miljacke. Mjesec se zapleo u grane vrbe što se savila nad rijekom, mjesečina svjetluca po praznoj limenci u vodi. Kroz mrak protrča nekoliko miševa. Osloviše je imenom i pozdraviše. Iz daljine Lamija vidi da su tramvajske šine i raskrsnicu na Čengić Vili opet okupirale falange vrana. Ima ih na stotine. U grudima je štrecnu onako kako bi je štrecnulo svaki put kada bi vidjela „sarajevsku ružu“, otisak od granate u asfaltu, ko otisak šape nekog davno izumrlog dinosaurusa. Na trenutak, Lamija zastaje i gleda u rijeku. Zatim produži dalje kroz hladnu sarajevsku noć. Po Miljacki sporo plove patke, poredane ko brodovi dok plove prema Troji.
