Silija de Frejn: Zimska priča
Prevod Aleksandra Nikčević-Batrićević
Bože, kako je kafa odvratna. Kap viskija i kašičica šećera ne pomažu. Osjećam kako mi se ta mješavina prevrće u stomaku zajedno sa salatom s jajima koju sam na brzinu pojela uz čaj. Bila je to Lindzijeva ideja. Rekao je da moramo da se zagrijemo između scena, inače ćemo pomrijeti od upale pluća u vlažnoj garderobi.
„Još jedna kap, draga kraljice?“
„Bolje ne. Nema smisla da izađem na scenu pijana kao letva.“
„Imaš još sat vremena prije nego što opet izađeš na scenu.“
„Popij ti jednu kap.“
On istrese ono što je ostalo u flaši viskija u plastičnu čašu koju je držao u rukama. Iako treba da izađe na pozornicu za pet minuta – što je, vjerovatno, i razlog. Popio je sve. Usne su mu se razvukle u osmijeh.
„Vidimo se kasnije“, reče.
Onda je otišao, prerušen u seljaka. Vidim mu zategnuto dupe u onim vrećastim pantalonama od grubog materijala dok se gegajući spušta niz hodnik prema kulisama. I njegova široka ramena ispod pastirske bluze, koja su očešala ispucali malter. Stvarno bih mogla da se zaljubim u njega, s tim širokim ustima i dugim, njegovanim prstima. Nema žene koja ne bi pomislila isto. Ali šta će meni još jedan muškarac? A što se tiče one izbočine u pantalonama – jedan od momaka, onaj koji nađe bebu na obali Bohemije – kune se da ga je vidio kako je na premijeri ugurao čarapu u gaće. Nijesam se iznenadila kad sam to čula.
Tim je bio predaleko i nije mogao da primijeti izbočinu. Kasnio je i morao je da se provuče do posljednjeg sjedišta u zadnjem redu, pored ostalih gostiju, članova savjeta, vajara i njegove žene, umjetnice. Trebalo je da ga ignorišem, ali sam osjetila kako mi se crvenilo penje uz potiljak. Kao da ne znam koliko je truda i vještine potrebno za glumu. „To ti je prostituisanje“, kaže mi Tim jutros u krevetu.
U dubini duše znam da je u pravu. Ljudi su svake noći tokom ove nedjelje plaćali čitavo bogatstvo da bi gledali mene i ostale kako ogoljujemo dušu.
„Vidio sam kako te gledao onaj tvoj, kralj nečega.“
„Kralj Bohemije.“
„Kako god.“
„Glumili smo. I, ako misliš da ja njega želim, u potpunosti si promašio cijelu jebenu poentu predstave.“
Nagnuo se i gurnuo me prema ivici kreveta. Gurnuo mi je jezik takvom snagom da sam osjetila kako mi njegovi zubi sijeku usnu. Toliko mi se pljuvačke nakupilo u ustima da umalo nijesam povratila. Kako nije shvatio da je kraljica Sicilije koju glumim, nevina kad je njen muž, kralj, optuži da je spavala s njegovim najboljim prijateljem? I da to radi samo zato što je skroz prolupao?
„Ne bi mi smetalo“, kaže Tim povlačeći jezik, „da nije takva seka persa.“
Pokušavam da obrišem usta, ali su mi ruke zarobljene.
„Kakvo je to ime, Lindzi?“
Timova brada prelazi preko mog obraza i dere mi kožu.
„Dobiću osip od brade.“
„Osip od brade, je li? Lindziju se to ne bi dopalo, a? Ma nek se nosi!“
Osjetila sam jedno koljeno među nogama, pa drugo. Tim zna da ne volim seks ujutru. Da mi više odgovara noću, nakon što saspem nekoliko čaša vina u sebe. Nagnuo se svom težinom na mene.
Ništa mi drugo ne preostaje nego da se fokusiram na oblacima okruženo sunce što se probija kroz procijep na zavjesama i da slušam zujanje automobila koji su napolju naslagani u koloni. Uskoro krevet počinje da škripi i pitam se koliko ga je dobro sklopio iz onog „uradi sam“ paketa i kakav bi se tresak čuo kada bi se raspao. Taig bi se prepao u svom krevetiću u drugoj sobi. Pomislio bi da opet grmi i počeo bi da se njiše naprijed-nazad. S obzirom na onu labavu prečku unutra, vjerovatno bi mu se krevetić srušio. Breda, s druge strane zida, sigurno bi rekla: „Marfijevi ne gube vrijeme.“
Njenom Česteru se nije digao godinama. Još od desete godišnjice njihovog braka. Barem ona tako kaže. Zašto bi lagala? Zasitio se on Brede, i previše se navukao na fudbal, uz šestoro djece koja trčkaraju po kući. Ako mene pitaš, djeca ubiju sve to. Tim nije isti otkad je vidio kako beba izlijeće iz mene i kako se poslije kači na moje sise.
Naravno da je sve bila moja krivica. Kao i sada, što mu treba ovoliko. Da sam raspoložena, bilo bi drugačije, ali moram u kupovinu jer je auto kod mene. Moram da svratim u ESB da naručim nova vrata za dio frižidera. I da kupim bocu vina za Bredu jer je čuvala Taiga svake noći ove sedmice i cijelog prošlog mjeseca tokom proba. Kaže da joj to nije nikakav problem s obzirom na šestoro njene djece, ali ipak… Kupiću joj i blek medžik čokoladu uz to.
Tim je završio s dahtanjem. Njegova mlohava prsa, nalik izduvanom balonu, smirila su se, a znoj mu se slivao po meni. Okupaću se odmah, a onda brzinski nahraniti Taiga prije nego što stavim slaninu i kobasice da se prže. Bolje da se ne zadržavam predugo po radnjama jer moram da usisam kad se vratim. Da spremim ručak ranije kako bih imala dovoljno vremena da stignem do pozorišta da ispeglam kostim, moju dvorsku haljinu u kojoj će me Lindzi odmjeravati pogledom. Možda ću ispeglati i njegovu košulju.
„U koliko ćeš se vratiti?“, pita me Tim za trpezarijskim stolom.
„Kasno.“
„Šta znači kasno?“
„Posljednja je noć. Zabava. Rekla sam ti već.“
„Pretpostavljam da ćeš se jebati s Leslijem u onoj groznoj garderobi.“
„Zove se Lindzi. I ne, neću se jebati s njim. Dosta mi je u mom životu i ovako, s jednim muškarcem koji me jebe.“
„Nije ti se dopalo jutros.“
„Jeste, baš. Baš mi je to trebalo na kraju potpuno iscrpljujuće nedjelje.“
„Ne znam šta ti je. S tom glumačkom budalaštinom. Koja je poenta?“
„Izvuče me iz kuće.“
„Zašto ne ideš na bingo kao ostale žene iz našega kraja? I šta je to, ideš okolo u toj bluzi, sise su ti ispale?“
„Ta je bluza sasvim u redu. Kupila sam je na sniženju, sjećaš se? I nijesu ispale.“
Spuštam mu kobasicu na tanjir. I prženi krompir i kolutove luka, a ja počinjem da jedem salatu s jajima.
„Koji je ovo đavo?“
„Izvini, malo je zagorjelo.“
„Malo zagorjelo! Ovo je sprženo, spaljeno.“
Tim povlači nož po mesu prije nego što odsiječe komad i ugura ga u usta.
„Onaj Lindzi je seronja“, promrmljao je kroz zalogaj. „Ne daje on pet para za tebe.“
„Znam da ne daje. Ne dajem ni ja pet para za njega.“
Nijesam davala pet para za Lindzija do te večeri.
„Imam iznenađenje za tebe“, govori mi Lindzi dok mu pomažem da skine kostim.
Gurnuo je ruku ispod stola za šminku i izvukao buket crvenih karanfila. Kao da smo usred neke revolucije!
„Šta radiš kasnije? Ja idem na zabavu, ideš li ti?“
„Nema toga što bi me spriječilo.“
Neko je bacio iskorišćenu maramicu na ispucali malter i osušena slina se zalijepila za zid iznad Lindzijevog lijevog ramena. Pokušavam da se fokusiram na nju, da dam sebi vremena da razmislim.
„Pigmalionova družina organizuje audiciju za Antigonu u ponedjeljak. Bila bi sjajna Ismena.“
Koliko god to zvučalo fantastično, mislim da ne bih mogla odmah u novu produkciju. Tim bi poludio. Ne mogu opet očekivati da Breda čuva dijete.
„Kakvo je to ime, Lindzi?“
„To je djevojačko prezime moje majke. Prezime dobre porodice sa sjevera. Nije htjela da se izgubi i ja sam tako dobio ime Lindzi. Zašto pitaš?“
„Samo me zanima.“
Dafni i Kiti, koje glume pastirice, ulijeću u sobu, prenemažući se, kapice su im naherene, čipka na podsuknjama je pocijepana.
„Onaj prokleti klovn!“, kaže Dafni, „što je mlatarao rukom. Dobro je što večeras završavamo s poslom.“
„Da“, kaže Kiti, „nije da smo mu dale priliku ili nešto slično.“
„Daj mu prst, uzeće cijelu ruku“, kaže Lindzi.
„Da“, kaže Dafni, „neki ljudi nikad ne znaju kada je dosta. Čast izuzecima.“
„Ja vam o tome ne znam ništa“, kaže Lindzi. „Ako se već nudi, zašto se ne poslužiti?“
Poslije naklona i ovacija, glumačka ekipa glasno razgovara u garderobi, prostorija se puni mirisom znoja. Kostimi lete na sve strane, a maramice, prekrivene kremom i šminkom, slijeću na sto.
„Nemaš osjećaj da sam pretjerao na premijeri?“, kaže Lindzi otkopčavajući dugmad na pantalonama. „Gledajući te u oči, shvatam da sam vjerovatno malo pretjerao.“
„Ali glumio si?“
„Možda i nijesam.“
„Propadaš u ovoj rupi“, kaže. „Dođi do Pigmalionove družine sljedeće sedmice i budi Ismena mom Kreontu. Znam da imaš dijete, ali probe su uveče. U koje vrijeme ide na spavanje?“
„U sedam ako imam sreće.“
„Tvom starom to ne bi smetalo, je li? Čini mi se da sam ga vidio na premijeri.“
„Jesi.“
„U trenerci Mančester junajteda.“
„Sam sebi kupuje odjeću.“
„Kako ti se oči mijenjaju na svijetlu“, kaže. „Da li ti je iko ikad rekao to?“
Bezbroj puta sam to čula, ali iz njegovih usta zvuči kao da je prvi put. Gledam ga. Taj osmijeh što mu lebdi na usnama. Nekoliko dlačica na Adamovoj jabuci koje je promašio dok se brijao. Želim da pružim ruku i da ih dotaknem. Da provučem prst naprijed-nazad preko njih.
Spušta glavu put mene i osjećam njegova široka usta na svojim. I ruke koje je ispružio – jedna šaka je između mojih lopatica, druga na donjem dijelu leđa. Preplavio me je neki divan topao osjećaj. Nešto što nijesam osjetila već dugo. Osjećam miris omekšivača na njegovoj košulji i ukus kafe i viskija na njegovom jeziku. Polaže ruku na moju dojku i talas žudnje prolazi kroz mene.
„Moram da idem“, kažem povlačeći se.
„Zašto ti se žuri?“
„Moram kući.“
„Još je rano. Žurka nije ni počela. Možemo kasnije po pomfrit ako si gladna. I burger. Ili ribu, ako više voliš.“
„Ribu?“
„Šta god hoćeš. Možemo kod mene. Ako hoćeš.“
„Zašto bih to htjela?“
„Očigledno je, zar ne, da se dopadamo jedno drugom. Bila bi šteta da se ne ode dalje.“
Vidim mu podsmijeh na usnama. Zamišljam šta je isplanirao. Brza šetnja do njegovog stana, on me pipka cijelim putem, brzo jebanje na njegovom krevetu. Kladim se da i kondome ima spremne u novčaniku.
„To je ono što oboje želimo“, kaže.
Kako da ne. Poslije toga će mi reći da sam mu se posljednjih pet nedjelja nabacivala. Ma važi. A najgore je što mi posljednja noć uvijek teško padne zbog pozdravljanja sa svima. Radovala sam se zabavi. Nijesmo baš bili jedna velika, srećna porodica jer sam ja svake noći odmah poslije predstave žurila kući. Htjela sam da se zahvalim Megs, rediteljki. I da popijem koju s Dafni i Kiti.
„Bolje da idem“, govorim mu. „Bebi niču zubi.“
Uzimam jaknu sa stalka i izvlačim torbu ispod stola. Lindzi mi opet pruža buket karanfila.
„Nemoj da ih zaboraviš.“
Prati me do auta.
„Vidimo se u ponedjeljak.“
„Razmisliću.“
Bacam karanfile na zadnje sjedište, sjedam i pokrećem automobil. Žmigavac na autu počinje da svijetli i ja krećem put kuće. Vidim Lindzija u retrovizoru. Stoјi nasred puta. Maše. Sve je manji i manji. Njegov podsmijeh nestaje, klizi niz grlo u utrobu.
Žene i starenje
Ka preispitivanju ženskog iskustva starenja
Priredila Aleksandra Nikčević-Batrićević
U kontekstu savremenih feminističkih čitanja književnosti, pitanje starenja ženā prisutno je kao prostor za analizu i preispitivanje društvenih normi, identitetskih konstrukata i stereotipa koji dominiraju patrijarhalnim društvima. Na međunarodnom naučnom simpozijumu koji je održan u Podgorici, u Kuslevovoj kući, 1. novembra 2024. godine, bilo je riječi upravo o ženama, starenju i književnom tekstu. Na ovome simpozijumu, koji je organizovala Crnogorska asocijacija za američke studije „Dr Biljana Milatović“, predmet opservacije bile su i studije kulture kao svojevrsna platforma u okviru koje se takođe piše o pomenutoj tematici. Tim povodom je za učesnice skupa bilo upriličeno predstavljanje radova od kojih su neki priloženi u ovome tematu: od predstavljanja poetike Dubravke Ugrešić mapiranjem slavističkih mitoloških modela do feminističkog subverzivnog čitanja starosti i analize književnih prikaza starenja žena kod Margaret Etvud, Ani Erno i Suzan Sontag. Riječi je bilo i o različitim žanrovima i narativnim tehnikama koje se koriste kada se govori o ženama i starenju, ali i o fenomenu starenja iz ugla etike brige i odnosa prema drugima (u čemu su dragocjeni teorijski uvidi Virdžinije Held i Sare Radik), a potom i o istraživanju načinā prezentacije starenja u liminalnim prostorima kao što su domovi, egzil i matrilinearni odnosi u savremenoj poeziji i prozi autorki iz regiona. Govorilo se i o kolektivnom i individualnom starenju u književnim tekstovima savremenih autorki s prostora bivše Jugoslavije, pri čemu je književni tekst shvaćen kao medij kroz koji se progovara o onome što je potisnuto, prećutano i tabuizirano (starost, bolest, slabost, gubitak). Dat je prikaz ženskih likova tokom procesa starenja u književnim djelima Džulijana Barnsa s posebnim osvrtom na načine njihovog oblikovanja u odnosu prema drugima, dok je na primjeru memoara američke starosjedilačke pjesnikinje Džoj Hardžo osvijetljena dimenzija povezivanja starenja s ličnom i kolektivnom refleksijom o traumi i ekološkom diskursu. Fenomen starenja razmatran je na ovom naučnom simpozijumu i kao dar protoka vremena, tumačenog u suprotnosti prema dominantnom „stavu da je starost gubitak, manjak, propadanje“, kako je to napisala Kristina Bojanović. Pomenuti tekstovi, proistekli iz sopstvenog teorijskog i književno-analitičkog uporišta, potvrđuju da starenje žena nije ni homogena ni statična kategorija, već da je ono kulturno i politički konstruisano iskustvo koje književni tekst artikuliše na različite načine: protestom, ironijom, produkcijom mitologema, marginalizacijom i, na kraju, oslobođenjem.
Tokom diskusija koje su uslijedile nakon predstavljanja radova dodatno su sagledani pojedini aspekti savremenih studija o ženama i starenju, kao i sve izraženija potreba da se tematizuju kompleksnost iskustava starijih žena (primjenom medicinskog i sociološkog pristupa) i modeli njihove reprezentacije u književnosti. Tom prilikom pomenuta je Klaudija Bil i njen članak „Usamljenost kod starijih žena: pregled literature“ („Loneliness in Older Women: A Review of the Literature“), u kojem se detaljno analizira složena priroda usamljenosti kod starijih žena – u njoj se takođe ukazuje na činjenicu da je riječ o subjektivnom osjećaju nedostatka emocionalne bliskosti koji nije nužno povezan s fizičkom izolacijom. Starije žene, ističe Bil, često su izložene većem riziku od usamljenosti zbog faktora kao što su gubitak partnera, duži životni vijek i socioekonomska ranjivost: one „su često usamljenije i iskazuju više simptoma depresije, manju funkcionalnu sposobnost i lošiji subjektivni osjećaj zdravlja“ (Beal 799). Ona upozorava na to da tradicionalni pristupi mentalnom zdravlju zanemaruju one uzroke ovih problema koji su uslovljeni rodnim razlikama i naglašava potrebu za intervencijama koje bi uzele u obzir kulturološke i društvene specifičnosti života starijih žena (Beal 810).
Ova analiza uklapa se u tematski okvir književne gerontologije i feminističke kritike, koje problematizuju način prikazivanja starijih žena u književnim tekstovima. Na tom tragu, značajna je i disertacija Zoi Brenan usmjerena na reprezentacije motiva starije žene u britanskoj i američkoj prozi druge polovine 20. i početka 21. vijeka, u kojoj autorka razotkriva ukorijenjene stereotipe o starijim ženama kao „depersonalizovanim, nevidljivim ili grotesknim figurama“ (Brennan). Njeno istraživanje prevazilazi uobičajene okvire i otkriva kako određeni autori/autorke – među njima Doris Lesing, Margaret Drabl i Barbara Pim – formiraju narative u okviru kojih su starije žene prikazane kao identitetski fluidni subjekti sa sopstvenim glasom i željama. Predmet diskusije na pomenutom naučnom simpozijumu bila je i sintagma narrative resistance, čijom upotrebom Brenan dokazuje kako starije junakinje aktivno narušavaju i negiraju normativne predstave o ženskom starenju, stvarajući tako prostor za ponovnu detekciju značenja starosti iz feminističkog rakursa. Takve narativne strategije, kako Brenan sugeriše u svojoj disertaciji, omogućavaju rekonstrukciju uloga koje se pripisuju ženama u poznim godinama i markiraju književni prostor kao liniju otpora ejdžizmu i patrijarhalnim narativima u kojima starije žene zaista jesu inicijatorke moguće društvene transformacije.
Povratak u prošlost, u doba klasične književnosti, čini posebno inspirativnim tekst Vinsenta Dž. Rosivača pod naslovom „Starica: neke starije žene u latinskoj književnosti“ („Anus: Some Older Women in Latin Literature“). Autor u tom tekstu, fokusirajući se na njihove retoričke i žanrovske funkcije, ispituje kako se starije žene predstavljaju u Plautovim, Terencijevim, Horacijevim i Juvenalovim djelima i tom svojom analizom on potvrđuje da su one često ilustrovane kao karikaturalne i seksualno groteskne te da svojom pojavom narušavaju normativni poredak društva. On, između ostalog, ističe da je „dominantna književna predstava starije žene u tekstu iz toga vremena ona koja se naslađuje njenom ‘neprirodnošću’, odbijanjem da prihvati povučenu, pasivnu ulogu koja joj pripada u društvenoj hijerarhiji“ (Rosivach 109). Ipak, kao i Brenan, Rosivač upozorava na vjerovatnoću da se iza ovih stereotipa kriju kompleksnije funkcije: starije žene ponekad imaju savjetodavnu, religijsku, pa čak i političku ulogu, što predstavlja solidnu osnovu za tumačenja ovih likova koji napuštaju granice svedenih interpretacija.
U vrijeme pripreme ovoga naučnog skupa, dok smo razmišljali o temi i načinima na koje joj se može pristupiti, izašli smo iz književnih okvira i osvrnuli se na neke od fotografija na kojima su prikazane tipske starije žene. Inspirativan za tu vrstu pogleda bio nam je tekst „Načini gledanja: starije žene gledaju starije žene“ („Ways of Seeing: Older Women Looking at Photographs of Older Women“), u kojem En Jerslev i Katrin Dortea Bjere Jepsen ispituju načine na koje starije žene posmatraju i interpretiraju fotografije drugih starijih žena, kako vizuelni prikazi ženskog starenja utiču na percepciju tijela, identiteta i subjektiviteta u starijem dobu. Polazeći od feminističke vizuelne teorije i teorije pogleda (the gaze), one navode da slike starijih žena rijetko izlaze iz konteksta premreženog ejdžističkim i seksističkim normama. Međutim, dalje čitanje njihovog teksta otkriva i potencijal za rekonceptualizaciju pogleda: „…starije žene gledajući slike svojih vršnjakinja gledaju sebe i na taj način konstruišu alternativne oblike identifikacije i značenja“ (Jerslev and Jepsen). Učesnice u istraživanju pristupile su svom zadatku s mješavinom divljenja, otpora, nelagode i prihvatanja, što nas upućuje na koegzistenciju složenih emocija koje prate susret s vizuelnim reprezentacijama starosti (Jerslev and Jepsen). Zaključuje se da je moguće govoriti o empatijskom pogledu, pogledu koji nije sveden na estetsko prosuđivanje, već onom koji podrazumijeva emocionalnu rezonantnost i priznavanje zajedničkog iskustva starenja.
U prikazu antologije Dovoljno stare: Umjetnice i spisateljice s Juga o kreativnosti i starenju (Old Enough: Southern Women Artists and Writers on Creativity and Aging), koju su uredile Džej Lamar i Dženifer Horn, Ejmi R. Martin piše o tome kako žene postaju „nevidljive“ u periodu nastupanja perimenopauze i tokom kasnijih životnih faza, posebno kao umjetnice i majke čiji se kreativni rad zanemaruje u porodičnom okruženju. Kako Martin navodi, emocionalna pažnja okoline usmjerena je na „moju djecu i na moju funkciju u njihovom životu“, dok se ona kao književnica osjeća „otpuštenom“ (Martin). U pomenutoj antologiji, sastavljenoj od dvadeset jednog eseja ženā starijih od pedeset pet godina i aktivnih na američkom jugu, u kojoj su zastupljene različite književne forme (poezija, dijalog, meditativni i filozofski zapisi), autorke, afirmisane spisateljice i umjetnice pišu o kreativnosti i starenju, kao i o kulturnim obrascima koji doprinose marginalizaciji starijih žena. Eseji afirmišu želju za stvaranjem uprkos izazovima koje donose roditeljstvo, briga za druge, bolest i fizičko starenje. „Ideje, snaga, mudrost, uvidi, beskrajno postavljanje pitanja…“ – sve to autorke u zrelim godinama nose sa sobom (Martin).
Patriša Elisor Gejns u eseju „Misterija kreativnosti i razotkrivanje ljepote“ („The Mystery of Creativity and the Unmasking of Beauty“) piše da je žena slobodna dva puta, „kada je veoma mlada i kada je veoma stara“ (citirano prema Martin), i u toj je rečenici sažeta problematika koja je bila u fokusu pomenutog naučnog skupa. Pati Kalahan Henri opisuje zrelost u umjetnosti kao dekonstrukciju unutrašnjih granica, zidova koje su žene gradile tokom života, zidova koji se u jeziku mapiraju stalnom upotrebom izrazā „trebalo bi da“ i „moram“ (citirano prema Martin). Starija umjetnica se u njenom tekstu upoređuje s drvetom koje je „veličanstvena olupina“, koje će „stajati dok ne dođe vrijeme da padne“ (citirano prema Martin). Jedna od duhovitijih kovanica proisteklih iz knjige jeste croneography – pisanje starijih žena; ovdje se preuzima izraz crone (starica) i pretvara u terminološku odrednicu kreativnog diskursa (Martin), dok se sam pojam koristi da se redefiniše obezvrijeđeni identitet starije žene kao simbola mudrosti i autorstva u kulturi.
Kada je riječ o ovom tematskom krugu, interesantan je i esej koji istražuje kako se iskustvo starenja modeluje u savremenoj književnosti – u djelima autorki među kojima su Ani Erno (čija je poetika u fokusu jednoga od eseja koji slijede nakon ovoga uvoda) i Margaret Drabl, koje su književni rad posvetile mapiranju života žena svoje generacije. Autorka eseja podsjeća da je čak i drugi talas feminizma oklijevao da se uhvati u koštac sa starenjem jer ,,realnost starenja tijela“ prijeti feminističkim konstrukcijama tijela kao promjenljivog i simbolički fleksibilnog (Hill 559), a ovom prilikom ističe i da je Simon de Bovoar pokrenula među prvima diskurs o jazu između unutrašnjeg identiteta žene i njenog odraza u ogledalu: „Nijesam to ja, ta starica čiji odraz ogledalo vraća” (navedeno prema Hill 559). U novijoj književnosti, međutim, Erno i Drabl su otvorile prostor za kompleksno razumijevanje starosti, konkretno – Drabl u romanu Mračna plima raste (The Dark Flood Rises, 2016), u kojem je glavna junakinja sedamdesetogodišnja Fran Stabs, koja aktivno radi i zauzima središnje mjesto u narativnoj strukturi i iz čije se perspektive promišlja starost u kontekstu tijela, prijateljstva, smrti i brige o drugima (Hill 565).
U zbirci pod naslovom Književnost i starenje (Literature and Ageing, 2020), koju su priredile Elizabet Bari i Mardžori Vibe Skagen, uvršteni su eseji koji problematizuju različite prikaze starenja u različitim žanrovima i istorijskim kontekstima te – podsjećajući istovremeno na dobro poznatu činjenicu o književnosti i njenoj moći da preispituje društvene norme – proširuju spektar mogućnosti za razumijevanje subjektivnosti i vremena. U uvodu se starenje opisuje kao fenomen koji izmiče mogućnosti definisanja i obuhvata niz kontradikcija; nakon analize stereotipnih predstava starenja kao iskustva povezanog s gubitkom i slabošću, ova zbirka donosi dublji uvid u različite pristupe i sagledava starenje u kontekstu njegove neraskidive veze sa znanjem, kognitivnim promjenama, igrom i otpornošću, ali i sa postkolonijalizmom, ekologijom i ličnim razvojem. Autori u ovoj zbirci naglašavaju važnost povezivanja ličnog i kolektivnog iskustva starenja na primjeru djelā pisaca i spisateljica kao što su Vendi Mičel, Margaret Drabl i Semjuel Beket (konkretnije, njegove drame Krapova posljednja traka, koju istraživači opisuju kao optimističnu meditaciju o starosti). U zaključku Margaret Morganrot Galet poziva na stalno kritičko preispitivanje i „aktivistički imperativ“ u tumačenju književnih prikaza starosti.
Posebno podsticajan za dalje promišljanje ove teme jeste članak pod nazivom „’Prekrivena si borama. Više nijesi zanimljiva’: knjige koje starije žene čine vidljivim”(,,You’re Covered in Wrinkles. You’re No Longer Interesting’: The Books Making Ageing Women Visible”), u kojem Brajoni Dojl analizira savremene romane objavljene u Australiji čiji je fokus na iskustvu starenja iz perspektive žena, ali i one koji čine vidljivijom sistemsku marginalizaciju starijih žena. Nakon što je istakla značaj djela Simon de Bovoar za ovu temu, autorka naglašava da sâma svakodnevnica zrelijih žena već dugo ostaje u sjenci iako su motivi poput smrti i bolesti oduvijek prisutni u književnosti, a kao uzrok za takav tretman jedne životne etape prepoznaje licemjerje zapadnog kapitalističkog društva koje privileguje mladost, ljepotu i produktivnost. U interpretaciji romana Kad god si spremna (Whenever You’re Ready, 2024) Triš Bolton, Tilda je vidljiva: roman (Tilda Is Visible: A Novel, 2024) Džejn Tare i Odri je otišla bez traga (Audrey’s Gone AWOL, 2024) Ani de Monšo, Dojl ukazuje na doprinos ovih autorki u oblikovanju drugačijih, savremenih narativa o ženama ,,starijim od pedeset godina“, koje se suočavaju s terminalnim dijagnozama, usamljenošću, ali i željom za seksom i bliskošću. To prvenstveno postiže oslanjajući se na književni opus Džejn Tare, čiji tekstualni fragmenti – fokus narativne pažnje na protagonistkinji koja fizički nestaje iz društvenog polja vidljivosti – ponovo aktualizuju sindrom „nevidljive žene“; s druge strane, De Monšo inicira razgovor o majčinstvu i porodičnom životu koji nerijetko dovode do marginalizovanja ženinog identiteta, ali i ukazuje na potencijal za njegovo ponovno oživljavanje, čime se ukida poslovično nostalgična perspektiva starenja, vitalnosti, kompleksnosti i duhovitosti starijih ženskih glasova i reafirmiše prisutnost starijih žena u književnom i kulturnom kontekstu uopšte.
U zaključku ovog uvoda pomenućemo antologiju Ali, ne izgledaš tako!: irske spisateljice o starenju (Well, You Don’t Look It!: Women Writers in Ireland Reflect on Ageing, 2024) koja se smatra izuzetnim doprinosom književnosti tematski orijentisane na iskustvo starenja. Objavljeni prikazi ove antologije, koju su priredile Éilíš Ni Kvivna i Mihaela Šrage-Fri, sinergetski ističu jedinstveni spoj kritike društvenih normi i afirmacije starosti zasnovane na humoru i poetskoj snazi. Ozbiljnim i oslobađajućim tonom, antologija dovodi u pitanje odnos društva prema starenju žena polazeći od naizgled laskave fraze: „Ali, ne izgledaš tako!”, iza koje stoje višeslojni društveni obrasci prema kojima „starije žene nijesu visoko vrednovane u zapadnom društvu; bolje bi bilo da prikriju svoje godine kako bi se prilagodile društvenim standardima koji teže poistovjećivanju ‘ljepote’ ili ‘novine’ s ‘mladošću’“ (Schrage-Früh 9). Ovaj imperativ povezuje se s neoliberalnim diskursom „pozitivnog“ ili „aktivnog“ starenja, kao i sa sveprisutnom rodnom dimenzijom starenja jer, dok muškarci „stare kao vino“, žene „jednostavno postaju ‘stare’“ (9). Kako podsjećaju Suzan Sontag i Margaret M. Galet, društveni kriterijumi starenja znatno su rigidniji i progresivniji kada je riječ o ženama, pri čemu menopauza ostaje prelomna tačka tog procesa (10).
Šrage-Fri ovaj kontekst povezuje s pojavom novih književnih žanrova poput „romana sazrijevanja“ (the novel of ripening) ili „romana o menopauzi“ (the menopause novel), kao i s novijim filmskim i televizijskim narativima koji nude složenije prikaze starijih žena – od filma Srećno ti bilo, Leo Grande (Good Luck to You, Leo Grande, 2022) do serije Grejs i Frenki (Grace and Frankie, 2015-2022). Irska književnost takođe obrađuje ovu temu, pri čemu pionirski poduhvat u ovoj oblasti predstavlja pisanje Ivan Boland, „protiv tišina koje okružuju starenje žena“, pa u pjesmi koju je napisala pod naslovom ,,Ana Lifi” (,,Anna Liffey”) navodi da „starija žena ne nalazi utočište u jeziku“ (10). Ova antologija predstavlja „prvu antologiju irskog stvaralaštva posvećenu isključivo glasovima starijih žena u poeziji i kratkoj prozi koji su inspirisani životom“ (10).
Knjiga je proizašla iz istraživačkog projekta Ponovno ispisivanje priče o starenju: starije žene i životno pisanje (Restorying Ageing: Older Women and Life Writing, 2021–2022), čiji je cilj bio da ispita kako žene starije od pedeset godina doživljavaju medijske reprezentacije i može li pisanje o tome dobu preispitati stereotipne slike i ponovo pričati o njima (11). Pozivajući se na Gulet i Rut I. Rej, Šrage-Fri ističe značaj „kritičke autobiografije o starenju“ (critical age autobiography) i procesa „ponovnog ispisivanja priče“ (restorying) posredstvom kojeg žene preoblikuju nametnute narative dajući im ovlašćenje da se suprotstave dominantnim društvenim strukturama koje pokušavaju da preuzmu monopol nad pričom o njihovim životima, o njihovom starenju (11). Tako, na primjer, En Grifin u autobiografskom eseju ,,Promjena” (Change, 40–43) ispituje sopstveni odnos prema promjenama i govori o iskustvu obilježenom fizičkim ograničenjima, bolešću i gubitkom samopouzdanja. Ona opisuje kako su menopauza i kasna dijagnoza bolesti uticale na njenu energiju i vjeru u sopstvene sposobnosti te kako su mijenjale način na koji se odnosila prema poslu i životu (40–41). Njena ispovijest prati put od početnog entuzijazma ka opreznijem prihvatanju izazova (40), prihvatanju sporijeg životnoga ritma, redefinisanju pojma uspjeha i percepciji starosti kao prilike za samoprihvatanje, ali i nastojanju da se živi bez straha od nemogućnosti dostizanja standarda koje je zacrtala njena mlađa verzija (43). U pismu upućenom sebi u ranijim godinama (127–128) Tereza Mejson popisuje iskrene i ironične savjete proizašle iz iskustva žene koja je napunila pedeset godina, koja govori o ljubavnim promašajima, seksualnom sazrijevanju i profesionalnim nedoumicama i savjetuje mlađoj sebi da vjeruje intuiciji a ne institucijama i da prihvati sopstvenu kreativnost. Ona opisuje povratak u rodni kraj, ljubav prema prirodi i istoriji, neprestanu sklonost učenju i preispitivanju opšteprihvaćenih stavova. Ona piše o društvenim promjenama u Irskoj, legalizaciji istopolnih brakova, dostupnosti kontracepcije, pandemiji i globalnim prijetnjama, dok istovremeno naglašava značaj solidarnosti među ženama i dekonstrukciju patrijarhalnih mehanizama.
Naučni simpozijum održan u Podgorici potvrdio je da pitanje starenja žena zauzima važno mjesto u savremenim humanističkim istraživanjima i da raznovrsnost teorijskih pristupa i književnih tekstova pruža dovoljno čvrstu osnovu za preoblikovanje stereotipa, čime se proširuju postojeće i otvaraju nove mogućnosti za razumijevanje iskustva žena. Prilozi priređeni u ovome tematu svjedoče o istraživačkoj raznovrsnosti i predstavljaju podsticaj za dalji razvoj feminističkih, književnih i interdisciplinarnih studija starenja, uz nadu da će uslijediti druga i inspirativna čitanja, preispitivanja i dekonstrukcije patrijarhalnih okvira.
Literatura:
Barry, Elizabeth, and Margery Vibe Skagen, editors. Literature and Ageing. D. S. Brewer, 2020.
Beal, Claudia. “Loneliness in Older Women: A Review of the Literature.” Issues in Mental Health Nursing, vol. 27, br. 7, 2006, str. 795–813. Taylor & Francis, doi:10.1080/01612840600781196.
Brennan, Zoe. Representations of Older Women in Contemporary Literature. Doktorska disertacija, University of the West of England, Bristol, 2003. EThOS, ethos.bl.uk/OrderDetails.do?uin=uk.bl.ethos.271040.
Doyle, Briohny. “You’re Covered in Wrinkles. You’re No Longer Interesting’: The Books Making Ageing Women Visible.” The Guardian, 8. apr. 2024, www.theguardian.com/books/2024/apr/09/youre-covered-in-wrinkles-youre-no-longer-interesting-the-books-making-ageing-women-visible. Pristupljeno 14. juna 2025.
French, Jade Elizabeth. “Literature and Ageing: Book Review.” The Polyphony, 8. jula 2021, thepolyphony.org/2021/07/08/literature-and-ageing-book-review/. Pristupljeno 11. juna 2025.
Hill, Rosemary. “Modelling Age: Ageing Women Writers and Their Readers (Annie Ernaux, Margaret Drabble).” French Studies, vol. 77, br. 4, 2023, str. 558–571. Oxford University Press, doi:10.1093/fs/knad159.
Jerslev, Anne, i Katrine Dorthea Bjerre Jepsen. “Ways of Seeing: Older Women Looking at Photographs of Older Women.” Poetics, vol. 81, avg. 2020, članak 101435. Elsevier, doi:10.1016/j.poetic.2020.101435.
Martin, Amy R. “Old Enough: Southern Women Artists and Writers on Creativity and Aging: Life, Age, and Art, Affirming Manifestos.” Southern Review of Books, 23. avg. 2024, southernreviewofbooks.com/2024/08/23/old-enough-jay-lamar-and-jennifer-horne/. Pristupljeno 17. juna 2025.
Ní Dhuibhne, Éilís, i Michaela Schrage-Früh, ur. Well, You Don’t Look It!: Women Writers in Ireland Reflect on Ageing. Salmon Poetry, 2024.
Rosivach, Vincent J. “Anus: Some Older Women in Latin Literature.” The Classical World, vol. 88, br. 2, 1994, str. 107-117. JSTOR, doi:10.2307/4351641.
[1] Silija de Frejn (Celia de Fréine) je pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica. Piše na irskom i engleskom jeziku i posvećena je očuvanju irskoga jezika, tradicije i kulture. Rođena je u Sjevernoj Irskoj, živi u Dablinu i Konemari. U svojim djelima bavi se temama identiteta, istorije, kulture i položaja žena. Za zbirke poezije i proze više puta je nagrađivana.
[2] Priča je objavljena u zbirci pod naslovom Pa ipak (Even Still, Arlen House, 2025).
