Apstrakt: Kao jedan od značajnijih pisaca savremene britanske književne scene, Džulijan Barns poznat je, između ostalog, po čestom i dubokom bavljenju problemima starenja, starosti i strahom od smrti, temama kojima je posvećivao čitave romane i zbirke kratkih priča. Interesantno je zato posebno se pozabaviti načinom na koji Barns prikazuje žene u procesu starenja, njihovim doživljajem tog procesa i odnosom sa sredinom koja ih okružuje. Ovaj rad pokušaj je da se osvijetli ovaj segment stvaralaštva Džulijana Barnsa i time da mali doprinos boljem razumijevanju načina prikazivanja žena u procesu starenja u književnosti uopšte.
Ključne riječi: Džulijan Barns, književno prikazivanje procesa starenja, žene i staranje u književnosti, narativ propadanja, narativ o uspjehu
Uvod
Džulijan Barns, savremeni britanski pisac, najpoznatiji možda po osvojenoj Bukerovoj nagradi 2011. godine, prepoznatljiv je po tome što je uvijek nov i originalan. Ne ponavlja čak ni žanrove djela koje piše, te se u svom bogatom opusu može pohvaliti psihološkom dramom, političkim trilerom, biografijom, kratkim pričama, esejima, pa i detektivskim romanima koje je pisao pod pseudonimom. Ipak, dosljedan je u temama kojima se bavi bez obzira na koji im način pristupa i koju im formu daje: istina, neuhvatljivost istine, istorija i (ne)mogućnost objektivnosti u prikazivanju istorije, smrt, strah od smrti, ljubav, represivni režimi (komunizam), umjetnost…. teme su koje se provlače kroz sva njegova djela. Uz njih, važna tema kojoj se Barns često vraća jeste tema starosti i starenja koja je i u središtu ovog rada i to sa posebnim fokusom na njegovo prikazivanje žena u starosti i u procesu starenja i njegov umjetnički pristup koji u tome koristi.
Tema starenja, naravno, nije nova u književnosti. Kao posebna oblast, proučavanje ove teme u književnoj kritici javilo se od 1970-ih i razvija se sve do danas. Sama se gerontološka književna kritika razvila u više pravaca, a i kod autora se primjećuje nekoliko pristupa u opisivanju i književnom prikazivanju starosti i procesa starenja. Tako Margaret Morganroth Gullette u svojoj knjzi Aged by Culture tvrdi, da postoje narativi o starenju, od kojih se posebno izdvajaju narativ o propadanju (stories of decline), gdje se starost prikazuje kao slabljenje, gubitak volje i energije, gubitak moći, te narativ o napredovanju (stories of progress) (Gullette, 2004, 3-20) ili narativ o uspjehu kako ga u svom radu “Narativi o starosti u vremenu tranzicije” prevode Ivana Đurić Paunović i Kristina Stevanović, u kom se stari ljudi prikazuju kao kreposni, veseli i mudri (Đurić Paunović i Stevanović, 2019, 90).
U književnim prikazima starosti, na osnovu ova dva osnovna narativa koja pominje Gulette, nalaze se dalje dihotomije: prikazi isključivanja starih iz društva, pomjeranje na margine ili, sa druge strane, uključenost i aktivno učešće; prikazi starosti kao procesa zatvaranja u kuću, u sebe/zarobljavanja ili, sa druge strane, procesa oslobađanja duha/neopterećenosti; prikazi starenja kao kolektivnog procesa, a starih ljudi kao grupe sa zajedničkim karakteristikama ili, sa druge strane prikazi starenja kao individualnog procesa, a starih ljudi kao individua, sa ličnim karakteristikama; prikazi jedinstvenog procesa starenja i tijela i duha, ili odvojenog procesa u kome tijelo stari, a duh ostaje mlad ili kako bi to sažeo sam Barns u svojoj zbirci priča o starenju Sto od limunovog drveta “Da li si mlad onoliko koliko se mladim osećaš, ili star onoliko koliko staro izgledaš?” (Barnes, 2005, 76). Uz ove dihotomije javlja se i posebno interesantno prikazivanje starih ljudi koji se izdvajaju, ne uklapaju u stereotip svojim posebnostima, a možda svojim isticanjem zapravo samo naglašavaju koliko su stereotipi snažno prisutni i ukorijenjeni u sredinu u kojoj žive.
Ovaj rad ne pokušava sagledati pristup temi starenja u cjelokupnom Barnsovom opusu, već se fokusira samo na način na koji se on bavi ženama u procesu starenja u svojim romanima i kratkim pričama, što je, kako ćemo vidjeti, tema koja se javlja tokom čitavog njegovog stvaralaštva a njegov pristup karakteriše za njega tako tipično nepostojanje obrasca već je, kao i u drugim aspektima svojeg stvaralaštva i u ovoj oblasti uvijek nov. Rezultate analize koje ovdje nudimo izložićemo hronološki, prema godinama objavljivanja djela o kojima govorimo, bez namjere da utvrdimo bilo kakav pravac u kome se Barnsov pristup ženama u starosti ili procesu starenja razvija.
Džin Serdžent (Zureći u sunce, 1986)
U romanu Zureći u sunce, objavljenom 1986. godine, protagonistkinja je Džin Serdžent koju roman prati kroz život koji se završava u budućnosti 2021. godine kada Džin puni sto godina. Teme u ovom romanu, kao i u mnogim drugima su ljubav, samoubistvo, strah od smrti, vjera u Boga, mogućnost tj. nemogućnost znanja, s tim što dominira tema hrabrosti i nedostatka hrabrosti. Ono što ovaj roman izdvaja od drugih jeste to što je život glavnog lika koji roman prati prilično neinteresantan. Džin Serdžent se u romanu, naime, ne događa gotovo ništa vrijedno velike pažnje, jer kako bilježi Merit Mosli „vrhunski važne tačke u njenom životu, po uobičajenim mjerilima jako su nevažne” (Moseley, 1997,92).
Iako njen proces starenja nije u fokusu samog romana, Barns se njime bavi u određenoj mjeri i analizira ga kroz Džin koja razmišlja o njemu:
Nikada ne stariš odjednom; nikada nemaš neko jasno sjećanje radi poređenja. Niti je to ikada, kada se osvrne na posljednjih četrdeset od svojih stotinu godina, izgledalo kao da je prvobitno, ili čak uglavnom, stvar čulne deprivacije. Stariš najprije ne u svojim očima, već u očima drugih ljudi; zatim polako, počinješ da se slažeš sa njihovim mišljenjem o tebi. Ne radi se o tome da ti ne možeš da hodaš onoliko daleko kao što si ranije hodala, već o tome da drugi ljudi to ne očekuju, pa kad oni već ne očekuju, bila bi tašta tvrdoglavost insistirati na tome. (Barnes, 2009, 139)
Takođe nam govori o tome kako Džin doživljava i analizira praktične aspekte starenja; da joj je “olakšanje što nije vezana za krevet”, da živi u svojim sjećanjima, te opisuje kako je po njenom mišljenju “podrugljivi paradoks starosti: kako sve izgleda da traje duže nego ranije, ali kako, uprkos tome, vrijeme izgleda prolazi brže.” (Barnes, 2009, 140).
Džin je vrlo realna, a ponekad čak i cinična, kada njen sin Gregori, stereotipno pristupajući starim osobama i procesu starenja, pokušava da je upozna i poveže sa drugim starim ljudima i biva razočaran što nju to ne oduševljava. Ona mu objašnjava: “Ali mene nikada nisu naročito zanimali stari ljudi… Zašto bi sada počela s tim?… Ne zanimaju me njihova stara vremena, a što se mojih tiče, držim ih za sebe. Ti možeš da se zanimaš za stare ljude kad ti budeš star.” (Barnes, 2009, 142) Ona razmišlja o smrti koja se bliži i zaključuje da:
U njenom životu nije više bilo vremena za razmišljanje o smrti; sada se samo nadala da će, kada dođe vrijeme da skupi zadnje napone snage (ako je to bio takav osjećaj iznutra), biti u stanju da se sabere na način koji će uvjeriti Gregorija da ona umire mirna i srećna…Možda je hrabrost da gledate smrti u oči bila samo dio toga; možda je lažiranje hrabrosti za one koji vas vole bila veća hrabrost, hrabrost višeg nivoa (Barnes, 2009, 191-192)
Suočena sa smrću, ne postaje sebična, već dobro svog sina Gregorija stavlja na prvo mjesto. U posljednjoj sceni u ovom romanu, ona zajedno sa sinom avionom leti prema suncu koje zalazi, što simbolično predstavlja njenu smrt. Držeći uplakanog Gregorija za ruku, brinući više za njega nego za sebe, gledajući hrabro u sunce kojem se priblližava, “Džin se, na kraju, smiješila toj post-mortem fosforescenciji”. (Barnes, 2009, 195)
Vidimo da je Barns Džin Serdžent prikazao kao ženu koja sasvim realistično sagledava svoje godine i ne uklapa se u stereotipna shvatanja starosti i procesa starenja koji analizira i sagledava trezveno i realno. U ovom romanu, on takođe kritikuje stereotipe koji se u društvu njeguju u odnosu na stare osobe i starenje. Ovo je možda jedini Barnsov prikaz starenja žene kao procesa koji nije u potpunosti priča o propadanju, već Džin na kraju, iako nesumnjivo fizički ostarjela i oslabila duhom ostaje svježa i mudra i hrabro se suočava sa smrću brinući se prije za svog sina nego za sebe.
Stefanova baka (Bodljikavo prase, 1992)
Jedna od starica koju Barns u svojim romanima opisuje je baka studenta Stefana u romanu Bodljikavo prase koji se bavi temom pada komunizma u istočnoj Evropi. Ovaj roman kritikovan je kada je objavljen kao prilično loš roman: da su likovi „jedno-dimenzionalni, tek predstavnici jedne političke ideologije“ (Hunter, 2001); da je „pomalo površan, ni dovoljno dubok ni dovoljno obuhvatan da bi mogao da odrazi to mnoštvo svjetova teme kojom se bavi“ (Stone, 1992), te „tako kratak da njegovi likovi imaju tek toliko vremena da budu predstavnici političkih stavova koji su im dodijeljeni“ (Stone, 1992). Kasnije je bolje prihvaćen i kritika je nalazila razumijevanja za Barnsov pristup i prihvatila ovaj roman kao „prvi zapadnjački pokušaj romana u dužem vremenskom periodu da se uhvati u koštac sa komunističkim iskustvom“ (Puddington, 1993), ali kada govorimo o njemu sa aspekta Barnsovog prikazivanja žena i starenja, ne možemo se oteti utisku da je Stefanova baka zaista prikazana samo kao simbol i „predstavnik političkih stavova koji su joj dodijeljeni“ (Stone, 1992).
Ona je prikazana kao simbol slijepog poštovanja prevaziđenih uvjerenja, neprihvatanja promjena i upornog odbijanja da prihvati stvarnost, što se uklapa u stereotip starih osoba koje žive u svojoj prošlosti, sadašnjost ne prihvataju i kritikuju, te joj se ne žele prilagoditi. Barns je opisuje kao ženu koja ne želi ni da prati suđenje svrgnutom diktaroru koje prati njen unuk sa prijateljima. Ona sjedi u susjednoj prostoriji „pod malom uramljenom slikom Vladimira Iljiča Lenjina u boji, za koju se niko nije usudio da joj predloži da je skine…“ (Barns, 1992, 42). Čak i ne komunicira sa mladima, jer smatra da ne mogu da se razumiju i o njima razmišlja slušajući ih „onako okupljene oko televizora, kako toroču, upadaju jedan drugom u reč, nesposobni da svoju pažnju usredsrede duže od jednog trenutka. Prepiru se kao gnezdo drozdova. A i pamet im je drozdovska.“ (Barns, 1992, 42).
Barns čitav roman završava upravo prikazom ove starice kako nepokolebljivo i tvrdoglavo stoji ispred praznog Mauzoleja Prvog vođe.
Pokisla vunena kapa bila joj je obmotana pokislim vunenim šalom. U raširenim šakama držala je male uramljene slike Vladimira Iljiča Lenjina. Po njegovom licu dobovala je kiša, ali je neuništivo lice proganjalo prolaznike. S vremena na vreme, neki bi neizlečivi pijanac ili brbljivi student sličan drozdu nešto doviknuo u pravcu starice, u pravcu slabašnog svetla koje se odbijalo od vlažnog stakla. Šta god da su vikali, ona je ostajala na svom mestu, i ćutala. (Barns, 1992, 107)
Dakle vidimo prilično jednodimenzionalno prikazivanje stare žene kao nekoga ko ne prihvata promjene, živi u nekom svom svijetu koji pripada prošlosti. To je stereotipno prikazivanje i ujedno uzimanje ove starice kao simbola starog sistema, starih ljudi, ali i generalno vjerovanja u staro i ustaljeno, a ni u kom slučaju analitično ili promišljeno prikazivanje procesa starenja i žene u njemu. Naravno, Stefanova baka u Bodljikavom prasetu ima tek sporednu ulogu i roman se ni u kom slučaju ne fokusira na nju ili njenu starost ili starenje.
Meril i Dženis („Što ti sve znaš“ – Sto od limunovog drveta, 2004)
Sa druge strane, zbirka kratkih priča Sto od limunovog drveta, objavljena 2004. godine, koja objedinjuje 11 kratkih priča objavljivanih u raznim časopisima u periodu između 1996. i 2003. godine, fokusira se upravo na starost i proces starenja. To su centralne teme u svih jedanaest priča koje prikazuju kako se, svako na svoj način, sa njima nose njihovi protagonisti. Svaka od priča odvija se na različitom mjestu i u različito vrijeme i povezuje ih samo tema starosti i starenja, koja je sadržana i u naslovu zbirke. Barns ga objašnjava u posljednjoj priči u zbirci “Tišina“ koja govori o osamdesetogodišnjem finskom kompozitoru Janu Sibelijusu koji je narator u priči koja se bavi njegovom nemogućnošću da stvara i da komunicira sa najbližima. U jednom trenutku u ovoj priči on je prikazan kako sa prijateljima objeduje u restoranu za stolom od limunovog drveta, za kojim je, kako kaže „dozvoljeno – zapravo, obavezno – razgovarati o smrti“ (Barns, 2005, 206), pokazujući nam tako da je upravo njegov strah od smrti uzrok i za nemogućnost komunikacije i za nemogućnost stvaranja.
Sto od limunovog drveta, dakle, zbirka je koja objedinjuje priče u kojima nam, kako kaže Mičiko Kukutani, naratori govore „o bolu i poniženjima procesa starenja, o greškama i kajanjima u vezi sa kojima ništa više ne mogu da preduzmu.“ (Kukutani, 2004) Ali u isto vrijeme to je i zbirka koja je, kako je sam Barns rekao, „protiv spokoja. Ona je protiv razmišljanja da se stvari smiruju kako starimo, kada se navodno filozofija ubacuje na scenu – da se tijelo, srce i seksualne želje razvijaju i stare na isti način. To nije tako, one se razvijaju sa velikim razmimoilaženjima“ (Smith, 2004, 4)
Protagonisti u kratkim pričama u ovoj zbirci uglavnom su muškarci, međutim dvije od priča fokusiraju se na žene u procesu starenja. Prva od njih je priča „Šta ti sve znaš“ koja je smještena u Americi i prikazuje dvije postarije udovice Meril i Dženis, jednu Amerikanku i jednu Britanku u razgovoru, u kome i nema prave komunikacije, kako žive svaka u svojim izmišljenim vizijama prošlosti i svojim zabludama o svojim muževima, pri čemu i jedna i druga znaju istinu, ali ne o sebi, već o onoj drugoj. Ovu je priču Mičiko Kukutani lijepo opisala kao „basnu o iluzijama koje ljudi grade oko svoje vlastite prošlosti“ (Kukutani, 2004).
Barns je ovdje njihov nedostatak komunikacije opisao prateći njihov „razgovor“ tokom doručka na koji redovno zajedno odlaze, u kome one jedna drugu ne slušaju, već samo čekaju svoj red da govore. Nijedna ne govori što zapravo misli, ali Barns prati i njihove misli. Obje u izgovorenoj komunikaciji idealizuju svoje muževe. U neizgovorenim mislima saznajemo da svaka od njih zna pravu istinu o mužu one druge (Meril zna da je Dženisin muž bio slabić i homoseksualac, a Dženis zna da je Merilin muž bio preljubnik). Iako je svaka od njih snishodljiva prema onoj drugoj i osuđuje je, ipak nijedna ne želi da povrijedi onu drugu i svoje misli i saznanja drži za sebe.
Interesantno je kako su obje prikazane kao žene pune predrasuda prema dugačijem. Meril (Amerikanka) bila je slobodoumnija, slobodnijeg duha. Ona razmišlja: “Dženis je previše govorila o starosti ili bar o starenju. To mora da je zato što je toliko sklona evropskom načinu razmišljanja.” (Barnes, 2005, 61) Opisuje je kao staromodnu, ženu koja je “uporno ostajala pri sivoj, bledozelenoj i bež boji i dopuštala da joj kosa sedi u pramenovima, što nije doprinosilo boljem utisku. Bilo je to toliko prirodno da je delovalo veštački” (Barnes, 2005, 61). Dženis je zatvorenija, opterećena pravilima, mjerom, možda čak i više podložna predrasudama. Ona osuđuje način na koji se Meril oblači i izgleda, iako to ne izgovara:
Pogledala je preko stola u Meril, koja je preko purpurne suknje nosila tamnocrveni žaket. Na reveru je imala pozlaćeni broš, veličine omanje skulpture. Njena kosa, kratko podšišana, bila je neverovatne svetložute boje, i kao da joj je bilo svejedno što ne deluje nimalo ubedljivo; umesto toga, jednostavno je podsećala na činjenicu da je nekada bila plavuša – ili bar neka vrsta plavuše. To joj je više podsetnik, nego boja za kosu, pomislila je Dženis. Eto šta nije valjalo kod Meril: ona kao da nije shvatala da u izvesnim godinama žene treba da prestanu da se pretvaraju da su ono što su nekada bile. Trebalo bi da se pokore vremenu. Neutralnost, suzdržanost, dostojanstvenost, to su sada bile poželjne osobine (Barnes, 2005, 63).
I zaključuje da to mora da ima veze sa tim da je Amerikanka.
Ipak, iako osuđuju jedna drugu, one se međusobno štite i čuvaju. Dženis štiti Meril “od svega što zna o tom njenom groznom mužu” jer joj je prijateljica, ili kako sama zaključuje saveznik, jer u starosti su nam potrebni saveznici,
ljudi koji će te ispratiti do kraja. Saveznici koji se sećaju Minhena, koji se sećaju starih filmova, onih koji ostaju najbolji iako se trudiš da zavoliš i ove nove. Saveznici koji ti pomažu da protumačiš obrazac za porez i otvaraju ti teglice sa džemom (Barnes, 2005, 67).
Kroz Meril i Dženis Barns nam prikazuje dva pristupa starenju. Dženis se, sa jedne strane, miri sa svim što starost nosi, kod nje se javlja spokoj koji Barns pominje, njeno tijelo i um i duh staraju u saglasju, a ona se ne trudi ni na koji način da sebe prikaže drugačijom nego što jeste. Sa druge strane, Meril ima duh koji ne prihvata starost, ne miri se sa tim, ne želi previše ni da misli o starenju, a to se manifestuje u živim bojama i farbanju kose, koje Dženis smatra vještačkim. Ipak njih dvije, kao predstavnice dva različita pristupa starenju, ipak su saveznice jedna drugoj u tom procesu, a naglašavajući da je starenje neminovno i da nosi iste praktične aspekte, kako god se prema njemu postavimo, Barns priču završava razgovorom o domovima za stare, gdje obje planiraju da se smjeste.
Silvija Vinstenli (“Znati francuski” – Sto od limunovog drveta, 2004)
Priča “Znati francuski” govori o protagonistkinji Silviji Vinstenli koja je već smještena u starački dom Pilčer i koja piše pisma Džulijanu Barnsu, autoru Floberovog papagaja. Kroz ta pisma saznajemo da se u životu bavila francuskim jezikom, da se nalazi u staračkom domu, da je proputovala svijet brodom, da nije “flertovala” do penzije, a da je zatim postala “neviđena koketa”. (Barnes, 2005, 144)
U svojim pismima ona na duhovit način opisuje starački dom koji naziva “Starinarnicom”, i svoje “suzatočenike” koji su “ili ludi ili gluvi”, te dodaje “na nesreću, oni koji su ludi nisu gluvi, ali ko sam ja da kažem da gluvi nisu ludi?” (Barnes, 2005, 143). Jasno je da misli da joj nije mjesto u domu, pa detaljno obrazlaže da je to njena odluka jer je praktična, da je nakon smrti rođake sa kojom je živjela, sama odlučila da dođe iako, kako kaže: “mogu da hodam i vozim i da se radujem kada mi prete sudom” (Barnes, 2005, 146). Kaže da je koristila zdrav razum u toj odluci i ističe “Ja sam ovde Predvodnica, kao NAJMLAĐA i najkompetentnija. Imam kola, umem da vozim.” (Barnes, 2005, 145)
Kroz lik Silvije, Barns kritikuje stereotipe vezane za starenje, dom opisuje kao poniženje i marginalizovanje starih osoba. Kako ona to piše: “Nimalo podsticajno ne deluje kada vidite, svaki put, isti polukrug poslušnih starih dušica koje sede u jeftinim foteljama dok na njih televizor urla poput Musolinija.” (Barnes, 2005, 147). U takvoj sredini, Silvija je prepuštena sebi i svojim mislima, nedostaje joj intelektualnih podsticaja, razmišlja kako u Starinarnici “Trošimo svoju životnu ušteđevinu kako bismo prepustili drugima da upravljaju našim životima” (Barnes, 2005, 151). Iako kroz ironiju i humor u svojim pismima tvrdi da nije klonula duhom ipak piše “ja ležim budna, posmatram kako se mesec polako kreće između borova i razmišljam o prednostima umiranja” (Barnes, 2005, 152), i popisuje razloge za umiranje i razloge za neumiranje. Njena pisma postaju sve manje lucidna i na kraju od Uprave Doma Pilčer stiže obavijest da je Silvija preminula.
Kroz lik Silvije, Barns je izrazio kritiku prema stavu društva prema starim osobama, a nju istakao kao osobu koja stari samo u tijelu, ali ne i duhom, koja je posebna i suprotna stereotipima o starosti i starenju. Nažalost, i njen je proces starenja prikazan kao proces neizbježnog propadanja.
Suzan Maklaud (Jedina priča, 2018)
Priču o ženama u starosti i procesu starenja u djelu Džulijana Barnsa završićemo prikazom Suzan Meklaud čiji je proces starenja, prikazan u potpunosti kao proces propadanja u romanu Jedina priča iz 2018. godine.
U središtu ovog romana je dirljiva priča o ljubavnoj vezi između žene od preko 40 godina i mladića od 19, koju Barns prati do njene starosti i smrti. U prvom dijelu to je priča o borbi za ljubav, borbi protiv sredine, za opstanak jedne potpuno nekonvencionalne veze. U drugom dijelu romana, to postaje priča o tome kako se stvari odvijaju nakon što se za takvu ljubav protagonisti izbore, priča o tome što se dešava nakon srećnog kraja. Priča je to o njenom alkoholizmu, ljubomori, ali i priča o starenju i demenciji i potpunom propadanju jedne žene.
Priča je ispričana iz ugla Pola, ljubavnika koji se u početku naivno i tvroglavo bori za svoju ljubav, sasvim mlad i bez životnog iskustva, zaslijepljen svojom ljubavlju prema Suzan, i najčešće nesvjestan mnogih aspekata kako njihove veze tako i njenog uticaja na ljude koji ih okružuju. Mnogo kasnije, kada je već stekao životno iskustvo, ipak ostaje slijep za Suzanine slabosti i greške, tvrdoglavo ne prihvatajući njenu odgovornost za dosta toga što im se dešavalo, a kasnije njen alkoholizam, njeno starenje i demenciju. On je svo vrijeme tu za Suzan, ne napušta je do kraja, bez obzira na sve što se dešava, iako praktične aspekte brige za nju mora prepustiti njenoj kćerki.
Roman prikazuje kako jedna razigrana ljubav koja se skriva od svijeta, ponosna na to što opstaje uprkos svemu, prerasta u Polovu brigu za ženu koja tone u alkoholizam, starost i demenciju, i koju on u jednom trenu bolnog otrežnjenja, uz veliku krivicu zbog toga, doživljava kao “pijanu staricu”:
I tako se odvezeš u Voterlu, pronađeš kancelariju željezničke policije i ona je tu, sedi uspravno, vedrog pogleda, čeka da je pokupiš, sigurna da ćeš to i da uradiš. Dva policajca su ljubazna i zabrinuta. Nesumnjivo su već navikli da pomažu pijanim staricama koje pronađu kako hrču u praznim vagonima. Nije da je ona stara, samo što kada je pijana, odjednom je doživljavaš kao pijanu staricu. (Barns, 2018, 147)
Pol se bori sa njenim alkoholizmom, smješta je u bolnicu i ponovo se suočava sa osudom sredine:
Misliš da će ti srce prepući ovde, sada, odmah. Sledećeg dana je ponovo na lekovima. S tobom priča žena koja leži u krevetu pored njenog i pita šta nije u redu s tvojom bakom. Toliko si umoran od svega da kažeš. “Ona je alkoholičarka.” Žena se okreće na drugu stranu gotovo prezrivo. Znaš tačno šta misli. Zašto su jednoj pijanici dali prazan bolnički krevet? Štaviše ženi pijanici? (Barns, 2018, 156).
On shvata da Suzan zapravo sama sebe želi da uništi i polako odustaje od napora da je u tome spriječi. Razmišlja kako
gotovo a da nisi ni primetio, započinje ono što je nadomak poslednje faze. Možda još očajnički želiš da je spaseš, ali na nekom nivou instinkta ili ponosa ili samo-zaštite, njena posvećenot piću te sada pogađa oštrije i ličnije; kao odbacivanje tebe, tvoje pomoći, tvoje ljubavi… i zatičeš sebe kako izgovaraš – ne naglas naravno, jer ti je teško da budeš preterano okrutan, naročito prema njoj – “Hajde, onda, uništi se, ako tako želiš”. I šokiran si kada otrkiješ da tako i misliš… Ali ono što ne uviđaš jeste… iako ne može da te čuje, ona bi se složila (Barns, 2018,159)
Ali Pol nikada ne prestaje da se brine o njoj. Rjeđe govori o njenom starenju nego o alkoholizmu, ne želeći sebi da prizna da ona ne propada samo od alkohola. Njeno starenje praćeno je tonjenjem u demenciju, sve dok na kraju brigu o njoj ne preuzima kćerka, koja je prinuđena da je smjesti u instituciju za duševno oboljele. Pol je nikada u potpunosti ne napušta, posjećuje je kako bi se od nje oprostio pred smrt i nalazi je potpuno odsutnu duhom i nesvjesnu njegovog prisustva. Za njega je to oproštaj, ali i prilika da konačno prestane sebe da krivi za sve što se među njima i sa njom desilo. On odlazi jer ga zove ostatak života “takav kakav je, i kakav će nastaviti da bude” (Barns, 2018, 222), a ona ostaje sama, dementna, uništena i stara, predstavljajući tako možda najmračniji prikaz starenja u Barnsovom opusu.
Zaključak
Kako smo već naglasili, starenje i proces starenja predstavljaju jednu od značajnih tema u stvaralaštvu Džulijana Barnsa, kojoj posvećuje i čitave romane i zbirke svojih kratkih priča. Žene u starosti i procesu strenja prisutne su u značajnom broju njegovih djela. U građenju njihovih likova Barns se ne ponavlja, već svakoj pristupa na drugačiji način. Džin Serdžent, prva starica o kojoj piše, iako ima neinteresantan život, ipak ostaje mlada duhom do samog kraja kada u finalu romana odleće ka suncu. Stefanovu baku prikazuje kao simbol političkih stavova i grupe u društvu, na ulazeći u njene individualne osobine i ne razmatrajući njen proces starenja. Meril i Dženis na neki način simboli su dva pristupa procesu starenja – mirenja i prihvatanja sa jedne i otpora i zadržavanja mladog duha sa druge. Slična Džin Serdžent, Silvija Vinstenli svoju starost ne prihvata, već se, iako u domu za stare, opire i svojim vrcavim duhom pokazuje da je još mlada. A od svih njih je sasvim drugačija Suzan Maklaud koja, opterećena lošim brakom i krivicom zbog veze sa preko dvadeset godina mlađim čovjekom, tone u alkoholizam i propada u demenciju i starost koja je upravo zbog njenog mladog ljubavnika još naglašenija.
Iako tako međusobno različite, sve ove žene, osim možda u određenoj mjeri Džin Seržent, i prikazi njihovog starenja uklapaju se u priče o propadanju o kojima kao dominantnima u zapadnim kulturama govori Margaret Morganroth Gullette, gdje je “starenje jednako što i propadanje, što je poražavajuća formula” (Gullette, 2004, 7).
Dakle, uprkos tome što temi starenja pristupa iz više uglova, što je nov i netradicionalan, Barns se, nažalost, nije otisnuo u traganje za nekim drugim narativom o starenju kako predlaže M. M. Gulette (Gulette, 2004, 13), već je u prikazivanju žena u procesu starenja u svom djelu zadržao pristup dominantan u zapadnoj kulturi – narativ propadanja. Svakako je stvorio upečatljive likove, a njegovi osebujni prikazi starosti i procesa starenja značajan su doprinos obrađivanju ovih tema u književnosti.
Literatura:
Barnes, Julian. Staring at the Sun. London: Vintage Books, 2009.
Barns, Džulijan. Bodljikavo prase. Novi Sad: Nezavisni, 1992.
Barns, Džulijan. Sto od limunovog drveta. Beograd: Geopoetika, 2005.
Barns, Džulijan. Jedina priča. Beograd: Geopoetika, 2018.
Đurić Paunović, Ivana i Stevanović, Kristina. “Narativi o starosti u vremenu tranzicije” in Zbornik radova Filozofskog Fakulteta u Prištini. Vol. 49, br. 2. Str. 87-102. 2019
Gulette, Margaret Morganroth. Aged by Culture. Chicago: Chicago University Press, 2004.
Hunter, Jeffrey W Ed. “Barnes, Julian – Introduction.” in Contemporary Literary Criticism, Vol. 142. Gale
Cengage, 2001. eNotes.com. <http://www.enotes.com/contemporary-literary-criticism/barnes-julian
Kukutani, Michiko. “A Writer Who Uses Death as his Protagonist” in The New York Times. 2004. https://www.nytimes.com/2004/06/22/books/books-of-the-times-a-writer-who-uses-death-as-his-protagonist.html
Moseley, Merritt. Understanding Julian Barnes. Columbia: University of South Carolina Press, 1997
Puddington, Arch. “After the Fall” in Commentary. 1993. https://www.commentary.org/articles/arch-puddington-2/the-porcupine-byjulian-barnes/
Smith, Aidan. (2004), “Reflections on This Mortal Coil” in Scotland on Sunday, 813, Arts & Books. 2004
Stone, Robert. “The Cold Peace” in The New York Times on the Web. 1997. http://www.nytimes.com/books/01/02/25/specials/barnes-porcupine.html
