(odlomak)
- jul
Nije mi se dalo čekati kasniji sat. Propuštati najbolji dio dana, čvareći se u podgoričkom saču. Tako je to kad si sam sebi vozač: teško je odoljeti putničkom nestrpljenju. Nema inhibitora. Javio sam nadređenome da sam bolestan – više puta testirano „vađenje“ – a potom sjeo u kola i poput utvare se iskrao iz grada.
U tunelu Ivica mi obavezno proradi adrenalin. Doživljavam ga kao prelazak iz običnog svijeta u neki viši (i bukvalno viši) – durmitorski. Na izlasku me opali svjetlost i već idućeg trenutka utonem u poredak spektakularnog pejzaža. S desne strane smjenjuju se zelena uzvišenja istačkana drvećem, s lijeve postepeno izranja masiv Durmitora. Tad otvorim prozore i puštam planinski vazduh da mi nadire u pluća. Suvozaču bih vjerovatno ličio na svježe spašenog davljenika. Ništa čudno, s 38 na 25 stepeni u manje od dva sata.
Da se adaptiram na skok od 1.400 metara, držim se oprobanog recepta. Pošto obavim poslove kakve nalaže dolazak nakon dužeg vremena, zbrišem solidnu dozu eurokrema i uhvatim krug oko Vražjeg jezera. Onda budem na miru i sa sobom i sa planinom koja ovdje sve određuje: klimu, apetit, san, raspoloženje, libido i koješta drugo od vitalnih rabota.
Popodne neočekivano stiže poziv na roštilj. Draško je već nekoliko dana u porodičnoj kući nadomak kanjona Tare, a s njim je i kvalitetna škvadra. Ne gubim vrijeme. Grabim šumskim putem sve dok ne izbijem na čistinu odakle puca pogled na vijenac durmitorskih vrhova – sve od Šljemena do Štuoca. Draškovo imanje mu dođe poput nekog ekskluzivnog platoa. Vatra je raspaljena, ljudstvo raspričano, odnekud svirucka bluz. Uskoro postaje dinamičnije. Neko prati ritam muzike, neko frizbija – koliko dopušta pripita motorika. A neko se dodatno fermentiše uz koji dim.
Ja sjedim pod javorom s kriglom tamnog piva i posmatram planinu. Katkad se o mene očeše čudnovata mješanka po imenu Bura. Postaje hladno, ali griju me alkohol i roštiljska vatra koja je u međuvremenu doživjela prenamjenu, postavši neka vrsta seoskog diskobola. Oko nje teturaju sjenke. U daljini omeđenoj nazubljenim horizontom Sunce polako dovršava put. Još malo pa će skončati iza Crvene grede.
- jul
Na Durmitor dolazim otkad znam za sebe. Tačnije, i prije toga – još od ljeta 1990. i mog prvog rođendana. Kad se sve sabere, ovdje mi se tokom 34 ljetovanja nakupilo nekoliko godina života.
O ovome razmišljam dok prolazim kraj razrovanog placa u centru Žabljaka. Iza ograde se nazire rupčaga puna mašina, iz koje će uskoro niknuti vila s apartmanima. Do prije dvije godine mjesto nje je stajala drvena dvospratnica s narandžastim limenim krovom. Podigli su je moj prađed Milovan i prababa Tonka 1945, nakon što su im prethodni dom spalili nacisti. Vjerno je opsluživala potrebe pet generacija, od onih stambenih, pa do povremenih, sezonskih. Nakon osam decenija, prispjela je bila ili za temeljitu rekonstrukciju (prije će biti restauraciju) ili rušenje koje bi slijedila novogradnja u našem aranžmanu. Kako nijesmo imali para za takve akrobacije, odlučili smo se na najlakše rješenje: prodaju ruskom biznismenu kome je odavno zapala za oko, isključivo zbog lokacije. Kuću je sravnio sa zemljom čim nam je vidio leđa. Ipak, potrajalo je to. S nekakvim jetkim ponosom dočekao sam glasove komšija o njenom držanju u tim sudnjim časovima. Kažu da su se radnici pošteno namučili dok su doakali zidovima od debala, decenijama ojačavanim novim slojevima smrčevine.
„Prodajte je slobodno, samo bih isto voljela da ostanete na Durmitoru“, glasio je diskretni amanet babe Olivere, par godina pred smrt. A amanet ko amanet: neugodan spoj molbe i naređenja, kako primjećuje Lalić.
I ostali smo, kupivši dvije kuće malo dalje od varoši. Jedna je majkina, druga tetkina. Ova naša nema ni pedeset kvadrata, ali tako je fino upakovana da se čini kako smo oduvijek tu. Zebnje su se pokazale neosnovanim. Prolazeći danas pokraj nepostojeće kuće, nijesam osjetio ama baš ništa. Možda jedino olakšanje što smo se makli iz središta građevinske agresije. Kuća je ipak nešto neživo, s njom ne umire ništa. Uspomene rastu iz živog tla – u nama su, na sigurnom. Otišli smo, ujedno ostajući tu gdje pripadamo, baš kako je baba priželjkivala.
- jul
Jutros sam bio skroz bezveze. Grlo, nos, temperatura. Još gore mi je bilo pri pomisli da u takvom stanju moram nazad za Podgoricu. Istuširao sam se i popio nešto što mi se našlo pri ruci, bez nekog učinka. Nemam pojma šta i kako fasovah na ovako bogovskoj ariji.
Onda je sinula prva pomoć tamo gdje sam je najmanje očekivao. Anđela javlja da je preteklo nešto trave od roštilja. I da će mi baš ona, vjerovao ili ne, leći kao prijeki lijek.
I stvarno – poslije nekoliko dimova došao sam sebi. Barem da oposlim što imam i odvezem zahtjevnu turu kako treba.
Usput sam odlučio da obiđem porodičnu grobnicu Durkovića. Stilizovani spomenik sa petokrakom i sedam imena od kojih svako uvlači u vrtložnu životnu priču. Milivoje je stradao u zasjedi četnika; presudio sebi, da im ne padne šaka. Njegova ćerka Mara borila se na strani partizana, a kasnije je svoju ratnu epopeju evocirala statirajući u filmu snimanom na ovim prostorima. Kraj imena Milovana i Tonke stoji isti datum, što ljude navodi na zabunu. Na prvu pomisle da su stradali u nekoj nesreći. A desilo se nešto što prepričavaju i današnje generacije Durmitoraca. Prađed je dugo bolovao, prababa danonoćno servisirala sve njegove potrebe. Na dan kad je umro, smogla je snage da ga sahrani, i nedugo zatim – par sati nakon supruga – i sama izdahnula, kao da se to podrazumijevalo nakon tako dugog i čvrstog zajedništva. Neki se nijesu ni dohvatili kuće, a morali su iznebuha nazad, na isto grobno mjesto. Tu je mnogo prije njih i njihov najstariji sin, Radosav. Poginuo u traljavo organizovanom napadu na okupirana Pljevlja. Na kraju, njegov brat Dragutin – moj đed, i baba Olivera. Naša žilava Lela. Nadživjela ga je tačno tri decenije. Đedu je život skratio Goli otok, na koji je ni kriv ni dužan dospio s nepunih 20 godina. Tamošnje muke zapamtio je za čitav život, dotle da je o njima decenijama ćutao kao zaliven, u nekom programiranom strahu. Jedino je jednom prilikom, kad su majka i tetka bile naročito znatiželjne, poklekao na prevaru.
„Pa dobro, tata, je li barem bilo kao u Isakovićevom ‘Trenu 2’?“
„Mnogo gore“, izustio je mimo volje.
Omamljenost čili i postajem svjestan žestine kojom mi sunce prži tjeme. Trebalo bi brzo da krenem, prije novog naleta temperature. Nedjelja je. Miruje sve što mi naseljava vidno polje – planina, dolina s razbacanim kućama, hladno ustrojeni spomenici. Groblje se oglašava podnevnim pojem zrikavaca.
- jul
Iskulirao sam posao. Muka mi po ovoj elementarnoj nepogodi igdje da mrdam, pogotovu dok sam još rovit. Ovaj put ne lažem – pod opsadom smo gadne sezonske viruščine – ali isto se ne bih patio s formalnim dopisima. Šaljem par riječi viberom i to je sve. Sreća pa radim s dvije divne žene: Ljilja i Olga su mi pouzdani bekap, kod njih uvijek nailazim na majčinsku protekciju. Čak i više od toga – jer sam pošteđen zaslužene kritike.
Naravno, ne ostajem dužan. Pokrivam i ja njih kad god zatreba.
Ipak sam mrdnuo zbog sjednice Savjeta kinoteke. Prošlu sam propustio zbog nekog prošlog virusa, pa mi je bilo glupo da ponovo izostanem, pogotovu jer će biti i novi direktor. Želim da lično ispitam ulazimo li u kakvu berićetniju fazu.
Čovjek djeluje skroz okej. Iz branše je, mlad, ne podsjeća na Alisu u zemlji čuda poput prethodnika. Pričamo o stvarima koje treba poboljšati. Pratim mu gestikulaciju. Nastupa s puno energije, obraćajući nam se naizmjenično, s podjednakom pažnjom. Želi nas uvjeriti da mu je stalo. I uspijeva mu. Ne mlati praznu slamu, već argumentovano obrazlaže planove za naredni period. Nema što, vjerujem mu. Barem dok umjesto najava ne progovore rezultati. Smatram to normalnim u većini slučajeva kad se kreće iznova. Nadam se samo da će odoljeti onom tako čestom sindromu gospodara, koji sluđuje naše pretjerano uzletjele „kadroviće“.
Ima ih koliko oćeš, mnogi pokušavaju ostvariti svoj tiranski potencijal koliki god teren da im je na raspolaganju. Tiranin u porodici, u emocionalnoj, prijateljskoj vezi. U firmi, na farmi.
Jedan takav, uzor brojnima, trenutno pravi haos na najvećoj sceni. U posljednjim napadima njegove kamarile poginulo je nekoliko desetina ukrajinskih civila. Gađana je čak i dječja bolnica u Kijevu. Gledam snimke majki i medicinskih radnika kako u panici spašavaju teško oboljelu djecu. Kao da bolest nije dovoljna. Nešto se u meni odranja od prizora tih sićušnih, ispijenih lica na ogoljenim glavama, skamenjenih višestrukim bolom.
- jul
„Odrasla sam sa ‘mi’ – u vrtiću, u školi, u pionirskoj i omladinskoj organizaciji, na poslu. Odrasla sam slušajući govore koji su započinjali s ‘Drugovi, mi moramo…’ i morali smo, jer nismo ni postojali u drugom gramatičkom obliku – recimo, u prvom licu jednine… Poslije je došao rat, kao posljedica istoga gramatičkog oblika, toga ‘mi’, te goleme, milijunske mase ljudi koja se njihala poput jednog tijela, odgovarajući zovu svojih lidera. Pojedinci koji su bili protiv rata, koji su vidjeli što se sprema, nisu imali kud. Ti pojedinci nisu imali načina da izraze svoj protest, ili čak samo različito mišljenje, ili naprosto svoj strah. Jedino što su mogli bilo je napustiti zemlju. Neki koji su u trenutku masovne nacionalističke histerije počeli upotrebljavati ‘ja’ umjesto ‘mi’ morali su otići. Ta fatalna razlika u upotrebi gramatike odvojila ih je od njihovih sunarodnjaka. I kao i u doba socijalizma, njihov je individualizam bio primjerno kažnjen…“
Premijerno čitam „U kavani Europa“. Čitam i nesvjesno klimam glavom, pošto sjajna Slavenka Drakulić poentira bez napora, kao neko ko je obilje ličnog iskustva zauzdao sažetim, a rječitim jezikom, izvlačeći suštinu.
Usuđujem se da priložim samo jedan amandman citiranom pasusu. Iz današnje tačke gledišta nije zgoreg ukazati na različite učinke te dvije vrste kolektivizovanja. U nedostatku volje ili znanja ili mogućnosti (ili svega toga zajedno), socijalističko „mi“, nakaradno u mnogim aspektima, razvijalo se upravo kao kontrateža onom nacionalističkom. Dokazano opasnijem. Onom koje po prirodi stvari – barem kad je ovdašnja praksa u pitanju – oduvijek naginje zlu mnogo većih razmjera.
- jul
Mogu reći da sam se prilično oporavio i odmah me hvata neka poletnost. Nakon posla odlazim kod oca da mu pomognem oko drva. Iscijepana su, osušena i treba ih unijeti u garažu. Obično uzme 5-6 metara (usred ljeta, kad su jeftinija), zavisno od toga kakva je bila zima. Pošto je ove godine gotovo i nije bilo, znači da je ostalo zaliha od prošle; samim tim, računam i da je za jedan kubik manje posla.
Tamo me je sačekala još manja gomila. Pa naravno, standardna Blagojeva nestrpljivost. Nije mogao sjediti skrštenih ruku pored svih tih neubačenih cjepanica. To me ovog puta raduje, iako ću pred njim glumiti uvrijeđenost – pokazatelj je to njegove dobre forme, nakon perioda tokom kog se često žalio. Ne na neku konkretnu boljku, nego, eto, na pritisak svih tih nagomilanih godina. Baš ovih dana puni 81.
I kao kod Slavenke, u jeziku se ocrtava sve. Što je logično kod bivšeg profesora književnosti.
„Znaš li ti, jadan ne bio, koje su meni godine?“, govorio je često u posljednje vrijeme, kad god bih ga tjerao na fizičku aktivnost.
Razmišljao sam otkud mu takva konstrukcija. Onda sam nedavno ukapirao. Ako bi govorio „znaš li koliko imam godina“, to bi zvučalo kao da ih posjeduje i kontroliše. A kad izgovori „koje su meni godine“, skroz je obrnuto – one njega drže u šaci. Pritom obavezno doda adekvatni patnički tonalitet, pa momentalno zamišljam kako je na udaru nekog ogromnog, mlađima teško opisivog tereta. I odustanem, što bih drugo.
Navukao sam rukavice i za uru dovršio posao. Okrećem se naslaganoj gomili: djeluje živo, samo što se ne pokrene. Sad će garaža dugo odzvanjati od hiljada nezasitih sipaca.
Na kraju, kao u nekom ceremonijalu, pristupa otac sa drvenom statuom tetrijeba i svečano je polaže na ulaz u garažu. Posmatram ga upitno, sa strane.
„Da ne ulaze mačke. Oće da mi zapišavaju drva. Zajeban tetrijeb, a?“
- jul
Težinu nekih stvari najbolje mi dočara poezija. Poetski jezik po svojoj naravi mora da apstrahuje. Fokusira se na najvažnije, a pritom cilja direktno u emocionalno jezgro. Drugi pristupi, u poređenju s njim, često djeluju pasivno, isuviše defanzivno. Okolišaju i razvodnjavaju mogućnost poistovjećivanja. Sportski rečeno, poezija se služi beskompromisnom ofanzivnom taktikom. Stoga i lako osvaja.
Sjetim se Zagajevskog, njegove kratke pjesme iz zbirke „Putovati u Lavov“. U svega nekoliko stihova uspio je dočarati fatalnu geopolitičku poziciju Poljske, stiješnjene između dvije alave imperije, što ju je koštalo kroz istoriju. Sjetim se i bitnika Pitera Orlovskog. Njegova pjesma o Indijki oboljeloj od gube kreira tako jake slike da ih nikad ne zaboravite. I o toj groznoj bolesti ne morate ništa više da znate.
Danas je Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i refleksno, kao i svakog 11. jula, prisjećam se Farukove pjesme „Šetnja Srebrenicom“.
„Kad sam bio u Srebrenici prvi put
Probijajući se kroz zrak zbog jeze poput želatine gust
Hodao sam gradom što se preselio pod zemlju
U njemu je bilo više pasa lutalica nego ljudi na ulici
Sve što bih vidio pretvaralo se u nešto drugo
Kuća ovdje nije kuća kao bilo gdje
Njen rentijer je smrt
Flora mi je bila strana, iako svugdje prvo prepoznam biljke
Ali sve što sam vidio upućivalo me na to da sam ovdje nekad davno već bio
Toliko su se fotografije i televizijske slike upisale u memoriju
Sila teže usporava korake i jezik
Svaki posjet ovom gradu ravan je hodočašću, pogotovo prvi put, tad si zatravljen i nijem
Na povratku u Sarajevo morao sam sebi pustiti krv
Puls noći da zaigra tijelom i oslobodi bol
Nesrazmjer između fizičke snage i gorčine ljudskoga poraza, to sam tek tu shvatio.“
- jul
Današnji dan projurio je samo kako bi što prije stiglo veče. Osvrćući se desetak sati unazad, vidim ubrzano proticanje ničega. Niže se presipanje iz šupljeg u prazno po izluđujućem žaropeku, kao da držim prst na pregrijanom forward dugmetu čekajući ono što je na samom kraju, što jedino vrijedi.
A vrijedi i te kako ta noćna vožnja ka sjeveru. To lagano prodiranje kroz nanose mraka, dok s osjećanjem trijumfa pratim kako temperatura pada što se više uspinjem. Neću vidjeti bogzna šta, ali to mi ovog puta prija. Tek nekoliko obaveznih orijentira – blijedu mrlju Ostroga što lebdi usred tame, žmirkanje usnulih sela, svjetlucavi svod nad Jezerskom površi. Spuštam prozore i potpuno se prepuštam durmitorskoj noći. Pod takvim sam naletom uzbuđenja, da mi vjerovatno ne bi smetao neki zalutali netopir na mjestu suvozača.
Prije spavanja sjedim pred kućom i ispijam viski. Gledam prema kanjonu, iza čijih se litica pomalja mjesec. Otuda klizi tiha studen, poput vjetra u začetku. Komotno bih mogao obući trenerku, možda i jaknu, ali nije fora. Želim da mi bude zima. Što prije da istisnem vrelinu koje sam se svojski nauzeo proteklih nekoliko dana.
Za mnom je opet nakratko ostao pasji podgorički život. I po stoti put dolazim do istog zaključka: sasvim lagodno bih mogao živjeti ovdje, makar polovinu godine, od maja do oktobra. Samo da sam malo manji konformista.
- jul
Danas je Dan državnosti. Iz dva navrata se sudbinski vezao za Crnu Goru taj znameniti datum: prvo je 13. jula 1878. na Berlinskom kongresu priznata za nezavisnu državu, a 13. jula 1941. na njenoj je teritoriji buknuo najveći antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi.
Nad današnjom Crnom Gorom visi teško pitanje: je li to odista nasljeđe naših tromih, ideološki pogubljenih generacija? Ne izostavljam se iz ove razrokosti; štoviše, od sebe polazim. Teško mi je u potpunosti pojmiti tako grandiozne kolektivne akcije. Ostaje van moga domašaja neki bitan element, nešto što bi me dublje i djelatnije vezivalo za preživjelu simboliku slavne prošlosti. Na kraju mi i nije toliko strano to sveprisutno komunističko megalomanstvo. Volim ga pomalo iz inata. Osjećam da u smutnom vremenu dobija na važnosti. I samome mi budu naporne nimalo štedljive počasti znanim i neznanim podvizima i podvižnicima, ali potom shvatim da je to neka vrsta posmrtne borbe. Protiv lupeškog prekrajanja istorije nekad se rječitije bore spomenici, nego li živi ljudi.
Jedan takav dominira nad varoškim konturama. Brački kamen daje piramidalnoj građevini auru neumitne ispravnosti. Unutra su na zidovima ugravirana imena oko dvije i po hiljade poginulih Durmitorki i Durmitoraca. Kao mali sam volio da nabijem glavu među rešetke na ulazu; udisao bih memlu i čekao da mi oči savladaju polumrak. I uvijek sam osjećao strahopoštovanje kad se ukaže centralni bareljef. Krupni muškarac drži vatreni govor, okružen saborcima. U toj prenesenoj emociji, koju i danas osjetim istom jačinom, možda leži klica pravilnog razumijevanja onoga što po sili istine moram uvažavati. Uprkos tome što ga nijesam doživio.
Ali počast zahtijeva i nešto više od ličnog doživljaja. Potreban je ritual, podražavanje jedinstva koje je nekad porađalo velika djela.
Radimo s onim čime raspolažemo: tradicionalno roštiljamo kod Milatovića/Žugića, prepričavamo viteške storije, zapjevamo koju patriotsku. Spoj starijih i mlađih – međusobno se korigujemo i dopunjavamo.
Na kraju gozbe nas uhvati pljusak. Evakuišemo se kao pred kakvom neprijateljskom najezdom. U kući se proslava nastavlja. Mokri smo, ne i pokisli.
