Apstrakt: Ovim radom opisuju se predstave egzila, izmještenosti i protoka vremena u poeziji Ivančice Đerić, s posebnim naglaskom na pjesničke knjige Zombi-kombi jezdi regionom i Tamo na nebu jedu svoj kupus. Polazeći od teorijskog okvira liminalnosti, rad ispituje kako se iskustvo dvostrukog egzila – geografskog i tekstualnog – reflektuje na percepciju identiteta ženskog pjesničkog subjekta u srednjim godinama. Posebna pažnja posvećena je motivima biološkog starenja, tjelesnosti i duhovnosti, kao i njihovim društvenim implikacijama u pretežno patrijarhalnim kontekstima. Analizom ključnih stihovnih sintagmi i poruka, kao i uvidom u značaj nezavidnih životnih okolnosti na poetiku ove kanadsko-balkanske i transnacionalne pjesnikinje, nastoji se pokazati da liminalni prostor egzila nije zona gubitka i nepripadanja, već produktivno mjesto identitetske transformacije i duhovne nadgradnje. Osim što se dotiče psihofizičkog starenja (ženskog) tijela, pojam protoka vremena označava i starenje i propadanje prostora, zajednica i kulturnih obrazaca, pri čemu se individualno iskustvo neprestano prepliće s kolektivnim i transgeneracijskim pamćenjem. Dolazi se do zaključka da novija poezija Ivančice Đerić artikuliše snažan, pobunjenički, ali i afirmativan odgovor na iskustvo izmještenosti i starenja, gradeći “treću geografiju” u kojoj liminalnost postaje trajno stanje postojanja, a ne prolazna faza. Oganj koji gori „u snijegu“ simbolizuje strategiju ritualnog ocjelovljenja ženskog subjekta, zasnovanu na hrabrosti, kontinuitetu s matrilinijskim nasljeđem i etičkoj obavezi očuvanja ženskog iskustva kroz poetski čin.
Ključne riječi: Ivančica Đerić, egzil, liminalnost, protok vremena, starenje tijela, ženski identitet, savremena poezija, transnacionalni prostor.
Književna ostvarenja Ivančice Đerić (r. 1969), autorke odrasle u Bosni i Hercegovini, a s trajnim prebivalištem u Torontu, decenijama plijene pažnju čitalačke publike na prostorima bivše Jugoslavije. Njeni romani Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013) osvojili su značajne regionalne nagrade i priznanja, a njene pjesničke knjige Otvorenost (1991), Sa moga prozora, odličan je moj život (2009), Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021) i Zombi-kombi jezdi regionom (2024) sadrže raskošnu i jedinstvenu poeziju, koja na podjednako uspješan način razotkriva, analizira i sažima izazovne teme balkanskog lokusa i mentaliteta. Te teme, kako naglašava Vladislava Gordić Petković u svom osvrtu na zbirku Tamo na nebu jedu svoj kupus, ponajprije su „strahovi i krize koji se vezuju za burnu istoriju na prostoru nekadašnje Jugoslavije”, a onda i „interakcija te iste istorije i fluidnog identiteta junakinje koja živi daleko od onog što je nekad bilo domovina” (Nova.rs, 2021). Pišući o autorkinom romanu Nesreća i stvarne potrebe, Gordić Petković zapaža snažan poriv aktera romana, egzilanata kojih se odrekla njihova zemlja porijekla, „da bez simbola i šifri, odrešito i otvoreno, pa čak i surovo, progovore o osećanjima prema Jugoslaviji” (2018: 250). Na sličnim osnovama, uz primjesu postjugoslovenskih tema i iskustava emigracije, nastale su i ostale prozne i poetske knjige Ivančice Đerić, tako da se za njen dosadašnji opus može reći da u velikom zamahu ili bar fragmentarno „dramatizuje pokušaj rekonstrukcije sopstvene biografije u mirnoj, idiličnoj Kanadi, daleko od domovine i njene istorije, pune patnje i apsurda” (Ibid., 253–254).
Kako bi se pobliže istražilo stvaralaštvo Ivančice Đerić, koje je s punim pravom steklo dosljednu čitalačku pažnju, potrebni su češći osvrti na poruke i realizacije „fluidnog identiteta” u djelima koja ova autorka godinama predano stvara u emigraciji. Razumijevanje tog identiteta, kojeg u slučaju emigrantske pozicije autorke možemo nazvati i međuprostornim, liminalnim i hibridnim identitetom, obećava potpuniji uvid u vremensko-prostorne relacije ličnog i kolektivnog balkansko-kanadskog iskustva. Liminalna pozicija iz koje progovaraju egzilanti, marginalci, manjine i oni koji „nastaju” na intersekciji dvaju kultura (Bhabha, 1990: 300) mjesto je iz kojeg se pojavljuje i nadgrađuje pjesnikinjin glas. U cilju djelimičnog rasvjetljavanja liminalnog kao važne odrednice autorkinog stvaralaštva, na osnovu koje pjesnički subjekat postaje hroničarka sjećanja svjesna protoka vremena i evolucije svojih identiteta u različitim geografskim kontekstima, u ovom radu pažnja će se posvetiti njenoj novijoj poeziji. Čitanjem pjesama iz knjiga Zombi-kombi jezdi regionom i Tamo na nebu jedu svoj kupus nastoji se ukazati na kontekstualno propitivanje egzila i izmještenosti pjesničkog subjekta. Zajedno s motivima protoka vremena, prolaznosti, i starenja (ženskog) tijela u liminalnom prostoru egzila, analiziraće se da li i na koje načine izmještenost utiče na naratorkinu percepciju sebe kao sredovječne žene fluidnog identiteta, i u kojoj mjeri stihovne poruke i sintagme poput „sada je vrijeme za ustajanje”, „oganj u snijegu” i „tmina puna zlata” definišu njen identitet u oba prostora. Ukratko, namjera ovoga rada je da se istraže društveni položaj, izdomljenost, tjelesnost i duhovnost ženskog pjesničkog subjekta čija iskustva prevazilaze jedno vrijeme i jednu geografiju.
Najnovija pjesnička knjiga Ivančice Đerić Zombi-kombi jezdi regionom vrlo brzo oduševila je i okupila regionalne ljubitelje autorkinog autentičnog izraza. Sa korica ove knjige intrigantnog naslova saznajemo da je Ivančica Đerić pjesnikinja „najopustošenijeg našeg svijeta” iako boravi u tuđini, da je taj svijet „opor i sumoran, pun nepravde i paradoksa, otuđenosti i sramote”, svijet apsurda i apokalipse, u kojem autorka hrabro izražava svoje stavove kroz savremene sadržaje i starinske rime.[1] Ono što je uslovilo prepoznavanje originalnosti ove poezije, koja je pisana u Kanadi sa izraženom podlogom balkanskog mentaliteta na balkanskim jezicima, su dosljednost i autentičnost autorkinog iskustva egzila, iz kojih nastaju oštre pjesme o kontinuiranoj izmještenosti žene iz prostora primarnih i usvojenih identiteta. Činjenica je da su i raniji stihovi ove autorke koja „svoju poeziju piše s kraja svijeta… i s kraja vremena” (Jergović, 2009) uzburkivali javnost svojim znalačkim prepletima kulturoloških obilježja kanadskog prostora i napuštenog balkanskog zavičaja, nepokolebljivo kritikujući, na pjesnikinji svojstven sinhroni i dijahroni način, kako tuđinu, tako i predjele porijekla. Ali u novijim pjesmama Đerić nam daje još naglašeniji presjek matrilinearnosti ženskog identiteta u dvostrukom egzilu, geografskom i tekstualnom, čime već od uvodne pjesme „Žene srednjih godina, ne zna ih ni rodbina” (Đerić, 2024: 7) otvara teme liminalnih (međuprostornih i prelaznih) identiteta, protoka vremena, i biološkog starenja izmještene jedinke u za to nepovoljnom društvenom okruženju, čineći to u jednom bolno iskrenom, pobunjeničkom i, naposljetku, afirmativnom i oslobađajućem maniru.
Ivančici Đerić majka je preminula kada joj je bilo 13 godina. Oca je izgubila samo jedanaest godina kasnije, tokom ratnih devedesetih. Prostore bivše Jugoslavije napustila je kao mlada djevojka, а u Kanadu je stigla sa dvadeset dolara u džepu (Đerić, 2019). Boreći se isprva za puko preživljavanje, nije ni slutila da će njen transatlantski glas, u stilu glasa iz Ginsbergovog Kadiša, odlučno i vjerodostojno predstavljati jednu izgubljenu, napuštenu i duboko poraženu generaciju, čiji je svijet još „rasutiji, zemljopisno manji, ali i neuporedivo raznovrsniji” od Ginsbergovog (Jergović, 2009). Iz poezije Ivančice Đerić očigledno je da uloga pjesnikinje kao jedne od glasnogovornika generacije unazađene ratnim okolnostima nije iskonstruisana i nametnuta društvenim pritiscima i oportunizmom. Njen izraz spontano i nepatvoreno govori o generaciji kojoj su ratni sukobi i kriza identiteta unesrećili život i uništili mladost. Đerić toj generaciji pripada intimno i istorijski, smatrajući da ona „ne bi birala današnje stanje stvari” (Net Kultura) i da „sigurno ne bi odabrala rat”, kao ni „današnju religiju čistunstva krvnih zrnaca, niti hobi ksenofobnog maltretiranja slabijih” (E-Novine). Svjesna ustrajne dinamike društvenih odnosa u kojoj koristoljublje i vlastoljublje diktatora opstaje pod krinkom očuvanja nacionalnih identiteta, pjesnikinja asertivno piše protiv i u inat „diktatorskih kaprica i fekalija tih kaprica” (Net Knjižara). Ona to čini s potrebnom dozom prostorno-vremenskog otklona, u transatlantskom međuprostoru, pokušavajući da predstavnicima svoje generacije, ali i ostalim čitaocima, putem vlastitih svjedočanstva i opažanja, otvori novi portal izražavanja i utre stazu ka razumijevanju jednog vremena. Čini to u inat atmosferi generacijske nevidljivosti, koja je jednako surova i u zemlji porijekla i u egzilu. S distance, i za čitaoce koji ne poznaju kontekst vremena u kojem je odrasla, neki se njeni umjetnički odabiri možda moraju pobliže objasniti, posebno kada je u pitanju odabir alatke kojom stvara svoju umjetnost, to jest jezika na kom piše, a koji naziva „policentričnim jezikom” nekadašnjeg zavičaja (2019: 54).
U kontekstima izražajnih praksi pisaca emigracije i dijaspore, često se postavlja pitanje na koje načine izbor ili imenovanje jezika stvaranja definiše i oblikuje njihove identitete. Donedavno sam se bavila nedovoljno izučavanim savremenim postjugoslovenskim autorkama u dijaspori, pjesnikinjama i spisateljicama, koje su usljed ekonomskih ili političkih razloga migrirale sa prostora Istočne i Jugoistočne Evrope u neku od anglofonih zemalja, prvenstveno u Sjedinjene Američke Države, a čija su djela u originalu napisana i objavljena na engleskom jeziku.[2] Istraživala sam, između ostalog, značaj i poruke njihovog bilingvizma, kao i razloge bavljenja književnim stvaralaštvom na stranom, drugom ili alternativnom jeziku. Ti razlozi kretali su se od idealističkih do praktičnih, odnosno od svijesti o novostečenoj slobodi izražavanja u prostoru zemlje domaćina do pragmatičnog uvida u zakone tržišta te zemlje. Naglasak je bio na pojmovima migracija i egzila iz ženske perspektive, koja je obuhvatala transnacionalne i transgeneracijske identitete naratorki i protagonistkinja u kontekstima kontinuiteta ili disrupcija u njihovim matrilinijama. Nezavisno od toga koliko je autobiografskih elemenata postojalo u tim migracijskim ili emigracijskim narativima[3], njihova zajednička osobina je odluka autorke da svoju priču ispriča na naknadno usvojenom jeziku područja u koje je migrirala. To znači da su pomenute književnice, iz željene distance koju nudi tuđi jezik, pisale o životima svojih pretkinja, o svojim vlastitim iskustvima, o ženskom tijelu, njegovoj simbolici, seksualizaciji, i starenju, i to sasvim uvjerljivo, bar za čitaoce koji poznaju oba jezika, njihov maternji i engleski.
Za razliku od autorki koje su izražavanjem svog književnog glasa na jeziku zemlje domaćina „djelimično izgubile ‘nacionalno’ čitalaštvo i osvojile transnacionalno” (Nicolaescu, 2014: 12), Ivančica Đerić zauzima jedan manje-više neuobičajen jezički stav u 21. vijeku, a to je da piše i objavljuje na jezicima južnoslovenskih naroda, iako živi i radi u Kanadi preko trideset godina. Živjeti u Kanadi a pisati na, kako kaže, „policentričnom jeziku većine Jugoslovena (koji je svako slobodan zvati kako želi)”, bio je za nju u ono vrijeme „čin građanskog neposluha”, a prije svega „nepraktična i srcem donesena odluka” (2019: 54), čija se realizacija kontinuirano sprovodi od trenutka njene prisilne migracije – kao djevojke koja je već u zemlji porijekla bila objavljivana pjesnikinja – pa sve do danas. U tom vremenskom rasponu objavila je devet knjiga, bila predlagana za bitne regionalne nagrade, te se upisala među najznačajnije pisce svoje generacije. Ipak, i u sredovječnosti, Đerić svoje identitete, od kojih se niti jednog ne odriče, nastavlja da gradi u neizvjesnosti i u „živom pijesku” transnacionalnih prostora. Jer, premda bismo je, prema dostupnim onlajn izvorima, mogli klasifikovati kao kanadsko-bosanskohercegovačku književnicu, ili kanadsko-srpsku autorku rođenu u Hrvatskoj i odraslu u Bosni u Hercegovini, ili kao kanadsko-srpsko-hrvatsku autorku iz nekadašnje SFRJ, ili kao srpsko-hrvatsko-bosanskohercegovačku spisateljicu s prebivalištem u Kanadi, ovisno o tome po kojem ključu propitujemo njeno stvaralaštvo, na primjer, po mjestu rođenja, po mjestu odrastanja, po državljanstvu, ili po višeslojnoj etničkoj pripadnosti, Đerić sebe vidi kao transnacionalnu književnicu (Raljević, 2023: 133–134), koja istražuje i nadgrađuje svoje nacionalno-jezičke identitete u prostorima egzila i kosmopolitske mobilnosti. Na osnovu tih odrednica, njene privatne i javne spisateljske pozicije borave u sferi međuprostora, u potentnom liminalnom, gdje se njen geografski i svakodnevni identitet zaposlenika u informatičkoj industriji veže za Kanadu, i to upravo zbog odličnog vladanja engleskim jezikom, dok se njen književni identitet oslanja na balkanske jezike i prostor. Ukratko, Ivančica Đerić na našim prostorima ne postoji kao građanka neke od balkanskih država, a u Kanadi ne djeluje kao pisac, iako je objavila veći broj zapaženih knjiga poezije i proze. Egzistirajući u dva različita društveno-kulturna univerzuma, Đerić se u svojim djelima brutalno i bespoštedno dotiče oba. Prostor pisanja zaposjedaju nostalgija za geografijom porijekla i kritika njenog bratoubilačkog sunovrata, dok je prostor svakodnevnog življenja, iako privilegovan i društveno uređen, često prikazan kao trankvilizirana zona izraženog konzumerizma i neizlječive, tehnologijom potpomognute, međuljudske otuđenosti.
Odgovarajući na pitanja o jeziku i identitetu, Đerić se u intervjuima često dotiče problematike sužavanja jezičkih mogućnosti pisca usljed društveno-političkih identitetskih manipulacija „univerzalnim” jezikom balkanskih prostora (E-Novine), kao i suprotnog fenomena, prisutnog barem u posljednjih trideset godina kojima je svjedočila – fenomena „abnormalne normalnosti” života u Kanadi. Ukratko, zemlja je to gdje se „ne događa previše povijesti” (Nacional). Povlačeći paralele između Balkana i Kanade, Đerić zaključuje da Kanađanima, koji, većim dijelom svoje istorije, nisu iskusili burne, bolne i frekventne mijene kakve su pohađale i oblikovale prostore njenog porijekla, malo čega manjka, što, moguće, i rezultira time da pitanje identiteta jedinke nije centralno i da se o njemu ne raspravlja svakodnevno i agresivno. Identitet je tamo fluidan i mozaičan, a njegova definicija uglavnom miroljubiva i sveuključujuća, i čovjeku dopušta, bez propitkivanja, pa čak i do granice samobrisanja, da bude što želi biti. S druge strane, „[k]od nas je svega u manjku, sem jalovog insistiranja na nekakvim apsolutnim odlikama našeg identiteta” (Ibid.). Između tih dvaju civilizacijski nepodudarnih sfera, Đerić svoju „treću geografiju” kreira u liminalnoj (prelaznoj) stvarnosti, koja obuhvata stalna mentalno-fizička pomjeranja iz jednog prostora u drugi, s potajnom nadom u ocjelovljenje rituala prelaza. Ono bi omogućilo ujednačavanje autorkinih identiteta, posebno u fazi kada se autorka, u zrelim godinama, osvrće na svoje dosadašnje tranzicije.
U novijoj poeziji i kritičkim stavovima Ivančice Đerić često se istražuju i mogućnosti preformulacije identiteta putem eventualnog povratka u zemlju porijekla, ali i kroz samu fantaziju o povratku, koja bi prethodila vraćanju u zavičaj i time ukinula liminalno, međuprostorno stanje, zaokruživši ritual prelaza iz jedne geografije u drugu. Ritual prelaza, koji nije samo pjesnički i duhovni motiv, nego i antropološki koncept po kojem putnik kao ritualni subjekat egzistira u vakumu između dvije kulture ili stanja (Turner, 1991: 95), igra značajnu ulogu u građenju jedne sveobuhvatnije geografije identiteta. Takva geografija, prema riječima Sjuzan Stenford Fridman, obuhvata dihotomije identiteta (različit – isti, stasis – kretanje, činjeničnost – propitivanje, čistunstvo – hibridnost…), krećući se „između granica razlike i graničnih područja liminalnosti”, čime se pojačavaju njene osobine polivokalnosti i kontradikcije (Friedman, 1998: 19).
Kako ritual prelaza obuhvata i sjećanja na rituale prošlosti, Đerić u svojim stihovima zastupa višeglasni, hibridni pjesnički subjekat koji je u isto vrijeme intiman i kolektivan, lirski i epski, ali koji se izborom maternjeg jezika obraća samo prostoru porijekla. S obzirom na to da se autorka u svojim djelima „bavi interakcijom istorije i identiteta pojedinca” (Gordić Petković, 2018: 255), ona bira da svoju poeziju i prozu, poput Davida Albaharija, piše na jeziku rođenja, svjesna da bilo kakav pokušaj verbalizacije sjećanja na stranom jeziku produžava fazu melanholije i odlaže razrješenje (Aleksić, 2009: 171). Za razliku od mnogih pisaca u egzilu, kao i njihovih junakinja i junaka, koji iskustvo gubitka zavičaja prevode u drugi jezik putem „stvaralačke distance koja omogućuje samospoznaju”, a samim tim i „novo tumačenje odnosa prema prošlosti” (Seyhan, 2001: 87), Đerić svoja prethodna iskustva evocira jezikom djetinjstva i traumatične mladosti, čime ostvaruje direktnu, punokrvnu konfrontaciju s okolnostima zbog kojih je migrirala. Dok pisanje na engleskom jeziku mnogim autorkama u dijaspori predstavlja strategiju „distanciranja od političkih turbulencija i ratnih sukoba u zemlji porijekla”, ali i doprinos angloameričkoj migrantskoj prozi (Bijelić, 2017: 97), ova književnica svjesno i odgovorno, na vlastitom policentričnom jeziku, izražava rascjep i ambivalentnost lirsko-epskog nomadskog subjekta (Bijelić, 2025: Internet) kroz učestale pokušaje ritualnog ocjelovljenja. Premda se takav subjekat slobodno, gotovo liberalno, pomjera iz jednog prostora u drugi, sabirući utiske u sferi liminalnog, pjesnikinja kao nomad nije tek braidotovski „subjekat u prolazu” koji je lišen fiksnih identiteta (Braidotti, 1994: 33) i stoga društveno neodrživ, već se radi o subjektu koji je kao žena, htjela ona to ili ne, „ukorijenjena u patrijarhalnu tradiciju kulture iz koje potiče” (Bijelić, 2017: 105) i kojoj se najčešće obraća narodskim jezikom, kroz „laku i gotovo bezbrižnu formu”, ali sa „zastrašujućim i razornim sadržajem” (Jergović, 2009). U njenim novijim pjesmama, u kojima se intenzivira potreba za ritualnim ocjelovljenjem, „zapisane [su]ženska intimna istorija i svakodnevnica civilizacije u kojoj sve vrvi od nepravdi i nelogičnosti, a godine ‘besramno lete’” (Gordić Petković, 2024).
Budući da je Đerić u Kanadu došla u ranoj mladosti, dok je esej u zborniku Život na drugom jeziku, pod naslovom „Domaćice, nemoj suze ronit, uspjeh ti je zlu se ne poklonit”, objavila skoro tri decenije kasnije, zanimljivo je osvrnuti se na vremenski otklon s kojim književnica objašnjava svoje izbore i poetiku. Time se dobija potpuniji uvid u složene veze između autorkinih djelatnih prostora egzila i neminovnog protoka vremena, što se u njenoj najnovijoj poeziji u velikoj mjeri realizuje i kroz reprezentacije starenja rodno označenog subjekta. U osvrtu na svoja ranija djela, Đerić potvrđuje da je knjige u egzilu napisala „na jeziku koji, u trenu njihovog objavljivanja, nije postojao”:
„Činila sam to iz pozicije izbjeglice, imigranta, žene, izbačenika, manjine na milion načina… Nije me to oštetilo kao pisca ili osobu. Kako se odnosimo ka jeziku – obilježava kako ćemo živjeti. Ko ga koristi da razumije druge, kročiće kroz prostraniji svijet” (2019: 60).
Odluka o životu na jednom i pisanju na drugom jeziku zasnovana je na nastojanju autorke da svoju turbulentnu prošlost ne zabilježi tek kao čin lične nostalgije, već da sva sjećanja aktivno prenese u djelatnu sferu, u kojoj će vršiti poređenja različitih socijalnih habitata kroz dekonstrukcije predrasuda i razotkrivanje malih i velikih istina o zemlji porijekla. Na engleskom, kako kaže u tom eseju o identitetu sebe kao pisca, nije mogla pisati pjesme, jer je njihov cilj bio da pobliže opišu političku klimu u zemlji svoga porijekla, pošast ratnog mešetarenja na štetu običnog čovjeka, te brutalnost ratne stvarnosti u kojoj je izgubila oca i domovinu. To nije mogla učiniti „surogatno, na jeziku koji s tim ratom i tom zemljom nije imao veze”, i čija poetizacija ne bi mogla da iznese njenu „suštinu” (2019: 62). Stoga su njene ranije pjesme predstavljale svojevrsnu emotivnu bazu i srž svega što je ostalo nakon traumatičnog gubitka porodičnih i društvenih relacija. Svaka njihova naredna nadgradnja svjedoči o širenju vizija pjesničkog subjekta koji u tom „prostranijem svijetu” ostaje vjeran autentičnosti vlastitog izraza i u isto vrijeme bolje razumije druge.
Ovdje je važno napomenuti da „suština” koju Đerić pominje u svom autopoetičkom eseju nije esencijalna, rigidna i nepromjenljiva. U širokom sagledavanju savremenosti, njene pjesničke slike postaju višeslojne, spajajući prošlost i sadašnjost, predjele Balkana i dio sjevernoameričkog kontinenta kroz prizmu vlastitog iskustva i dugogodišnjih jukstapozicija udvojenih realnosti. Tematski, dakle, njena književnost čvrsto je ukorijenjena u ličnom i kolektivnom oba prostora, ali i u univerzalnim temama traumatskog gubitka, kontinuiranog otpora nehumanim okolnostima, ljudske potrage za smislom, te, u novije vrijeme, i biološkog starenja, koje za žene, u patrijarhalnom okruženju, predstavlja još jedno područje borbe za prevazilaženje društvenih isključivosti.
Poput žene srednjih godina iz svoje istoimene pjesme, autorka se u konstrukciji čitave zbirke Zombi-kombi jezdi regionom oslanja na mehanizme glokalizacije, koji podrazumijevaju podudarne reprezentacije dvaju konteksta, i ovdje i tamo, kako bi, izmedju ostalog, što sveobuhvatnije opisala društvene implikacije biološkog starenja u manje-više sveprisutnim patrijarhalnim okruženjima. Već uvodnom pjesmom zbirke, „Žene srednjih godina, ne zna ih ni rodbina“, premošćuju se dva kontinenta putem cinične, nemilosrdno ogoljene i nadasve duhovite predstave ženskog stanja s obje strane svijeta:
„Žene srednjih godina najbolje je otpisati,
o njima se niko ne sjeti pisati,
njima nema lijeka iz ordinacije,
one spavaju bez zanimacije,
neobuhvaćene epikom,
one su niko,
one su degeneracija,
njih neće ni ražanj za odojke
(jer bog ih je kaznio kad im dade dojke
u vasioni kojom vlada
gravitacija).
Žene srednjih godina,
ne zna niti rodbina,
one su ugarci
koji ne definišu plamen,
njih se trpi
kao što Sizif trpi svoj kamen,
njima treba i zrak naplatiti,
jer ga zaludno troše,
one su estetski loše,
njihova koža smrdi na luk
a njihov krik je tek stilski muk
koji preglasno odjekuje
kroz nepregledne daljine.
(…)
Žena srednjih godina svaka djevojka
postane sutra,
one žive u ilegeli i unutra,
u ilegali njihovo srce tinja,
u ilegali srce veli
ne zna svinja šta je dinja,
tako vele
žene koje su ostarjele
i koje za milost druženja navodno moraju prositi,
žene koje kričavi karmin ne smiju nositi,
a koje ne žele sakriti svoje lice,
one su Herkulice,
one su oganj u snijegu,
te žene srednjih godina koje su u bijegu
od institucija,
i egzekucija,
i supstitucija
punokrvnog života,
te žene srednjih godina koje su kao vulkanska erupcija
koju nijedna sila ne uspijeva ugasiti,
te žene koje će te spasiti,
zmaj žene.”
(Đerić, 2024: 7–11)
Iako pjesma u cijelosti koristi neke od kulturoloških markera koji više podsjećaju na ustaljene predstave Balkana nego na slike Kanade (poput ražnja za odojke, mada je i to podložno diskusiji), ona uključuje stereotipe o ženskom starenju koji su u isto vrijeme globalni i lokalni, a odnose se na relativnu nevidljivost sredovječnih žena, njihova naglašena trpljenja međuljudskih situacija i relacija, gubitak fizičke privlačnosti, odsustvo motivacije usljed gorkog okusa realizacije kreativnih i/ili prokreativnih poduhvata, potcjenjivanje vlastitog potencijala, te izolaciju od šire zajednice zbog osjećaja nepripadanja. No, premda su te žene, kako stihovi preciziraju „u bijegu / od institucija, / i egzekucija, / i supstitucija / punokrvnog života”, one su na kraju pjesme predstavljene na potentan i oslobađajući način kao „oganj u snijegu”, vulkanski snažan i neugasiv. Moć takvog ognja poentirana je u ulozi žene kao spasiteljke i zmaj žene, što uz afirmativna, osnažujuća značenja u određenim kontekstima takođe može zazvučati kao parodija na nerealna očekivanja od žene rastrgane mnogobrojnim zahtjevima privatnih i javnih sfera. Pa, ipak, svjesna kontekstualnih začkoljica, Đerić u ostalim pjesmama iz prvog ciklusa zbirke Zombi-komi jezdi regionom, nazvanom „Portreti”, nastavlja rasvjetljavati živote usamljenih, uniženih, ali i prividno srećnih kanadskih i balkanskih žena. Neke su prikazane kroz svoja materijalističko-površna zadovoljstva, dinamiku odnosa s muževima i posljedična depresivna stanja, dok su druge predstavljene kroz začetnu i gotovo arhetipsku figuru autorkine ličko-slavonske babe Kaje. Pjesma o babi Kaji s podnaslovom „E sada shvatam tvoju muku” transgeneracijski je narativ o matriliniji u kojoj unuka, tek kada ostane bez svojih pretkinja, počinje sagledavati njihove životne tegobe s potpunijim razumijevanjem. Baba Kaja pretrpjela je mnoga iskušenja, iskusila je egzil, nadživjela voljene, i nosila se, kako je umjela, sa očekivanjima patrijarhalne okoline i njenih običajnih zakona. U babi Kaji se, stoga, neovisno o geografskim konotacijama i biografskom kontekstu pjesme, ocrtava tegoba sudbinā svih naših pretkinja, kako balkanskih, tako i kanadskih.
„Baba Kaja bješe iz Like
o kojoj ja imam površne slike,
zima ne prija, perje se čija,
blizu su more, i Italija,
muški visoki, a žene jake,
snijezi duboki, šake ne lake,
(…)
Odatle bješe ta baba Kaja,
od koje dođoh, koja me prati,
koja je majka moje mati.
Ostala sama, živjela teško,
u Slavoniji, gdje stiže greškom,
žena lugara, obitelj bez para,
dić’ se iz bijede,
pripovijest stara,
poslala djecu u život dalje,
pakete čvaraka znala da šalje,
čuvala svinje, mijesila kruha,
zakla mi pijetla da bude juha,
djeda je čuvala na slici na zidu,
postelja njena bila je prazna,
i tako dani, oni idu
udovicama kao kazna…
(…)”
(2024: 53–56)
Nakon smrti babe Kaje, koja se, kao katolička vjernica širih vidika, zalagala da „svako može živjet po svome”, pa tako i njena unuka, čiji ateizam je pripisivala mladosti njene duše, potomkinja, kao pjesnički subjekat, iz daleka sagledava baba Kajinu ruralnu pustoš bez stanovnika. Dok u mentalnom proputovanju luta prividno skučenim prostorima zavičaja, pjesnikinja u istu ravan dovodi svoje ljudsko i žensko, egzilantsko i prolaznosti podložno postojanje u direktnu vezu s onim koje je proživjela njena pretkinja:
„Nek ti je lako tamo gdje si,
to piše Ivana, Marije kćerka,
više te nema, al’ često sve si,
dok idem od jednog do drugog kućerka,
dok svoju Liku u širokom luku,
po cijelom svijetu tražim i molim,
e sada shvatam tvoju muku,
i koliko nedostatak boli.”
(2024: 56)
U tom beživotnom selu svoje pretkinje, unuka kao lirski subjekat doživljava katarzu poistovjećivanja, ali ona, nažalost, nije dovoljna za izlazak iz liminalne pozicije nepripadanja. Domaći prostor, ako tako definišemo onaj iz kojeg smo potekli, koji je babi Kaji bio u Lici, a njenoj unuci u odavno nepostojećoj zemlji, nije nužno i prostor dobrodošlice. Ženama srednjih godina, pogotovo. Pjesnikinja beskompromisno zapisuje i ravnodušnost svojih zemljaka prema toj poziciji nepripadanja, koju nije prouzročila, ali je svakodnevno preispituje. Protok vremena i biološko starenje u međuprostoru svjetova dodatno joj otežava. Premda je u Kanadi stanovala na dvadeset i tri prolazne adrese, a nikada zaboravila onu s koje je krenula u svijet, pjesnikinja zapaža da „narod” iz njenog zavičaja „ne haje” što „ovdje više ne mogu živjeti, i da se nemam kud vratiti, / dok za njim patim… živim u oblacima, živim u penthausu, i krv sam popljuvala da ga dosegnem” (Đerić, 2024: 93–94). Izražavanje egzistencijske boli kod Ivančice Đerić duboko je i neposredno, bez uljepšavanja, apstraktnih metafora i projekcije značenja. Đerić u svojim pjesmama i kritičkim stavovima otvoreno imenuje događaje, ljude i toponime, što njenom književnom opusu dodaje upečatljivu autobiografsku dimenziju.
Patnje dislokacije podjednako se reflektuju na reprezentacije zemlje porijekla i zemlje domaćina, ali i na sferu liminalnog, gdje se generišu strategije izražavanja boli. U obimnoj studiji Translating Pain: Immigrant Suffering in Literature and Culture, teoretičarka Medlin Hron ispituje različite strategije predstavljanja – ili oblike retorike – kojima pisci pribjegavaju dok opisuju patnje uzrokovane izmještanjem i migracijom. Poput prevodilaca, čiji je zadatak prenosa značenja često izazovan i mukotrpan, pisci se „suočavaju sa teškoćama u pronalaženju adekvatnih jezičkih ekvivalencija za svoju bol”: na koji način je opisati, „prenijeti njen intenzitet, objasniti uzrok ili odrediti njenu lokaciju” (2009: 41). Hron dodaje da osim direktnog jezika boli, koji i nije primarni izbor autora migrantske književnosti, neki pisci ispisuju svoju bol „poređenjem ili lirskim tužbalicama”, dok je neki „prikriveno nagovještavaju elipsama ili humorističnim digresijama” (Ibid.). Zapažajući da se u eri multikulturalizma i globalizacije više insistira na površnom doživljaju mobilnog i hibridnog kosmopolitskog junaka, nego na predstavama unutrašnjih stanja onih koji su morali da napuste zemlju porijekla, Hron otkriva da su emotivne patnje emigranata rijetko predmet akademskih istraživanja na temu migracija. Uslovljeni zakonima tržišta, pisci u egzilu uglavnom se povinuju standardnim modelima narativa i stereotipnom portretu emigranta (Hron, ibid.). Od takvih autora očekuje se da protežiraju isključivo grupni identitet iseljenika iz problematičnog kolektiva zemlje porijekla, čime se zanemaruju lični identitet pisca (Lukić, 44) i njegovi/njeni kreativni potencijali. Napisana u Kanadi na „univerzalnom” balkanskom jeziku, a neprevedena na engleski, s upečatljivim folklornim i kulturološkim elementima, autobiografskim detaljima, kritikama i poređenjima dvaju kultura kroz prizmu stvaralačke osobenosti, poezija Ivančice Đerić ne zauzima očekivanu konformističku poziciju emigranta koji se od zemlje porijeka distancira preferiranjem alternativnog jezika i tematskih matrica nametnutih očekivanjima zemlje domaćina. Izražavajući svoje društveno uslovljeno nezadovoljstvo i egzilantsku bol podjednako direktno i posredno, ili, kako kaže Hron, „elipsama ili humorističnim digresijama” na jeziku rođenja, Đerić zadržava pravo neposrednog obračuna sa izvorom svojih patnji, kao i pravo na brojne mogućnosti rituala prelaza. Premda pjesnikinja zbirkom Zombi-kombi jezdi regionom sve više promišlja o relokaciji u zemlju porijekla, svjesna je i kompleksnosti i moguće iluzornosti takvog scenarija, čime se ni dalje ne nagovještava fizički povratak i preseljenje. Jer ono što se već preselilo, ili je u procesu seljenja, iz sjevernoameričkih prostranstava u balkanske, koliko živopisne toliko i opustošene krajolike, uglavnom je narastajuća otuđenost konzumerističkog dvadeset prvog vijeka.
“… čovjek je samac, čovjek je stranac,
otpadnik ako se smislu nada,
u svakome kontekstu padobranac,
travka koja pod gaženjem strada… “
(2024: 70)
Kroz povremene, empatične razgovore sa vršnjakinjama i poznanicama, balkanskim ženama stacioniranim i relativno situiranim u zemlji porijekla, pjesnikinja primjećuje da se, u srednjim godinama, njihova „ukopanost” i njeno „iskorjenjenje” svode na isto. Za lične promjene vjerovatno ima vremena, ali mogu li se društvene okolnosti mijenjati? One koje su dovele do egzila i prouzrokovale potragu za prihvatljivim, ako ne nužno i savršenim, mjestom za život? Te okolnosti, posredno, opisuju se i u ciklusu “Milost za apatride”, u kojem se naglašava da je život u tuđini „izdržavanje kazne” (Đerić, 2024: 83), te da se opresivnost takvog stanja rapidno pojačava s protokom vremena i starenjem tijela. Iz tog ugla, velelepni grad Toronto, nekad izazovna i obećavajuća ruka spasa, postaje „igračka za mlade” tj. „za nove bjegunce koje ratovi pogaze” i „za nova srca koja s nadom dolaze” (90). Ali, šta za ovu pjesnikinju predstavlja tuđina, a šta domovina? Šta ako se čovjek najprirodnije osjeća u onom što formalno ne postoji a mentalno i duhovno je najrealnije, u onome između? U tom svjetlu, završne pjesme iz zbirke Zombi-kombi jezdi regionom upućuju na prihvatanje trenutnog stanja, odnosno međuprostornog identiteta, koji za sada djeluje kao jedina prihvatljiva opcija. U tim ∙pjesmama, sredovječna žena u egzilu opisana je kao „ruža samotica… koja živi incognito” (156) a koja je uprkos tragedijama i nedaćama ostala dosljedna svojim principima (169). Da samotna pozicija Ivančice Đerić nije i kraj njenog djelovanja kroz opetovane rituale prelaza iz jednog egzila u drugi, u okviru kojih se piše višestruko liminalna poezija, dodatno podcrtava i njena folklorno-mitološka pjesma pod naslovom „Dužnost sveta”. U njoj pjesnikinja nailazi na začaranu, odrvenjelu ženu, zarobljenu u stablu, pretkinju pod dugogodišnjom kletvom, i oslobađa je, smatrajući da je to njena duhovna dužnost i lično rasterećenje:
„Ja ću te pamtiti, / ti ženo koja u drvetu / pominješ srca meka, / i život ću srećniji graditi, / zlato iz mulja vaditi, / sto godina se podmladiti, / jer znam da me neko čeka.” (160)
Žena iz drveta, kao duhovna majka pjesnikinjinih liminalnih prostora, pojavljuje se u zenitu njenog stvaralačkog pregalaštva. Đerić odlučuje da prigrli potencijal bivanja i rekonstrukcije vlastitog rodoslova u fluidnom međuprostoru vremensko-prostornih relacija.
Takva pozicija sredovječne nomatkinje, putnice na raskrsnici svjetova (ili slobodne žene po uzoru na Rozi Braidoti, ali kulturalno kompleksnije), uočava se i u prethodnoj autorkinoj zbirci poezije Tamo na nebu jedu svoj kupus. U njoj pjesnikinja poziva na ustajanje protiv nepravdi svakovrsnih i sveprostornih, a pogotovo protiv ženocida u zemlji svog porijekla. Prema Đerić, to više nije ona ista zemlja iz koje je iselila kao mlada djevojka, s tek dvadeset dolara u džepu. Sada je to tajkunska zemlja koja s lakoćom i bez oklijevanja eliminiše svoj vlastiti narod, oduvijek mizogina i patrijarhalna, ali sada i tranzicijama u tajkunstvo duboko oštećena sredina koja svoje žene niti čuje niti cijeni niti štedi, već ih ravnodošno i rutinski istrebljuje (Đerić, 2021: 42). Žene su kolateralna šteta, a njihove smrti predvidljiv nusprodukt opšteg stanja očaja. Đerić stihovima raskrinkava takve mizogine obrasce ponašanja u kulturama gdje podrazumijevana drugost, samosvjesna tjelesnost i biološko starenje žena uslovljavaju njihovo sistematično isključivanje, ili čak fizičku likvidaciju, iz nacionalnih i društvenih zajednica. Između turobnih i tragikomičnih realnosti, pjesnikinja postaje glasnogovornica nekoliko generacija žena prognanih iz svojih domova (zbog grijeha samostalnog mišljenja), ili iz života (zbog čina neodustajanja od sopstva,) ili iz novonastalih etnički „čistih“ država. U poeziji Ivančice Đerić, ove posljednje i prognane žene, s protokom vremena, u tuđini „stare kao hrana” iz kanadskog tržnog centra (83), a maltretirane su i u zemlji porijekla, koju Đerić, u pjesmi „Čistokrvne dežele nisu me htjele“, zbog takvog postupanja i isključivosti, naziva „brodom ludaka” (44). U istoj pjesmi, kao i u pjesmi „Ženocid u domovini“ (142–146), i drugim pjesmama, Đerić kontinuirano zaziva glas razuma, i upućuje poziv na ustajanje protiv percipirane nejednakosti, te kreira ton i atmosferu kojima prevazilazi kolektivnu ulogu žrtve, slaveći svoju žensku i etničku „nečistost”, koja toliko „štrči” da joj dozvoljava „divnu slobodu” nadrastanja (44).
Lakoća slobode odlučivanja i samoodrživog izmještanja osjeća se u mnogim stihovima Ivančice Đerić. Oni istovremeno amortizuju i naglašavaju bol migracije i posljedična nostalgična osjećanja. Pored humora i eliptičnosti, tematski i emotivno najintenzivnije pjesme Ivančice Đerić sadrže pojačanu refreničnost, ali i aluzivnost i intertekstualnost. Iz njih je očigledno da autorka koncept protoka vremena ne doživljava samo kao psihofizičko starenje (ženskog) tijela, već i kao prolaznost i propadanje naselja, zemalja, zajednica, običaja, zgrada i, uopšteno, čovjeku bitnih prostora. S druge strane, protok vremena je predstavljen i u optimističnijem maniru, kao nadgradnja prostora duhovnosti. To se uočava u pjesmama u kojima savjetodavne poruke evociraju prošlost, trasirajući dodatne mogućnosti izbora u sadašnjosti.
U tom svjetlu, pogledajmo i dijaloško-narativnu pjesmu „Prodajem kuću u regijaonu (jer tamo stvari još uvijek tonu)”, koja je osmišljena kao „dijalog s mrtvom majkom”. Radnja pjesme odvija se koliko u Kanadi, toliko i u nedohvatljivom prostoru izmaštanog. Odavno preminula, majka s neba doziva kćerku, da je savjetuje u vezi sa prodajom kuće u dalekom zavičaju. On je u pjesmi označen kao „regijaon” – hibridni spoj „regije” i „regiona” u etnički rascjepkanom postjugoslovenskom prostoru, gdje su različite verzije iste riječi povezane uzvikom tuge „jao” u parodičnu kovanicu. Ako se zanemari blagi prizvuk komičnosti, pjesma svojom strukturom i agonijom konačnosti neodoljivo podsjeća na Poovog Gavrana, s tim što su prostor življenja i voljeno biće zamijenili mjesta. Dok je Poov narator usamljen u turobnoj radnoj sobi, zauvijek bez žene koju je volio, kod Ivančice Đerić pjesnički subjekat razgovara s preminulom majkom. Ona je savjetuje da se odrekne prostora djetinjstva i roditeljske kuće, za kojom žudi, ali koja sada postoji u drugačijem okruženju od upamćenog, i čiji zidovi, sami po sebi, nisu dom. Isto tako, prve riječi dijaloga s mrtvom majkom, „Jedne čudne noći…” podsjećaju na Gavranov “Once upon a midnight dreary”. Dok junaka kod Poa izjeda uporno ponavljanje fraze nevermore kao konačne presude, kćerka iz Ivančicine pjesme četiri puta sluša isti refren, u kojem je majka ubjeđuje da na kuću okači tablu s natpisom: „tamo će da piše (to i ništa više): // Prodajem kuću u regijaonu / jer tamo stvari još uvijek tonu” (26–30). U odgovoru na ustrajna ponavljanja majčinog zahtjeva, kćerka obrazlaže svoju želju da kuću zadrži, ali je majka upozorava na promijenjeni kontekst u kojem kuća postoji, i u kojem ljudi „kolju, kradu, lažu, [a]uz to slave svetke”, odbijajući civilizacijski napredak i šireći mržnju. Premda kroz razgovor s majkom ponovo proživljava traumu napuštanja prostora kojeg je odavno izgubila, u smislu sigurne zone, utočišta i djetinjih uspomena, kćerka naposljetku prihvata njen savjet da „razdiše pluća”, pogleda u budućnost i stavi kuću „na bubanj”, što nije privilegija onih koji ostanu zarobljeni u prošlom vremenu.
Napuštanje kuće predmet je i pjesme „Čežnja da se u ljubavi ostari” (24–25). U njoj se komunikacija odvija između kćerke i kuće. Kroz opis kuće i njene sumorne atmosfere, kćerka se prisjeća ratnih devedesetih i sudbine njenih žitelja, svojih bližnjih, koji su u kući umrli ili iz nje otišli u smrt. Ipak, kuća kao sagovornica nije tek hladno pristanište i nijemi svjedok; ona u pjesmi djeluje saosjećajno, ima svijest o protoku vremena, kao i čežnju da „u ljubavi ostari”. Poput mrtve majke iz prethodne pjesme, kuća insistira na prodaji, ali za razliku od majke, kuća, kao samoosviješteni subjekat, uprkos okruženju, hoće zaborav i novu priliku. Želi da, u vlastitoj starosti, bude ponovo naseljena i voljena. Baš kao što pjesnikinja, makar i u poznoj dobi, priželjkuje spokojno postojanje. Kćerkino opetovano i simbolično vraćanje kući, te njeno konačno lirsko napuštanje tog nekadašnjeg utočišta, jezgrovito prikazuje stanje emigrantske retraumatizacije. Ono traje zbog jaza između sjećanja i stvarnosti, bivšeg i sadašnjeg, te ideja mladosti nasuprot pragmatičnih spoznaja sredovječnog doba. Đerić to stanje emigrantske retraumatizacije oslikava i opisom jednoznačnih savjeta ljudi koji žive u zemlji porijekla. Tako u pjesmi „Ne okreći se kćerce” (2024: 150–151) zapisuje da stanovnici zavičaja dijele mišljenje majke i kuće po pitanju povratka, koji nije preporučljiv, a nije ni moguć. Iluzoran je jer mentalno obitava u nepostojećem prostoru. Zemlje u koju kćerka hoće da se vrati „više nema”, kao što u njoj nema, barem ne u očekivanoj mjeri, ni nekadašnjeg „mirisa dobrote”, čime vraćanje na staro nije ostvarivo. „Kćerca” kao pjesnički subjekt to priznaje, svjesna da u zemlji porijekla, koja je za nju sada, paradoksalno a neizbježno, fantomska i tuđa, vladaju novi običajni zakoni, koji ne obećavaju ni dobrodošlicu ni duševni mir:
„…srce tamo pukne / od preteških tema / od pojma krivice / od mržnje u lice”.
Iako savjete dobronamjernih pohranjuje u mislima, internalizuje i djelimično prihvata, kćerka ne odustaje od mogućeg povratka, čak i kada zna da takve kao ona, apatride, neusklađene, needukovane u duhu podjele, u novim okolnostima u toj zemlji porijekla rastrgavaju „konjem na četverce”. Posljednji stihovi ove britke a sjetne pjesme, „okrećeš se, okrećeš, / okrećeš se, / kćerce”, signalizuju taj mogući preokret, ali oni nipošto nisu konačni i jednosmjerni. Naizgled, okretanjem ka onom što nije preporučljivo, kćerka iskazuje svoj neposluh i odbijanje savjeta koji mogu biti dobronamjerni, mada ne nužno i ljekoviti ili individualno primjenljivi, te nagovještava put u problematičnu zonu, zemlju porijekla. Međutim, činjenica da se „kćerca” nije „okrenula”, već se i dalje „okreće”, upućuje na to da konačna odluka ipak nije donesena. Ambivalentni stihovi poput ovih nagovještavaju da se boravak ove pjesnikinje i nomatkinje nastavlja u prostorima liminalnog.
Liminalna pozicija nomatkinje, iz koje Đerić rekonstruiše fragmente svoje biografije u širim društveno-istorijskim kontekstima, obuhvata fluidne identitete evocirane i nadgrađene u egzilu, na osnovu faza izmještenosti, nepripadanja i težnje za povratkom. Liminalnost izražena iskrenom, oporom i često surovom poezijom folklornih i savremenih ritmova korespondira sa vremenskim dinamikama međuprostornog, „trećeg”, potencijalnog i prelaznog, koje se u novijoj poeziji Ivančice Đerić izražavaju glasom sredovječne putnice, čije spoznaje, mudrost i aktivizam grade kulturološki specifičnu kanadsko-balkansku poetiku. Pjesnikinja svoju emigrantsku bol ne povezuje samo s porodičnim tragedijama i traumom izgnanstva, već i sa motivima prolaznosti koji se realizuju u intimnim i društvenim predstavama starenja tuđih i domaćih prostora, kuća i ženskih tijela. Ono što njenu poetiku izdvaja iz stereotipnih poetika izbjeglištva i dislokacije su duhovito intonirane reprezentacije patnji pojedinki i čitavih kolektiva. Svojim vremensko-prostornim interakcijama, između ostalog, one doprinose i literaturi o univerzalnosti teme starenja rodno označenog subjekta na raskršćima dvaju kultura. Stoga je moguće zaključiti da se starenje ženskih tijela i habitata u poeziji Ivančice Đerić usko veže za sadržaj potentnog transnacionalnog i transgeneracijskog liminalnog prostora, u kome ne postoji prepuštanje porazu, niti očajanje, i u kom hrabrost i beskompromisno suočavanje s iskustvenim i nasljeđenim jesu lični izbor i preferirani način postojanja. Kada kaže „sada je vrijeme za ustajanje” (2021: 146), ili „žene srednjih godina… su kao vulkanska erupcija”, oganj, pa makar i u snijegu, u društvenim okolnostima koje im nisu naklonjene, pjesnikinja razotkriva strategije vlastitog ritualnog ocjelovljenja. A taj ritual nije nužno napuštanje liminalnog. On se upečatljivo i raskošno ostvaruje kroz njeno cjelokupno pjesničko djelovanje. Ivančica Đerić cjeloživotno izvlači elipse, rime i refrene iz „mulja” i „tmine pune zlata” (2024: 160, 188), jer očuvanje tragova i životnih iskustava svojih pretkinja i savremenica doživljava kao svetu dužnost.
Literatura
Aleksić, Tatjana. “Grief Can Only Be Written in One’s Mother Tongue: Exile and
Identity in the Work of David Albahari.” Literature in Exile of East and Central Europe, edited by Agnieszka Gutthy. Peter Lang Publishing, 2009. 155–174.
Bijelić, Tatjana. “Between Homeland and Hostland: Women Migrants’ Agency in US Post-Yugoslav Novels”. Twentieth-Century Literature 2019, 65, 1–2. 97–120. https://www.dukeupress.edu/twentieth-century-literature
Bijelić, Tatjana. „Transnacionalni modeli kontekstualizacije savremene ženske književnosti u dijaspori.” Folia Linguistica et Litteraria 17, 2017. 93–111.
Bijelić, Tatjana. Preporuka knjiga Ivančice Đerić u „Pisci preporučuju omiljene književne naslove”. Plezir, 2. 6. 2025. https://plezirmagazin.net/pisci-preporucuju-omiljene-knjizevne-naslove- tatjana-bijelic/
Bhabha, Homi K. Nation and Narration. New York: Routledge, 1990.
Borić, Tamara. „Resursi su opljačkani, ratni zločini neriješeni, a korumpirani slavljeni”. Intervju s Ivančicom Đerić. Nacional, 18. 8. 2015. https://www.nacional.hr/intervju-ivancica-deric-resursi-su-opljackani- ratni-zlocini-nerijeseni-a-korumpirani-slavljeni/
Braidotti, Rosi. Nomadic Subjects: Embodiment and Sexual Difference in Contemporary Feminist Theory. New York: Columbia University Press, 1994.
Đerić, Ivančica. Zombi-kombi jezdi regionom. Beograd: Književna radionica Rašić, 2024.
Đerić, Ivančica. Tamo na nebu jedu svoj kupus. Beograd: Rende, 2021.
Đerić, Ivančica. „Domaćice, nemoj suze ronit, uspjeh ti je zlu se ne poklonit”.
Vircburger, Vesna (prir.) Život na drugom jeziku. Beograd: Službeni glasnik, 2019. 52–67.
Gordić Petković, Vladislava. „Jugoslavija u postjugoslovenskoj prozi: književnost i pamćenje”. Kultura 161, 2018. 249–259. DOI 10.5937/kultura1861249G
Gordić Petković, Vladislava. „Lektira za ovu nedelju – O knjizi Ivančice Đerić Tamo na nebu jedu svoj kupus”. nova.rs, 16. 11. 2021. https://nova.rs/kultura/lektira-za-ovu-nedelju/
Gordić Petković, Vladislava. „Pod šatorom dobrih misli: Knjige Ivančice Đerić i Tanje Kragujević su lektira za ovu nedelju”. nova.rs, 11. 6. 2024. https://nova.rs/kultura/pod-satorom-dobrih-misli-knjige-ivancice-djeric-i-tanje-kragujevic-su-lektira-za-ovu-nedelju/
Hron, Madelaine. Translating Pain. Immigrant Suffering in Literature and Culture. University of Toronto Press, 2009.
Jergović, Miljenko. „U čast čiste i neokaljane književnosti”, predgovor u Ivančica Đerić. Sa moga prozora, odličan je moj život. Beograd: Rende, 2009, 13–16.
Net KNJIŽARA. Razgovor s Ivančicom Đerić (nedostupno online).
Radoja, Žarka. Razgovor s Ivančicom Đerić. E-novine, 2013 (nedostupno online).
Raljević, Selma. Književnost bez granica. Studije o savremenoj književnosti, transnacionalnoj književnoj Americi i transnacionalnoj književnoj Bosni i Hercegovini. Sarajevo/Zagreb: Buybook, 2023.
Seyhan, Azade. Writing Outside the Nation. Princeton: Princeton University Press, 2001.
Stanford Friedman, Susan. Mappings: Feminism and the Cultural Geographies of Encounter. Princeton: Princeton University Press, 1998.
[1] Uz savremene autorske i kritičke glasove Miljenka Jergovića, Vladislave Gordić Petković, Tanje Stupar Trifunović i Feride Duraković, kratke osvrte na ovu knjigu potpisuju i Vladislava Vojnović, Aleksandra Veljović Čeklić, Mirjana Drljević, Tanja Mandić Rigonat i Berislav Blagojević.
[2] Vidjeti npr. Nataša Radojčić: You Don’t Have to Live Here (2004), Nadja Tesich: Native Land (1998), Yelena Franklin: A Bowl of Sour Cherries (1997), Nina Živančević: Living On Air (2016)…, kao i članak: Tatjana Bijelić. “Between Homeland and Hostland: Women Migrants’ Agency in US Post-Yugoslav Novels”. Twentieth-Century Literature 2019, 65, 1–2. 97–120. https://www.dukeupress.edu/twentieth-century-literature
[3] Za razlikovanje termina u kurzivu, vidjeti Hron, 2009: 10.
