U bibliografiji filologa Ethema Mandića od prošle godine nalazi se i monografija Politika romana. Ideologija i interkulturalnost u južnoslovenskome romanu 20. vijeka. Izdavač monografije je Fakultet za crnogorski jezik i književnost s Cetinja, ustanova u kojoj Mandić kao profesor radi na predmetima Književna genologija i Svjetska književnost III i IV. Knjigu Politika romana. Ideologija i interkulturalnost u južnoslovenskome romanu 20. vijeka recenzirali su Zvonko Kovač sa Sveučilišta u Zagrebu i Aleksandar Mijatović sa Sveučilišta u Rijeci. Recenzije dvojice hrvatskih naučnika uvrštene su u sadržaj ove knjige.
Mandićevu novu knjigu čine interpretacije sprovedene na korpusu književnih tekstova vremenski omeđenom godinama 1950−1980. S obzirom na naslovom postavljen zadatak istraživanja, obuhvaćena su djela Miroslava Krleže, Iva Andrića, Meše Selimovića, Oskara Daviča, Miodraga Bulatovića, takođe Borislava Pekića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Vitomila Zupana.
Fenomen političkoga u književnim djelima bosanske, crnogorske, hrvatske i srpske književnosti dio je šireg interkulturnog konteksta. Temom je ove monografije, dakle, autor zašao u područje za filološku ekspertizu, i inače, izazovno, naročito ako se imaju na pameti različite, nerijetko i oprečne kontekstualizacije književnika, poetskih formi i njihova stvaralaštva u cjelini. Međutim, zanimanje za ovu problematiku u nacionalnim književnostima našega regiona, kao i njihov južnoslovenski okvir, autor pokazuje još od doktorske disertacije (Zagreb, 2021) i u tome je poslu s već ozbiljnim iskustvom. Pominjem ovđe i činjenicu da je Mandić jedan od najagilnijih crnogorskih filologa kad su u pitanju angažmani u međunarodnim nastavno-naučnim i izdavačkim projektima (na primjer, njegovu je knjigu The Political Novel in the South Slavic Intercultural Context iz 2023. objavio američki izdavač Lexington Books). Te su pojedinosti osigurale autorovu dobru obaviještenost u domenu recentne literature, dok su u pogledu iskustva unapređivale metod njegova naučnog rada.
Od prvih napomena uvodnoga odjeljka nove monografije autor obavještava o konkretnome cilju svojega rada: „Ova knjiga pokušava doprinijeti rješavanju nesaglasnosti između nacionalnih filologija oko kanonskih autora, tako što će žanrovskim isptivanjima kroz jedan interkulturni model, interkulturnu perspektivu ili konstelaciju, ponuditi metodologiji povijesti i povijesti južnoslovenskih poredbenih studija jedan interkulturni i žanrovski model kanonskih pisaca političke fikcije. (…) Cilj knjige je da dâ opis žanra političkog romana, kontekst nastanka političkog romana, donese njegovu tipologiju, pruži tumačenje po jednog od djela koje daje potvrdu tipološke relevantnosti“ (svi su navodi iz izdanja koje se ovđe predstavlja).
Zanimljivo je, na primjer, definisanje predmeta proučavanja (Mandić veli da je to „književnost ’srednjojužnoslovenskoga jezičkoga prostora‛“), tim prije što ova vrsta u južnoslovenskim književnostima sadrži određene karakteristike koje je čine drukčijom u poređenju s ovom temom u svjetskoj književnosti. Te je detalje, takođe u uvodnom segmentu, potom po cjelinama s interpretacijama književnih djela, autor razjasnio upućujući na odgovarajuće teorijske postavke u studijama domaćih i inostranih teoretičara književnosti i kulture. Mandić ukazuje na istoriju proučavanja interkulturne književnosti: katkad informišući o dosad malom broju radova domaćih autora, katkad polemišući s prethodnicima, dok je neke svrstao u pokušaje.
Predstavljajući metodološki okvir svoje knjige autor potkrepljuje podacima i odnos književnih kritičara i teoretičara prema fenomenima iz sfere politike i kulture na kojima počiva politička fikcija ispitivanoga perioda.
Naš autor slijedi konstataciju Krešimira Bagića: „Budući da se mnogo toga vrti oko politike, najprije treba naznačiti politički kontekst“, s tim što prihvaćenu postavku razvija ispitivanjem kako društveno-politički procesi konstruišu književni kontekst. Važni su, kako ističe Mandić, pojam generacija i pojam književna zajednica, s obiljem teorijskih pristupa i gledišta u književnoistorijskoj perspektivi proučavanja perioda 1950−1980. godine. Koegzistencija ili razvojna uzajamnost, o kojima se u književno-teorijskim tekstovima raspravlja, razvidne su na linijama dvaju procesa: sinhronog, koji čine autor – generacija – razdoblje – međuknjiževna zajednica, i dijahronog, koji čine autor – generacija – tradicija – međuknjiževna zajednica.
Osnovni dio monografije podijeljen je na osam poglavlja.
Prvo je poglavlje naslovljeno „Protivrječnosti političkog romana“. Ono se uistinu bavi definisanjem političkoga romana, njegovim ustanovljenjem i istorijom toga žanra, uz autorov oprez kad je riječ o određivanju početka samoga žanra budući da se u manjim ili većim tragovima, i različitom motivacijom, u književnosti prepoznaje od najranijih vremena.
Pregledom proučavanja, uglavnom inostrane literature, autor monografije daje hronologiju definisanja statusa političkih ideja, političkog okruženja i političkog identiteta s gledišta nihove književne obrade. Jedna od tačaka prekretnica na koju autorov usmjerava pažnja tiče se političke fikcije u vrijeme totalitarizama i ideologija prve polovine XX vijeka koje su globalno bile razorne. U tom kontekstu navodi imena književnika: Radjard Kipling, Džordž Orvel, Džozef Konrad, Andre Malro.
Sumirajući brojne interpretacije, Mandić uočava: „Predmet političkog romana nijesu ni radikalne ni eksplicitne politike, već poetska funkcija te takve i drugih sličnih politika. Važno pitanje je: što je to politički roman? Što ga čini političkim? Koji su to elementi političkog romana koji čine svaki roman političkim, te što ih odvaja od drugih romana koji imaju elemente političkog? (…) Funkcioniše li on zaista kao žanr? Je li on izraz avangardističkih modernističkih tendencija, pogotovo u južnoslovenskoj književnosti? Sva ta pitanja vode našem privremenom zaključku da je politički roman dominanti književni žanr druge polovine 20. stoljeća, a nakon svih destrukcija, ljudskih i civilizacijskih, koje je proizvela politika, ideologija i totalitarizmi izašao je kao potreba čovjeka da svu tu politiku, totalitarizme i ideologije objasni, nađe njihove korijene, konačno pruži istinu, sliku i pamćenje o njima i ’kao takvi, oni nas osnažuju da zamislimo dvadeseto stoljeće i pomognemo nam predvidjeti dvadeset prvo‛ (Scheingold 2010: 10), u kojem već dugo živimo i ośećamo teret te prošlosti kao da se dogodila juče; tako su i romani koji su o njoj na književan način pripovijedali i dalje aktuelni.“
Jedan od rukavaca političkoga romana jeste tip romana s jasno političkim elementom u vidu ideologije i političkog aparata koji proizvode u društvu i porodici otuđene pojedince. Roman političkog otuđenja, kako vidimo iz Mandićeve monografije, ima cijelu istoriju stvaralaca i njihovih tumača (Franc Kafka, Džozef Keler, Eli Vizel, Pat Barker, Rasel Banks, Ginter Gras, Kurt Vonegut, Imre Kertes).
Posebno iscrpno piše se o političkome u južnoslovenskoj književnosti.
„Politički roman u južnoslovenskoj književnosti specifičan je žanr romana u odnosu na politički roman koji se piše na Zapadu ili u Americi. (…) Osnovni žanrovski konstitutivni činilac političkog romana južnoslovenske književnosti perioda od pedesetih do osamdesetih godina jeste kritika titoističkog političkog režima, te unutrašnje jugoslovenske politike. Roman u južnoslovenskom kontekstu bavi se, kako to Krleža kaže, vlastitim problemima (unutrašnjim problemima države i politike), koji se ne javljaju nigđe drugđe u istom obliku. Razlog tome je najvjerovatnije što je titoistički režim u svom ideološkom postamentu bio rigidan prema kritici i samokritici. “
Za najautentičniju ilustraciju odnosa politike i književnosti, odnosno književnika i političkog Mandić uzima dvije polemičke knjige: Dijalektički antibarbarus i Čas anatomije. „One polemički otvaraju i zatvaraju krug oko uloge politike u južnoslovenskoj književnosti 20. stoljeća, te o dominantnim književnim prosedeima i njihovim činiocima. Koliko su političke ideologije 20. stoljeća bile razorne i uticale na književnost, pisanje i pisce, dâ se pročitati eklatantno u ovim knjigama.“
Bitna uloga Miroslava Krleže u razvitku ovoga žanra dokumentovana je na primjeru više konstitutivnih elemenata s fenomenom političkog i idejnog u djelima toga autora.
Drugo poglavlje monografije nosi naslov: „Svadba ‒ Granični politički roman (između socrealizma i modernizma)“. Lalić je jedan od pripovjedača kod kojega je, kao i kod Daviča, Andrića i Krleže, a kako napominje Mandić, pri tumačenju važno imati na pameti i biografiju, pogotovo detalje iz rane uključenosti u komunistički pokret. „Radnja romana Svadba bazirana je na sukobu političkih ideja njenih junaka, pa je ovaj roman modernistički, politički roman u kojem se tematizira borba političkih ideja.“
Mandić je upoređujući i komentarišući stavove prethodnika o tome Lalićevu romanu, ustvrdio da je „već 1950. godine, među ostalim značajnim južnoslovenskim piscima poput Andrića i Selimovića, uspostavio modernističku razvojnu liniju paraboličnog govora u žanru romana, koja će se do kraja ostvariti u romanu Prokleta avlija“.
Mihailo Lalić u strukturi romana Svadba izgrađuje dva ideološka mjesta – to su Crna Gora i kolašinski zatvor.
„Oskar Davičo – Pesma, psihološki politički roman i upisivanje ideologija“ naslov je trećega poglavlja knjige. Poetika Davičova romana o svojeglavome skojevcu, kako su ga opisivali neki kritičari, naslonjena je na tradiciju srpskog realizma. U ovome poglavlju interpretiraju se teme romana, njihova vezanost uz ideologije, te problem slobode kao noseći stub Davičove narativne tvorevina. Likovi Mićo i Andrija, dva koncepta različitih ličnih i političkih svjetova, najbitniji su za razumijevanje kompozicione i sižejne kompleksnosti te samo žanrovsko identifikovanje djela. Mandić zaključuje: „roman Pesma je radikalno eksplicitan političko-psihološki roman“.
U četvrtome poglavlju knjige Ethema Mandića govori se o Andrićevu romanu Prokleta avlija. Napomena o postojanju goleme masa literature o Ivu Andriću stoji na početku ove rasprave. Mandić se, međutim, uvažavajući brojne i vrijedne prethodnike, na problem usmjerio s gledišta analize političkog romana uzimanjem u obzirom uglavnom recentne naučne studije. „Karakter poetike Ive Andrića, pogotovo u Prokletoj avliji, najbolje od svih kritičara je opisao Nikola Kovač: ’U Andrićevoj viziji istorije, u čijoj osnovi su stvarna zbivanja i narodno predanje, faktografija i mit, svjetska zbivanja i nacionalni sukobi, prepliću se elementi političke filozofije sa obrascima individualne psihologije, široka freska prošlosti i suženi prostor ljudske sudbine‛ (N. Kovač 1988: 85).” U autorovu zaključku, pored drugoga, čitamo: „Velika istorijska alegorija u djelu Prokleta avlija otkriva da je Prokleta avlija implicitno politički roman, i to dokumentarni politički roman logora. Njegovo ’političko‛ je implicitno.“
Naslov petoga poglavlja je: „Polivalentna žanrovska slika političkog romana i književnosti sedamdesetih godina u južnoslovenskom interkulturnom kontekstu“. Sadržaj ovoga odjeljka ispituje faze u tretiranju istorijske građe i dokumenata u književnim djelima od Mihaila Lalića do Danila Kiša. Oslonjenost na istorijski diskurs i dokumenat kao paraliterarnu građu eskplicirani su primjerom Borislava Pekića i naročito Miroslava Krleže.
Posebna je pozornost ovoga dijela knjige Mandić usmjerena na međukulturne pisce političkog romana – Mešu Selimovića (Derviš i smrt, Tvrđava) i Miodraga Bulatovića (Heroj na magarcu).
Tema šestoga poglavlja je: „Danilo Kiš – Grobnica za Borisa Davidoviča. Dokumentarni politički roman logora“. Nastanak ove knjige i njezina sudbina u svijetlu cenzure, lažnih optužbi i ideoloških konstrukcija veliki su motiv za pisanje o ovome pitanju. S obzirom na to, postoji cijela literatura o Kišu i njegovu djelu. Mandićev je doprinos što je teoriji političkoga romana ponudio ispitivanje narativnih strategija, tj. književne faktografije kao centralnoga oslonca za fenomene politike i ideologije u romanu Danila Kiša.
„Čitalac prisustvuje stvaranju istorije, ’gole istine‛ o logorima, ali fikcionalne i obrađene u spisateljskoj književnoj produkciji. Svjedočanstva dobijaju snagu univerzalnosti i na kraju umjetnički oblik. Pripovjedač-pisac, prema riječima samoga Kiša, postaje Bog“ – uočava Mandić.
Čas anatomije je u mnogom pogledu ključ za čitanje Grobnice za Borisa Davidoviča, a autor monografije pokazuje da je upravo takav pristup „metodološka i interpretativna mana svih pokušaja da se razumije Kišovo djelo“.
Poglavlje br. 7 naslovljeno je ovako: „Borislav Pekić – Kako upokojiti vampire. Politički roman logora: Između dokumentarnosti i psihologije“. Ovaj Pekićev roman „bavi se istorijom kao režimom koji je u službi ideologije, istorijom koja je kadra povampiriti bilo koju ideologiju“. Dokumentarnost i epistolarna forma odlike su narativa. Kako upokojiti vampira roman je koji „polifonijsku strukturu ostvaruje lingvistički, na parodiji filozofskih stilova kao ideoloških konstrukata totalitarne svijesti koja ih upotrebljava za svoje vlastite ciljeve“. Mandić je zaključujući svoju interpretaciju ustanovio da Pekićev roman ima sva obilježja političkog romana: „od likova ideologa, do reprezentacije političkih ideologija i sistema mišljenja kao ideoloških instrumenata (u tome je posebna vrijednost ovoga romana), dokumentarnost, marionetizaciju kao književni postupak, isljeđivanje kao instrument političkog zla, i isljednike i isljeđivane“.
„Između ispovijesti i subverzije: Ideologija, erotizam i smijeh u Levitanu Vitomila Zupana“ naslov je osmoga poglavlja. Roman govori o književnome identitetu političkoga zatvorenika Jakoba Levitana. Stoji dalje u poglavlju: „Ključna odlika ove književne figure upravo je politička: kriv je jer se bavi politikom, a njegovi ’grijesi‛ seksualnost i hedonizam, postaju kažnjivo djelo onoga časa kada odstupaju od normi vladajuće ideologije. Kazna se ostvaruje kao gubitak tjelesne slobode i ideološka prevaspitavanja.“ Fenomen panoptikona i sistem nadzora i kontrole bitan su elemenat državnog i ideološkog aparata.
Po stilu, subverzivnom narativu te književnoj viziji, Mandić roman Levitan Vitomila Zupana uzima kao „jedinstveni izraz slovenačke književnosti i istinsku književnu inovaciju unutar jugoslovenskog književnog prostora“.
Autor, na kraju, u formi zaključka oblikuje cjelinu sažetih informacija iz sprovedenoga istraživanja: predočava vidokrug i ishod svojih teorijsko-književnih interpretacija političke fikcije iz perioda 1950−1980. godina. Podvukao je, treba je to i naglasiti, unutrašnji potencijal teme koji iznova provocira višedisciplinarna proučavanja.
Koncept monografije izišao je iz već spomenute autorove upućenosti u temu i literaturu koja je na štokavskim i drugim jezicima objavljivana. Osobito je dragocjen registar savremenih studija s kojima Mandić komunicira u raspravi.
Sa sviješću da prikaz izveden iz nekoliko crtica ne može istaknuti svu slojevitost monografije Politika romana. Ideologija i interkulturalnost u južnoslovenskome romanu 20. vijeka, zaključujem da utisci koji argumentacija i zaključci ostavljaju na čitaoca vrlo su pozitivni. Mandić je filološki (i kulturološki) dokumentovao razvitak i osobenosti političke fikcije kao žanra, estetsko vrednovanje političkoga i ideološkoga u konkretnim književnim djelima, što uz cio niz drugih rezultata autora svrstava u red najupućenijih stručnjaka u ovo pitanje u regionu.
I da na kraju ponovim ono što kolega Ethem Mandić na jednome mjestu veli: „Književni kontekst ograničava i definiše književna djela, isto toliko i književna djela učestvuju u obrazovanju sadržaja tog istog konteksta, njegovom učvršćivanju ili dezintegraciji“.
