Boti Koprivici
Dok me jadno vara življenje
došao sam do zaključka ludog:
ništa ne postoji!
- Banjević
Kartografski zapis broj 1
Ponekad mi se čini da sam zakasnio na sopstveno djetinjstvo.
Ne u onom običnom smislu, kako čovjek zakasni na autobus, na čas, na voz koji odlazi prema moru, nego dublje i nepopravljivije: zakasnio sam da budem makar tihi svjedok jednog vremena koje je već bilo završeno kada sam prvi put naučio da izgovorim imena fudbalera. Rođen sam 1994. godine, dakle u godini kada se jedna zemlja već raspala, a njena reprezentacija ostala da lebdi negdje između arhivskih snimaka, očevih priča, albuma sa sličicama i one vrste uzdaha koji odrasli ispuste kada pomenu igrače koji su, po njihovom mišljenju, morali igrati zajedno.
To “morali” je jedna od najtužnijih riječi u fudbalu.
Morali su igrati zajedno Savićević, Prosinečki, Boban, Šuker, Piksi, Mijatović, Pančev. Morali su, govorili su stariji, kao da je fudbal ikada priznavao pravdu, kao da istorija nije najgrublji selektor svih reprezentacija. Ja tu reprezentaciju nijesam mogao vidjeti. Ona za mene nije bila tim, nego ukleta mogućnost. Kao kuća koja postoji samo po temelju. Kao grad u kojem nijesi živio, ali svi oko tebe tvrde da je bio tvoj.
I možda sam zato, mnogo kasnije, čitajući Boža Koprivicu, osjetio da on ne piše samo o fudbalu. On piše o onome što je fudbal sačuvao onda kada je pamćenje zakazalo. Kod Boža lopta nije rekvizit igre, nego dokaz da je nekada postojalo vrijeme u kojem su se dječaci još mogli zaklinjati u lijevu nogu, u stativu, u golmana koji leti, u neku mahalu, klub, u neko obećanje dato pred mrak, prije nego što majka zovne sa prozora. Božo je znao da fudbal nije važan zato što je najveća sporedna stvar na svijetu, nego zato što je često jedina glavna stvar onih koji nemaju mnogo glavnih stvari.
Nikšić je u tom smislu dobar grad za početak ovakvog atlasa.
Nije to grad koji odmah otkriva svoju književnost. On je više nalik na čovjeka koji dugo ćuti u kafani, pa onda u jednoj rečenici kaže nešto zbog čega se čitav sto zamisli. Nikšić ima tu čudnu sposobnost da istovremeno bude širok i zatvoren, tvrd i nježan, provincijski i mitski. Ima u njemu nečega od stadiona poslije kiše, od betona koji pamti koljena, od školskih dvorišta u kojima se odrastalo tako što bi neko rekao: “Ti si Ronaldo, ja sam Rivaldo”, a treći bi, uvrijeđen, odlučio da bude Zidan, iako niko od nas nije znao šta znači biti Zidan osim da se lopta kod njega nekako manje bojala.
Kvart kod Filozofskog fakulteta za mene je bio prva mapa svijeta. Tamo se geografija nije učila iz udžbenika, nego iz rasporeda ekipa. Brazil je bio tamo gdje stoji dječak u žutom dresu. Francuska je bila onaj koji umije da primi loptu đonom i pogleda preko ramena. Hrvatska je bila ime koje se izgovaralo sa nekom nelagodom i divljenjem istovremeno. Argentina je bila Maradona, iako ga nijesmo gledali uživo, nego kao što se gleda svetac iz tuđe religije: preko priča, preko snimaka, preko onoga što stariji kažu da je bilo čudo. Jugoslavija je bila prazno mjesto u žrijebu.
Ulica Peta proleterska bila je, i ostala, jedna od najljepših ulica u Nikšiću. Možda to nije objektivna istina, ali djetinjstvo nikada ne traži urbanističku dozvolu za svoje tvrdnje. U toj ulici, u njenim drvoredima, u sjenkama koje su ljeti padale preko trotoara kao umorne zastave, bilo je nečega što me je mnogo kasnije podsjetilo na Kišovu Ulicu kestenova iz Ranih jada. Ne zato što su to iste ulice, niti zato što ih treba nasilno spajati, nego zato što svako djetinjstvo ima svoju ulicu koja ne vodi nikuda osim nazad. Ulica je, u stvari, prvi arhiv: čuva miris prašine, zvuk bicikla, glasove iz dvorišta, loptu koja udara u limenu garažu, neku ženu koja viče da se skloniš s auta, prvi poraz, prvu laž, prvi osjećaj da svijet ima pravila koja odrasli kriju.
Ako je Kiš imao svoju Ulicu kestenova, mi smo imali Petu proletersku, terene kod Fakulteta i “Pedagošku”.
Tako smo zvali teren kod fakulteta, iako nijesam siguran da je iko od nas tada znao šta tačno znači riječ pedagoška. Za nas je to bila riječ za stadion. Riječ za prašinu. Riječ za sudbinu. Tu su se odigravala moja prva svjetska prvenstva, mnogo prije nego što sam razumio da postoje FIFA, žrijebovi, sponzori, himne, selektori, kvalifikacije i bolne istorije. Na Pedagoškoj se nije igralo jedanaest na jedanaest. Igralo se koliko nas ima. Tri na tri. Pet na četiri. Sedam protiv šest ako neko dovede mlađeg brata koji ne zna da igra, ali ima loptu. Pravila su se mijenjala prema suncu, prema broju raspoloživih kamenova za stative, prema tome da li neko mora kući na ručak i prema neprikosnovenoj, univerzalnoj pravdi djetinjstva: ko se najviše svađa, taj najčešće i sudi.
Tamo sam prvi put shvatio da čovjek može biti neko drugi ako obuče pravi dres.
Imao sam dres Ronalda, dres reprezentacije Brazila, žut kao podne u pričama Mirka Kovača i tri broja veći. Nije to bio dres koji se nosi, nego dres u koji se ulazi kao u budućnost. Rukavi su mi padali, ramena bježala, tijelo se gubilo u njemu, ali sam ja znao da samo treba da porastem do tog dresa. Kao da je neko, greškom ili proročanstvom, kupio odjeću za mog budućeg sebe. Rastao sam u njemu strpljivo, gotovo religiozno. Namjerno sam ostajao na suncu duže nego što treba, uvjeren da će mi koža potamnjeti i da ću, makar iz daljine, makar u nekom popodnevnom prividu, ličiti na brazilskog reprezentativca.
To je bila moja prva magija: dijete u Nikšiću, u prevelikom brazilskom dresu, pod suncem koje ga peče kao da ga priprema za Marakanu.
Naravno, nijesam ličio na Ronalda. Nijesam imao njegov korak, njegovu snagu, onu strašnu lakoću kojom je izgledalo da bježi ne samo od odbrambenih igrača nego i od ljudske anatomije. Ali djetinjstvo i ne traži sličnost. Ono traži dozvolu da povjeruje. Meni je taj dres davao dozvolu. U njemu sam mogao biti Brazilac, makar dok se ne završi utakmica. Mogao sam pripadati reprezentaciji koja nema nikakve veze sa mojim pasošem, jezikom, porodičnom istorijom ili ulicom, ali ima veze sa mojom željom da svijet bude šareniji, lakši, ritmičniji i pravedniji nego što je bio. Na kraju nisam postao ništa od toga. Bio sam košarkaš do svoje osamnaeste godine.
Francuska 1998. došla je, za mene, kao prva velika slika svijeta.
Ne znam da li sam je tada pamtio stvarno ili sam kasnije, godinama, od tuđih priča, snimaka i ponavljanja napravio svoje sjećanje. To je jedna od onih prevara pamćenja: čovjek ne zna da li se sjeća događaja ili slike koju je toliko puta gledao da je postala njegova. Ali možda je svako fudbalsko sjećanje pomalo falsifikat. Možda i Božo to zna bolje od svih: da činjenica tek onda postaje istinita kada dobije svoju “laž”, svoje pretjerivanje, svoju kafansku verziju, svog svjedoka koji nije bio tamo, ali priča kao da jeste.
Francuska 1998. bila je prvenstvo velikih lica. Zidanova ćela, Šukerov osmijeh, Ronaldo pred finalom, Mijatović i Savićević kao ostaci jedne reprezentacije koja je mogla biti čitav roman, ali je završila kao fusnota. Brazil je tada za mene bio vrhovna država fudbala, zemlja koja nije imala geografiju nego muziku. Francuska je bila nešto hladnije, otmenije, kao da igra u košulji zakopčanoj do grla. Hrvatska je bila nova, opasna, bliska i daleka; reprezentacija koja je nosila crveno-bijele kvadrate kao dokaz da se iz ruševine može izaći na teren i tražiti mjesto među velikima. SR Jugoslavija, ili ono što je od tog imena ostalo, imala je igrače koji su izgledali kao da su zakasnili na sopstvenu istoriju.
Možda sam zato uvijek gledao Mijatovića i Savićevića sa čudnim osjećajem: kao fudbalere i kao dokaze. Oni nijesu bili samo igrači, nego preostali komadi jedne moguće slike. Kao kadar iz filma koji nikada nije snimljen do kraja. Dejo Savićević je, za nas iz Crne Gore, imao posebno mjesto: nije bio samo genije Milana, ni čovjek lijeve noge koja ne priznaje geometriju, nego neka vrsta lokalnog dokaza da se iz naših ulica može izaći na San Siro, da se iz jezika koji odrasli često troše na žalbe i poraze može roditi čisti dribling. Mijatović je nosio neku drugu eleganciju, gospodsku i ranjivu, kao da je uvijek na ivici da postigne gol ili da promaši ono što se ne smije promašiti.
A Zidan je bio nešto treće.
Zidan nije trčao kao drugi. On se premještao. Kao da teren nije trava nego rečenica, a on zna gdje treba staviti zarez. U djetinjstvu to nijesam mogao tako reći, naravno. Tada sam samo osjećao da kod njega lopta zastane, da se vrijeme malo iskrivi, da protivnik prođe pored njega kao neko ko je pogriješio vrata. Mnogo kasnije ću pomisliti da je Zidan bio najkortasarovskiji fudbaler moje prve mladosti: čovjek koji u običnom rasporedu igre otvara tajni prolaz, neku školu za školice, neku pukotinu kroz koju lopta nestane, pa se pojavi na mjestu gdje je niko nije očekivao.
Ali 1998. nije bila samo Zidanova Francuska. Bila je to i Hrvatska Davora Šukera, bronzana i gladna priznanja. Šuker je igrao kao čovjek koji ne šutira samo prema golu, nego prema karti svijeta. Svaki njegov gol kao da je govorio: evo nas, postojimo, upišite nas. Za nas koji smo odrastali u blizini tog velikog raspada, hrvatski uspjeh nije mogao biti samo sportska činjenica. U njemu je bilo nečega neprijatno bliskog: radost nove države, bol stare, komšijska zavist, televizijska fascinacija, politika koju nijesmo razumjeli, ali smo osjećali da stoji iza svakog komentatorskog uzvika. Želja za nezavisnošću!
I tu se možda prvi put otvorilo pitanje koje će me pratiti mnogo duže od bilo koje utakmice: šta znači biti rođen poslije jedne zemlje?
Ne poslije države u administrativnom smislu. Države se raspadaju po skupštinama, kancelarijama, frontovima i mapama. Ali zemlja o kojoj govorim raspadala se i u dječjim albumima sa sličicama, u imenima klubova, u navijačkim pričama, u rečenicama odraslih, u tome što su jedni igrači odjednom postajali “naši”, drugi “njihovi”, a treći zauvijek ničiji. Biti rođen 1994. značilo je učiti fudbal kao istoriju iz koje je istrgnuto prvo poglavlje. Značilo je slušati o reprezentaciji koje nema kao o mrtvom rođaku: svi ga opisuju, svi ga se sjećaju drugačije, svi tvrde da bi danas bilo bolje da je živ.
Božo Koprivica je, čini mi se, pripadao onima koji su tog rođaka poznavali.
Ne nužno kao političku ideju, ne sentimentalno i slijepo, nego kao fudbalsko tijelo, kao jezik igre, kao sistem dvorišta, gradova, talenata, nadimaka i neispunjenih obećanja. Zato mi je dragocjen. On ne vraća prošlost kao državni praznik, nego kao sitnu, skoro nevidljivu građu: ime igrača, način šuta, anegdotu iz svlačionice i života, dječaka kraj aut-linije, poraz koji se pamti ljepše od pobjede. Kod njega činjenica nikada ne ostaje gola. On je od fudbala napravio metafiziku. Upravo onu koja mu ne pripada.
A možda je to jedini način da se piše o fudbalu.
Jer šta je Francuska 1998. ako ne početak jedne velike, lične obmane? Ja je pamtim, a možda je ne pamtim. Gledao sam je, a možda sam je kasnije izmislio. Bio sam premali da razumijem, ali dovoljno prisutan da mi slike ostanu pod kožom: žuti dres Brazila, Zidanova dva gola glavom, Šuker koji gura Hrvatsku prema bronzi, Ronaldo kao kralj koji se pred finale iznenada pretvara u bolesnog dječaka, Savićević i Mijatović kao ljudi iz zemlje koja je već promijenila ime, a možda nikada nije promijenila tugu.
Moja prva fudbalska mapa zato nije imala jasne granice. Bila je nacrtana kredom po asfaltu kod Pedagoške, prevelikim dresom Brazila, drvoredima Pete proleterske, televizijskim prijenosima iz Francuske i pričama starijih o reprezentaciji koja je mogla osvojiti svijet, samo da svijet nije prvo osvojio nju.
Taj atlas počinje tu: u Nikšiću, među dječacima koji su igrali svoja mala svjetska prvenstva, u gradu koji je znao proizvoditi i pjesnike i centarfore, i propale fabrike i velike lijeve noge, i u kojem je bilo sasvim moguće da jedan dječak, preplanuo od namjernog stajanja na suncu, povjeruje da je Brazil mnogo bliži od Beograda, Zagreba ili Pariza.
A onda, kad utakmica završi, kad se lopta izduva, kad majke pozovu sa prozora, kad se sjenke iz Pete proleterske izduže preko asfalta, ostaje samo ono što Božo možda najbolje zna: fudbal nije ono što se dogodilo, nego ono što se prepričava.
I možda zato svaka izgubljena reprezentacija nastavlja da igra.
Kartografski zapis broj 2
Prije nego što sam upoznao Boža Koprivicu, upoznao sam ga kao jednu vrstu književne sjenke.
Ne kao čovjeka koji sjedi u kafani, naručuje piće i govori o fudbalu tako da i najobičnija utakmica počne ličiti na neku davno izgubljenu knjigu, nego kao ime u časopisu Ars, u onom posebnom broju posvećenom Danilu Kišu. To je možda i pravi način da se čovjeku poput Boža priđe: najprije preko tuđeg pisca, preko fusnote, preko uredničkog traga, preko nečega što izgleda sporedno, a onda se pokaže da je bilo prvo poglavlje.
Kiš je bio moja srednjoškolska fascinacija. Ne znam više da li sam ga čitao onako kako se čitaju pisci ili onako kako se u tim godinama čitaju sopstvene mogućnosti: grozničavo, s uvjerenjem da je svaka rečenica šifra, da se iza svake slike krije neka druga, opasnija slika, da se književnost ne piše da bi se nešto ispričalo, nego da bi se spasilo od nestanka. Rani jadi nijesu za mene bili samo knjiga, nego priručnik za jedno osjetljivo pamćenje. Kiš me učio da se djetinjstvo ne sastoji od događaja, nego od predmeta koji su preživjeli događaje: od kestenova, željezničkih redova vožnje, očevih nestanaka, mirisa zemlje, malih životinja, svjetlosti u sobi, dokumenata koji lažu i uspomena koje govore istinu baš zato što su nepouzdane.
U tom Kišovom svijetu ime nikada nije samo ime. Zato me je, kao srednjoškolca, posebno pogodilo saznanje da Danilo Kiš nije bio jednostavno Danilo Kiš, nego Dániel Kis, da je iza imena postojala još jedna istorija, a iza te istorije prezime Kon, Kohn, željeznički redovi vožnje, mađarizacija, otac koji nestaje u evropskoj noći, majka sa Cetinja, dječak koji iz Subotice, Novog Sada, Mađarske i rata stiže u Crnu Goru kao neko ko više nikada neće pripadati samo jednom mjestu.
Tu, negdje između imena i mjesta, počinje moja prva veza između Kiša i Boža.
Božo Koprivica je bio iz Nikšića, ali je u sebi nosio i Cetinje, i Beograd, i stadione, i pozorišta, i književnost, i onu vrstu fudbalske pobožnosti koja ne traži crkvu jer ima teren. Kiš je iz Cetinja odlazio u svijet noseći sa sobom gubitak kao književnu metodu. Božo je iz Nikšića odlazio prema knjigama, scenama i utakmicama kao prema dokazima da se svijet može razumjeti samo ako se ne razdvaja ono što uredni ljudi razdvajaju: fudbal od književnosti, kafanu od biblioteke, anegdotu od eseja, dječaka od reprezentacije, poraz od stila.
Zato mi se čini da I dječak može obećati nije samo lična istorija svjetskih fudbalskih prvenstava. To je knjiga koja se pravi da govori o fudbalu, a zapravo govori o vjeri u pamćenje. Božo tu ne pravi enciklopediju, iako zna enciklopedijski. Ne pravi statistiku, iako zna ko je kome, kada i u kojem minutu dao gol. On pravi nešto bliže nekoj intimnoj kartografiji: mapu svijeta nacrtanu imenima fudbalera, mapu djetinjstva koja se otvara kroz prvenstva, mapu izgubljenih generacija koje su obećavale više nego što im je istorija dozvolila da ispune.
Kod Boža činjenica nikada ne ostaje gola. Ona uđe u rečenicu kao fudbaler u šesnaesterac, pa odjednom promijeni pravac. Jedan podatak postane anegdota, anegdota postane portret, portret postane metafizika, a metafizika se završi nekom sasvim konkretnom slikom: dječak kraj radija, stadion u daljini, igrač koji namješta štucne, golman koji se baca u pogrešnu stranu, stariji čovjek koji poslije mnogo godina tvrdi da je sve to vidio, iako možda nije, ali mu vjerujemo jer u fudbalu istina bez malo pretjerivanja zvuči nepristojno.
Kiš bi, možda, od svega toga napravio dokument, lažni citat, porodični dosije, arhivsku kutiju u kojoj se nalaze sličice fudbalera, umrlice država i jedan očev red vožnje koji vodi na utakmicu koja je davno završena. Božo od toga pravi razgovor. Kod Kiša se svijet spašava preciznošću. Kod Boža se svijet spašava ritmom. Kiš popisuje da bi mrtvi imali ime. Božo prepričava da bi izgubljeni još jednom istrčali na teren.
A onda se u mojoj biografiji pojavilo Cetinje.
Na Cetinje sam došao na studije kao što se dolazi u grad koji je već napisan, ali mu nedostaje nekoliko poglavlja. Ima gradova koji se uče hodanjem, a Cetinje se uči čitanjem fasada. Njegoševa ulica nije samo ulica, nego duga rečenica između dvije kiše. Ljeti, kada bi se kamen zagrijao, a vazduh između zgrada postao plavkast i gust, činilo se da se istorija tu ne nalazi u muzejima, nego u načinu na koji neko otvara prozor. Ljetnja pozornica, Zetski dom, stare lipe, tišina poslije podneva, miris, oh samo kako poseban miris, verbalno neobjašnjiv, sve je to djelovalo kao scenografija za roman koji je Danilo Kiš mogao napisati o Cetinju, ali nije.
Ili ga možda jeste napisao, samo ga nije ostavio na papiru.
Možda je taj nenapisani Kišov roman ostao u nečijem pamćenju, kod Boža, na primjer, u nekoj rečenici izrečeno usput, u nekoj šetnji Njegoševom ulicom, u nekom sjećanju na gimnazijalca Danila, na dječaka koji još ne zna da će postati Kiš, koji još uvijek nosi u sebi Dániela, oca, Konovo prezime, majku sa Cetinja i buduću književnost kao teret koji se ne bira. Božo je umio da pamti takve nenapisane knjige. U tome je bila njegova osobita književna milost: znao je da literatura ne stanuje samo u bibliotekama, nego i u onome što ljudi prećute, pogrešno upamte ili ispričaju tek kada padne veče.
Zetski dom je tu posebno mjesto. Nije to samo pozorište, nego jedna od onih crnogorskih građevina koje izgledaju kao da su male zato što ne žele da se hvale, a zapravo su veće od mnogih državnih institucija. U njemu se može čuti kako daska pamti glasove. U njemu istorija ne stoji uspravno kao spomenik, nego škripi pod nogama glumaca. Znati da je Božo radio predstavu u Zetskom domu značilo je za mene još jednom spojiti ono što se na prvi pogled ne spaja: Nikšić, Cetinje, Kiša, fudbal, teatar, Njegoševu ulicu i dječaka koji još može obećati.
Ali Boža sam, naravno, morao upoznati u Nikšiću.
Neka se važna književna poznanstva ne dešavaju u bibliotekama nego u kafanama, jer kafana zna ono što biblioteka često zaboravi: da se književnost prvo izgovara. Blues Bar je bio jedno od onih mjesta gdje se činilo da grad naveče postane manji, ali dublji. Tamo sam upoznao Botu zahvaljujući Ivanu Radojičiću. Ili sam možda upoznao jednu verziju Bote koju nikada ne bih mogao upoznati preko knjiga: živu, duhovitu, britku, spremnu da u istoj rečenici spoji Partizan, Kiša, Irsku, neki dribling iz prošlog vijeka i neku sasvim nevažnu nikšićku zgodu koja bi, dok je on govori, postala važnija od pola nacionalne istorije. Poput one da su oni u djetinjstvu, sve druge klince van centra zvali “olučanima”.
Te noći, Koko Makrid i ja s jedne strane, Ivan i Božo s druge, dokazivali smo ko su veći Irci. Dva na dva. Da je neko slučajno ušao i pitao šta se tu igra, vjerovatno bi mu Bota rekao: produžeci. Irska je u Crnoj Gori uvijek bila više od zemlje. Ona je bila neka vrsta zamišljene rođake, ostrvo koje nam je ličilo na nas upravo zato što nije bilo naše: mala nacija, velika književnost, pivo, pobune, pjesnici, emigranti, sveta nesreća, tvrdoglavost, katolička magla, muzika iz kafane i ideja da se sloboda ne mora uvijek osvojiti, ali se mora stalno pjevati.
Možda je moja moderna i nezavisna Crna Gora toliko voljela Irsku zato što je u njoj tražila plemenitiju verziju svoje samoće. Irci su imali Džojsa, Beketa, Jejstsa, svoje pobune i svoje poraze koji zvuče kao balade. Mi smo imali Njegoša, Kiša, Kovača, nikšićke kafane, cetinjske ulice, izgubljene države i ljude koji su se cijelog života prepirali oko toga ko je bio veći talenat, Savićević ili neko ko nikada nije otišao dalje od lokalnog terena.
Te noći u Bluesu nijesmo dokazivali ko su veći Irci. Dokazivali smo, zapravo, da se identitet može igrati kao mali fudbal: dva na dva, bez sudije, sa mnogo faulova, uz obavezno uvjerenje da je pravda na tvojoj strani.
Kasnije, u jednoj šetnji Njegoševom ulicom, razgovarao sam s Botom o filmu Mali vojnici Bata Čengića. To je jedan od onih filmova koji nose u sebi čitavu jednu jugoslovensku mogućnost: djecu, rat, ideologiju, nježnost i okrutnost institucije. Film koji je mogao biti ovjenčan slavom, ali ga je istorija, opet, prekinula u hodu, kao što je prekidala reprezentacije, romane, države i biografije. U njegovom scenariju je Mirko Kovač, i to je za mene bilo važno: jer gdje god se u Nikšiću otvori priča o ozbiljnom pisanju, Kovač se pojavi kao poseban pečat grada.
Nikšić je Mirkov roman i kada se pravi da nije.
To je grad ruganja sa dušom. Grad koji će ti dati nadimak prije nego što ti prizna dar. Grad u kojem se nježnost često krije iza podsmijeha, jer bi otvorena nježnost djelovala kao slabost. Kovač je tu crtu znao: crnogorsku ironiju koja nije samo okrutna, nego zaštitni omotač za stid. Kod njega ljudi propadaju sa stilom, lažu iz potrebe da prežive, vole nespretno, pamte nemilosrdno. Nikšić umije tako da govori. Neko će ti se rugati, a zapravo će te čuvati. Neko će ti umanjiti uspjeh da ti ne bi povjerovao da si veći od života. Neko će te u kafani ismijati, pa te poslije, kad niko ne gleda, preporučiti kao najboljeg.
Zato mi je Božo bio važan kao nikšićka i cetinjska figura istovremeno.
Nikšić mu je dao dosjetku, mangupsku melankoliju, osjećaj za talenat koji nikada ne treba sasvim ukrotiti. Cetinje mu je dalo arhiv, pozorište, Kiša, Njegoševu ulicu, svijest da se svaka rečenica izgovara pred nekim nevidljivim precima. A fudbal mu je dao oblik u kojem se sve to može pomiriti bez potrebe da se objašnjava.
U knjizi I dječak može obećati zato se ne čita samo istorija svjetskih prvenstava. Čita se istorija jednog senzibiliteta. Božo ne piše o Mundijalima kao o velikim sportskim manifestacijama, nego kao o privatnim kalendarima. Svako prvenstvo je jedno doba života. Svaki tim je jedna mogućnost svijeta. Svaki poraz je dokaz da se ljepota ne mjeri trofejima. Svaki dječak koji obeća da će biti veliki već je pomalo izgubljen, jer obećanje je najljepše dok još ne mora biti ispunjeno.
Tu se Božo i Kiš dodiruju.
Obojica znaju da je pamćenje jedina ozbiljna domovina. Obojica znaju da se čovjek sastoji od imena koja je izgubio i mjesta u koja se ne može vratiti. Obojica vole dokument, ali mu ne vjeruju sasvim. Obojica razumiju da se istina ne nalazi u čistoj činjenici, nego u načinu na koji činjenica počne da svijetli kada je dotakne rečenica.
Samo što Kiš, kada pronađe podatak, od njega napravi grobnicu.
Božo od podatka napravi utakmicu.
I možda je baš zato I dječak može obećati jedna od onih knjiga koje ne treba čitati kao sportsku literaturu. Treba je čitati kao knjigu o nestajanju. Kao atlas prvenstava koja su prošla, reprezentacija koje su promijenile imena, dječaka koji su odrasli, igrača koji su ostarjeli, država koje su se raspale, gradova koji su ostali isti samo zato što se stalno mijenjaju.
A ja, koji sam do Boža došao preko Kiša, a do Kiša preko srednjoškolske potrebe da u književnosti pronađem dokaz da djetinjstvo nije bilo uzaludno, danas mislim da su se njih dvojica srela mnogo prije nego što sam ih ja spojio u ovoj rečenici. Sreli su se u Cetinju, u Nikšiću, u nekoj fusnoti Arsa, u Zetskom domu, u Blues Baru, u Njegoševoj ulici, u razgovoru o Malim vojnicima, u smijehu oko Irske, u činjenici da su ozbiljne stvari na ovim prostorima najčešće morale biti ispričane kao anegdote da bi preživjele.
I tu negdje, između Kišove preciznosti i Božove utakmice, između Kovačevog ruganja i nikšićke duše, između Cetinja koje liči na nenapisani roman i Nikšića koji se pravi da ga književnost ne zanima, stoji dječak iz naslova.
Dječak koji može obećati.
Dječak koji možda nikada ne mora ispuniti obećanje, jer je njegovo obećanje već u tome što pamti.
Karografska slika broj 3
Krupni plan Andrije Delibašića. Slika uplakanog dječaka.
Postoje oni filmovi koje nijesmo gledali pažljivo, pa nam se tek u posljednjoj sceni učini da je sve prije toga bilo neophodno: svaki aut, svaka izgubljena lopta, svaki pogrešan pas, svaki zvižduk sa tribina, svaka nervoza u stomaku, svaka psovka bačena prema nebu. Takva je bila utakmica Crna Gora – Engleska u Podgorici, 7. oktobra 2011. godine. Nije to bila samo kvalifikaciona utakmica. Barem je mi nijesmo tako gledali. Bila je to jedna od onih večeri kada mala reprezentacija dobije pravo da joj se učini da igra protiv istorije, a ne protiv jedanaest ljudi u bijelim dresovima.
Engleska je tada došla sa svim onim što Engleska uvijek nosi čak i kada nije velika: sa težinom izmišljene kolijevke fudbala, sa novinarima, sa imenima koja zvuče skuplje od čitavih naših gradova, sa onom samouvjerenošću imperije koja više nije imperija, ali još uvijek očekuje da se protivnik sjeti reda. Jang i Bent su vrlo brzo postavili stvari na njihovo mjesto. Dva nula za Englesku. Rezultat koji je izgledao kao administrativna odluka, kao pečat na dokumentu: hvala vam na gostoprimstvu, utakmica je završena prije nego što je zaista počela.
Ali fudbal, srećom, ima običaj da ne poštuje administraciju.
Pred kraj prvog poluvremena, Zverotić je pogodio za 1:2, i odjednom se stadion pomjerio za nekoliko centimetara prema nebu. Ne mnogo. Tek toliko da se u čovjeku pojavi ona opasna misao: možda. To “možda” je najneodgovornija riječ u fudbalu. Ona ne zna za budžet saveza, za kvalitet lige, za istoriju protivnika, za kladioničarske kvote, za logiku. Ona samo uđe među ljude i počne da radi. Od nje se tribina zagrije, golman počne da djeluje viši, aut-linija bliža, protivnik nervozniji, a vrijeme, koje je do tada išlo normalno, počne da se ponaša kao da je na našoj strani.
Onda je Vejn Runi dobio crveni karton. Vejn poput Džon Vejna. Furiozan.
U svakom drugom filmu to bi bio previše očigledan dramaturški znak. Velika zvijezda gubi živce na malom stadionu. Engleski bijes, crnogorski pritisak, lopta koja više ne ide tamo gdje treba nego tamo gdje je tjera buka. Ali život ponekad ima lošiji ukus od scenariste i baš zato ga treba poštovati. Runi je izašao, Engleska se skupila, Crna Gora krenula naprijed, a utakmica je ušla u onu zonu u kojoj se više ne igra fudbal nego doziva događaj.
Tu negdje počinje Andrija Delibašić. Dječak!
Ne kao igrač koji je tek ušao u zapisnik, nego kao figura koja čeka svoj kadar. Ima fudbalera koji cijelu karijeru provedu u nekoj vrsti polusjene, između velikih golova i malih nepravdi, između klubova, pozajmica, reprezentativnih poziva, povreda, formi i zaborava. Delibašić je imao tu vrstu lica: lice napadača koji zna da se gol ne obećava, nego čeka. Nikšićko lice, reklo bi se, mada je to možda nepravedno prema svim drugim gradovima. Lice čovjeka koji je naučio da se u šesnaestercu ne priča mnogo. Tamo se pojavljuje.
Božo bi, vjerujem, volio taj detalj.
Ne samo zato što je Delibašić iz Nikšića, nego zato što je u tom golu bilo nečega božovskog: malo sudbine, malo zakašnjenja, malo skromne veličine, malo onog dječačkog obećanja koje godinama ćuti, pa se iznenada javi u nadoknadi vremena. Božo je znao da fudbal nije najljepši kada veliki potvrde da su veliki, nego kada neko iz drugog plana dođe u kadar i učini da se čitava biografija na trenutak objasni jednim pokretom glave.
Devedeseti minut. Ili već ono vrijeme poslije vremena, kada sat više ne mjeri utakmicu nego nadu.
Lopta dolazi sa strane. Nije to centaršut koji bi u udžbeniku bio podvučen kao savršen. Više liči na rečenicu izgovorenu u gužvi, na poruku koja može i ne mora stići onome kome je namijenjena. U kaznenom prostoru Engleske tijela skaču, guraju se, traže vazduh. Džo Hart je na liniji, bijeli dresovi se povlače prema golu, naši ulaze u kadar kao ljudi koji nemaju više šta da izgube, a Delibašić se pojavljuje u onoj sekundi koju nijedan defanzivac ne uspije da zatvori.
Glava.
To je sve.
Nema velikog zamaha, nema vremena za stil, nema prostora za umjetnost u njenom salonskom obliku. Samo glava, lopta i mreža. Crnogorsko herojstvo po ko zna koji put. Ponekad je to dovoljno da se čitav stadion pretvori u jedan organizam. Lopta prelazi liniju, i Podgorica eksplodira onako kako eksplodiraju male zemlje kada osjete da su na trenutak ušle u kadar svijeta. Ne kao statisti. Ne kao egzotika. Ne kao fusnota. Nego kao neko ko ima pravo na krupni plan.
Andrija trči, ili ga nose. Te slike se uvijek pomiješaju. Saigrači ga stižu, tribine se ruše u zvuku, neko plače, neko psuje, neko grli čovjeka kojeg ne poznaje. U takvim trenucima reprezentacija prestaje biti fudbalski tim i postaje zajedničko tijelo. Sve što inače ne može zajedno, tada može: jug i sjever, grad i selo, stari i mladi, oni koji se razumiju u fudbal i oni koji samo znaju kada treba ustati. Jedan gol u nadoknadi vremena privremeno ukine sve naše unutrašnje podjele, ali, kao svaka dobra magija, traje kratko.
Zato je dragocjena.
Jer to nije bio gol za titulu. Nije bio gol u finalu Svjetskog prvenstva. Nije bio ni gol koji je Crnu Goru odveo na veliko takmičenje. Bio je gol za baraž, gol za još jednu šansu, gol za produžetak sna. Ali možda su baš takvi golovi najbliži književnosti. Veliki trijumfi često zatvore priču. Ovakvi golovi je otvore. Oni ne kažu: uspjeli smo. Oni kažu: još smo tu.
A to je, za malu reprezentaciju, ponekad veće od pobjede.
Božo bi od tog gola, čini mi se, napravio malu hroniku karaktera. Ne bi ga opisao samo kao sportski trenutak. Rekao bi nešto o Nikšiću, o napadačima koji se ne smiju prerano otpisati, o dječacima koji na pomoćnim terenima vježbaju skok glavom ne znajući da se možda pripremaju za nadoknadu protiv Engleske. Možda bi se sjetio nekog starog centarfora iz jugoslovenske lige, možda nekog promašaja koji je bio ljepši od gola, možda nekog dječaka koji je obećavao, pa otišao u svijet, pa se vratio kroz jedan kadar.
Jer Delibašićev gol protiv Engleske nije samo sportska činjenica. To je filmski kadar o tome kako se mala zemlja pojavljuje pred velikom i ne pobjeđuje je, ali joj odbija priznati pravo na miran završetak. Engleska je te večeri otišla na Evropsko prvenstvo. Crna Gora je otišla u baraž. Ali ono što je ostalo između te dvije činjenice jeste skok jednog Nikšićanina u devedeset prvom minutu, skok koji je trajao mnogo duže nego što fizika dozvoljava.
U tom skoku ima nečega od naše književnosti.
Malo Kišove fusnote, jer bi se sve moglo svesti na podatak: Delibašić, 90+1. Malo Kovačevog ruganja sa dušom, jer naravno da Crna Gora ne može jednostavno pobijediti Englesku, nego mora izjednačiti u posljednjem trenutku, taman toliko da slavi i pati istovremeno. I mnogo Boža, jer je samo fudbal sposoban da od jednog napadača, jednog centaršuta i jedne zakašnjele lopte napravi ličnu istoriju svijeta.
Kada danas pomislim na tu utakmicu, ne vidim cijeli meč. Vidim samo posljednji kadar.
Lopta leti.
Delibašić skače.
Engleska, na trenutak, kasni.
A Crna Gora, makar dok lopta ne padne u mrežu, izgleda kao reprezentacija koja je konačno stigla na svoje prvo veliko prvenstvo.
Viteški, crnogorski ili umjesto epiloga
Nikšić će se, bojim se, još dugo praviti da razumije Boža Koprivicu. Pominjaće ga ponekad, kada zatreba zgodna rečenica o kulturi, fudbalu, pozorištu ili starom gradskom duhu. Ali Božo nije bio ukras nikšićke memorije. On je bio jedan od njenih posljednjih živih dokaza. Ako je Nikšić imao svog Džojsa, ne po imitaciji, nego po sposobnosti da od grada napravi unutrašnji kontinent, onda je to bio on. Samo što je Božov Dablin bio Trg Slobode, kafana, stadion, pozorište koje se često događalo izvan zgrade, među ljudima koji nijesu znali da su likovi.
Zato je bruka Nikšićkog pozorišta, što nije našlo način da se dostojno oprosti, veća od protokola. To nije propust ustanove, nego simptom grada koji ne prepoznaje vlastite pisce. Božov nikšićki teatar nije bio samo na sceni. Bio je na Trgu. Na onom Trgu Slobode gdje su se rečenice izgovarale kao replike, gdje su prolaznici imali ritam statista, gdje su kafanski stolovi bili male pozornice, a svaka anegdota mogla postati čin drame.
Teško je objasniti šta znači reći: Božo Koprivica je nikšićki Džojs. Još teže je objasniti Nikšiću da mu se možda nikada neće odužiti onoliko koliko se Božo odužio njemu. Jer on nije pisao o gradu tako što ga je opisivao. On ga je nosio u sintaksi, u dosjetki, u nagloj nježnosti, u ruganju koje nije ponižavalo nego razotkrivalo. U njegovim rečenicama Nikšić je bio i provincija i svijet, i mahala i književna država, i fudbalski teren i pozorišna loža.
Božo je imao rijetku osobinu: umio je da podrži bez pokroviteljstva. Da pohvali, a da te ne uspava. Da ti kaže nešto lijepo tako da to zvuči kao obaveza, a ne kao kompliment.
Pamtim kada je na Radio Beogradu, poslije premijere mog filma, rekao da sam veliki poznavalac ritma kao filmski reditelj, i dodao, onako kako je samo on znao, da ako taj ritam nekada izgubim, izgubiću i viteštvo i crnogorstvo. Ta rečenica me je tada nasmijala, možda i zbunila, ali je ostala da radi u meni kao sve Božove rečenice: prvo kao šala, zatim kao opomena, najzad kao zavjet.
Jer kod njega viteštvo nije bilo poza, a crnogorstvo nije bilo parola. Viteštvo je značilo sačuvati mjeru u porazu. Crnogorstvo je značilo imati ritam, obraz, duhovitost i pravo na samoironiju. Značilo je znati kada treba stati, kada dodati, kada prećutati, kada šutnuti iz prve.
Ako je ovaj atlas počeo dječakom koji je pokušavao da poraste u prevelikom brazilskom dresu, završava se čovjekom koji je znao da svaki dječak može obećati, ali da samo rijetki umiju ostati vjerni obećanju i kad prođu stadioni, aplauzi, knjige i gradovi.
Bota je ostao vjeran.
Grad, vidjećemo.
