Zbirka priča „Posijecite visoko drveće“ Nikole Nikolića (Nova knjiga, 2023), jedna je od onih knjiga koje će vas natjerati da nakon čitanja dugo, dugo ćutite. Naslov ovog članka asocira na naslov filma „Dođi i gledaj“ Elema Klimova iz 1985. Sličnost dva umjetnička djela jeste u tome što na skoro dokumentovan način prikazuju estetiku bola. Rezultat čitanja zbirke priča „Posijecite visoko drveće“ takođe je ljudski krik – jeza i strah koji se uvlače duboko ispod kože.
U sedamnaest priča, na 122 strane, autor nam je približio sate, dane, rijetko neđelje, mjesece ili godine žrtava, običnih ljudi ili vojnika, kao i poneku karakternu crtu zločinaca izvršilaca i „korisnih idiota“ u nekim od najstrašnijih događanja dvadesetog vijeka. Na kraju većine priča, kao poveznica, ali i kao podśetnik, da se ne zaboravi, stoji nekoliko istorijskih činjenica o broju stradalih, vremenu i prostoru događanja, imena zločinaca naredbodavaca: od Prvog svjetskog rata, preko Staljinovih kolektivizacija i Pinočeovog režima, do Crvenih Kmera i užasa u Kambodži.
Nikolićev pripovjedački izraz odlikuje se strogom kontrolom emocija. Iako su teme koje obrađuje natopljene užasom, on ne poseže za patetikom. Naprotiv, autor koristi hladan, gotovo hirurški precizan stil, đe kratke rečenice služe kao kontrast unutrašnjem vulkanu stradanja. Upravo ta stilska suzdržanost pojačava dokumentaristički efekat zbirke, čineći opise nasilja još jezivijim.
Od prve priče, koja nosi simboličan naslov Kraj, pa do posljednje (Antifada), brutalno i bez ikakvog olakšanja za čitaoce izloženi su momenti iz života običnog čovjeka, njegova patnja, borba, stradanja u nametnutim okolnostima. Teško da ćemo izbrisati iz śećanja posljednjih pola sata života posljednje žrtve Prvog svjetskog rata, kao ni suludost vojnog pohoda na ptice iz druge priče. Dugo će u našim ušima odjecati razbijanje okamenjene pustinjske zemlje Atakame pod motikama žena koje tragaja za kostima ubijenih. Odjeci tog kopanja odmotavaju traku śećanja i ređaju sudbine onih koji nijesu tako daleko, tu su u komšiluku: Hatidža, Aikuna, Šahra, Paška, Ferdonija… Iz priče u priču pred nama se otvaraju razmjere zločina, patnja i bol žrtava bez uvoda, sirovo, ogoljeno, bez zadrške.
Autor je u nekoliko upečatljivih crtica skicirao neośetljivost zločinaca izvršilaca na ljudsku patnju, svodeći njihove postupke na puko „izvršavanje dužnosti sa zadovoljstvom“. Na dnu te hijerarhijske ljestvice ljudske bijede nalaze se „mašine smrt“- bića bez duše koja su nadvladala savjest.
Naslovna priča „Posijecite visoko drveće“ posebno skicira ulogu medija u zločinima dajući portret radio-voditelja koji, uz dozu opijata, čita propagandne poruke i poziva na pokolj onih koji su se „razmiljeli kao bubašvabe“.
Autor ne ostavlja prostor za samoobmanu – zlo se ne dešava „tamo neđe“ i nekada davno. Ono se dešava i kod nas, u našem komšiluku. Nama.
Uzmi i čitaj „Posijecite visoko drveće“!
