Vojo Šindolić: Ožiljci uspomena
(nove pjesme 2013-2023)
Uvod u bolest
Liječnik me pita: ,,Zar opet?“
Gledam u njega
isprva posve bezazleno,
apatično i nezainteresirano
ali on me pozorno promatra
ne skida pogled s mene,
skenira me svojim očima –
zbunjen i bespomoćan
i ja sada uporno gledam u njega
u tišini u kojoj se ne čuje
čak ni zujanje muhe oko fikusa –
bijes u meni počinje rasti
srdžba se raspiruje poput vatre na vjetru,
sada ga već gledam
ispunjen ljutnjom i gorčinom
i odgovaram mu:
,,Da, opet!“
1. listopada 2015.
Iz Pazina
Oblačno ili kišovito
sunčano ili opkoljeno maglom
pod snijegom ili prožeto cvijetnim bojama proljeća
nad Pazinskom dolinom
vlada šutnja koja je
stoljećima već bez većeg značenja
Veseli smijeh djece tu ne pomaže,
lavež pasa samo povećava dojam tišine
Mašta u ovom mjestu ne pomaže
Kao što Adam Zagajewski kaže:
,,tuga je to koju
ne može izliječiti ni najsavršenija elegija.“
U Pazinu, svjetlost dana jedini je način postojanja
a noć mu vraća potpuni mir.
31. ožujka 2016.
Imena i prezimena i smrt
U sunčanom i toplom lipanjskom danu
koračajući među parcelama
beogradskog Novog groblja
između velikih, mramornih
bogataških grobnica
pri samom ulazu
i onih zemljanih, grobnih mjesta
gdje jedino truli drveni križ
označava mjesto pokopa –
sve prožima miris procvalih lipa
koji se tu i tamo miješa
s vonjem raspadanja
beskrajan niz imena i prezimena
koje u pravdi i nepravdi,
lagodnom ili teškom,
bogataškom ili siromaškom,
ministarskom ili radničkom,
mesarskom ili profesorskom životu
povezuje jedino smrt
jer u smrti svi su jednaki
i prolaznik ne zna
za razliku između teške i lake smrti –
tko je među njima godinama patio
i umirao polaganom smrću,
tko je odlazio na kemoterapiju
ili u ljekovite toplice liječiti išijas,
tko se, vodeći ljubav,
toliko uzbudio da ga je srce izdalo,
tko je poginuo u auto-sudaru
a koga je na pješačkom prijelazu
pregazio pijani vozač,
tko je poginuo na radu
pavši sa skele
a koga je zatrpao odron zemlje u rudniku,
tko se utopio u rijeci
a koga je ubio ljubomorni muž,
komu je usred oluje pala cigla na glavu
i usmrtila ga,
tko je godinama ležao nepokretan u krevetu
a koga su su medicinske sestre
prale i presvlačile,
tko je u mahnitosti i strahu od neplaćenih računa
počinio samoubojstvo
bacivši se s jedanaestog kata nebodera,
tko je poginuo u pucnjavi
a tko prelazeći željezničku prugu,
tko je cijeloga života orao njivu
a koga je usmrtio strujni udar,
tko je spokojno zaspao pred televizorom
i više se nikad nije probudio,
koga su u invalidskim kolicima
godinama gurali žena ili kćer,
tko je dočekao mirovinu
i umro u dubokoj starosti
a koga su iz inozemstva dopremili
u mrtvačkom sanduku,
tko je umro od tuberkuloze i gladi
kao podstanar,
tko je za života voli da ga zovu
,,drug“, a tko ,,gospodin“,
tko je bio bjelosvjetski probisvijet
a tko malograđanin,
koja je glumica bila kurva,
koji pjesnik pijanac
a koji slikar luđak,
tko je bio ugledan sveučilišni profesor
a tko nitkov,
tko je poginuo roneći na dah na veliku dubinu
a tko uspinjući se na vrh planine,
tko je bio junak a tko kukavica,
tko je među njima
pobjednik a tko gubitnik?
8. lipnja 2016.
Sjedeći ispred Floriana
Sjedeći ispred Floriana
jednog poslijepodneva sivog i mekanog
poput paperja golubice
razmišljam o pjesnicima koji su sjedili
na istom ovom mjestu
i pisali o tome
puno godina prije mene
i promatram ljude raznih boja kože
koji bezbrižno i znatiželjno
prolaze Trgom sv. Marka
i nose zaštitne maske na ustima
i ne nude ,,mlijeko ljudske dobrote“
dok odzvanjaju četiri sata
sa zvonika sa satom
a golubi i galebi prelijeću i kruže
nad glavama prosjaka i bogataša,
turista i stanovnika Venecije
i ne uočavaju i ne prave razliku među ljudima –
usred ,,Bumbarovog leta“
kojeg na podiju kavane Florian
pod Novim Prokurativama
izvodi manji orkestar
u moju čašu s crvenim vinom upada mušica
i ta sićušna trenutačna smrt
stavlja točku
na jedan posve prosječan dan
u životu siromaha, goluba, galeba, gondolijera,
bogataša i konobara iz Floriana.
Venecija, 21. ožujka 2017.
Misli
Neke su misli raščupane i kržljave poput prašnjavog žbunja
uz tračnice
druge su vretenaste i uspravne nalik na čemprese,
neke podrhtavaju poput otvorenog kišobrana na olujnom vjetru,
neke su ravnomjerne i jednolične kao svježe pokošen travnjak,
neke su opasne poput otrovnog bršljana i kukute,
neke misli lete visoko i daleko koliko i divlje guske,
smirene misli podsjećaju me na mačku koja kunja –
dovoljno je da nešto šušne i prene ih iz snatrenja,
neke su divlje i neobuzdane kao žene koje se strasno daju
svojim ljubavnicima,
neke misli godinama vrebaju poput pritajenog karcinoma,
neke misli žubore poput potoka, nikad ne miruju
i smire se jedino kada traju
kao velike rijeke što utječu u oceane,
neke misli, baš kao i neki ljudi, bolje da se nikad nisu rodile
neke su misli tajne poput stisnutog međunožja opatice
a neke otvorene kao pogled zaljubljenih
neke se misli kriju iza čvrsto zatvorenih prozora i vrata
a neke vole svjetlost baš kao i pokazivačice putenosti
na ulicama i plažama ljeta,
neke misli kriju svoje noge poput zmije
neke su misli dosadne i danima, tjednima, mjesecima vrte se
po glavi, i kao da se uopće ne žele ostvariti
jer ni same nisu sigurne što žele,
neke misli tuguju i suše se nalik na bolesnika koji boluje od sušice,
svaka misao jedno je sjeme –
neke misli ugasnu prije no što se rode, to su mrtvorođene misli,
neke su misli neodlučne i spore poput katoličke crkve
kad treba osuditi pedofiliju među svećenicima,
a neke razigrane poput sisa trbušne plesačice,
misli o vjeri uključuju i spaljivanja vještica, heretika, crnih mačaka,
krike i jauke,
misli o slobodi ne vole drugovati s mislima o ropstvu,
misli o cipelama nemaju ništa zajedničko s mislima
o bosim nogama,
neke misli proturječe same sebi,
takve su misli zbunjujuće,
debele misli vole dugo sjediti na svojim guzicama,
muške misli o ženskim mislima i ženske misli o muškim
mislima stvaraju djecu,
,,prva misao, najbolja misao“ govorio je Allen Ginsberg,
oble misli nemaju ni kraj a ni početak,
misli – to su dasi svijesti.
24. ožujka 2017.
(u vlaku od Venecije do Trsta, 10:00 – 12:00)
Proljetna kiša
Sa svog visokog prozora
kiša promatra vlastito padanje
dok rasprostire svoju ravnodušnost
u milijunima kapi
i nikad se
ničemu ne nada
niti uopće želi
promijeniti svijet
kad željezo boji hrđom
a suhu smeđu zemlju
pretvara u nijanse zelene.
31. ožujka 2017.
Zaborav
Zaborav je osobiti oblik bolesti
nestajanje iz sjećanja
nemoć u dozivanju doživljenog
uglavnom, zaborav je iščezavanje uspomena
gubitak jednog svijeta
iz djetinjstva i mladosti
ali i kasnijeg razdoblja života
to su oni čudesni trenuci
koji nam izmiču
pri pokušaju vraćanja na sam početak
i detalje određenog događaja –
ja u zaboravu
nalazim utjehu i mudrost
za sve ono što mi se
nikad nije dogodilo
ta sugestivna sposobnost zaborava
da riječima dade drugačije značenje
od onoga koje im stvarnost
ne može pružiti
Dubrovnik, 15. travnja 2017.
Periferija
Na zadnjoj stanici tramvajske ili
autobusne linije koja vozi
sve do ruba predgrađa
otkriva se smisao
čarapa i ručnika što vise na balkonima nebodera,
gaćica i gornjih i donjih dijelova trenirki
što se suše ispred ruševnih kućeraka
periferijski vrapci prašnjavi
poput spisa državnih činovnika,
kržljavo drveće i osakaćeno grmlje
na kojima o globalizaciji
svjedoče plastične vrećice
velikih trgovačkih lanaca,
buka prometa danju
i lavež pasa noću –
kamo god se čovjek okrene
stvarnost je to u koju nitko ne sumnja.
26. travnja 2017.
Jutro, dan, mrak…
Za oblačnog dana
oprano rublje, majice, košulje,
čarape, ručnici
još više otežali
od obilnog pljuska
povijaju konopce
i još tužnije podsjećaju
na neuredno poredane samoubojice –
prizor je to koji bi se mogao događati
bilo gdje
u bilo kojem dijelu svijeta,
sive nijanse oblaka i neba –
to je neka stara zapuštena kuća
između periferije i sela
na blagoj uzbrdici
pijesak i vlažna zemlja
u blatu tragovi kotača
nekoliko, tko zna kada i kako,
razbijenih boca
njihove zelene i smeđe krhotine svjetlucaju
među vlatima zgažene trave,
jedna stolica kisne pred ulaznim vratima,
žarulje su upaljene
i vise s ogoljenih žica iz stropa
ali ni na jednoj nema sjenila
pločice u kupaonici otpale,
četkice za zube nalikuju na strašila u polju…
Zadar, 22. rujna 2017.
Alter ego (pjesnik)
Starac, taj stari znanac još od mladosti
sve subjektivnije piše i svjedoči
o vlastitim radostima i tugama
o zanosima i prepoznavanjima
o snovima i maštanjima
o mijenama
i varijacijama na vječne teme
o nemoći koja stvara zablude
o zaboravu
koji poništava prošlost
ili je pretvara u zrcalo
na kojem je srebrna pozadina otpala
i u koje nitko ne može gledati bez straha
o sudbini koja se razlikuje
od čovjeka do čovjeka…
o snovima onoga koji više ne mašta
nego zapisuje…
30. rujna 2017.
Ovdje i ondje
Sve iz dosadašnjeg života
prepustio sam uspomenama:
ulice staroga grada i davno zaboravljene likove,
ljetno ljeskanje mora pred zidinama i pod Lovrijencom,
mokri pijesak na plažama Lida
u maglovitu jesen,
prodorni pisak truba teglenica što prevoze smeće
pokraj Long Islanda,
zalazak sunca na zadarskim orguljama,
pregažene pse i mačke na prilaznim cestama
koje vode u velike gradove,
gustu kišu što u studenome pada po grobnici
u kojoj leži moja majka na Boninovu,
svečano odjevene obitelji
u nedjeljnim šetnjama Trstom,
plave autobuse Jugoslavenskog aerotransporta
s polascima ispred crkve Sv. Marka
do zračne luke u Surčinu,
čaroliju pogleda s Kalemegdana
na Zemun i Novi Beograd
i Savu što dajući se cijelom svojom širinom
utječe u Dunav,
zimsku izmaglicu nad krovovima Kaptola
viđenu s Gornjega grada,
vidik s trsatske kule na dizalice i kranove
u riječkoj luci
i noćno nebo što se zrcali na površini
Ohridskog jezera,
vijence i pletenice crvenih paprika što se suše
na pročeljima kuća u okolici Vranja
i spomenik Crvenoj armiji u Batini
kao i pogled na drugu stranu ljudske granice
tako nepoznat pticama i ribama,
krošnje procvjetalih bajama u veljači
u Dubrovačkom primorju
i čokote vinove loze na padinama Pelješca,
vrtove lunskih maslenika na Pagu,
medenu suzu duginih boja na
raspukloj smokvi u rujnu,
plamteće rumenilo pohranjene sunčane topline
u zrnima nara,
miris tek iskopane zemlje
i bjeličastu prašinu kamenoloma,
zrake sunca što prodiru kroz
stoljetne krošnje borova u blizini Koloseuma,
hladnu dnevnu svjetlost na platnima Vermeera i
poslijepodnevnu svjetlost dok obasjava
otok i groblje San Michele,
ruševine u Pompeji i nehrđajući sjaj
tek izgrađenih Mall centara
koje su prije puštanja u promet
blagoslovili svećenici materijalističkog monoteizma,
kloparanje vagona drugog razreda na pruzi
Trst – Venecija i radnike koji ujutro
umorni odlaze na posao i kasno poslijepodne
još umorniji se vraćaju svojim domovima,
sva lutanja u mjestu i
izgubljenost u vremenu,
sve razigrano neznanje mladosti
i usporenu mudrost starosti –
tek ,,jedna sjena slobodna od budućnosti“
jer za ono što slijedi
i ondje gdje odlazim
ne treba mi ništa odavde.
11. veljače 2018.
Dubrovački Orlando
Već stoljećima
stojiš tako nepomičan,
a s vremenom, tvoja je otupjelost
prerasla u apatičnost,
možda čak i senilnost,
čak je i Ivo Labaš
plesao nad tvojom glavom!
Gledajući te u djetinjstvu,
prolazeći svakog dana pokraj tebe
i tvoga mača
sve više mi se čini da ti nikada
nisi saznao za izreku Simone Weil:
,,tko se mača laća od mača i pogiba,
ali tko ne prihvati mač
(ili ga pusti da padne)
poginut će na križu“,
jer ti nisi učinio ni jedno ni drugo,
jedino neumorno i ustrajno držiš taj zahrđali
i često iskrivljeni mač,
za mene ti nikada nisi bio bijesni Orlando
i daleko si od srednjovjekovnog junaka Rolanda,
ti si tek običan kip
koji je svoju okamenjenu prisutnost
započeo početkom 15. stoljeća
i već stotinama godina
svojim kamenim očima
posve mirno živiš dubrovačku povijest
i gledaš kako prohodu:
mletački poklisari i turski namjesnici,
i vojnici francuskog maršala Marmonta,
i srednjoeuropski obožavatelji carice Sissi,
i oficiri Kraljevine SHS,
i talijanski i njemački fašisti,
i domobrani i ustaše,
i pobjedonosno ulaze partizani
i poslije više od pedeset godina
još pobjedonosnije hrvatski branitelji…
a za njima, trijumfalno i neobranjivo,
poput nezaustavljivog proljeva
nadiru globalizacijski turisti…
Nijemi si svjedok otvaranja i zatvaranja
baš svih Ljetnih igara…
Još se pitam što li je bilo s tobom
u vrijeme Velike trešnje?
I jesi li ikad išta učinio
za brodove pod bandierom Dubrovačke republike?
I sjećaš li se baš svake feste sv. Vlaha?
i kad su skinuli
željeznu ogradu što te je okruživala?
Tako ostario,
pamtiš li dugokose hipije iz moga djetinjstva
i kako sjede na skalinima
u podnožju tvoga kipa?
I možeš li po svojim starim pukotinama
predvidjeti kad će se vrijeme promijeniti?
Je li i tvoja izreka
,,sa svakim lijepo ni s kim iskreno“?
I što ti uopće misliš?
I imaš li išta pametno reći?
Šutiš vjekovima i ništa ne govoriš,
da si se barem jednom pobunio
i uzviknuo:
,,Pakao, to su oni drugi…“
23. srpnja 2018.
Vatra i vatra
Cijelo jedno stoljeće
čak i mnogo duže
željezničari i vatrogasci
bili su poseban soj ljudi.
Ne više.
Mislim na vrijeme kad su
lokomotive imale pogon (radile) na ugljen,
a požari bili gašeni vodom
i požrtvovnošću vatrogasaca u borbi protiv vatre.
Odavno nije više tako.
Vlakovi jure nekoliko stotina km na sat,
a požari se gase na razne načine
i raznim kemijskim sredstvima.
Poput Miljenka Stančića i Živojina Pavlovića,
dvojice nepopravlivih zaljubljenika u vlakove,
još zamišljam okupljanja
umornih vlakovođa, skretničara
i konduktera u željezničarskim kantinama,
i negdje između
željezničarskog i vatrogasnog doma
uvijek se nalazio i Hotel Pošta,
prolazan koliko i svaka poštanska pošiljka,
koliko i svaki putnik.
Međutim,
meni je osobito zanimljiva suprotnost djelatnosti
koje su željezničari i vatrogasci obavljali.
Bez velike i stalne vatre
lokomotiva nije mogla napredovati,
a vatrogasci su se uporno
borili protiv velike vatre, tj. požara.
I sve mi se nekako čini
u povijesti svijeta
nikad veće jedinstvenosti i suprotnosti!
Vatra i vatra.
25. kolovoza 2018.
Udvajanje riječi
Kad mislim na riječi
kada ih tražim
one se redovito razbježe
poput djece nakon što završe s igrom.
Ponekad te moje riječi jecaju,
neodlučne su,
ne vole se družiti
i ne žele se vratiti u moju glavu,
radije samuju u nekom sjenovitom zakutku
i pjevaju vlastite pjesme.
To čekanje na povratak riječi
ta neoprezna želja
za povezivanjem
svega i svačega,
vidljivog i nevidljivog,
proživljenog i nedoživljenog
dalekog i bliskog
materijalnog i duhovnog
veselog i pogibeljnog
tužnog i beznadnog
tamnog i svijetlog
ta moja želja
za povezivanjem riječi
najsličnija je
nesretnom slučaju.
14. rujna 2018.
Dubrovački Stradun
tužan je dubrovački Stradun
u dugu i kasnu zimsku noć,
nigdje nikoga
ni ljetnih pokazivačica mesne ljepote
ni stolova i stolica
ni pijanih stranaca i strankinja
ni veselog žamora
iz kafića i restorana profita
ni osvijetljenih izloga
globalizacijskog kič turizma
dubrovački Stradun u zimu
to je jedan nijemi i nemoćni starac
koji čeka da bilo kojeg dana ili noći
umre od studeni i nebrige
i ponovno se reinkarnira
u suncem osvijetljenom
metežu ljeta.
11. siječnja 2019.
Kiša
Kiša je
nesvjetovna ljubav
koja se ne nada ničemu od svijeta
William Carlos Williams
Gdje kiša počinje?
Na nebu? Ili u oblacima?
A gdje završava, gdje svojim kapima udara?
Na zemlji,
u rijekama i morima,
tako nas već stoljećima uče.
Za velikog i snažnog pljuska
ili tek za dugotrajnog romona
koji se jedva vidi
golim okom
kiša putuje taj svoj put
od gore do dolje –
kao takvu,
kao oborinu u obliku vodenih kapi
kišu možemo promatrati
na bezbroj načina
za zatvorenim prozorom bolesničke sobe,
za otvorenim prozorom
udišući ozon,
za različitim staklima
koji promatraču brane intimniji pristup
i vlažan dodir
s kišobranom u ruci
nasred gradskog trga
ili sjedeći u kavani
i čekajući da kiša prestane
ušavši u crkvu
i predavši se molitvi,
ne razmišljajući o toj
nebeskoj sluškinji
raznolikih božjih raspoloženja,
čija li je kiša
nebeska ili zemaljska metafora?
Dubrovnik, 19. veljače 2019.
