Bei Dao – Izabrane pjesme (1972–2019)
Priredio, preveo s kineskog i intervjuisao autora: Vojo Šindolić
ODGOVOR
Poniženje je znak prepoznavanja prostih,
Plemenitost je nadgrobni spomenik plemenitih.
Gle, pozlaćenim nebeskim svodom
Lutaju pognute sjene mrtvih.
Ledeno je doba prošlo,
Zašto je onda svuda uokolo led?
Rt Dobre nade odavno je otkriven,
Zašto se hiljade jedrenjaka i dalje bore na Mrtvome moru?
Na ovaj svijet sam došao
I donio papir, uže i sjenu.
Prije izricanja presude
Govorim glasom onoga koji je osuđen:
Svijete, želim ti kazati,
Ja – ne – vje – ru – jem!
Ako hiljadu osporavatelja leži pod tvojim nogama,
Onda računaj da sam ja hiljadu i prvi.
Ja ne vjerujem da je nebo plavo,
Ja ne vjerujem u odjek grmljavine,
Ja ne vjerujem da su snovi lažni,
Ja ne vjerujem da za smrt nema osvete.
Ako je sudbina mora da ruši lukobrane
Neka sva slana voda prodre u moje srce;
Ako je sudbina tla da se diže i spušta
Neka čovječanstvo ponovno pronađe vrh za preživljavanje.
Nove okolnosti i svjetlucave zvijezde
Sada krase neosvojeno nebo:
To su piktogrami stari pet hiljada godina.
To su oprezne oči budućih naraštaja.
BUKET
Između mene i svijeta
Ti si zaljev, jarbol
Vjerni krajevi jednog užeta
Ti si vodoskok, vjetar
Prodoran krik djetinjstva
Između mene i svijeta
Ti si okvir za sliku, jedan prozor
Polje puno divljeg cvijeća
Ti si dah, jedan krevet
Noć koja zvijezdama pravi društvo
Između mene i svijeta
Ti si kalendar, ruža vjetrova
Zraka svjetlosti usred tmine
Ti si biografska bilješka, umetak za mjesto u knjizi
Predgovor objavljen na mjestu za pogovor
Između mene i svijeta
Ti si koprena, izmaglica
Svjetiljka koja obasjava moje snove
Ti si frula od bambusa, pjesma bez riječi
Sklopljena vjeđa isklesana u kamenu
Između mene i svijeta
Ti si provalija, jezero
Strmoglavi skok u dubinu
Ti si ograda od stupova, jedan zid
Vječni oblik štita
STARA MJESTA
smrt je uvijek s druge strane
i promatra sliku
stojeći za prozorom upravo ovog trena sam
ugledao suton iz mojeg djetinjstva
ponovno posjećujući stara mjesta
čeznem za istinom
ali prije no što padne mrak
malo se toga može reći
ispijajući šalicu riječi
žeđ je samo još veća
skačem u rijeku želeći citirati zemlju
i u opustjelim planinama slušam
tužno srce flautiste
ubirajući poreze anđeli se
vraćaju na onu stranu slike
iza pozlaćenih lubanja
i u sumrak se oslobađaju svega nepotrebnog
VRIJEME I PUT
Poput pjesme čamca
sjene putuju drevnim zelenilom
nalijevo od sunca jastreb
čeka na punomoć
mećave
sastavi još jednu kiticu nalik
besanoj, otvorenoj ladici
sve njezine praznine su ispunjene
ljubavnim uzdasima
svjetla semafora označavaju
raskrižje vremena i puta
ova metafora poput bojadisaonice
prožima našu odjeću
zvukom početka
bojom kraja
ULIČNI PRODAVAČ NOVINA
Tko vjeruje suzama maske?
tko vjeruje suzama nacije?
nacija je izgubila svoje pamćenje
njeno pamćenje ne traje dulje od ovog jutra
ulični prodavač novina jutrom se laća posla
širom grada odjekuje sjeta trube
zloslutni predznak, ali komu je namijenjen?
povrtnice nježnog korijenja
seljaci okopavaju zemlju vlastitim rukama
čeznući za zlatom dobre žetve
političari oštre svoje jezike
i istupaju za govornicom:
trebaju li se žrtvovati za umjetnost
ili za udobnu fotelju
i ovog jutra opći dojam
je djelo uličnog prodavača novina,
revolucija je šmugnula iza ugla
a on je ubrzo zaspao
BALKON
Zvuk zvona je oblik želje
koji može zavesti vjetar
netko slijedi ulične znakove
da bi se vratio kući
svojoj jabuci
pripovjedač i priča
otišli su i nisu se vratili
brojiti ptičja gnijezda,
često upotrebljavamo brojke
da bi upamtili to bosonogo pjevanje
iznenada se vrijeme
uvlači u naš suton
i stiže do mjesta
na kojem se toči staro vino
uspomena izabire goste
znatiželjna tko će prvi doći
BEZ NASLOVA
Poput oštrog pluga truba
obrađuje noć: koliko će potrajati
dok svjetlost sunca ne zaore zemlju?
koliko će potrajati da se oni koji pažljivo slušaju
okrenu i ugledaju nas?
koliko će potrajati dok se
naporom i trudom
ne proslavimo?
sve dok žito nije pohranjeno u žitnicu
ova misao ne pripada nikome
jedna kap na površini vode između
ovog trenutka i budućeg života:
golemi valovi zapljuskuju obalu
iza susjednih vrata mladosti
mi čujemo snažne otkucaje srca
u sve većem beskraju svemira
san je ispunjen rižinom slamom
MIRISI
Mirisi koji ti čine da se iznova sjetiš
konjske zaprege što prolazi buvljakom
i dragocjenosti, krivotvorina, mudrosti uličnih trgovaca
koju prekriva prašina
jer uvijek postoji jaz između tebe i stvarnosti
dok se prepireš sa šefom
kroz prozor primjećuješ reklamni pano
Svijetla Sutrašnjica naziv je paste za zube
gledaš u pet krumpira
šesta oblina je jedan luk
rezultat ove partije šaha jednak je tuzi
dok iščezava s pomorske karte
VOŽNJA
Melodija se oslobađa iz zatitranih žica
i slijedi dim koji izlazi kroz prozor auta
spajajući se s duhovima djedova
dobro ti jutro, bijela kućo
ti si auto hitne pomoći uvijek u žurbi
na otvorenom polju knjiga ili orkan bezuspješno
se nadaju da će privuči odanu publiku
za nebeske filmove
oni budni nastavljaju raditi
u snu
oni upravljaju golemom žetelicom
koja razdvaja čiste od nečistih misli
na semaforu, crveno svjetlo
objavljuje istinu radnicima na cesti
BEZ NASLOVA
Krajolik precrtan kemijskom olovkom
odjednom se pojavljuje
ono na što želim ukazati nije retorično
listopad je više od retorike
stepenice se posvuda vide
izviđač u crnoj odori
ustaje, uzima svijet
i usitnjuje ga u vrisak
obilje je drugo ime za poplavu
bljesak svjetlosti se širi
u zamrznuto iskustvo
i baš kad izgleda da sam ja lažni svjedok
koji sjedi usred polja
gusti snijeg otvoreno pokazuje namjere
i pretvara se u živi jezik
NE
Rješenje spremno prepoznaje
kalendar, taj lažni sjaj
već se prelama na njegovom licu
bliska zaboravu, bliska
monolozima pod vedrim nebom
bliska domovini ova riječ
i sav očaj koji ona sadrži
krupna zrna pšenice
tuguju dok zriju
vjerna samoća noćas mu
pokazuje put
i svim predstojećim danima
neumjereno brbljavima
on govori Ne
SVEČANOST MJESECA
Ljubavnici kriju borilišta u svojim ustima
zavjetuju se i naslađuju jedno drugim
dok podvodno djetešce
periskopom promatra svoje roditelje
i rađa se
nepozvan gost kuca na moja
vrata, odlučan da uđe
u srž stvari
stabla povlađuju
politika čekanja, pun mjesec
i ovaj plan čine me nervoznim
ruka mi drhti
nad nejasnim smislom pisma
ostat ću sjediti u tami
još neko vrijeme, osjećajući se kao
da sjedim na prijateljevom srcu
grad je paluba u plamenu
na zaleđenom moru
može li se spasiti? mora se spasiti
slavina iz koje kap po kap curi
oplakuje protočni bojler
NOĆNO NEBO
Šutljiva večera
iz hrane se puši crnina
dijeleći s nama ovaj
zatomljeni gnjev
po volji dodati soli
pretpostavimo da je postojao jedan još veći
svemir – pozornica
izgladnjeli gledatelji
promatraju
našu glumu
poput zastave koja je istaknuta i leprša
noćnim nebom, trg je zamračen
zraka svjetlosti prati promjene
dok se planeti obrću
počinjemo govoriti
NAPUŠTAJUĆI DOM
Šaljivo, igla kompasa
pokazuje kako stvari stoje,
srčeš svoju juhu i napuštaš
svoj životni prostor
na prijavnom formularu
neba i električnih žica, stablo
drhti od straha da će poletjeti
jer o čemu bi onda moglo pisati?
bez obzira što će se dogoditi,
prepoznat ćeš opasnost
gomila stranaca sjedi
na kraju putovanja
noću vjetar krade odjeke zvonjave
dugokosa nevjesta
podrhtava poput tetive luka
pred mladoženjinim tijelom
DUHOVITOST
Te ruke češljaju jesenje vjetrove
imati luku znači imati nekoga tko čeka na
vedro nebo, previše neprilika se
roji u crnom oblaku
vrijeme nas tješi
poput sna koji osvaja besane dane
stubišta su nepokretna
uspinjemo se i silazimo
dok otisci naših nogu ne procvjetaju
dok se upamćeno lice
ne pretvori u zatvorena vrata
sjednimo, porazgovarajmo
preostali listovi ovogodišnjeg kalendara
bespomoćnosti su koje nemaju veze s paginacijom
VAPAJI
Gust snijeg u naletima pada po pašnjacima
snažan vjetar vješt konjanik
povijest nema glagole
glagoli su oni
koji se pokušavaju izboriti za život
sjene ih guraju naprijed
prema još tamnijim
posljedicama
zvuk violine potiče nas
da se okrenemo prošlosti
i imamo sluha za vapaje iz ranog razdoblja čovječanstva
za slavu
i zlu kob zaboravljenih proroka
neka se zla sreća spusti
na razinu našeg razumijevanja
svaka obitelj razvija svoju zastavu
plahte, miris kuhinje, suton
NOĆNO STABLO
Ne nastaje li osjećaj odbačenosti
upravo iz samilosti?
jedna svjetiljka u ponoru
pokazuje put povjerljivim pticama
u zaštićenim i udaljenim provincijama
susjedi slatkorječivo
kradu nebo i postavljaju lažno sunce
netko se budi, netko ustaje
otvara prozor i gleda vani
iz tih pukotina života
viri privremena zaposlenost
za umirovljenike
poštar koji vonja na metvicu
dolazi iz zaborava
i povezuje ovaj trenutak
noćno stablo širi svoju sjenu ulicom dnevne svjetlosti
ŠKOLSKI UDŽBENIK
Škola još uvijek traje
razdražljivo i nemirno ali vježbajući suzdržljivost
spavam u njenoj blizini
moj dah upravo dodiruje
iduću lekciju iz udžbenika: kako letjeti
kada drskost stranaca
izazove snijeg u ožujku
stablo pušta korijen prema nebu
olovka prekida opsadu papira
rijeka opada a most izgleda privlačno
mjesec je zagrizao mamac
i skrenuo za ugao poznatog
stepeništa dok polen i virusi
škode mojim plućima štete
budilici
svaki izlazak iz škole je revolucija
djeca preskaču ogradu svjetlosti
i silaze u podzemnu željeznicu
ostali roditelji i ja
promatramo pojavu zvijezda
ETIDA
Vjetar, siromašni rođak šuma
odlazi za obzor da bi svoj odmor proveo
tresući limune
koji padaju u rijeku kojom se valjaju velika zvona
kamera slijedi zrake sunca
poput ugađanja glasovira
te male smrti
čistih boja i zvukova
rat i pisanje napreduju
kuće su izgrađene između njih
ljudi nestrpljivo sjede poput glasina koje
čekaju da započnu svoja putovanja
prestati pušiti znači odustati
od određenog pokreta ruke
zašto ne priznati,
lakonoge riječi još uvijek nisu pijane
USPOMENA
Odustavši na kraju
kad je bilo teško disati –
anđeli lišća opalog po obroncima brda
i more valovitih krovova,
vraćajući se u priču
ronilac na dubinu u snu
podiže pogled prema brodovima što plove morem
plavo nebo u vrtlozima
priča koju pričamo
otkriva slabost u našim srcima
poput sinova nacije
pokopanih u golu zemlju
dijalog vjetra i drveća
polako se vučemo
i okupljamo oko šalice čaja
starost
DIJAPOZITIV
Erudicija zrcala
preobražava
one koji se u njemu ogledaju,
domovina postaje još opustjelija
pa ipak, moji monolozi
nalik čelima noćnih čuvara
počinju sjajiti
tri ptice mijenjaju
melankoliju noći
PJESMA JUTRA
Riječi su otrov u pjesmi
tragom pjesminog noćnog kretanja
policijske sirene okus u ustima
alkohol mjesečarâ
probudivši se, glavobolja
poput govornika za prozorima
od tišine do žamora
učeći tratiti život
oklijevam dok se ptice glasaju
nikad ne plačem
nakon što se oluje ispune plinovima
svijetle zrake otimaju pismo
otvaraju ga i trgaju u komadiće
ODREDIŠTE
Slijediš čudnovate brojeve
iskre vježbaju njihov izgovor
putuješ, pomjeraš pogled sa zemljovida
prema grobljanskim stazama
kopaš duboko
da bi dopro do poezije
rečenični znak ne može zaustaviti
gorki bol rimovanja
sve si skloniji metafori vjetra
dok te sijeda kosa odvodi daleko
mrkla noć otvara svoje čeljusti
i otkriva niz stepenica
DEFORMACIJA
Leđima okrenut prozoru koji gleda u ravnicu
držim se gravitacije života
i sumnji u svibanj
poput pijanih gledatelja
koji gledaju film s puno nasilja
kap meda u pet poslijepodne
jutarnji ljubavnici staraju
i pretvaraju se u jedno tijelo
igla kompasa
pokazuje prema moru zavičaja
između pisanja i stola
dijagonalna je crta neprijateljstva
petak u vrtlogu dima
netko se penje ljestvama
nevidljiv pogledima publike
TROŠEĆI NOĆ
Rijeka nudi pastrvu na tanjuru
brat alkohol i otac proso
žele da uludo potrošim noć, čaša
ima bore ubojice
recepcionar u hotelu zuri u mene
čujem njegovo aritmično srce
to srce čas veselo čas sjetno
osvjetljava upis u knjigu gostiju
na izlizanom mramoru
klavir zvuči raštimovano
dizalo pretvara zijev u vrisak
dok se probija pjenom ludosti
izlazeći iz svog rukava
vjetar ogoljuje željeznu šaku
VRAĆAJUĆI SE KUĆI
Vraćajući se kući, uzaludna nada
uzima svoj pramen dima
moj put jednako zadire
u privatnost miša
prošlost me čini tjeskobnim
to je glazbena vilica munje
taj skriveni instrument
postavlja zamku zaboravljenoj ruci
pa ipak, silina ovog trenutka
dolazi iz dubokog plavetnila
zašavši za ugao provjeravam
nebesku knjigu i otisak mora
vidim samog sebe dok odlazim
prolazeći kraj noćnih igračaka
gdje svjetlost prestaje
uz povike i kucanje vinskim čašama
TRENUTAK PRIJE SVJETLOSTI
Munja osvjetljava lice kriminalca
njihovo sučeljavanje je žestoko
pa ipak, otisci njegovih koraka
gube se u jednom tek zabilježenom stihu
noć je vrtlog
usnuli spavači nalikuju odjeći što se okreće
u stroju za pranje rublja
leptir leprša
među velikim tamnim riječima povijesti
volim ovaj trenutak
poput užeta za sušenje rublja on vodi u prošlost
u kojoj vjetar sutrašnjice puše
ZADATAK
Svećenik se zanio u molitvi
otvor za ventilaciju
vodi u drugu epohu:
bjegunci se penju preko zida
zadihane riječi bude uspomenu
na nemir srca
dišem dublje, snažnije
hvatam se za rogačevo korijenje
koje se raspravlja sa sjevernim vjetrom
ljeto je stiglo
krošnja je doušnik
žamor je crvenkasti san
kojeg je napao roja pčela
ne, oluja
čitatelji jedan po jedan izlaze na obalu
OTKLJUČAVANJE
Sanjao sam da pijem vino
čaša je bila prazna
netko čita novine u parku
tko ga ostarjelog nagovara
da proguta svjetlost horizonta?
svjetiljke u noćnoj školi mrtvih
pretvaraju se u hladan čaj
dok obronci uspomena vode
prema noćnom nebu, suze su mutnije
ljudi govore laži – kad su ključne stvari u pitanju
oni šmugnu kraj krvnika
šmugnu kraj mene: prazna kuća
prozor se otvara
resko probijajući tišinu
zemlja i kompas se vrte
u tajnoj kombinaciji –
svitanje!
TIŠINA I DRHTANJE
Rođen
staješ na noge – zrake svjetlosti se dižu
prevrćući papirnatu noć
ludilo koje si oslobodio
duboka je tišina istine
ponos svjetluca poput unutrašnjih rana
zamagljujući riječi
drhteći potajno
uniformirani anđeli
iz privatne škole
pretvaraju se u ribe i ispituju more
vjetar tumači utrte staze na cesti
odajući počast bolu
iza plave svile
PETA ULICA
Blještavo sunce je zvuk uzdaha
s one strane izumiteljevog vrta
nijema većina
okreće svoje glave prema zvonjavi zvona
koračam niz Petu ulicu
prema zrcalu otvorenih polja
srca konobarâ
nalikuju stisnutim šakama
novi je dan
vodoskok nema dvojbi
munja na prorokovom čelu
pretvara se u bore
pramen dima dirigira
orkestrom uličnih svjetiljki
besana noć
predajem se mjesečini
SAPUN
U kuhinji perem ruke
sapunica otječe u odvod sudopera
tejskobnim zvukom
francuskog roga
nevjesta se oprašta
s uspomenama svoga djevojaštva
tko je sjedokosi svjedok
koji se uputio uzvodno?
grupna fotografija sa suncem
polovica mojeg lica zasjenjena
druga polovica osvijetljena
u zavjetrini samoće
u rijekama i jezerima ribe zaboravljaju jedne druge
noć stvara trenutačnog boga
šišmiši u očima narkomanskih ovisnika
strasno se uništavaju
