EMILY DICKINSON I DVANAEST PJESNIKINJA AMERIČKOG RANOG MODERNIZMA

Priredio i preveo s engleskog Slobodan Blagojević

Ni u jednoj nacionalnoj književnosti nećemo naći toliko pjesnikinja kao u američkoj. Američka književnost počinje s pjesnikinjom Anne Bradstreet (1612–1672). Njena knjiga pjesama Tenth Muse Lately Sprung Up in America, prva je štampana knjiga američke književnosti (1650). U Antologiju američke poezije od XVII st. do danas, koju smo priredili i preveli Hamdija Demirović i ja, uvrštene su 54 pjesnikinje. Za ovu sam priliku izabrao Emily Dickinson i 12 pjesnikinja ranog modernizma (u prevodu jedne od autorovih pjesničkih personae).
Nakon Anne Bradstreet, u XVIII stoljeću svojim se stihovima oglašava Phillis Wheatley (1753–1784), prva afroamerička pjesnikinja. U prvoj polovini XIX stoljeća javile su se pjesnikinje koje nisu ostale nezapažene: Ellen (Sturgis) Hooper (1812?–1848), koja je objavljivala u Emersonovom časopisu The Dial, i Estelle Lewis (1824–1880) o čijoj je pjesmi Forsaken (Zaboravljena) lijepo pisao E. A. Poe. Druga polovina XIX stoljeća obiluje pjesnikinjama – Helen Hunt Jackson (1830–1885), Celia Thaxter (1835–1894), Mary Ashley Townsend (1836–1901) i Ella Wheeler Wilcox (1850–1919) samo su neka od poznatijih imena, no tek je Emily Dickinson osjetila i izrazila sve one unutarnje protivnosti ljudskih misli i osjećanja koje je moglo ugledati, da kažemo, samo moderno oko.
Zato sam ovaj izbor počeo najvećom američkom pjesnikinjom, koja je, uostalom, ne objavljujući za života, svoju pjesničku recepciju imala i ime stekla tek u XX stoljeću, u doba ranog modernizma.
Bilješke o pjesnikinjama nalaze se na kraju ovog izbora.

Slobodan Blagojević

 

Emily Dickinson
Amy Lowell
Lola Ridge
Sara Teasdale
Elinor Wylie
H. D. (Hilda Doolittle)
Marianne Moore
Edna St. Vincent Millay
Babette Deutsch
Louise Bogan
Léonie Adams
Laura Riding

 


BILJEŠKE O PJESNIKINJAMA

Emily Dickinson (1830–1886)

Ovaj izbor američkih pjesnikinja ranog modernizma počinjem s Emily Dickinson, pjesnikinjom koja je živjela u XIX stoljeću, ali je – budući da je za života objavila tek nekoliko pjesama (a i one su bile “popravljane” od urednika koji nisu prepoznali njenu novost) – ostala nepoznata književnoj sceni svoga doba. Tri knjige njenih pjesama objavljene su posthumno u posljednjoj deceniji vijeka. Tek s knjigom The Single Hound, 1914, koju je priredila pjesnikinjina nećaka Martha Dickinson Bianchi, i s izabranim pjesmama (Selected Poems, 1924) koje je priredio Conrad Aiken, ona je prepoznata kao veliki pjesnik, “jedan od najvećih lirskih pjesnika svih vremena”, kako kaže, inače kritički mrzovoljni, Ivor Winters. Conrad Aiken je 1944. objavio i jednu antologiju moderne američke lirike, počevši je s 23 pjesme Emily Dickinson. Budući da je pjesnikinja kod nas prevođena i komentirana (Ivan V. Lalić, autor ovog izbora i Bilješki i, najobimnije, Marko Vešović i Jasna Levinger) ovom prilikom i za one koji nisu upoznati s njenom pojavom navest ću tek najosnovnije biografske podatke, a govor o njenoj poeziji ograničit ću samo na napomene koje opravdavaju njeno prisustvo u ovakvom jednom izboru (rani modernizam). Nastojao sam da u ovaj mali izbor od 30-ak njenih pjesama uvrstim što više pjesama koje kod nas nisu prevođene, njih 19.
Rođena je u Amherstu, Massachusetts. Otac Edward bio je pravnik i, u jednom navratu, kongresmen u Washingtonu. Cijeli je život provela u rodnom mjestu, s jedva kojim putovanjem izvan Amhersta (Boston, Washington). Od svoje tridesete godine sve do smrti gotovo da nije napuštala dom. Ali, njena “citadela Djetinjstva”, bliskost s bratom Austinom i sestrom Lavinijom (koja je živjela s pjesnikinjom i prva otkrila sestrine “fascikle” s 1775 pjesama) nikada nije nestala. Bila je u djevojačkim godinama i društvena i k svijetu okrenuta, ali je s vremenom i društvo i svijet našla nedostatnim. U društvu se isticala dosjetljivošću, maštovitošću, britkom inteligencijom. U svojoj 14. godini piše školskoj drugarici: “Voljela bih te vidjeti. Dođeš li, zabavit ću te, a ti znaš moje sposobnosti, kojih niti je malo, niti su oskudne.” Jedan professor s Amherst Academy sjeća je se iz tog doba: “…veoma bistra, izgledala je delikatno i krhko…Njeni sastavi bili su izrazito originalni, i misao i stil daleko ispred njene dobi, uvijek su izazivali veliku pažnju u školi i, bojim se, proizveli ne malo zavisti.” Svjesna svoje posebnosti i različitosti, svojim je postupnim usvajanjem osamljeničkog života štitila svoje pjesme od svih vanjskih zahtjeva. To je bila njena odluka, a bratu Austinu, još kao tinejdžerka, piše: “Svoje odluke uvijek realiziram.”
Mabel Loomis Todd, jedna od urednica prvih posthumnih izdanja Dickinsonovih pjesama, piše da “pjesnikinja nije bila invalid, niti je živjela u izolaciji zbog nekog ljubavnog razočarenja. Njen život bio je prirodno cvjetanje jedne duboko introspektivne prirode.” Njena egzistencija bila je ekstaza. “Sam osjećaj življenja dovoljna je radost”, rekla bi sama pjesnikinja. Ta apsolutna sloboda (od karijere, društvenog ugleda, itd.) omogućila joj je da živi vlastitu vječnost kao radost i užitak sadašnjeg trenutka, koji je u pjesmama reinkarnirala kao besmrtnost. Kada ju je urednik magazina Atlantic Monthly T. W. Higginson, koji očigledno nije bio opremljen shvatiti novost njenih pjesama (ali je bio dovoljno zaintrigiran da se nastavi dopisivati s njom) prilikom jedne posjete upitao da li je ikada osjetila želju za nekim zaposlenjem, ona mu je odgovorila: “Nikad mi nije pala na pamet misao da bih mogla imati i najmanji pristup takvoj želji u sva buduća vremena.” Njena osamljenost, dakle, nije bila izbor čudaka, ekscentrika; to je bio duhovni prostor njenih uzleta, cijeli jedan naseljeni svemir neponovljive dubine uobrazilje, u svim svojim mijenama i proturječjima. Njena osamljenost bila je, kao što primjećuje Michael Schmidt, “i strategija povlačenja iz svijeta u kojem je žena uhvaćena u stupicu striktne geometrije socijalne mreže…Odlučila je da je za nju sloboda izabranog osamljeništva najbolja, čak nužna.”
Po mnogim svojim odlikama njena poezija pripada novom dobu. Njena misao, metafora, lirski opis i u najdaljim regijama mogućnosti izraza, u svim svojim ambivalencijama, oštri su i precizni. Njena melodija puna asonanci, disonanci, nepravilnih rima, njena eliptična misao, ili slika (njihov intenzitet), njena metrika i verbalne dvosmislenosti odlike su jednog moderniste. Krajnja sažetost njena jezika i njegovih raznovrsnih oblika protivnosti – gramatičkih, sintaktičkih, tonalnih i logičkih, naviješta mnoge osobine potonje moderne lirike. Kritičari novog doba, posebno feministički, jednoglasni su u stavu da je Emily Dickinson pridonijela klimi modernizacije u svom vremenu, “stvarajući protomodernu liriku, poeziju u pobuni protiv ‘patrijarhalnog’ metra, konvencija interpunkcije, gramatike, rime…Prema ovom argumentu njena je ‘konstrukcija pjesme’ bliža W. C. Williamsu i H. D. (Hildi Doolittle) no npr. njenu suvremeniku Longfellowu.” (Cristanne Miller, The Sound of Shifting Paradigms, or Hearing Dickinson in the Twenty-First Century). Već prva posthumna izdanja njenih knjiga, koncem vijeka “iznenadila su mnoge svojom modernošću – načinom na koji njene napete i složene forme – istovremeno sadrže, a ipak uporno u novi odljev prerađuju himnički metar i njegovu funkciju. One navješćuju radikalne eksperimente poetika XX stoljeća. Ova homologija (srodnost strukture) svoj korijen ima u načinu na koji pjesme Emily Dickinson predstavljaju sjecište historijskih, metafizičkih i estetskih sila u trenu najvećeg pritiska i, posebno, kad je tradicionalno shvatanje osnovne okosnice interpretacije svijeta dovedeno do tačke loma. Njene pjesme, među prvima su koje izravno registriraju posljedice tog loma na poetski jezik. Razgovijetni jezik ovisi, čak i kad izažima i izmišlja, o sposobnosti da shvati realnost koherentno i smisleno. Dickinson, kao Nietzsche, i sve veći broj pjesnika i pisaca XIX i XX stoljeća stvara moćan jezik koji potvrđuje unutarnju koherenciju, i poredak i ranjivost, izloženost neredu.” (Shira Wolosky, Public and Private in Dickinson’s War Poetry).
Alan Tate suštinskim u njenoj poeziji nalazi “spoj apstrakcije i senzacije” koji donosi raznovrsne i neočekivane lirske drame. Taj je postupak naslijeđe engleskih metafizičkih pjesnika XVII i XVIII stoljeća, ali je kod nje prošao i školu postromantizma i u punoj mjeri naslutio modernizam. Voljela je Keatsa, Emily Bronte, Roberta i Elizabeth Browning. Poznavala je dobro i Emersonova djela. Kada je počela gubiti vid čitala je samo Shakespearea i, jednom prilikom, rekla je Higginsonu: “Ne znam zašto ijedna knjiga više treba biti napisana.”
Pjesnikinja nije bila religiozna; od rane mladosti opirala se religiji i religioznom ritualu. “Ne poštujem ‘doktrine’”, rekla je, odbijajući slušati propovijed svećenika o predestinaciji.
Higginsonu piše o svojoj porodici: “Oni su religiozni – osim mene – i svako se jutro obraćaju Eklipsi – koju oni nazivaju svojim Ocem.” U jednom pismu kaže: “Istina je da je ono neznano najveća potreba intelekta, prem za to niko ne misli zahvaljivati Bogu.” Cinthia Griffin Wolff piše da je “udaljavanje od Boga bilo generacijsko, fenomen sve sekulariziranije Amerike.” (Emily Dickinson). Roger Lundin kaže, iz ove perspektive, povezujući pjesnikinju s Melvillom, Dostojevskim i Nietzscheom, da je ona “među prvima pratila putanju nestanka Boga.” (Emily Dickinson and the Art of Belief). “Religija je za nju bila tek knjiga metafora. Ni u što nije potrebno vjerovati, već ga samo upotrijebiti kao trop, pjesničku figuru. Ono što je htjela, ako je išta u ovom pogledu htjela, bila je Orfička religija, u čiju bi doktrinu njen senzibilitet prodro poput muzike.” (Denis Donoghue, Emily Dickinson).
Veza između života i njegova estetskog izraza estetičko je pitanje, i može biti tumačena na mnoge načine. U slučaju naše pjesnikinje uvijek se sjetim riječi pjesnikinje Adrienne Rich: “Više no ijedan pjesnik, Emily Dickinson mi govori da je intenzivni unutarnji događaj, osobni i psihološki, neodvojiv od univerzalnih istina, da postoji djelokrug psihološke poezije koji je onkraj izražavanja vlastite ličnosti.” Govoreći o pojmu život u muzičkom djelu, glazbeni estetik kaže: “Obuhvatajući ga kao cjelinu u njegovu jedinstvu, shvaćeno djelo je neovisno, nedodirljivo, no ‘uživljavajući se’ u njega, u svom ‘magnetnom’ polju ono mi se otkriva u neiscrpnoj punini. Taj ‘život’, prema tome, nije što i zatvaranje u sebe, uronjavanje u nešto subjektivno, već je ‘intencionalna’, kognitivna djelatnost koja se odnosi na ono spoljašnje, objektivnu zbilju kojoj treba prići i koja nam, koliko god je obuhvatali, ostaje strana, transcendentna.” (Boris De Schloezer, Introduction à J. S. Bach).

Amy Lowell (1874–1923)

Potiče iz stare američke familije iz koje nam dolaze još dva značajna američka pjesnika (James Russell Lowell i Robert Lowell). Rođena je u Brooklineu, Massachusetts. Prvu knjigu poezije, A Dame of Many-Coloured Glass objavila je 1912. Slijede, među ostalim Sword Blades and Poppy Seed (1914), Men, Women, and Ghost (1916), Pictures of the Floating World (1919) i Legends (1921).
Približila se imažistima i nakon što je Ezra Pound napustio grupu, ona je bila dominantna snaga pokreta. Mada je njena poezija (u slobodnom stihu, polifonijskoj prozi…) privukla pažnju kritike zamjerali su joj na ekskluzivnosti u njenom tretmanu senzualnih slika, koji zanemaruje emotivnu angažiranost.
Napisala je i A Critical Fable (1922), knjigu koja bi mogla biti naslovljena Ko je ko u američkoj suvremenoj poeziji. Objavila je još nekoliko kritičkih studija, među ostalim Six French Poets (1915).
Pjesme Riba i Kava dio su duže pjesme Večera.

Adelaide Crapsey (1878–1914)

Kći poznatog heterodoksnog svećenika, pjesnikinja je rođena u Brooklynu, New York. Pohađala Vassar College. Studirala arheologiju u Rimu. Tokom kratkog života predavala je književnost na privatnoj djevojačkoj školi na Smith College. Najviše pjesama napisala je u posljednjim godinama života, bolujući od tuberkuloze moždane ovojnice. Jedina knjiga pjesama, Verse objavljena je posthumno (1915), kao i njena tehnička studija Analysis of English Metrics (1918). 1922. i 1934. Smith College objavljuje nova izdanja zbirke Verse, svako s novim, neobjavljenim pjesmama. Njen pjesnički opus sastoji se od osamdesetak pjesama. Za najveći broj tih pjesama ona je pronašla novu formu, cinquain (pjesma od pet stihova akcentualno-silabičke sheme od 2, 4, 6, 8 i 2 sloga). Forma petostiha potječe iz evropskog srednjovjekovlja, no njen osobeni model (po njoj i nazvan American Cinquain) inspiriran je japanskim haikuom i tankom. Svaki je njen cinquain naslovljen, pa sam naslov igra ulogu šestog stiha.
Pored nekoliko cinquaina, preveo sam i tri pjesme drukčijih formalnih obilježja. Dok su Samotna smrt i Mrtvima u groblju pod mojim prozorom izraz njena osjećanja skorašnje smrti, u pomirenju i u revoltu, Ispravno učeno gledište je izvanredan ironijski komentar prirodne nemogućnosti dosezanja takve jedne (ma koliko i žuđene i odbijane) apstrakcije, kao što je “ispravno učeno gledište”.

Lola Ridge (1883–1941)

Rođena u Dublinu (Irska). S majkom odlazi u Australiju, potom na Novi Zeland. Godine 1907. dolazi u San Francisco, a konačno se preseljava u New York. Uređivala je anarhistički feministički list The Modern School. 1918. objavljuje prvu knjigu pjesama, The Ghetto and Other Poems, realističke portrete proleterske sirotinje, a diže i glas protiv antisemitizma njenoga doba. O njenom osjećanju bila vremena Hart Crane, prikazujući The Ghetto, kaže: “Rijetko je uronjena u sebe, i izgleda kao da nikad ne gubi svijest o vlastitom okruženju. Sasvim prirodno ovakav tretman daje dramatski kvalitet čak i intimnom, osobnom iskazu, kao u pjesmi Submerged.” Potom objavljuje knjige pjesama, Sun-Up (1920) i Red Flag (1927). Uređuje literarni magazin Others i putuje uzduž i poprijeko Amerike, držeći feministička predavanja pod zajedničkim nazivom Woman and the Creative Will. Zajedno s Ednom St. Vincent Millay uhapšena je na protestu protiv suđenja Saccu i Vanzettiju. Objavila je još dvije knjige vrlo angažirane poezije, Firehead (1929) i Dance of Fire (1935). U ovoj posljednjoj upozorava na veliku opasnost od nacizma.

Sara Teasdale (1884–1933)

Pjesnikinja je rođena u St. Louisu, Missouri, gdje se školovala i živjela do 1914., kada se preselila u New York. U tom periodu dosta je putovala (Stari kontinent, Bliski istok). Bila je povezana s časopisom Harriet Monroe Poetry i s pjesnicima John Hall Wheelockom i Vachelom Lindsayjem. Prva njena knjiga, Sonnets to Duse and Other Poems, štampana je 1907. u privatnom izdanju. Knjiga Love Songs štampana je 1917. u pet izdanja, i nagrađena je specijalnim Pulitzerom. Knjiga sabranih pjesama, Collected Poems izišla je posthumno (1937). Pjesnikinja je život okončala samoubistvom.
Uvrštena je u ovaj mali izbor američkih pjesnikinja ranog modernizma, mada je ona bila bliža tradicionalistima (no, i to su moderni tradicionalisti), poput Roberta Frosta i pomenutog Vachela Lindsayja.
“Poznata po svojim iskrenim katrenima koji, gotovo oslobođeni slikovnosti, i sa minimalnom upotrebom metafore, artikuliraju raspoloženje, radije no traganje za univerzalnim istinama”, kaže James D. Hart (American Literature). No, ne treba zaboraviti da i u tom izrazu raspoloženja pjesnikinja doseže do onog što Hart naziva univerzalnim istinama. Najbolji primjer može se naći u pjesmi Sukob.

Elinor Wylie (1885–1928)

U eseju Jewelled Bindings pjesnikinja samu sebe opisuje kao minornog pjesnika, jednog od onih koji “toliko očarani zlatnim dodirom (midas-touch), ili hladnijim srebrnim ludilom, postaju radnici u metalu i staklu, u građi teškoj i krhkoj, u jedrim i preciznim oblicima.” Njena poezija odlikuje se muzikalnošću, bogatstvom pjesničkih slika, preciznom mišlju i jezičkim majstorstvom. Voljela je Shelleyja i engleske metafizičke pjesnike, i u svojim je pjesmama zrelog doba dosezala do dubine prijepora koji je, uistinu, moderni amalgam romantičkog i metafizičkog nazora, u stihovima prirodnim i “okrutno elegantnim”, kako je rekao jedan kritičar.
Pjesnikinja je bila iz prominentne familije (jedan predak bio je gradonačelnik Philadelphije, drugi guverner Pennsylvanije, a otac državni odvjetnik) koja ju je ostrakirala. Rođena i školovana u Philadelphiji, pet je godina živjela u Engleskoj. Najbliži prijatelji bili su joj Edmund Wilson, John Peale Bishop i Edna St. Vincent Millay. Tek 1923. objavljuje zbirku Nets to Catch the Wind. Slijede Black Armour (1927), i Trivial Breath (1928). Posthumno izlazi četvrta zbirka, Angels and Earthly Creatures (1929). Napisala je i četiri romana i priličan broj kratkih priča i eseja, posthumno sabranih u Collected Prose (1933).

H. D. /Hilda Doolittle/ (1886–1961)

Hilda Doolittle rođena je u Bethlehemu, Pennsylvania, u moravskoj zajednici koja se tu naselila polovinom XIX stoljeća i podigla, među ostalim, i grad pjesnikinjinog rođenja. Otac Charles bio je profesor astronomije. Majka Helen bila je aktivna u donekle mističnoj Moravian Church. Godine 1896. familija prelazi u Philadelphiju. Godine 1901., još učenicom, susreće Ezru Pounda, koji će joj kasnije sugerirati korištenje inicijala H. D. kao literarnog imena. 1913. objavljuje prve pjesme u časopisu Poetry. Pound ju je smatrao reprezentativnim pjesnikom imažizma, čije se pjesme odlikuju jasnoćom, preciznošću, slobodnim ritmom i strastvenom uzdržanošću. Opisujući njen lakonski jezik i objektivnost (nema sentimentalnosti, pridjeva, neopravdanih metafora), Pound kaže: “Tu se govori izravno, bez uvijanja, kao kod Grka.”
Nakon studija (Bryn Mawr), 1911. odlazi u London. Sea Garden prva je knjiga pjesama koju objavljuje (1916). U slijedećim knjigama pjesama, sabranim u Collected Poems (1925), imažističkom tehnikom tretira teme iz antičke Grčke. Drama Hippolytus Temporizes, a Play (1927) primjer je tog pothvata. Prevodi Euripida (Ion). Piše i eksperimentalne romane i filmske kritike. 1934. ide na psihoanalitičke seanse kod Sigmunda Freuda. Knjiga Tribute to Freud (1956) pisana je tehnikom slobodnih asocijacija, s namjerom prikaza duhovnog traganja putem psihoanalize. “Da li želim, u najdubljim nesvjesnim ili predsvjesnim slojevima svog bića, biti osnivač nove religije?”, pita se ona u toj knjizi.
U Londonu, tokom njemačkog bombardiranja 1941/42, piše svoju Trilogy, dugu poemu profetske vizije, protkane mitovima o obnavljanju i uskrsnuću. Aliki Barnstone, u uvodu novog izdanja Trilogy (New Directions, 1998), piše da je ta knjiga odgovor na njeno navedeno pitanje iz Tribute to Freud. “Ako s ovom zapanjujućom knjigom poezije H. D. nije ustanovila novu religiju, sigurno ju je ‘pomladila’, kreirajući eklektički tekst izveden iz egipatske, grčke i biblijske tradicije…Kao i u slučaju Miltona, Whitmana i Baudelairea, pisala je osobnu bibliju. Trilogija je pjesnikinjin sveti tekst.”
Uprkos njenom golemom opusu i njenim radikalnim poetikama, reputacija H. D. nepravedno se veže za rane dvadesete godine, pod restriktivnom etiketom imažist, kojoj se upravo sama protivila.

Marianne Moore (1887–1972)

Marianne Moore rođena je u Kirkwoodu, predgrađu St. Louisa, Missouri. Nakon završenog Bryn Mawr Collegea diplomira na Carlisle Commercial College. Pokazuje veliki interes za biologiju. 1915. objavljuje prve pjesme u magazinima Poetry i The Egoist (London). Od 1918. živi u Greenwich Villageu, New York. Jedno vrijeme radi kao knjižničarka u The New York Public Library. Pored nekoliko knjiga izabranih i sabranih pjesama objavila je devet pjesničkih zbirki, od kojih se neke sastoje od svega nekoliko pjesama. Objavila i dvije knjige kritike. Prevela La Fontaineove basne. Za Collected Poems prima tri najveće američke nagrade: Pulitzer Prize for Poetry i National Book Award (1951), te Bollingen Prize (1953). Umrla u New Yorku.
Dvadesetih godina u američkoj književnosti već su na sceni veliki pjesnici modernizma Ezra Pound, Wallace Stevens, T. S. Eliot, W. C. Williams, e. e. cummings. Mariannne Moore mlađa je od Pounda dvije godine. Od Eliota, rođenog, kao ona, u St. Louisu, starija je godinu dana. Ezra Pound će 1918. biti prvi kritičar njenih pjesama, nazvavši ih “pjevom inteligencije” (logopoeia) koji posjeduje “pustinjsku jasnoću”, a T. S. Eliot će o njenoj poeziji pisati dva puta (1923. i 1935). U drugom svom tekstu (predgovoru izabranim pjesmama) iznosi uvjerenje, “koje je ostalo nepromijenjeno posljednjih četrnaest godina” (od prvog njegovog teksta), “da pjesme Marianne Moore tvore dio nevelikog korpusa poezije trajnog upliva koja nastaje u našem vremenu, nevelikog korpusa onog što predstavlja poeziju u kojoj su jedan originalni senzibilitet i budna inteligencija i duboko osjećanje uposleni u održavanju engleskog jezika živim.”
Njen stih je silabički, ali njena silabička shema, u kojoj je strofa, a ne stih, “jedinica osjećanja”, nikada se ne nameće, niti remeti prirodni razvoj pjesme. “Preciznost fraziranja i sintaksička iznenađenja daju njenoj poeziji svježinu, a njihova ugođenost tako je složena da nam svako čitanje otkriva novu pjesmu,” piše Michael Schmidt u svojoj povijesti stiha na engleskom jeziku, Lives of the Poets. Njena je inovacija korištenje citata kao dijela vlastite poetske teksture, pa su kritičari poredili taj postupak s tehnikom kolaža kod Braquea, Picassa i Kurta Schwittersa.
Neke njene pjesme kritičari su nalazili bliskim metafizičkim satirama Johna Donnea. U njima je početna ideja metaforički razvijena do vrckavosti jezikom “okrutno čistim” (George Perkins). Ali, i njena satirička poezija, kako sama kaže, “posmatra život s ljubavlju,” prihvatajući Konfucijev dictum da “ako bi nož osvete prebivao u srcu, um neće doseći do preciznosti.” Taj je dictum bio njezin i etički i poetički ideal.

Edna St. Vincent Millay (1892–1950)

Rođena u Rocklandu, Maine. Godine 1917, nakon svršetka studija (Vassar), seli se u Greenwich Village, New York, i kao mnogi umjetnici naseljeni u tom “umjetničkom kvartu” bila je, kako sama kaže, “vrlo vrlo siromašna i vrlo vrlo srećna”. Već prvom knjigom, Renascence and Other Poems (1917) privlači pozornost čitalačke publike i kritike. Tehnička virtuoznost i neodoljiva svježina njenih stihova nisu ostali neprimijećeni.
Godine 1920, iste godine kad F. Scott Fitzgerald objavljuje This Side of Paradise, fikcionalni portret mlade generacije jazz ere, pjesnikinja objavljuje A Few Figs from Thistles, knjigu koja postaje lirski glas te buntovne generacije. Već u slijedećoj zbirci, The Harp-Weaver and Other Poems (1923) produbljuje svoj izraz. Credo ove i potonjih zbirki duhovna je neovisnost i vitalnost. Njeni soneti primjer su suverenog vladanja formom.
Bila je i politički angažirana u slučaju suđenja Saccu i Vanzettiju (zajedno s, među ostalim Lolom Ridge i John Dos Passosom) i u upozoravanju na rast tiranije u Evropi tridesetih godina (zajedno s Archibaldom MacLeishom i Stephenom Vincentom Benetom). Za teatarsku grupu Provincetown Players napisala je tri drame i jednu satiričko-fantastičnu jednočinku.

Babette Deutsch (1895–1982)

Rođena je u New Yorku, gdje je živjela do kraja života. S prvim objavljenim knjigama pjesama (Banners, 1919; Honey Out of the Rock, 1925; Fire for the Night, 1930) prihvaćena je kao senzitivno intelektualna pjesnikinja snažnih osjećanja, itekako zainteresirana i za socijalna pitanja. Pisala je i izvanrednu kritiku, oštru i pronicavu. Prevodila je s njemačkog i ruskog, najčešće u kolaboraciji s mužem Avrahmom Yarmolinskym, i objavila antologije njemačke i ruske poezije. Napisala je i nekoliko romana i biografiju Whitmana za djecu.

Louise Bogan (1897–1970)

Rođena u Livermore Falls, Maine, školovana u Bostonu, veći dio života provela je u New Yorku. Pod utjecajem engleskih metafizičkih pjesnika XVII i XVIII stoljeća razvila se u pjesnika suptilna i uzdržana intelekta, ali snažnog osobnog izraza, prodirne osebujne slikovnosti, s ironičkim senzibilitetom, koji svakako pripada modernom dobu. Prvu knjigu pjesama, Body of This Death, objavila je 1923. Objavljuje još nekoliko knjiga poezije, a 1954. izlaze njene Collected Poems. Bila je i kritičar najvišeg ranga. Prikazivala je poeziju u New Yorkeru 38 godina (1931–1968). Njene sabrane kritike, A Poet’s Alphabet pojavile su se posthumno (1970). Napisala je i jedan historijski pregled, Achievement in American Poetry, 1900–1950 (1951).

Léonie Adams (1899–1988)

Njujorška pjesnikinja, čije knjige Those Not Elect (1925), High Falcon (1929), This Measure (1933) i Poems (1954), predstavljaju modernog metafizičkog pjesnika duboko mističnog osjećanja prirode. Senzitivna je i delikatna u tretmanu začuđenja vlastitog intelekta nad prirodom stvari. Predavala je poeziju na New York University, Bennington College i Columbia University.

Laura Riding (1901–1991)

Rođena je u New Yorku. Već je kao student na Cornell University počela pisati vrlo zrelu poeziju, i do 1939., kada prestaje pisati poeziju, objavila je devet zbirki, sabranih u Collected Poems (1938). Dugo je živjela izvan domovine, u Londonu, i na Majorki, s Robertom Gravesom, koji je obožavao njenu enigmatičnu pjesmu The Quids (Štastva), smatrajući je individualističkim i antipopulističkim proglasom. Duboko je utjecala na Gravesa, ali i na W. H. Audena, a kasnije i na Johna Ashberyja.
Nakon dugog izbivanja vraća se u domovinu i objavljuje romane, filozofske i lingvističke studije i, poslije duge šutnje, Selected Poems In Five Sets (1970, 1973).
Smatrala je da je istina pjesme u jeziku i da ona ne može biti proizvedena, već mora biti otkrivena u jeziku. Pjesnik nije domišljati zabavljač, igrač riječima već kazivač istine. Pjesnik i esejist Michail Roberts (1902–1948) sažima njen stav: “Poezija je posljednji ostatak smisla u jeziku oslobođenom nebitne dekoracije, površne suvremenosti i didaktičke predrasude.”

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.