18

Gorčica spliće šiške –
Javorov razboj je crven –
Moje minule cvasti
Suvišnim čine slavlja tren.

Kratka, no strpljiva bolest –
Čas da udijeli,
I jedan dolje, to jutro je
U kojem su anđeli –
Povorka kratka bje,
I Bobolink tu je –
Vremešna Pčela nas oslovi –
I kleknusmo u molitvi –
Vjerovasmo da je rada –
Molismo se biti.
Ljeto – Sestra – Seraf!
Poći s njima nas pusti!

U ime Pčele –
I Leptira –
I Lahora – Amen!

23

Imah zlatni novčić –
Izgubih ga u pijesku –
I prem vrijednost je mala
A zemlja puna bogatstva –
Ipak, imao je cijenu
U mom štedljivu oku –
Toliku da ne našavši ga
Sjedoh uzdahnuvši.

Imah rumena drozda –
Koji danima pjevaše
No kada se šume obojiše,
On odleprša također –
Vrijeme donese druge drozdove –
Njihove balade bjehu iste –
Ipak, za nestalog Trubadura
Držah „u uzdama sobe čiste“.

Imah zvijezdu na nebu –
„Plejada“ se zvala –
A kad svrnuh pogled
Odluta u nedogled.
I mada nebesa su puna –
I zvijezde noć osjaje –
Opet su mi strana –
Jer nijedna moja nije.

Priča moja pouku ima –
Nestalog druga posjedujem –
„Plejadom“, Drozdom ga zovem
I novčićem u pijesku.
A kad ovaj tužni napjev
Suzom popraćen –
Pogleda izdajniku u oko
U zemlji nekoj – daleko –
Uz uvjet da kajanje uzvišeno
Misli mu svlada –
Utjehu pod suncem
Neće pronaći nikada.

49

Ne izgubih toliko do dvaput,
Uze to ledina uboga.
Dvaput prosjakom stadoh
Pred vrata Boga!

Anđeli – dvaput slazeći –
Novom me snabdješe zalihom –
Provalniče! Novčare Oče!
Bez ičeg ostadoh još jednom!

56

Budem li prestala Ružu nositi
Za prazničnih dana,
Bit će to zato što onkraj Ruže
Bila sam pozvana –

Budem li prestala imena uzimati
Što ih pupoljci moji oplakuju –
Bit će to zato što mi prsti Smrti
Po žuboravoj usni dobuju!

98

Za čast jednu sve se otkazuje –
U mitronosno Popodne
Nitko se od purpura ne krije –
Nitko ne bježi od ove Krune!

Kočija, to osigurava, i pješadija –
Komora, i stalež, i gomila –
I zvona dok projahujemo
Svečano kroz sela!

Kakva dolična Pratnja!
I uslužna kad bojnici sjašu!
Kako su samo odani ti šeširi
Što na rastanku mašu!

Kakva pompa ponad hermelina
Dok Ti, i Ja, prosto otkrivamo
Grb štita ponizna
I čin smrti zahtijevamo!

128

Prinesi mi sumrak u šalici,
Zbroj jutara pehare
I reci koliko je Rose u tmici,
I jutra koje su pohare –
Kaži mi koliko vezilja spava
Što prostranstva plete plava!

Piši mi koje nečuvene note
U novom su drozdovu ushitu
Sred zapanjena granja u ritu –
S koliko staza Kornjače se nose –
Koliko šalica Pčela ispije
Raskalašnik Rose!

I tko Dúgē lukove postavi
I tko poslušne sfere predvodi
Prutom što nježno se plávi?
I čiji prst sige ugodi –
Tko zbraja niske noći
Spoznajući da nema te moći?

Tko podiže malu Alban Kuću
I prozore zatvori kao da je zazidana
Moj duh ne može vidjeti –
Tko će me pustiti u proslavu dana
Opremljenu da letim
Pompu da nadletim?
130

Ovo su dani kad vraćaju se Ptice –
Nekoliko njih – Ptica, dvije –
Da pogled unatrag bace.

Ovo su dani kad nebesa ponovo su
Prisna – stara sofistika Juna –
Plaveti i zlata zabuna.

Oh, prevara koja ne zbunjuje Pčele –
I skoro da njihovo uvjerenje
Moje iskazuje mnijenje.

Dok sjemenke očevide svojoj slavi –
Meko u promjenjivu zraku
Hita list strašivi.

Oh, Otajstvo ljetnih dana
U magli Posljednja Pričest –
Nek i dijete ide s vama

Da podijeli što je posvećeno –
Sveti kruh da uzme
I neumrlo vino.

214

Kušam liker nikad spravljen –
Iz Vrča Biserna –
Taj Alkohol ne prinose
Ni sva Rajnska zrna!

Opijena Zrakom – izronih
Razbludnik polja Rosnih –
U beskraj ljetnih dana –
Iz krčmi Plavonosnih

Kada „Posjednici“ Pčelu pijanu
Iz cvijetnih izbace odaja –
Kad Leptiri „čašice“ se manu –
Pit ću do beskraja!
Dok Serafi sniježnim Šeširima mašu –
I Sveci – na prozorima vise –
Da maloga Pijanicu vide
Što o Sunce oslanja se.

241

Volim pogled Agonije,
Jer znam da stvaran je –
Ljudi Grč ne patvore,
Nit hine Mučenje –

Oči ocakljene – i to Smrt je –
Nemoguće glumiti je
Krunicu perli na Čelu
Što u bola ushitu je –

249

Divlje noći! Divlje noći!
Kad s tobom bih bila
Divlje bi Noći
Naslada oblila!

Zalud – Vjetar –
Srce u luci je –
Bačena Kompasa –
Razdrte Mape!

Veslajući – Rajem –
Ah, More!
Da mi je bar Noćas
U te se usidrit gore –

251

Preko plota
Raste Jagodnjak
Preko plota mogla bih se
Kad bih htjela popet.
Jagodnjak je lijep.

Ali – ako Kecelju uprljam –
Ukorit će me Bog
Oh – kad on bi Dječak bio
I on bi se, da može, ko ja ponio.

258

Ima jedna Kosa svjetlost,
Zimskih Popodneva –
Koja tišti, kao Jeka
Crkvenih napjeva –

Zlijedom neba nas rani –
Ožiljkom ne obilježi,
Već nutarnjom razlikom
Gdje Smisao leži –

O tom naučava – Nitko –
Ovaj Pečat Žala –
Potištenost imperijalna
S Neba nam poslala –

Kad javi se, Krajobraz sluša je –
Sjene – suspregnuta daha–
Kad nestaje, kao Dalj je
Pogleda Smrtnog Praha.

280

Osjetih pogreb u Umu,
Žalobnike što kao procesija
Stupahu oko groba
I pričin svijesti kao da zasija.

A kad sjedoše svi
Obred neki, poput Bubnja –
Zatutnja, zatutnja – i pomislih
Da um mi je obamro od tutnja –

Tad začuh da Kovčeg podižu
I škripa Čizama Olovnih,
Onih istih – kroz moju Dušu
I Prostor cijeli poče da zvoni,

Kao da samo nebo je Zvono,
I sve što je, tek Sluh jedan,
A ja, i Tišina, čudni neki Rod
Ko samotan brod amo nasukan –

A onda Podnica u Razumu puče
I padah sve dublje i dublje – i zgodih
po jedan svijet u svakom od padanja
I kraj tad bje ovoga znanja.

287

Časovnik jedan uminu –
Ne onaj na Kaminu –
Ženeve vještina najizvrsnija
Lútka u stavu mirnu
Ne može izvještit naklonu –

Strah se u Urese vere!
Od bola Figure pogurene –
Iz Decimala otrepere –
U Neuračunjivo Podne –

Ni Doktor ga maknut neće –
Njihalo grudve Sniježne –
Trgovac ga salijeće –
Dok hladno – neupleteno Ne

Kima sa Zlatnih kazaljkâ
Sekunda odobrava ga –
Decenije Preuzetnosti između
Života Brojčanika –
I Njega –

324

Neki u Crkvu Nedjeljom idu –
Ja u Domu stojim svom –
S Crvendaćem korskim pjevačem –
I Voćnjakom ko Kupolom –

Neki Nedjelju u misnoj halji služe –
Ja tek svoja Krila nosim –
Umjesto da Crkva zvoni
Mali Zvonar pjeva meni.

Propovijed Boga, znana duhovnika –
Nikad se dugo ne glasa,
I umjesto, najzad, da stignem u Raj –
Odlazim tamo svakoga Časa.
333

Travi je tako malo činiti –
Sfera prosta Zelenila –
Tek Leptira da ugosti
I da mrsi se Pčela –

Lelujava da je cijelog dana
Od Pjeva koji Lahori nose
U krilo da polegne Sunčeve Zrake
I da svemu nakloni se –

Na nisku, Noću, da niže Rosu –
I tako se iznimnom čini
Da i Vojvotkinja obična je
Prema toj vanjštini –

Čak i kada mre – da mine
U bajne Mirise livada –
Kao Skromne mirodije, na počinak gre –
Il se kruni ko Lavanda –

I onda u Zlatnom Štaglju biti –
I sanjati Danā léno –
Travi je tako malo činiti –
Htjela bih biti Sijeno –

338

Znam da živi.
Negdje, u tišini.
Krije svoj život neobični
Od naših očiju grubih.

To igra je trena.
Busija odveć nježna,
Tek da stvori se radost
Koja dosegla bi do svoga čuđenja.

Al ako se igra bude
Pokazala u Zbilje prodornosti,
Radost ocaklila
U upornom zjanju smrti

Zar zabava ne bi
Preveć skupa bila!
I zar šala ne bi
Predaleko odmilila!

341

Poslije velikog bola, osjećanja se lede –
Živci, ko Nadgrobnici, ceremonijalno sjede –
Stegnuto se Srce pita da li patilo je
Jučer, ili Stoljeće prije?

Stope, mehanički, vrte se –
Tlom, il Zrakom, il Nikamo –
Bezobzirno uzrastao –
Put je drvenolik –
Kvarca spokoj, kamenu nalik –

Ovo je Olovni Tren
Pamćen, ako preživljen,
Ko Smrznuti što se sjećaju Snijega –
Studeni – prvo – potom mrtvila – potom ničega –

449

Umrijeh zbog Ljepote – i tek
Što smjestih se u Grobu
Jedan koji zbog istine umrije,
Smješten bje u susjednu Sobu –

Tiho me pitao: „Zbog čeg si tu?“
„Zbog Ljepote“, to uzvratih mu –
„A ja, zbog istine – Oboje jedno je –
Braća smo“, tako mi došapnu –

I ko rođaci koji se Noću sretnu –
Kroz zid pričasmo sobni –
Dok nam Mahovina usne ne dosegnu –
I napokon – imena nam prekri –

465

Kad umrijeh – mušice zuj se čuo –
Tišina u Sobi snuje
Poput tišine zraka
U predahu naleta oluje –

Svud oči – iscijeđene do suha –
Uzdah uz uzdah tu je
Pred posljednji čin – kad kralj se
U Sobi – pojavljuje –

Zavještah svoje Uspomene –
Otpisah od sebe sve
Što se darovati može – i tog trena
Mušica oglasi se

Zujem Plavim – nesigurnim, mucavim
U iščezlim Prozorima – zatamni svjetla plam –
I više ne uzmogoh
Vidjeti da gledam.

552

Zalazak sunca u Oku
Donosi nerazgovijet
Krajobraza – Boje
Oboda – Rastočeni svijet

U jantarnom Otkrivenju
Razgaljuje – Patvori –
Svemogućstva Inspekcija
Naše inferiorne tvari –

A kad dostojna svojstva
Oličiše u svojoj se Sili –
Prenusmo se – ko da smo spaženi
U Besmrtnosti bili –

560

Ne zna za propuste, Umanjenje –
Već ogromno – ozbiljno – žga –
Dok ne bî tijekom raspada
Izdano od čovjeka.

Ne mogu zamislit da Planetarne sile
Budu uništene, uvijek snova
Podnose Razmjenu Teritorija
Ili cijelih svjetova –

585

Volim gledat kada srče Milje
I Doline obliže ko niske –
I stane brstiti Hladenca obilje
A onda – golem – Gorske

Vijence opkorači sve –
Oholo se zagledavši
U Daščare – uz Puteve –
Potom Stijenje krši

Da stegna uzmogne provući
A Lelek mu se prolama
U strašnim – hučećim stancama –
Pa niz Brdo za sobom se sruči –

I njišti poput Sina Groma –
Zatim – od Zvijezde hitrije
Stane – pokoran i svemožan
Pred vratima svoje staje –

609

Godinama izbivah iz Doma
I sad ispred Kapije
Stojim – Otvorit je ne smijem
Da Lice koje ne vidjeh prije

Prazno ne bi zurilo u moje
Pitajuć me o nakani –
„Nakana mi Život, napušteni,
Da li se takav ovdje stani?“

Oslonih se o Strah –
Pred kojim Nekad oklijevah –
Tren kao Oceana huk
O moj se razbi sluh –

Smijehom se lomnim zasmijah
Kako bih mogla polako
Pred Vratima svladati Prepast
Ali nikad ne zadrhtah tako.

A onda uz Kvaku priljubih
Ruku, s uzdrhtalom pomnjom
Da Vratnice strašne odskočile ne bi
I sravnile me s Tlom –

Maknuh Prste kao od stakla
Što ruka ga moja takla
I od Doma, gluha od straha
Kao Lopov pobjegoh bez daha –

701

Jedna mi misao danas dođe
Koju znah otprije,
Al je ne dovrših – davno
Ne znam godine koje,

Ni gdje ode, niti zašto dođe
Drugi put do mene,
Nit konačno što bje,
Ne mogoh kazat je.

Al negdje u duši znam
Da sam je srela ranije;
Tek na to me podsjetila –
I više mi došla nije.

712

Jer ne mogoh po Smrt doći
Dođe ona – u znak naklonosti.
U kočiji nitko ne bje, osim Nas
I Besmrtnosti.

Lagano smo išli – Njoj se
Žurilo nije, a ja
Rada, besposlice okanih se,
Jer taknu me Susretljivost ta –

Prođosmo Školu, Dječju vrisku
Na Odmoru, u Dvorištu –
Prođosmo i Polja Zijevajućeg Žita –
Sunce blizu svom Noćištu.

Ili, bolje, Ono Nas je prošlo.
Rosa postajaše drhtanje i zima,
A Halja mi bila kao Paučina –
I od Tila Pelerina –

Zastadosmo ispred jedne Kuće,
Kao Otok Zemljani bijaše –
Jedva joj se nazirao Krov –
S Vijencem – što Zemlju ticaše.

Minuše Vijekovi otad – al za me
Kraći bjehu no Minute
Kad naslutih da Glave su Konja
Ka Vječnosti okrenute.

719

Pokatkad u južnom vjetru biva
Patosa osobnog glasa,
Netko dok otkriva
U zemnom Izbjeglog dom.

Slutnje svijeta, ljudska utočišta,
Mnogo nerazumljivoga.
Milovid – Daljina –
Stranstvovanja i njegova konačišta.

761

Iz Praznine u Prazninu –
Bez zavoja Put –
Gurah Mehanička stopala –
Da stanu – iščeznu – il krenu –
Sasvim svejedno –

Ako priskrbim kraj
Svršit će se onkraj
Beskrajne otkrivenosti –
Zatvorih oči – i tapkah okolo
I svjetlije bî mi sljepilo.

762

Sve ovo ne nasta odjednom –
Bilo je to postupno Umorstvo –
Napad – potom Životu Prilika –
Da zgasi Blaženstvo –

Mačka Mišu produljuje rok
Puštajuć ga da se vrti
Tek toliko da mu Nadu da –
Dok ga ne sludi do smrti –

To Života je dar – otići –
Bar jednom sretan – u pričinu –
Napola umirući – potom se pribirući
Za Svjesniju Pomrčinu –

786

Od sebe – da bdi –
Službu zahtijevah hitnu
Da strašnu ispunim Prazninu
Što život tvoj za sobom ostavi –

Prirodu pognah Kotačima svojim
Kad Njeni počeše da koče –
Gdje stade s Radom svojim
Moj vlastiti upravo otpoče.

Nastojah zamorit Mozak i Kost –
Da zamorom izmore
Sjajeće svite živaca
Životnost da smore

Do neke dosadne ugode
Onih što Glavu otklone
Da bi Kosu znali – i zaboravili
Koje su boje Dani –

Kušnja ne bi bila utažena –
Tama tako obujmljena
Kao što moja strategija bi
Ponoć da potvrdi –

Da Lijeka za Svijest nema –
Mogućnost minuća
Jedina Prirode Ljekarija
Za Bolest je Bića –

794

Kap pade na Drvo Jabuke –
Druga – Krov umije –
Više njih poljubi Strehe –
I Zabat zasmije –

Nekoliko ih Potok daruje
Što moru gre – da pomogne –
Sama naslutih njihovo Biserje
Što Nisku bi da uzmogne –

Prašina u mijeni i lebdeći Drumovi –
Ptice žovijalno pjevahu –
Sunce svoj Šešir snimi –
Grmovi – titrejke skakahu –

Ušutkane Lutnje lahor je dotako –
Stapajuć ih u Vedrinu –
Potom je Istok Zastavu istako
I otpiso ovu Svetkovinu –

838

Nemogućnost, poput vina
Razgaljuje Čovjeka
Koji je kuša; Mogućnost
Je bezukusna – Spaja

Slučaja mutni Tračak
I u Mjeri prohujale dobi
Čar postaje sastojak
Izvjestan poput Kobi –
986

Uzak jedan Svat katkada
Kroz Travu prolazi –
Možda ste Ga sreli – ili ne?
Tek na tren se spazi.

Kao Češljem Trava se razdijeli –
Pjegava strijela u tmini –
A onda se kod stopala sklopi,
Zatim otvori se, jureć ka daljini –

On voli Močvarna Polja.
Besjemenim ide Tlom.
Još ko Dječak, Bosonogi –
O Podne više no jednom

Zamišljah da prolažah
Kraj fijuka Biča Suncem raspletenog
I kad stadoh da ga svežem
Nabra se, pobježe –

Mnoga Stvorenja Prirode znam
I ona znaju mene –
Srdačnost me s njima spaja
I oduševljenje –

Al nikad ovakvog ne sretoh Svata,
Samog il sa drugovima
A da uzdah ne pritajih
I Jezu u Kostima.

1191

Jetki atom u Zraku
Ne dopušta ikakvu debatu –
Sve što kazano je o Ljetnome Danu
Napustilo našu je Palatu –

Za koji Ogranak Radosti
Potvrdnog smo mnijenja
Kao Granica Oblasti
Il Ȕstava – Ushićenja –

1198

Meko More umiva Kućice
More Ljetnog Zraka
I lijetahu i padahu čarobne Trenice
Što ploviše bez straha –
Kapetan bio je Leptir
Kormilar bješe Pčela
A cijeli je svemir
Razdragana posada bila.

1263

Nema Fregate što nas poput Knjige
Vodi u daleke Zemlje
Nit jurišne konjice poput Stranice
Propinjuće Poezije –

I ubogi mogu tim Putem krenuti
Bez tereta Putarine, bosi –
Kako je skromna Kočija
Što Ljudsku dušu nosi.

1498

Zrcali Ulica – u Kobi blistavilu
Drvo i Putnik sjene odraza –
Zrak svijetao u zovu veselu
Prisan s Dječacima Staza –

Metalnim trepetom Sanki osuta
Naglašenim i minulim
To Prošlosti nadmoćna nota
Smisao daje danima Sadašnjim

1510

Kako je sretan Kamen mali
Što sam po Cesti luta,
Karijera – zadnja mu rupa na svirali
Nužda – nikad očuta –
Čiji kaput Smeđom tvari zrači
I u prolazni Svemir se oblači,
Poput Sunca sebi dostatan
Sjaji s društvom il samotan,
Ispunjuje Zakon apsoluta
Njegova nehajna prostota –
1593

Vjetar puhnu ko Lovački Rog –
Prodrhta kroz Travu –
I Zelena Jeza naježi Jaru
Zloslutno minući kroz otavu –
Zasunusmo Vrata i Prozore
Kao protiv Smaragdnoga Duha –
Kobi Mokasin strujni
Tog trena upravo otpuha –
Čudnu Rulju dahtavih stabala
I Ograde koje odletješe
I Rijeke kojima Kuće jure –
Gledahu – što Dana tog – živješe –
Zvono na tornju podivljale ure
Krilate poruke objavljuje –
Koliko toga može doći
Koliko toga otići,
A još Svijet nastanjuje!

1714

U svjetlu koje nestaje
Vidimo jasnije, znatnije
Od žiška koji ostaje.
Ima u bijegu nešto
Što prizor pojašnjava
U zrake odjenuto

1742

Koliko su mrtvi daleko
Ispočetka se ne zna;
Njihov povratak čini se mogućim
Za mnogih usrdnih ljeta.

I onda, da li smo za njima krenuli
Ne znamo sa sigurnošću,
Tako smo prisni postali
S njihovom dragom prošlošću.

Podijeli

Komentari su suspendovani.