POEZIJA Emili Dikinson

Prevod: Marko Vešović i Jasna Levinger

Poezija slavne američke pjesnikinje, kao i iscrpna objašnjenja za pojedina pjevanja, imenovanih brojevima do 1775, u knjizi “Poezija” Emili Dikinson, u izdanju OKF-a.

U uvodnom tekstu za knjigu pod nazivom „Ruža za Emili“, Vešović piše: „Slučajno mi padne oko na crveni hrbat ruskog prevoda tri američka pjesnika: Genri Longfello – Uolt Uitmen – Emili Dikinson, pisalo je, jedno ispod drugog. Knjigu sam kupio u Beogradu, ne sjećam se prije koliko, zbog Vitmena: da poredim ruski prevod sa Ujevićevim. Ostala dva pjesnika nisam ni njuhnuo. Baš da vidim kako piše ova usjedjelica. Nasumce otvorim knjigu i pri dnu stranice pročitam: „Naša žizn’ – Švejcarija”“. Stih, koji sam pročitao „s nogu“, natjerao me da sjednem. Od iznenađenja. Ne samo zato što je izvrstan. Već što sam shvatio da je moj očaj švajcarskog porijekla. Šta je drugo, ako ne Švajcarska, i to pljunuta, ovo što ja poodavno živim? U stvari, ovo se životom može nazvati tek iz učtivosti. Sve je goli red, obzirnost prema drugima, odsustvo ispada, osjećanja koja su ili umjerena ili ih nema – ko zna šta je od to dvoje gore? – jednostavno: graždanin koji misli kako bog zapovijeda, ni premalo ni previše čovječan, neko čiji smiješak veli: pustite me da životarim i da pustim druge da životare. „Naš je život – Švajcarska“. Stih toliko dobar da sam sa strahom nastavio čitati pjesmu: možda u njemu i nema ono veliko što sam u magnovenju naslutio? Pročitah potom napreskok još nekoliko pjesama: Civilizacija goni leoparda, Skriveni u odajama od alabastra, Naš očaravaju đinđuve – sve prvoklasne tvorevine. Gospode, na polici mi je stajao godinama vrhunski pjesnik a ja o tome pojma nisam imao. Uz to, utvrdih s blaženstvom: mozak je proradio. Toliko toga se rojilo u njemu: slike, slutnje, primisli – htjedoh da ostavim knjigu i da sjednem pisati vlastite stihove, ali htjedoh tek na tren: šta ako pisanje utuli ovaj plamičak u meni, šta ako se za čas vratim u onog mrtvaca od maloprije? I silno zaželjeh da doznam kakve su te pjesme u izvorniku. Ne sjećam se da sam odavno nešto poželio toliko strasno. Sjesti i prevoditi ovu poeziju, svejedno što sam negdje pročitao da je neprevodiva. Ja ću njima da pokažem je li neprevodiva! Pa opet val slasti uz kičmu: vidi mene, vidi kako sam opet oran za bezumne poduhvate, opet sam onaj stari koji se lako da nagovoriti da potegne preko svojih snaga, onaj koji sebe stoput dnevno podsjeća na Jejtsov stih o Blejku koji je „u zid lupao glavom, dok mu Istina nije odgovorila“. A moje legendarno neznanje engleskog, u taj čas mi se činilo sitnicom, uostalom tu je Rus, prevodiću uspomoć njegovu, a potražiću i francuski prevod. Jeste, ali se sjetih da ni ruski ni francuski ne znam baš kako bi trebalo! Onda se sjetih da mi je Jasna Levinger, negdje u prolazu, obećala: kad mi ustreba koja pjesma sa engleskog, neka joj se obratim, ima da mi je prevede, pa glava glava! Sjutradan „opričam“ Jasni kako sam pročitao dvadesetak pjesama Emili Dikinson na ruskom i ostao zabezeknut. Predložim joj da prevodimo tu genijalnu usjedjelicu. Jeste, ali Jasna radi doktorsku tezu. Uf, velim, pa i ja sam je radio nekolika mjeseca, a da sam nastavio još koji mjesec postao bih prikaza. Nego nek Jasna radi tezu i dalje, a za mene nek odvoji jedan dan u nedjelji: nekolika sata, da mi prevede pregršt pjesama koje ću prepjevati, a sljedeće nedjelje ona će ih pregledati, onda sve isponova. Prevodi koji su pred vama ne bi nastali da se nije umiješao slučaj: u jednom od trenutaka kad se život pokazao milion puta jačim od Jasne Levinger, desilo se da se pokušavala tješiti poezijom Emili Dikinson: mjesecima je, reče, na svom zidu držala prikucanu pjesmu o Davidu i Golijatu:

Moć svoju uzeh u svoje ruke –

I krenuh protiv svijeta i ja –

Ne bijah jaka – kao David –

Al bijah dvaput – hrabrija –

Bacih svoj kamen, al ja sama –

To sve bijaše što je palo –

Bješe li Golijat – odveć velik –

Il moje biće – odveć malo –

emily-dickinson

U knjizi ista pjesma stoji u malo drugačijoj verziji: ova je tačnija, ona „raspjevanija“, a zaslužuje da bude objavljena u obje varijante, jer da nije stajala na Jasninom zidu, ne bi ni ona, ni ostale, doživjele ponovno rođenje – uz naše babičenje – na jeziku o kojem nisu sanjale. I posao krene.

Nisam, vjerovatno, ni u šta u svojem vijeku uložio toliko tvrdoglavosti, nesna, ushita, razočarenja, što ne kazuje ništa o valjanosti ovih prevoda, jer, što rekao onaj Englez, uživanje u nekom poslu često obmanjuje u pogledu stvarne vrijednosti tog posla. Tim viškom ulaganja kao da sam iskupljivao svoje neznanje engleskog, a zanosom kao da sam htio zaglušiti glas zdravog razuma koji mi je šaptao: jesi stručnjak za sulude pothvate, ali je ovo suludije od svega što ti je došle naumpalo! Zapravo, kao da sam se odlučio igrati partiju šaha bez gledanja u šahovsku ploču. Ono, istina, i to se može, ima takvih suludnika, ali to prevazilazi moje snage. Naravno, stvar se mogla gledati i drukčije: Jasna zna šta je engleski, a ja šta je poezija i, kad se ova dva znanja udruže, ispašće nešto čega se nećemo ni jedno stidjeti. Jeste, ali je Jasna odlazila, a mene samog ostavljala, samog sa engleskim jezikom, čija te svaka riječ gleda s visoka, a Jasna nije mogla sjedeti kraj mene dok prevodim da mi odgovori na dvadesetak pitanja koja su iskrsavala – bar ispočetka je bilo tako – povodom svake pjesme. Nego, i to pregrmjesmo!

Naši su životi – Švajcarska –

Tako tihi – tako hladni –

Dok u čudno popodne neko –

Alpe svoj veo ne razmaknu

I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –

Mada ko stražar između –

Alpe svečane – Alpe sirenske –

Vječito čuvaju medu!

Prvi stih je nezaboravan. Ali ne samo zbog toga što živi od iznenađenja. Istina, čar poezije Emili Dikinson potiče, ne na posljednjem mjestu, iz neočekivanih poteza mašte. Među bezbrojnim stvarima s kojima je mogla uporediti „naše živote“ izabrala je najmanje očekivanu: Švajcarsku. Ali kad uđete u ovu pjesmu, i dublje zađete u ovu poeziju, otkrivate da je Švajcarska, ma koliko bila iznenađenje, zapravo pomno promišljena, proračunata slika. O tom kasnije. Nema sumnje da

Emili Dikinson spada u pjesnike za koje Ljubomir Simović reče da „iz nekog drugog sveta kroz naš u treći gledaju“. Sloboda s kojom odlomke razdalekih svjetova ova pjesnikinja stapa u cjeline vanredne prozračnosti i čvrstine – svjedoči da njene oči lutaju pustopašicom, van svih puteva kojim se kreću oči navikle na svijet. Stihove Emili Dikinson valjalo bi uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji svake stvari zemaljske da nam postane do kraja znana, da nam pređe u naviku, da prestane u nama buditi bilo kakav osjećajni odziv.

POEZIJA Emili Dikinson

Ko nije gubio, nije spreman

Da krunu otkrije!

A ko nikad nije žeđao –

Pehare i hlad Pinije!

Ko se umornu milju nikad

Ne uspe – zar takva noga

Da istraži purpurni prostor

Žala Pizarovoga?

Koliko Legija pobjeđuje –

Je li vladaru znano?

Koliko je na Dan Prevrata

Boja izvojevano?

Koliko kuršuma nosiš? Da li

Kraljski ožiljak imaš?

Anđele! Piši „Unaprijeđen“

Na čelu Vojnicima!

Ushit je – kada duša kopna

Na more otputuje –

Prođu se kuće – i predgorja –

Duboka Vječnost tu je –

U planinama, ko mi, rođen

O da li mornar poima

Koliko pjanstva božanskog

U prvoj milji van kopna ima?

Nikad ne čujem riječ „bijeg“

Da krv ne počne brže ići,

Iščekivanje naglo se javi,

Gotova su mi krila nići!

Nikad ne čuh: pred vojnicima

Puna tamnica da je pala,

Al svoje rešetke – djetinji trgam

Tek da bih opet smalaksala!

Naša su žića – Švicarska –

Tako tiha – tako hladna –

Dok u slučajno popodne neko

Alpe svoj veo zanemare

I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane!

Mada ko stražar između –

Alpi svečani –

Alpi sirenski –

Vječito čuvaju među!

Srce, manje tmurno od moga,

Kasno se vraćalo kući –

Prošlo pokraj moga prozora

Napjev fićukajući –

Bezbrižno parče – kakvu baladu –

Ariju uličnu –

Ali vredovnom Uhu mome

Slatkom melemu sličnu –

Bobolinka što tuda skita

Ko da je – slaviti stala –

Prestala – opet stala slaviti –

Ko mjehur nestala –

Ko da je potok cvrkutavi

Na prašnu putu nagnao

Krvave noge u menuete

A zašto – nije znao!

Noć biće, sjutra, možda opet

Bolna i puna umora –

Oh, Trubo! Opet, molim, prođi

Kraj moga prozora!

Tu su neke leteće stvari –

Časovi – Ptice – Bumbari –

O tome nema elegije.

Tu su neke stajaće stvari –

Bregovi – Vječnost – Boli stari –

Ni to mi po volji nije.

Tu je – što raste, dok počiva.

Zar su nebesa objašnjiva?

Kako spokojno Tajna snije!

Čast jedna za sve odlaže se –

To popodne što Mitru meće –

Nitko izbjeći tom purpuru –

Ni umaći toj Kruni – neće!

Kočija, ovo čuva, i sluge –

Soba, sjaj i mnoštvo nijemo –

I, takođe, zvona, u selu,

Svečano dok projahujemo!

Kakva Pratnja dostojanstvena!

I kakav obred, kad stajemo!

Kako odano sto šešira

Podignu, dok se rastajemo!

I kakva pompa što hermelin

Natkrili kada pokažemo

Ti, i ja, smjerni štit sa grbom –

Titulu smrti zaištemo!

101

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

105

Sagnuti glavu – očigledno –

Da potom otkriješ –

Da našeg besmrtnog uma takav

Položaj bio nije –

Dopušta podmuklu slutnju da se

U tkanju gustom finom

I ti – ponašaš ko paučina

Nad maglenom ravninom!

108

Nek se Hirurg s više opreza

Skalpela svog dotiče –

Ispod njinih rezova finih

Krivac-Život se miče!

***

165

Najviše ranjen Jelen skače –

Lovčevu priču sam čula –

To je tek zanos smrti – potom –

Česta je utihnula!

Šiklja stijena udarena!

Pa zgažen mač što skače!

Rumeniji je tu gdje

Jektika žalcem tače!

Radost je Oklop kojim Bol je

Oprezno oružana,

Da ne bi netko krv vidio

I viknuo: „Gle, rana!“

166

To popodne sam Kralja srela!

Krunu zbilja nije imao,

Slamen Šeširić, to sve bješe,

A on je, bojse, bos išao!

Al Hermelin je – sigurna sam –

Pod starom plavom Jaknom krio –

I sigurna sam da kraljevstvo

U Džepu Jakne je nosio!

Za Grofa odveć veličanstven –

Ni Markiz nije tako dičan –

Moguće, to Car bješe mali –

Papa, il neko njemu sličan!

O Konju čije uzde drži

Monarh Pjegavi – moram reći

Blašče dostojno pošte ali

Nije bilo spremno – poteći!

I kakva kola! Pomisliti

Ne smijem da ću za cijelog

Žića vozilo ugledati

Kao to što me ponijelo!

Dva druga Princa odrpana

Njegov su kraljski stav uzeli –

Bez sumnje, ti su suvereni

Svoj prvi izlet poduzeli!

Pitam se da li ta Kočija

Kraljska, i uz nju sluge mnoge,

Može imati značaj dostojan

Ove Vlastele Bosonoge!

167

Zanos po Muci učit – ko što

Slijepci po suncu uče!

Mrijeti žedan – sluteć kako

Poljima potoci huče!

Na tuđem žalu stajat, nogu

Čežnjivih, čežnjiv sav –

Dok progone te i kraj rodni –

I vazduh – voljen i plav!

O ti Kraljevsko ti Stradanje!

Ti Znameniti Bole!

To su strpljivi „Laureati“

Čiji glas vježban – dole –

U beskrajnu se Himnu vine –

Koja je nečujna stoga

Nama, tupljim učenicima

Barda Tajanstvenoga!

173

Čupavi stvor, bez nogu,

Ali vanrednog trka!

Lice mu od velura,

A boja lica mrka.

Katkad u travi bude!

Na grani, katkada,

S koje, u pliš obučen,

Na prolaznika pada!

Sve to u ljeto. Al kad Vjetar

Puk Šumski uznemiri –

U damastni se stan zaključa –

U Svili se šepiri!

Onda, izroni sproljeća,

Finiji od gospoje!

Na ramenima krila mu,

Jedva prepoznaš ko je!

Zovu ga Gusjenica!

I ja! No ko sam to ja

Da divnu tajnu Leptira

Iskažu usta moja?

177

Oh, Slatka Čarolijo!

Oh, Čarobnjače učeni!

Pokaži vještinu meni

Da bol ulijem što ga

Hirurg ne ublažava

A ne može ga ubiti

Ni svih livada trava –

***

1756

Ovdje zastade moje ljeto

A iza toga kakva zrelost

Za drugu scenu i drugu dušu

Ispaštanje je moje počelo

Udaljiti se prema zimi

Miriti se sa zimom – dati

Tvoju Tropsku Nevjestu tvojim

Ledenicama okovati

1760

Elizijum nam nije dalji

No u nabližoj da je sobi

Ako u njoj prijatelj čeka

Dolazak Sreće ili Kobi –

I koliku hrabrost sadrži

Duša kad može izdržati

Naglasak Nogu što dolaze –

I otvaranje Vrata –

1762

Da je priroda smrtna dama

Što malo vremena ima

Da kofer spremi i naredi

Veliku promjenu klime –

Kako brza, kako značajna –

Kolika bila bi preša –

Al priroda će biti spremna

I sat imati da uljepša –

Ponešto sitno što je bilo

Tako lijepo i prije –

Zbog ostanka čarobno – a zbog –

Odlaska – čarobnije –

1763

Slava je pčela.

To zuj ima.

To ima žalac.

To je, ah, i s krilima!

1764

Najhuđa buka, najslađa buka,

Najluđa buka što se diže –

Nju ptice prave u proljeće

Kad ljupki konac noći stiže.

Mart je odvojen od Aprila

Onom granicom čarolijskom

Za kojom ljeto oklijeva,

Gotovo odveć nebeski blisko.

To podsjeti nas na sve mrtve

Što skitali su tuda s nama,

Okrutno dražim učini ih

Rastanak svojim vradžbinama.

Podsjeti na sve što imasmo,

A za čime se sad uzdiše.

Skoro želimo – sirenska grla

Da odu i ne poje više.

Hitro, ko koplje, uvo može

Slomiti srce čovječije,

Pa zaželimo da uvo srcu

Tako pogubno blizu nije.

1772

Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim,

Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu – prosim.

1775

Zemlja ima mnogo ključeva.

Poluotok je nepoznat

Gdje nema melodije.

Ljepota je prirodni fakt.

Al svjedok njenog kopna

I svjedok vode njene

Šturak je njena elegija

Najviša za mene.

O PJESNIKINJI:

Emili Dikinson rođena je 10. decembra 1830. godine u Masačusetsu, u gradiću Amherst, gdje je provela cijeli život, ako se izuzmu jedna godina kad je dovršila školovanje u ženskom seminaru u Maunt Holiouku, i otprilike desetak putovanja – dva u Boston, jedno u Filadelfiju, jedno u Vašington, a ostala u gradove blizu Amhersta. Umrla je 15. maja 1886. godine u kući gdje se rodila, nakon života posve lišenog vanjskih događaja, i čini se da je ostvarila ideal za kojim je jednom uzdahnuo Fokner: biti pisac o kome se mogu kazati tek tri rečenice: rodio se, napisao djelo, i umro. Kćer čuvenog pravnika, Edvarda Dikinsona, koji je bio jedan od stubova mjesnog puritanstva, u čijoj kući se živjelo i djeca se odgajala u znaku strogih vjerskih i društvenih tradicija Nove Engleske. Ipak je Emili bila dublje vezana za oca, i njen ambivalentan odnos prema njemu kao da preslikava njen dvosmislen odnos prema novoengleskom puritanskom duhu. Iako joj poezija posjeduje „instinktivnu nezavisnost“ koja ili odbacuje, ili prevazilazi, ili transcendira sve što joj je puritanski duh mogao pružiti, nema sumnje da u njenom načinu mišljenja i odnosu prema svijetu ima nečeg dublje puritanskog. Iz očeve kuće, u koju se povukla oko 1855. godine, gotovo uopšte nije izlazila do smrti. O razlozima za ovo povlačenje iz svijeta mnogo se nagađalo u pravoj poplavi njenih biografija, a navodilo se najčešće, kao glavni uzrok dobrovoljnog zatočeništva, njena nesrećna ljubav prema pastoru prezbiterijanske crkve u Filadelfiji, Čarlsu Vadsvortu. No čini se da je plodnije stvar posmatrati ne kauzalno već finalno: onih 1755 pjesama, nađenih u njenim ladicama iza njene smrti, bacaju mnogo više svjetla na njeno pustinjaštvo negoli ne znam kakva priča o ljubavnom slomu. Jer Dikinsonova je totalni pjesnik koji se kladio samo na jednu kartu, i uspio da sebe čitavog prespe u stihove koji su moćno svjedočanstvo da je riječ o jednom od najpotpunijih I najbogatijih života ikad proživljenih na američkom kontinentu, kako reče Alen Tejt, a mi bismo dodali: ne samo na američkom.