Elinor Wylie

Divlje breskve, 4

Do puritanske srži svoje
Mrzim nešto u svem tom obilju.
Volim pogled što bezgrešan i strog je
Na biserno jednoličnu zbilju.

U krvi svojoj nosim ovu stijenu
I mraz srebra u nebu škriljčanu,
Vodenu pređu kao mlijeko uspjenjenu
Što teče niz livadu, kâmom ograđenu.

Volim nebo plavo i sniježne huke,
Rijetko sijana polja, oskudne meraje,
Proljeće kraće od daha cvijeta jabuke,
Ljeto previše lijepo da potraje,
Jesen što lišće u lijevke vrti,
I san zimski, kao san smrti.

Bijeg

Kad posljednja zlatnog grozda zrna
Lisice obrste, i posljednja bijela srna
Bude ubijena, oružje ću svoje bacit,
U kućicu se buduću skrit.

Narast ću najprije do vilina stasa,
Stvarajući, nepojamna glasa,
Mjesece slijepe u vašim očima –
A od ruku kaljužu druma.

Tratite vrijeme tragajuć za mnom
Za mangrove sjene korijenom,
Il gdje u pljusku jabučnih mirisa
Ko plod vise srebrna gnijezda osa.

Ne daj da milosrdna nada

Ne daj da milosrdna nada
Zbrka ti misli slikama
Orla i košute iz stada:
Naravlju ne ličim njima.

Budući čovjek, rođena sam sama;
Budući žena, uz zid sam pritjerana;
Cijedim iz kamena
Sve što mi je hrana.

U krinkama izazovnim i strogim
Godine, jedna po jedna bjehu;
Nisu se činile straha vrijednim
I nijedna ne izmače mom osmijehu.

Kreposno svjetlo

Osobno ludilo svladalo je
Um što čist i smion bješe;
Instrument razuma klonuo je,
Oči, gledajuć zvijezde, oslijepješe.

Nagla provala svjetlosti
Unese zbrku u tajni sâd
Gdje postupna čuda misli
Strpljenjem pronalaze sklad.

Tamno kao kremenjače plam
Rođenje ove smrtonosne iskre
Čiji nutarnji rast izaziva dojam
Čudesna sunca boje prirodno mrke.

O lomi zidove smisla na pola
I duh u izbjeglištvo goni!
Ova svjetlost nikla iz vlastita tla
Svjetlost je koje život se kloni!

Vatra lojanice ugasi se
Rasprši prijetnje nebesne
Tako osvijetlivši usne
I oštrovide zjene.

O kreposno svjetlo, kad bi čovječije bilo
Ili tvar meteorskog kama;
Prevladaj ovo blještavilo
Što rađa se iz sebe sama.
Proročanstvo

U kolibi ležat ću ko tajna
Usred šume joha,
Stražnja vrata bit će zazidana,
A prednja zauvijek zaključana.

Ko svetac ću biti ruku prekriženih,
Bijelom pamučnom plahtom prekrivena,
Na krevetu od rešetki plavih
Uzanom i hladnom, oblika otmjena.

Ponoć bit će stakleno crna
Za oknima, s vjetrom što nadnosi
Usne na pukotinu da spusti
I svijeću ugasi.

Podijeli

Komentari su suspendovani.