Elinor Wylie
Divlje breskve, 4
Do puritanske srži svoje
Mrzim nešto u svem tom obilju.
Volim pogled što bezgrešan i strog je
Na biserno jednoličnu zbilju.
U krvi svojoj nosim ovu stijenu
I mraz srebra u nebu škriljčanu,
Vodenu pređu kao mlijeko uspjenjenu
Što teče niz livadu, kâmom ograđenu.
Volim nebo plavo i sniježne huke,
Rijetko sijana polja, oskudne meraje,
Proljeće kraće od daha cvijeta jabuke,
Ljeto previše lijepo da potraje,
Jesen što lišće u lijevke vrti,
I san zimski, kao san smrti.
Bijeg
Kad posljednja zlatnog grozda zrna
Lisice obrste, i posljednja bijela srna
Bude ubijena, oružje ću svoje bacit,
U kućicu se buduću skrit.
Narast ću najprije do vilina stasa,
Stvarajući, nepojamna glasa,
Mjesece slijepe u vašim očima –
A od ruku kaljužu druma.
Tratite vrijeme tragajuć za mnom
Za mangrove sjene korijenom,
Il gdje u pljusku jabučnih mirisa
Ko plod vise srebrna gnijezda osa.
Ne daj da milosrdna nada
Ne daj da milosrdna nada
Zbrka ti misli slikama
Orla i košute iz stada:
Naravlju ne ličim njima.
Budući čovjek, rođena sam sama;
Budući žena, uz zid sam pritjerana;
Cijedim iz kamena
Sve što mi je hrana.
U krinkama izazovnim i strogim
Godine, jedna po jedna bjehu;
Nisu se činile straha vrijednim
I nijedna ne izmače mom osmijehu.
Kreposno svjetlo
Osobno ludilo svladalo je
Um što čist i smion bješe;
Instrument razuma klonuo je,
Oči, gledajuć zvijezde, oslijepješe.
Nagla provala svjetlosti
Unese zbrku u tajni sâd
Gdje postupna čuda misli
Strpljenjem pronalaze sklad.
Tamno kao kremenjače plam
Rođenje ove smrtonosne iskre
Čiji nutarnji rast izaziva dojam
Čudesna sunca boje prirodno mrke.
O lomi zidove smisla na pola
I duh u izbjeglištvo goni!
Ova svjetlost nikla iz vlastita tla
Svjetlost je koje život se kloni!
Vatra lojanice ugasi se
Rasprši prijetnje nebesne
Tako osvijetlivši usne
I oštrovide zjene.
O kreposno svjetlo, kad bi čovječije bilo
Ili tvar meteorskog kama;
Prevladaj ovo blještavilo
Što rađa se iz sebe sama.
Proročanstvo
U kolibi ležat ću ko tajna
Usred šume joha,
Stražnja vrata bit će zazidana,
A prednja zauvijek zaključana.
Ko svetac ću biti ruku prekriženih,
Bijelom pamučnom plahtom prekrivena,
Na krevetu od rešetki plavih
Uzanom i hladnom, oblika otmjena.
Ponoć bit će stakleno crna
Za oknima, s vjetrom što nadnosi
Usne na pukotinu da spusti
I svijeću ugasi.