Babette Deutsch

Paradigma

Čvrsto kao mlade kosti, paperjasto nježno, mirno
Kao priznanje,
Drvo se drži
U zraku, u vodi. Izgleda imaginarno.

Ne zuri u vlastitu utvaru, nit stoji
Izgubljeno u vjeri i užasu.
Mirno drvo pozdravlja drvo jednako
Mirno. Dijeli se, ili rastu ko jedno
Dijeleći drevne elemente: vodu, zemlju, zrak,
U pepelnobijelom tijelu i kosi: sjećanje na vatru.
A ipak drvo i njegovo vitko utjelovljenje izgledaju
Kao da nisu s ovog planeta. Oni znaju
Što ljudi ne znaju. Sila tjeskobe,
Ushićenja, zubi htijenja ljudski su, ne njihovi.

Oni su razdvojeni, i pojedinačni, zajedno
Uronjeni u svjetlo noći. Nemaju volju
Već priznanje.
To je njihovo jedino značenje.
Drvo, drvo u tami
Zraka, vode. Mirno. I samo.

Nekad i sad

Nekad je bio odrasli svijet velikih odluka,
Sjaj njegovih kasnih noći bio je djeci nedostupan;
Svijet začuđujućih darova, i poruga,
Jednako stran i namršten i nasmijan,
A, i najmanja tvoja želja pod njegovim je zakonima.
Predio se od vremena razdvaja.
Eksplozija s posljedicama što šušte o uzrocima
Bezbrižno i usamljeno kao Volja Božja.
Prisjeti se: napučen rasom augustovskom,
Imunom na strasti koje mladih su odlika,
I znajući sve. I općim mjestom
Moralo se vinuti do čarobna jezika.

Sad svijet veličine izgubio se, smanjio opseg
Na ono što utuvit se može u glavu najgluplju.
Trošno blago kojeg pun je izbjeglički kovčeg
Ne uključuje pasoš za bajkovitu zemlju,
Premda građanin si, kažu ti.
Predio je izmijenjen, podnevlje bešćutno;
Vjerne maske su lica, bogovi su ljudi;
Noći su uglavnom duge, malo ih je magično.
Al i ovdje ima čudaka: riječ im bogata
Surovim misterijem, njihovi putevi
Povjerljivi su, žive posve izvan dohvata,
Voljeni i strašni, mada nitko rep ne podvi
Pod njihovom vladom. Ne diktatori, al do krajnosti
Jaki. Dok im mi, samilošću mučeni
Za sve što moraju činiti, trpiti, učiti, zaboraviti,
Pristupamo sramežljivi. Sad, mladi su oni.

Podijeli

Komentari su suspendovani.