Marianne Moore
Trci u naoružanju
Koristiš svoj um
kao mlinski kamen
kučina i trica pun.
Usjajiš ga kao alem
i iz krive doskočice
padaš od smijeha nice
Pred svojim torzom,
opružen gdje vrana slijeće
na vranodrom
na srce boleće
kao da bog joj uzmiče,
viče
i lepeće krilom
dok strke ne uzbude
nove
crne časomične ljude
da obnove još jednom,
ratove
s izdatkom malim.
Plaču za palim
glavama
i smiješe se nagradama
dok svod se večernji
ne zacrveni.
Majmunska zagonetka
Neka vrsta majmuna ili crnogorični lemur
za kojeg se majmunu fućka,
na način Flaubertove Kartage, izaziva ga –
ova „iz Padove mačka sa gušterom“, ovaj „tigar u bambusovoj guštari“,
„neko prepleteno štogod“, neće izići van.
Ne obraćaj pažnju na foo psa i odmah je više nego pas,
njegov rep u samodopadnoj poluspirali,
ovo zimzeleno drvo – bor tigar, nikako pas.
Zna da ako nomad ima dostojanstva
još više ga ima Gibraltar –
da „bolje je biti sam no nesretan.“
Šišarka u gliptoteci oponaša žad pod finim sječivom,
prava rijetkost u ovoj još rjeđoj zbirci,
vrijedna svoje težine u zlatu, ali je nitko
ne skuplja iz ovih šuma o kojima nitko ništa ne zna.
Lavlja glava divlje krizanteme čini se blagom u usporedbi.
Ova dikobrazna bodljika, zamršena, nepopustljiva,
to je ljepota – „točna proporcija u skeletu daje najpoželjnije rezultate.“
Ne znamo, međutim, zašto bi to trebalo biti ovdje
u ovom mrzovoljnom kutku zemlje –
da uopće polaže račun o porijeklu,
ali mi dokazujemo, ne objašnjavamo svoje rođenje.
Brak
Ova institucija,
možda bi trebalo reći pothvat
iz respekta radi kojeg se
ne bi trebalo mijenjati mišljenje
o onome u što se vjeruje,
zahtijevajući javna obećanja
nečije namjere
da ispuni privatnu dužnost:
pitam se što Adam i Eva
misle o tome u ovo doba,
ovog vatrom pozlaćenog čelika
zlatom uzvrvjelog,
u blještavoj prikazi –
“cirkularne tradicije i prevaranti
u mulj pretvaraju sve”
što, da bi se izbjeglo, zahtijeva ingenioznost kriminalca!
Psihologija koja objašnjava sve
ne objašnjava ništa,
i dalje smo sumnjičavi.
Eva: prelijepa žena –
vidjeh je
kad bila je tako lijepa
da me potaknula
simultano pisati
na tri jezika –
engleskom, njemačkom i francuskom –
i u međuvremenu razgovarati;
jednako potvrdna u zazvanom neredu
i u uvjetovanom zatišju:
“Voljela bih biti sama”;
na što posjetitelj uzvraća,
“Volio bih biti sam;
zašto ne samovati skupa?”
Ispod bijelih usijanih zvijezda,
pod užareno bijelom voćkom,
neznano iskustvo ljepote;
njene zbilje previše je;
razdire u djeliće
i svaki novi val svijesti
otrov je.
“Gle je, gle je u ovom običnom svijetu”,
bitan nedostatak
tog kristalno finog okušaja,
ova slitina što ne može nikad biti
više no zanimljiva nemogućnost,
opisujući je
kao “taj čudni raj
nenaličan ploti, kamenju,
zlatu ili skladnu zdanju,
najizabraniji dio mog života:
srce uzdiže se
u stanje mira
kao što se barka diže
sa uzrastom vode”;
usiljena kad o zmiji priča –
svlači zmijski svlak u povijest ljubaznosti
koja se više neće vratiti –
taj neprocjenjiv događaj
što odrješuje Adama.
I on ljepotu posjeduje;
uznemirujuća je – O ti
kojem od kojega,
bez kojega ništa – Adam;
“nešto mačje,
nešto zmijoliko” – kako istinito!
“puzajuće mitološko čudovište
u persijskoj minijaturi iz rudokopa smaragda”,
sirova svila – bjelokosno bijela, sniježno bijela,
bijela kao kamenice, i drugih šest –
taj stajni pašnjak pun leoparda i žirafa –
duga limun-žuta tijela
posuta trapezima plavetnila.
Živahnih riječi,
trepereći poput cimbala
taknutog prije no se u nj zasvira,
on ispravno prorokova –
revni bûk,
“brza rijeka
što silom sve pred sobom ruši,
nekad tiha kao zrak
a sad moćna kao vjetar.”
“Gazeći jazove
u nesigurnu položaju osti”,
zaboravljajući da u ženi
postoji kvaliteta uma
koja nagonski manifestirana
nesigurna je,
on nastavlja govoriti
u formalnoj napetosti
o “prohujalim saborima, o sadašnjem položaju,
pečatima, obećanjima,
zlu od kojeg se pati,
dobru u kojem se uživa,
paklu, raju,
svemu podobnom
da donese radost.”
U njemu um
promatra što nije
predviđeno da bi trebao;
“on svečanu radost doživljava
videći da je postao idol.”
Slavuj dodijava mu
u novome lišću
utihlom u svoju tišinu –
ne tišinu već tišine,
o tome zbori:
“Odjeva me u košulju od vatre.”
Ne usuđuje se pljesnuti rukama
da pokrene ga
sem ako sam ne odleti;
ne učinivši ništa, počivat će;
vikne li, neće ga razumjeti.
Slavujem neuznemiren
i smeten blještavilom jabuke,
potican “varkom vatre
djelotvorne da vatra iščezne”,
u poredbi s čime
sjaj je zemlje
ništa do izobličenje – vatra
“visoka koliko duboka
ulaštena kao ploha
duga koliko i život sam”,
on spotiče se o brak,
“veoma trivijalan predmet odista”
da poništi stav
pri kojemu stoji –
dokonost filozofa
kojeg ne zače žena.
Beskorisni Himen!
vrsta preraslog kupida
smanjena do neznatnosti
mehaničkim oglašavanjem
što paradira nehotičnim primjedbama,
tim Adamovim eksperimentom
s putima k vani, ali ne unutra –
ritual braka
što množi svu svoju obilnost;
listove paprati,
cvjetove lotosa, kaktuse, bijele jednogrbe deve,
svoga hipopotamusa –
nos i usta sljubljeni
u veličajnu ličinku –
svoju zmiju i plodnu jabuku.
On nam to kaže
da “za ljubav koja će
u orla zuriti slijepa,
koja s Herkulom se
penje na drveće
u vrtu Hesperida,
od četrdeset pete do sedamdesete
najbolje je doba”,
hvaleći je
kao fino umijeće, kao eksperiment,
dužnost ili tek rekreaciju.
Ne smije ga se zvati grubijanom
niti trzavicom propasti –
Borba da se bude odan:
“nijedna se istina ne može u cijelosti znati
dok oprobana nije
zubom rasprave.”
Plavi panter s crnim očima,
bazaltni panter s plavim očima,
cjelovito ljupki –
put im se mora dati –
crna od obsidijana Dijana
koja “mrači lice
kao neki mrzovoljnik”,
čavlima probodena ruka
što sklona je nekome
i to do srži dokazuje
nestrpljiva ubijedit te
da je nestrpljenje znak neovisnosti,
ne ropstva.
“Oženjeni to često tako vide” –
“razrijeđeno i hladno, s peripetijama,
druželjubivo i malarično
s dobrim i lošim danima.”
Mi Zapadnjaci tako smo neosjećajni,
svojstva izgubljenog, ironije sačuvane
u “Kserks téte-à-téte banket”
s malim orhidejama kao zmijskim jezicima,
s “dobro čudovište pokazuje put”,
s malo smijeha
s velikodušnošću humora
u toj donkihotskoj atmosferi iskrenosti
u kojoj “ne postoji četiri sata
već pet sati
gospe ponizne arogancije
spremne primiti vas”;
u kojoj iskustvo potvrđuje
da muškarci posjeduju moć
a nekom je dato ponekad ju osjetiti.
On govori, “Koji monarh zastidio ne bi pretke
da ima suprugu
kose obrijane četke?”
Fakt o ženi
“nije od zvučnosti flaute
već veoma otrovan.
Ona kaže, “Muškarci su monopolisti
‘zvijezda, podvezica, amblema
i drugih blještećih ukrasnih sitnica’ –
nespremni biti čuvarima
nečije sreće.”
On kaže, “S ovim mamama
mora se postupati oprezno –
‘mrve lavljega obroka,
par cjevanica i komadić uha’;
premetni slovo M
i vidjet ćeš
da ‘supruga je lijes’,
da opori predmet
ugodne geometrije
uvjetuje prostor ne ljude,
odbijajući da pokopan bude
i jedinstveno razočaravajući,
osvetnički unijet u stav
o obožavanom djetetu
za primjernog roditelja.”
Ona kaže, “Ovaj leptir,
vodena mušica, ovaj nomad
što ‘zaprosio mi ruku
da na njoj ostane do kraja života’ –
Što činiti s tim?
Mora da više je vremena bilo
u Shakespeareovo doba
sjediti i gledati kazališni komad.
Ti poznaješ mnoge umjetnike koji su lude.”
On kaže, “Ti poznaješ toliko luda
Koji nisu umjetnici.”
Činjenica zaboravlja
da “neki jedino imaju prava
dok drugi imaju obaveze”,
on sebe voli toliko
da neće dozvoliti
suparnika toj ljubavi.
Ona sebe voli toliko
da se sebe ne može nagledati –
statueta bjelokosti na bjelokosti,
logičan posljednji dodir
osvajačkog sjaja
kao plaća za obavljen posao:
Siromašan je, ne bogat
tko čini se stalno ispravnim.
Što se može učiniti za njih –
ove divljake
osuđene da nezadovoljnim čine
sve one koji nisu vizionari
spremni da poduzmu luckasti zadatak
oplemenjivanja ljudi?
Ovaj uzor apostolske vjernosti
koji joj “ostavlja mirna muža
jer ga se već zasitila” –
taj te govornik podsjeća,
“Tvoj sam na komandu.”
“Sve što se tiče ljubavi tajna je;
više no svakodnevni rad
istraživati je ovu znanost.”
Rijetko se to sreće –
Taj dojmljivi stisak protivnosti
protivnih jedna drugoj, ne jedinstvu,
koje u cikličkoj ubrojivosti
baca u zasjenak
trik s Kolumbovim jajetom –
trijumf jednostavnosti –
taj blagonakloni Euroclydon
zastrašujuće nezainteresiranosti
koju svijet mrzi,
priznaje:
“Takav sam, plašan,
žalim li
morao bih to dugo ćutjeti;
nisam jedan od onih
što ujutro veliku žal ćute
i veliku radost u podne”;
što će reći: “Naiđoh na to
među nepretencioznim
protégéima mudrosti,
gdje kao da se čini
raspravljačem i Rimljaninom,
državništvo
nekog arkaičnog Daniela Webstera
inzistira na jednostavnosti njihove ćudi
kao na suštini stvari:
‘Sloboda i jedinstvo
sad i zauvijek’;
Knjiga na pisaćem stolu;
ruka u điletu.”
Riba
pluta
duž crnog žada.
Vranoplavih dagnji vela,
ugađana u hrpe pepela,
šire se i sklapaju kao
neka
ranjena lepeza.
Školjke što val će obložiti
postrance, ne mogu se skriti
jer podvodna strelica
sunca
lomi se ko stakleno
klupko, hitro svjetlo
u raspuklinama sidreno –
unutra i vani, obasjavajući
ova
tirkiznog mora
tijela. Gvozdovi vode se gnijezde
u ivice gvozdene
litice; potom zvijezde,
ružičasta
rižozrna, tinta
koja meduze prska, rakove dúge –
zeleni ljiljani, podvodne gljive
klobucima klize jedna preko druge.
Sve
izvanjske
oznake neumjerenosti su tu
na ovom izazovnom zdanju –
sva fizička obilježja
stvar su
slučaja – manjka
štukatura, dinamitna brazda, opeklina,
i udar tomahavka, ove stvari
upadaju u oči; ponorna je strana
pokopana.
Ponovljeni
uvid pokazuje, po svemu,
da živjeti može na onom što mu mladost
vratiti ne može. More stari u njemu.
Kad kupujem slike
ili, što je bliže istini,
kad gledam u nešto što mogla bih maštom posjedovati,
biram što užitak u običnom času donosi:
satira radije no znatiželja u kojoj je razbiriv tek žar sklonosti;
ili upravo suprotno – bilo što, medievalno dekorirana kutija za šešir,
s hrtovima čiji se pâs tânji ko pâs pješčana sata,
i srna i ptice i ljudi koji sjede;
može to biti tek komad parketa; doslovni životopis možda,
slôvā udaljenih kao u zategnutu pergamentu;
artičoka u šest nijansi plave; šljukine noge – trostruki hijeroglif;
srebrna ograda oko Adamova groba, il’ Mihovil što Adama za pest hvata.
Strogi intelektualni naglasak na vrijednosti ove ili one kvari užitak.
Ništa se razoružati ne smije; nit’ sporazumni trijumf smije biti slavljen –
da velik je u poredbi s nečim malim.
Izlazi na ovo: koje god vrste da je,
mora biti „osvijetljeno prodornim pogledom u život stvari“;
mora potvrditi snage duha od kojih je sačinjeno.
Prošlost je sadašnjost
Ako je dejstvo empatije oslabilo
a rima prevaziđena,
k tebi ću se vratiti,
Habakuk, kao što nedavno bjeh
od XY-a navedena, koji zborio je o rimovanim stihovima.
Riječju tog čovjeka – mislim
da ju točno prenosim:
„Hebrejska je poezija proza
s nekom vrstom povišene svijesti.“ Ekstaza
pruža priliku a učinkovitost određuje formu.
