Tako lijepog labuda nije
„Nit voda tako mirnih
kao mrtve fontane Versaillea“. Labuda
što skosa tamnim pogledom gleda,
gondolijerskih nogu, fin
ko kineski satin, s jelenje-
-smeđim okom, s nazupčanim zlatnim
ovratnikom, da se vidi čija bje to ptica.
Nastanjen u Louisa Petnaestog
kandelabr-stablu, kokotove kreste bojom
osjenčenih pupoljaka, georgina,
imortela i morskih ježeva,
sjedi na pjeni pupova
glatko klesanih cvjetova –
uzvišen, besposlen. Kralj je mrtav.
Majstor tornja
Dürer bi našao razloga živjeti
ovdje, s osam nasukanih kitova
da promatra ih: i zrak sladak što ti za lijepa dana
struji u dom, s mora, izrezbarenog
valovima formalnim poput plova
ribljih škrga.
Udvoje, utroje, tamo i ovamo,
galebi lete ponad gradskog sata,
il plove oko svjetionika bez zamaha krila –
dižući se nepomično lakog drhtaja tijela –
mitarenje jata
gdje more
na purpuru paunova vrata blijedi
u zeleni azur, ko Dürer što promijeni
tirolsko zelenu u pauna plavu i biserno
sivu. Vidjeti možeš i jastoga
desetkilaša; i riblje mreže prostrte u sjeni
sušionika.
Zračni vrtlog, zurla-i-bubanj oluje, svija slanu
močvarnu travu, uznemiruje zvijezde na nebu i
zvijezdu na zvoniku; privilegij je vidjeti
toliku konfuziju. Skrivenom, onim
što se čini otkrivenim, cvijeću
s obale
i drveću magla godi, tako da iz prve ruke
imaš trope: trublju paviti,
naprstak purpura, divovsku zijevalicu, riboliki sjaj
istočkan i isprugan; slavlja jutara, buće,
il mjeseca čokote što pecaju prepletene niti
na stražnjim vratima:
rogozi, perunike, borovnice i paukova mlječika,
prugasta trava, lišaji, suncokreti, krasuljka dašak –
žuti, rak-crveni mornari sa zelenim braktejama,
petunije, paprati; ružičasti ljiljani, plavi,
hvalisavci; makovi; crni slatki grašak.
Klima
nije pogodna za laki flanel, jasmin ili
krušna stabla; ili za život egzotične zmije.
Prstenasti gušter i zmijska koža za cipele, ako ti je do toga;
ali ovdje imaju mačke, a ne kobre, da miševe drže
podalje. Nepovjerljivi tu obituje
triton mali
s bijelim točkicama na crnim horizontalama
svoga vrata; al nema ničega
što ambicija može kupiti i odnijeti. Student
imenom Ambrose sjedi na padini brijega
uz svoje ne-maternje knjige i šešir
i gleda brodice
što míle morem bijele i ukočene kao u
nekoj brazdi ukotvljene. Prija mu njihova
elegancija koja nije razmetljiva, i naslijepo zna
ljetnikovac oblika šećerne staklenke,
rebrenica prepletenih, i točku osova
zavojnice crkvena zvonika,
al ne uistinu, s kojeg čovjek u skerletu
spušta uže kao pauk kad suče vreteno;
mogao bi biti romaneskni lik, ali na pločniku
znak kaže, C. J. Poole, Majstor Tornja,
crno bijel; a jedan crveno
bijeli priopćava
Opasnost. Crkveni trijem ima četiri
vitičasta stuba, u jednom komadu isklesan svaki,
ličenjem skrušenijim učinjeni; ovo raj bi bio za
naplavljene, djecu, životinje, zatvorenike
i predsjednike što dug opak otplatiše
potkupljivim
senatorima, ne razmišljajući o njima.
Gradić posjeduje školsku zgradu, poštu u
trgovini, ribarnice, kokošarnike i škunu
s tri jarbola u pričuvi. Junak, student,
majstor tornja, svaki je tu na svoj način
doma.
U mjestu poput ovog ne bi bilo
opasno živjeti, jednostavni ljudi,
i čuvar tornja što znak za opasnost kraj crkve stavlja
dok pozlaćuje čvrstu
oštrokraku zvijezdu, koja na zvoniku
upozorava na nadu.
U doba prizmatične boje
ne u doba Adama i Eve, već dok Adam
sam bijaše; dok ne bi dima, a boja
bje fina, ne od rafinmana
starih zanata, već od svoje
izvornosti; ništa da mijenjaš u njoj
tek maglu koja se uzdiže; kosina je
varijacija okomitog, očigledna
i ubrojiva: i nije više to,
niti joj plavo-crveno-žuta traka žara
što bje boja odražava šare: to je
i jedna od onih stvari u koje možeš
učitati mnogo čudnovatog; složenost nije zločin,
ali unoseći preveć tamnosti
sve postaje nejasno. Složenost,
međutim, koja je posvećena tami, umjesto
da prihvati da je pošast koja jeste,
kreće se kao da zatravit hoće zlosretnim prividom
da ostajanje pri svome mjera je dosega i da
svaka istina mora biti mračna. Prije svega
grlo, učenost je što je uvijek bila,
na suprotnom polu od prvotnih istina.
„Dio toga bilo je puzanje,
dio spremnost na nj, ostalo
u svom je leglu obamrlo“. U kratkonožnom naletu,
klokotu i potankosti – imamo klasično
mnoštvo stopa. S kojom svrhom! Istina nije
Apolon Belvederski, nije formalna stvar.
Val je, ukoliko želi, može preplaviti.
Zna da bit će i dalje prisutna. Govori,
„Ostat ću tu i nakon što val se povuče“.
Poezija
Ne volim je ni ja.
Čitajući je, međutim, s prezirom savršenim,
nakon svega, otkriva se u njoj jedno mjesto iskrenosti.
New York
divlja romansa,
srasla s prostorom namijenjenim trgovanju –
centar prodaje krzna na veliko,
ozvjezdan vigvamima hermelina i napučen lisicama,
duga dlaka ziba se sa kožnog štita,
pod od pjegava jelenjeg krzna – bijelo s bijelim prelivima
„kao što saten šiven u jednoj boji
može varirati u šari“,
i malaksao pad orla vjetrom podržan;
pikardijskog dabra koža bijeli se svježinom snijega.
Sve je to tako daleko „dami s kamelijama“
i gizdelinu s mufom,
pozlaćenoj sofi oblika parfemske boce,
ušću Monongahela i Alleghenyja,
i skolastičkoj filozofiji divljine da borimo se
gdje bismo morali stajati po strani i smijati se,
jer ući tamo znači izgubiti se.
Nije to vanjština jeftinog romana,
Vodopadi Nijagare, bijel ždrijebac i ratnički kanui;
nije da „ako krzno nije finije od
onog što drugi nose,
ne bi ga ni trebalo odjenuti na se“ –
i da bismo mi procjenjivi u sirovom mesu i voćki
kosmos mogli nahraniti;
nije to ozračje dovitljivosti,
krzna vidre, dabra, pume
bez mjedenih strijela i pasa,
nije to pljačka, grabež
već „otvorenost iskustvu“.
Pa ipak
vidio si jagodu
u borbi da bude; štoviše,
bje, gdje djelići se sretoše,
jež il morska
zvijezda za narod
sjemenki. Što bolje je od
sjemenki jabuka – voćka
unutar voćke – ko iza katanca
protuoblina blizanca
lješnjaka? Mraz što ubija
fikusa listove lake
kok-saghyz stabljike,
ne može povrijediti korijenje; u tlu
smrznutu raste. Gdje vrške,
jednom, bodljikavi kruške
list pripi uz bodljike žice,
korijen pupa da u zemlji
dvije stope dublji raste,
kao mrkva što oblikuje mandragore,
pužev korijen, katkada.
Pobjeda mi ne pripada,
do ako sama po nju
ne krenem; grozda vitice
uzicu vežu u uzice,
svih trideset – tako
svezana smokva što trpi u roju
ne može se micati lako.
Slaba nevolju svoju
nadiđe, snažna nadišla je
sebe. I to je
poput snage unutarnje. Koji sok kroz tlo
i malu tu pređu prođe
da višnji dade njeno crvenilo!
Grob
Čovječe koji gledaš more,
pogledom onih što ko i ti imaju pravo na nj,
u ljudskoj je prirodi stajati sred tvari,
al sred ove ne možeš stajati;
more nema ništa da ti da do otkopan grob.
Jele stoje u povorci, s vršcima od smaragdnih kandži,
oprezne ko vlastiti obrisi, nijeme;
potiskivanje, pak, nije najupadljivija osobina mora;
more je izbirač, brzo da uzvrati grabežljivi pogled.
Ima i drugih, do ti, što iscrpiše taj pogled –
čiji izraz više nije protest; ribe ne istražuju ih,
jer im kosti ne potrajaše:
ljudi spuštaju mreže, bez svijesti da grob skrnave,
i brzo veslaju dalje – i plojke vesala
kreću se ko stope vodenih pauka, kao da smrti nema.
Nabori granaju se u članke prstiju – lijepe u spletovima pjene,
bez daha se rasplinu dok more šušti u travi;
ptice u zračnoj jurnjavi zvižde kao uvijek –
kornjačin oklop tiska se uz hridi, u podvodnoj kretnji;
a ocean, pod treperenjem svjetionika, i uzbunom zvona na bovama,
odmiče kao uvijek, ni nalik na onaj u kojem stvari tonu –
a ako se u njemu okreću i vrte, nije svjesno i od volje.
Što su godine
Što je naša nevinost,
što je naš grijeh? Svi su
goli, siguran nitko. I odvažnost
otkud: neodgovoreni upiti,
odlučna sumnja –
nijemi zov, neočujni sluh – što
u nesreći, čak smrti,
ohrabruje druge
i u svom porazu trone
dušu da jaka ostane? Duboko
vidi i sretan je koji
na smrtnost pristaje
i u zatočenosti raste
iznad sebe kao more
u bezdanu, u borbi da slobode se
domogne, a ne može,
u njenoj predaji
nalazi da nastavlja se.
Tako, tko snažno ćuti
zna se vladati. Zbiljska ptica
uzrasla za njegova pjeva,
čvrsto ga uspravlja. Prem zatočen
moćna njegova pjevica
kaže, zadovoljstvo niska je
stvar, kako čista je radost.
To je smrtnost,
to je vječnost.
Mogu, mogla bih, moram
Kad biste mi rekli zašto se močvara
čini neprohodnom, otkrila bih, ne manje,
zašto mislim da bih mogla,
pokušam li, preći preko nje.
Oh, biti zmaj
Kad bih ja, poput Solomona,…
imala ono što želim –
što želim…Oh, biti zmaj,
simbol Nebeske moći – veličine
moljca il ogromna; katkad nevidljiva.
Pojava sretno pronađena!
Meduza
Vidljiva nevidljiva
čarolija koja se koleba
jantarne boje ametist
počiva u njoj. Pliva
k njoj ruka, otvara se
približava, misli —
uhvatit će je, tad joj krila zatrepere
i ti odustaješ od namjere.
Arthur Mitchell
Vitki konjic
prebrz da ga oko
ulovi –
zarazni dragulj virtuoznosti –
mentalni sklop vidljivim učini.
Tvoji biseri kretnji
otkrivaju
i skrivaju
paunova repa boje.
Sunce
Nada i strah oslovljavaju ga
„Nitko se ne može skriti
pred šupljim pogledom smrti“;
Ova neugodna istina nije nam dostatna.
Niti si muško nit’ žensko, već projekt
duboko smješten u srce čovjeka.
Blistav od zatajenog sjaja dolaziš iz svog arapskog šatora,
divlji topaz dar u ruci velikog princa
koji je jahao ispred tebe – Sunce, kojeg ti preteče
prodirući kroz njegov karavan.
O Sunce, ostat ćeš s nama;
blagdane, sveždirući gnjevu,
budi rana u napravi
maurskoga sjaja, okrugla stakla u plamenoj vrtnji
kao hemisfere velikog sunčanog sata što
stanjuju se u stalke; stroši svoj bijes,
uposli oružje u ovom čekalištu uzburkane mržnje.
Ustanikovo stopalo neće nadtrčati
umnožene plamenove, O Sunce.
Vrijednosti na djelu
Pohađah školu, osjećah je kao zipku –
trava i sjena rogačeva lista, nalik na čipku.
Raspravljasmo o pisanju. Rekoše, „Stvaramo
vrijednosti življenjem samim. Samo,
ne uzdaj se u njihov progres“. Apstraktan budi,
i poželjet ćeš da si bio jasan. Fakt toliko nudi.
Što to ondje izučavah? Vrijednosti u uporabi
„ocijenjene po njima samima“. Dal’ još nejasno zborim?
Student u prolazu primijeti,
„’suvisao’ i ’uvjerljiv’ riječi su koje mogu razumjeti“.
O, neznani, ugodna opaska sveudilj.
Dakako, sredstva ne smiju poraziti cilj.
Melchior Vulpius
oko 1560–1615
kontrapunktist –
skladatelj korala
i vjenčarskih slavopjeva na latinske riječi
ali od svega bolje – jedne himne:
„Bog neka je hvaljen što vjeru osvoji
koja se ni boli ni smrti ne boji“.
Moramo vjerovati ovoj umjetnosti –
ovoj nadmoći koju nitko
ne može razumjeti. Ipak netko
doseže do nje i sposoban je
vladati njome. Mošusa zacijeljeni izdisaji –
narastajući u ushit koji bruji
„Haleluja“. Gotovo
do kraja apsolutist
i fugist, Amen; polako gradeći
iz minijaturnog groma
krešendima smrt usmrćuje –
potpis ljubavi vjerovanje utvrđuje.
Victoru Hugou o mojoj vrani Pluton
I kad ptica hoda, znamo da ima krila
Victor Hugo
O:
mojoj vrani
Pluton
nepatvoreni
Platon,
azzuro-
negro
zeleno-plava
dúge glava –
Victore Hugo
istina je
znamo
da vrana
„ima krila“, međutim
palac golubice
na travi se ugađao. I što s tim?
(adagio)
Vivo-
rosso
„corvo“,
iako
con dizio-
nario
io parlo
italiano –
taj pseudo
esperanto
koji, savio
ucello
također govoriš –
moj zavjet i motto
(botto e totto)
io giuro
è questo
credo:
lucro
è peso morto.
I stoga
draga vrano –
gioièllo
mio –
moram opet
dati te u let
a bel bosco
generoso,
tuttuto
vagabondo,
serafino
ovaceo
Sunto,
oltremarino
verecondo
Platon, addio.
Impromptu ekvivalenti za esperanto madinusa (nastao u SAD) onima koji mi to neće uzeti za zlo.
azzuro-negro: plavo-crno
vivo rosso: živahno
con dizionario: s rječnikom
savio ucello: mudra ptica
botto e totto: zavjet i motto
io giuro: jamčim
è questo credo: ovaj je kredo
lucro è peso morto: profit je teret
gioièllo mio: dragulju moj
a bel bosco: u ubavu dubravu
tuttuto vagabondo: Ciganin od glave do pete
serafino uvaceo: grozdni serafi
sunto: ukratko
verecondo: čedan
Marianne Moore (1887–1972)
Pjesnikinju sam već predstavio s nekoliko pjesama u ovom magazinu (Ars, 1-2, 2019). Te pjesme izostavljam iz ovog izbora. Pošto sam uz te pjesme dao i bilješku o pjesnikinji, ovdje izostavljam većinu navedenih podataka i dajem nove.
*
U jednom interviewu s Marianne Moore, Donald Hall podsjeća pjesnikinju na godine njezina uređivanja malog ali utjecajnog časopisa The Dial (1925-29), navodeći riječi pjesnikinje Louise Bogan da je The Dial učinio jasnom i prepoznatljivom “očiglednu podjelu između američke avangarde i američke spisateljske konvencije”. Da li je naglašavanje ove podjele bila politika časopisa, pita je Hall.
“Mislim da je individualnost velika stvar,” odgovara pjesnikinja. “Nismo se ravnali ni prema čemu. Sigurno nismo imali politiku, izuzev da sam, sjećam se, često čula riječ ‘intenzivnost’. Stvar mora biti snažna, s unutarnjom napetošću. To je, čini se, bio jedini kriterij. To bi se moralo odnositi i na vlastito pisanje. Kao što je George Grosz rekao, ‘Kako sam postao umjetnikom? Beskrajna radoznalost, promatranje, istraživanje – i puno uživanja u samoj stvari’. Stvar je u tome da zavoliš stvari. Stvari sukladne tvome ukusu. Mislim da je to to. I nismo se obazirali na to koliko one mogu biti raznorodne, neistovrsne. Zar Aristotel nije rekao da je odlika pjesnika da vidi sličnosti između očevidnih protuslovnosti!”
Ovdje ona opisuje i vlastiti pjesnički postupak. “Jukstapozicija protuslovnosti od bitne je važnosti za njen postupak,” piše pjesnikinja Jean Garrigue. To je jedna od “teškoća” koja očekuje čitatelja u susretu s njenim inovativnim modernizmom. W. C. Williams zamišlja tog čitatelja koji će u susretu s njenom poezijom “ostati šokiran i zbunjen. Neće shvatiti ništa više do da se njegova predmnijevana shema vrijednosti našla u kršu. I upravo je to ono što bi morao vidjeti – razbijanje svih predmnijevanja poetske forme i osjećanja i ritma, pogrešku, napuklinu na zdjeli. ”
Za razliku od Yeatsa i Eliota, koji su još obilježeni “nasljeđem simbolizma” (Maurice Bowra), ona prirodu promatra u egzaktnosti stvari i bića, koje sama intenzivno proživljava, predočujući sebi i istražujući mogućnost ekvivalentnog izraza. Dok su, na primjer, Yeats i Eliot “tretirali prirodu s nadmoćnošću koja, katkad, podsjeća na njihove simbolističke prethodnike, Marianne Moore spremna je stvarima i životinjama dati njihov vlastiti život,” piše pjesnik Charles Tomlinson. Često su je nazivali deskriptivnom pjesnikinjom, no njena opisna metoda razgranava se pred slikom prirode, nećemo reći u mnogoglavu Hidru, u mnogovidog Argusa (bilo bi to suviše klasično poređenje), već u složenu mustru pažljivo tkanu pjesničkim uvidom. “Ona je i raskošna i minuciozna” (Robert Lowell). Neki su kritičari skloni njenu raskošnost zvati hermetičkom. W. C. Williams, pak, kaže, “U slikarstvu, Ingres ostvario je suštinu crteža, i svaki savršeni djelić čini se da slobodno pluta sam za sebe. Mnogo što od ovog primjenjivo je i na poeziju Marianne Moore. To je savršen crtež koji doseže zasebnu egzistenciju, koja može, ako vam godi, biti nazvana i mističkom no, u stvari, nije ništa više od praktikabilija oblikovanja. ”
Osnovni je uvjet, i u deskriptivnom i retoričkom i oblikovnom smislu, da pjesma posjeduje unutarnju napetost. Predočavanje mora imati svoju intenzivnost, samo žarenje predočene stvari. No, ima i napetosti koje su sofisticiranije od uobičajenog shvatanja da samo emocija “proživljava” stvar. Za našu pjesnikinju postoji i autentična empatička napetost paradoksa. Otud, možda, i dojam hermetičkog, “nejasnog”. “Nejasnost” kod nje ima svoju poetsku ulogu, ona je dio postupka. “Nekoliko neobjašnjivih zamršenih stvari – čini se da su neophodni životni sok raznolikosti,” kaže pjesnikinja. Pišući o njenoj pjesmi Armour’s Undermining Modesty, pjesnik Randall Jarrell priznaje: “Nisam je u cijelosti razumio, ali ono što razumijem volim, a ono što ne razumijem volim čak i više. ”
Odnos prema onom što zovemo zbiljom, realnošću, po pjesnikinjinu dictumu mora biti intenziviran, i on to jeste i u formalnoj izvedbi. No, sam pojam realnosti drukčiji je kod pjesnika koji umije osjećati s apstrakcijom, to jest kod modernista. “Kod Marianne Moore život je udaljen (život kao dobro i zlo) i sve je učinjeno da ga se očuva dalekim; ta je stvarnost odstranjena, ali je svejedno stvarnost, jer znamo da je odstranjena,” piše R. P. Blackmur, i dodaje: “Ovo je možda na drugi način kazana hipoteza Kennetha Burkea: ‘Ako bi raspravljala o najnovijem modelu automobila, mislim da bi to izvela sugerirajući interes antikvara’. ” Ovu idiosinkraziju njena senzibiliteta “savršenog stajanja po strani” kritičar nalazi kao jednu karakteristiku američke literature, pa navodi Poea, Hawthornea, Mellvillea, Emily Dickinson i Henryja Jamesa. “Svi su oni uspjeli najbolje predočiti uvjerenje u realnost, držeći je, u očima mnogih čitalaca, udaljenom. ” Wallace Stevens ovu realnost vidi kao “estetsko ujedinjenje dijelova u cjelinu. ” Tu realnost, u kojoj “činjenica nije gola činjenica, niti pojedina osobnost cijeli univerzum,” nalazi u njenim pjesmama. A sama pjesnikinja kaže da je zadovoljstvo pisanja pjesme u “ushićenosti da dosežeš sličnost promatrane stvari. ” Denis Donoghue, u eseju The Proper Plentitude of Fact, razvija ovu pjesnikinjinu opasku o vlastitoj estetskoj tehnici. “O vječnim stvarima u ovoj poeziji malo je toga za reći. . . Ona govori kada, promatrajući, ima o čemu izvijestiti. Ona nije mistik. Ovo je mjera njene brige oko stvari, odnosa, riječi: brige kronično angažirane u točnosti. ”
T. S. Eliot u prvom svom tekstu o pjesnikinji (1923), osvrćući se na podjelu umjetnosti na proletersku i aristokratsku, koju je načinio Glenway Wescott (u ovu drugu svrstavajući i poeziju naše pjesnikinje), kao na neku “beznačajnu distinkciju sa opasnim posljedicama”, kaže da nešto možemo zvati “aristokratskim” tek u smislu činjenice da to predstavlja zadovoljstvo malom broju ljudi. Za njega je važnije govoriti o “najmanje tri elementa” njene poetike: “posve nov ritam, što je, mislim, najvrednija stvar; osebujna, briljantna i štoviše satirična upotreba onog što nije, kao građa, ‘aristokratski’ jezik uopće, već naprosto neobični žargon nastao u Americi univerzalnim univerzitetskim obrazovanjem. . . i napokon gotovo primitivna jednostavnost fraze. Ima toga još. . . Ritam, naravno, krajnje je osobna stvar: nije forma stiha. Uvijek je to stvarni obrazac tepiha, shema organizacije misli, osjećanja, i vokabulara, načinom kojim sve to dolazi zajedno. I to je izuzetno. Što je sigurno, njene pjesme čitane naglas zvuče veoma dobro. Ta je kvaliteta nešto što nikakav sustav skandiranja ne može odrediti. Ona nije odvojena od uporabe riječi, u njenom slučaju svjesnog i potpunog uvažavanja svake riječi i njihova međusobnog odnosa. . . ” Ili, kako veli Walter Sutton: “Briga za oblikovni princip date pjesme, kao organskog izraza piščeve percepcije i misli, istaknuta je karakteristika djela Marianne Moore. ”
