William Carlos Williams

Neumrlo

Postoji stvar sjajnija od cvijetnog saga
Bogatija od rezanog dijamanta, šira od univerzuma
Neumrla i nepromjenjiva; čija snaga
Nadilazi razum, ljubav i bistrinu uma!
Voljena, ti si ta božanska stvar!
Divna, i strašna ne manje,
Ranjena Junona što na Kralja Neba diže svoju čar!
Tvoje je ime, ono voljeno, Neznanje.

Portret gospođe

Tvoja su stegna jabukova stabla
čiji cvat dotiče nebo.
Nebo? Ono nebo
o koje Watteau objesi damsku
papučicu. Tvoja su koljena
povjetarac s juga – ili
nanos sniježni. Eh, kakav to
čovjek bje Fragonard?
– kao da time išta postaje
jasnije. I, da, ispod
koljena, jer tamo
pjev smjera, jedan je
od onih bijelih ljetnih dana,
visoka trava tvojih gležanja
zrcali se na žalu.
Žalu? –
Zrnca pijeska na usnama –
Žalo?
Eh, latice možda. Kako
bih to znao?
Kakvo žalo, kakvo žalo?
Rekoh latice s jabukova stabla.

Družica ptica

Kao što ljubav
što prebiva
svakog dana nad smokvom
koja samo što opala nije

Tako i tvoje ljubavi vrelo
svježe uzlijeće
žudno sunca
družica ptica

Kiša

Poput kiše
i
tvoja ljubav

kupa svaku
stvar
otvorenu u svijetu –

U kućama
neprocjenjivo suhe
sobe
zabranjene ljubavi
u kojima živimo
slušaju kišu
što očišćuje –

Tu
slike
i fina
srebrnina
pletivo –
sav blud
našega
uživanja
gleda
s prozora
proljetno umivanje
tvoje ljubavi
kiše
što pada –

Drveće
se pretvara
u zvijeri sad izronile
iz mora –
voda

se sliva
s naprslina
njihove kože –

Moj život tako je potrošen
u odbijanju ljubavi
kojom ona
kiši ponad
svijeta
proljetnih
kaplji
tako pronosi
riječi
udaljene preveć da prihvate
njenu ljubav

I poletjevši između
kapljica
kiša
dobrostiv je iscjelitelj
kiša
njenih misli nad
oceanom
sva
kamo
koracajući
nevidljivim okretnim stopama
preko
bespomoćnih
talasa –

Nezemaljska ljubav
koja je bez nade
svijeta
i koja
ne može promijeniti svijet
u svoj užitak –

Kiša
pada na zemlju
i travu i cvjetove
što savršen oblik
poprima od njene tečne
čistote

Ali ljubav je
nezemaljska

i ništa od nje
ne nastaje do ljubav
sebe što slijedi
i pada beskrajno
iz
njenih misli

Smrt

Mrtav je
pas ne mora više
spavati na njegovoj krtoli
da spasi je
od smrzavanja

mrtav je
stari kopilan –
Kopilan jer

ničeg više
zakonitog u njemu
nema
mrtav je
mrtav mrtvacijat

on
zaboravljeni je kuriozitet
bez daška
daha u sebi

On je ništa
mrtav je
kost i koža

Stavi mu u zaglavlje
stolac a stopala
na drugi i
ležat će ondje
poput akrobata –

Ljubav je potučena. On
porazi je. Stoga
nesnosan je –

jer
ovdje je s potrebom da
obrije se i ljubav vodi
jedan nutarnji krik
bijesa i poraza –

On iz čovjeka izlazi
i pušta čovjeka
otići –
lažac

Mrtve
njegove oči
otkotrljaju se izvan
svjetlosti –

koju
ljubav ne može dotaći –

samo to pokopaj
i lice mu skrij
od srama.

Proleterski portret

Krupna mlada gologlava žena
u kecelji

Kosa joj unatrag strši dok stoji
na ulici

Čarapom jedne noge dotiče
pločnik

Cipela joj u ruci. Gleda
pomno u nju

Vadi spajalicu za papir
da pronađe klinčić

koji je povređuje

Jahte

natječu se u moru dijelom kopnom zatvorenom
što štiti ih od prejakih udara
neukrotivog oceana koji po volji

i najveći brodski trup pomuči, najbolji koji mu
čovjek zna suprotstaviti, i utapa ga bez milosti.
Poput leptira u izmaglici, svjetlucavi majušni

odsjevi u danu bez oblaka, širokih trbušastih jedara
klize u vjetru komešajući zelenu vodu
svojim oštrim pramcima dok posada se mota

poput mrava, ugađajuć im, popuštajući užad
i zatežući ih, dok okreću se, naginju i
uz vjetar opet, bok uz bok, uprave k signalnoj bovi.

U dobro paženoj areni otvorenih voda
okruženi manjim i većim brodovima koji ih prate
uslužno usporavajući i brzajući, čine se mladim, iznimnim

kao svjetlost sretnog oka, živahne milošću
svega što čisto je u duhu, slobodno i
po naravi željeno. Sad more na kojem su

hirovito obgrljuje njihove blještave bokove
tragajuć za manom al ostaje praznih šaka.
Dan bez utrke. Al ponovo vjetar zapuše i

jahte se namiještaju u polazne položaje, na znak
i one zaplove. Sad talasi tuku ih al one su
bez mane, proklize, prem jedro povlače.

Ruke se grčevito prstima drže za pramce.
Tijela na put im bezumno bačena, sasijecana su.
To more okružuje ih licima agonije i očajanja

sve dok se užas utrke u grozi ne osvijesti
cijelo je more sad splet vodenih tjelesa
za svijet nestalih, što snose nenosivo. Slomljena,

poražena, napuštena, iz mrtvih izranjajući, da budu
prihvaćena, viču uzalud, uzalud! njihovi krici
iz valova šikljaju dok jahte preko njih znalački plove.

Pastorala

Kad sam bio mlad
jasno mi se ukazalo
da od sebe moram nešto napraviti.
Stariji sada
hodam zabačenim ulicama
diveći se kućama
siromašnih:
krov neprikladan zidovima
po dvorištu rasuta stara žica
kokošarnika, i mala zgarišta
isluženi komadi namještaja;
ograde i šupe
podignute od stare buradi
i dijelovi kutija, sve to,
ako se posreći,
zadobija plavkasto zelenu boju
koja, na pravi način prozračna,
više mi godi
od svih drugih boja.

Nitko
neće povjerovati
da je ovo od ogromne
važnosti za naciju.

Sjena

Meka kao uleknuće tla
gdje kamen se jedan opružio –
tako meko, tako blago i tako spokojno
Proljeće zagrli me
njenim rukama i njenim pestima.

Bogata kao miris
svježe zemlje na kamenu
što ležao je udišući
vlagu svim svojim porama –
Proljeće grli me
njenom rascvjetalom kosom
i unosi tamu u moje oči.

Metrička figura

Ptica u jablanima!
Sunce je!
Listovi su male žute ribe
rasplivane u rijeci.
Ptica ih ovlaš dotakne,
dan na krilima je.
Febo!
On je taj što sjaji
velikim odsjajima među jablanima!
I njegov pjev je taj
što nadsijava bruj
lišća u šumornom vjetru.

Danse Russe

Ako, dok moja žena spava
i beba i Kathleen
spavaju
i sunce je disk bijelog plamena
u svilenoj izmaglici
nad drvećem što sjaji –
ako ja u svojoj sjevernoj sobi
plešem nag, groteskan
pred mojim ogledalom
mašući košuljom iznad glave
i u sebi pjevušim:
„Sâm sam, sâm
rođen za samoću
i u tome najbolji!“
Ako obožavam svoje ruke, lice,
ramena, slabine, bedra
na pozadini žutih sjenki –

Tko će reći da nisam
sretni genij svoga domaćinstva?

Epitaf

Jedna stara vrba šupljih grana
lagano njiše preostale svijetle vitice
i pjeva:

Ljubav je mlada zelena vrba
što treperi na golom rubu šume.

Kasni pjevač

Opet je proljeće
a ja još uvijek mlad!
Zakasnih sa svojim pjevom.
Vrabac s crnom kišom na grudima
pri svojim je kadencama već dva tjedna:
Što je to? muči mi srce:
Trava za stražnjim vratima
sočna guštara.
Stari javori otvaraju grane
smeđih i žutih moljaca pune.
Mjesec visi u plavom
u ranom popodnevu nad močvarama.
Zakasnih sa svojim pjevom.

Tužaljka jedne udovice u proljeće

Tuga je moj vrt
gdje mlada trava
sja kao što sjala je
i prije ali ne
hladnim sjajem što se
oko mene stvori ove godine.
Trideset pet godina
proživjeh s mužem.
Bijela je danas šljiva
od tolikih cvjetova
Cvijet se preliva i sa
trešnjinih grana
i boji grmlje žutim
neko i crvenim
ali bol u srcu
jači je od njih
jer premda oni moja radost
bjehu, danas ih osmotrih
i okrenuh se zaboravljajući na njih.
Sin mi danas reče,
da je na livadama
pored velikih šuma
u daljini vidio
drveće puno bijelog cvata.
Osjećam da bih mogla tamo poći
i pasti u to cvijeće
i kraj njega potonuti u močvaru.

Posuda s cvijećem

Ružičasto pomiješano s bijelim
cvjetovima i cvjetovima sličnim
prima i prosipa sjenoviti plam
bacajuć ga natrag
u rog lampe

latice koso zatamnjene ljubičasto

crvene u izdancima gdje
latica na laticu poliježe svoj sjaj
oko plamenozelenih grla

latice isijavajuće sveprodirnim svjetlom
natječući se
nad
listovima
hvatajući njihovo sramežljivo zelenilo
s ivice posude

i tu, sasvim tamna, posuda
vedra u šarama mahovine

Ne učinivši ništa

Ne to nije to
ništa koje ne učinih
ništa
ne učinih

sastavljeno je od
ništa
i foneme

ih

zajedno
s prvim licem
jednine
pokaznog načina

pomoćnog
glagola
nije

sve
što učinih
isto je

ako je činiti
kadro
za jednu
beskonačnost
kombinacija

uključujući
moralne
fizičke
i religiozne

kodove

jer sve
i ništa
sinonimni su
kad

energija in vacuo
ima moć
konfuzije

koju se samo
ne učinivši ništa
može
dovesti do savršenstva

Hermafroditski telefoni

Tople kiše
tope zimske
hermafroditske telefone

čija demonska zvona
probijajući obamrlu
zemlju

ispuniše kružnim
purpurnim i zelenim
i plavim anemonama

isijavajuće ništa
kristalnog
proljeća.
Nezakonite stvari

Voda još teče –
drozd još pjeva

mada na
ivici neba

iz dubine
daljine

…izvlači
odjeke kanona!

čija tišina budi
dolinu za

dolinom u mir
kao što pjesma još čuva

jezik
starih zanosa.

Oluja

Savršena dúga! široki
luk nisko u sjevernom nebu
nadsvođuje crno jezero

mreškano malim valovima
iznad kojih sunce
južno od grada sija

hladno s golog brda
nauznak vjetru
koji ništa ne razbuđuje

ali nosi dim iz
nekoliko visokih dimnjaka pušući
silovito k jugu.

Ovo

su puste, mračne nedjelje
kad priroda u svojoj neplodnosti
ravna je gluposti čovjeka.

godina u noć se zagnjuri
a srce uranja
niže od noći

u neko prazno, brišućeg vjetra mjesto
bez sunca, zvijezda il mjeseca
s osobitim svjetlom, kao od misli

koja mračnu vatru prede –
vrtložeći se nad sobom dok
hladna se razjaruje

da čovjeku utrne svijest o
svemu što znao je, o samotnosti
samoj – Ni utvare da

padne u zagrljaj – praznina
očajanje – (Ciče i
zvižde) sred

bljeska i huke rata;
kuće čijih je soba hladnoća
veća no što se zamisliti može,

nestadoše oni što voljesmo ih,
kreveti prazni su, sofe
vlažne, stolci neupotrijebljeni –

Negdje van svijesti
to smjesti, nek pusti korijen
i raste, neovisno o zavidnim

ušima i očima – sebe sama radi.
U ovaj rudnik dolaze kopati – svi.
Da li je to zalog najslađe

muzike? Zdenac poezije koji
videći da ura je stala, kaže
Ura je stala

koja je još jučer uredno kucala?
i čuje pljuskanje jezerske
vode – koja je sad kamen.

Nedjelja u parku

Bez otkrića mašte ništa nije dobro postavljeno,
do ako se um ne promijeni, do
ako zvijezde nisu iznova mjerene
shodno svojim odnosnim točkama
smjer se neće promijeniti, nužda
se neće prosvijetliti: jer ako nema nove zamisli
ni novi smjer ne može nastati, stari će se
ponavljati s novim
krajnjim rokovima: bez otkrića mašte
ništa se ne krije ispod lijeskova grma,
joha ne raste među brežuljcima
koji obrubljuju sve osim suhog
korita stare udoline,
otisci mišjih stopa
ispod teških busjena trave
nevidljivi će ostati: bez otkrića mašte
smjer više nikada neće doseći
drevnu mjeru kada je riječ, najfinija ona
živjela s njom, sad kao prah krede rasuta.


William Carlos Williams (1883–1963)

Rođen u Ruthefordu, New Jersey. Otac mu je bio Englez odrastao na Karibima, a majka Portorikanka. Školovao se u rodnom mjestu, Ženevi, Parizu (Lycée Condorcet) i u New Yorku. Na University of Pennsylvania završio studij medicine. Cijelog života radio je kao ljekar u Ruthefordu.
1906. upoznaje Ezru Pounda. Jednom prilikom će reći da “kao što historijsko vrijeme dijelimo na prije i poslije Isusa, tako u poeziji postoji vrijeme prije i poslije Pounda. ” 1913. u Londonu objavljuje zbirku The Tempers, na Poundovu preporuku. Objavljuje u magazinima Alfreda Kreymborga. upoznaje Marianne Moore, Marsdena Hartleyja (sjajnoga slikara i povremenog pjesnika), Kennetha Burkea. . . 1930-tih surađuje s grupom Objektivista (Zukofsky, Reznikoff, Oppen). Pored brojnih poetskih knjiga pisao je i drame, kritike, prozu.  Njegovo pjesničko “svjedočanstvo života” (blisko imažistima i objektivistima) odlikuje se svježinom, preciznošću promatranja i snažnim i delikatnim prisustvom subjekta. Pjesma je činjenica, svijet uhvaćen u samoostvarenosti. Najsažetije rečeno, Williamsov poetski credo je prisustvo tog subjekta u ovdje i sada, u punoj emotivnoj neposrednosti, i činjenica da je pjesnik univerzalan tek kad posjeduje svijest o lokalnosti. Lokalnost nije parohijalnost. “Lokalno”, za Williamsa, mora biti integrirano u stvarno iskustvo, a stvarno iskustvo, kao takvo, univerzalno je.  “Pozornost na ovdje i sada znači vjernost ‘objektu’”, kaže Thomas R. Whitaker (William Carlos Williams). Simboličkim sustavima ne može se više davati povjerenje. Nikakav simbolizam ne bi trebao zamagliti “stvarni cilj pjesme, da svijet osjetilnosti uzdigne na nivo imaginacije i tako mu da aktualnu vrijednost. ” Riječima samog pjesnika: “Da rafinira, da razjasni, da intenzivira taj vječni tren u kojem samo mi živimo, to može samo jedna snaga – mašta. ” U tekstu Vortex, koji je odgovor na Vortex Pounda i Gaudier-Brzeske, piše: “Izrazit ću svoje emocije u pojavnostima mjesta u kojem se dogodilo da sam. Neću se naprezati da to mjesto napustim jer poričem da sam ovisan o ijednom mjestu. ” Na koncu pjesnik svoj pogled na lokalno i univerzalno sažima riječima:” Život koji je ovdje i sada, bezvremen je. To je ono univerzalno za kojim tragam. ” Ipak, u svom posljednjem djelu Paterson, modernom epu poput Poundovih Cantosa, suočio se s problemom razvijanja relativno stabilnog simboličkog obrasca, što mu je uspijevalo unatoč otporu svakom zatvorenom sustavu.
“Nasuprot Poundu, koji je izabrao izbjeglištvo iz ‘napola divlje zemlje’ svoga rođenja, Williams je osjećao duboku vezanost za lokalnost svoga kraja i ponos sa svoga amerikanizma. . . Pound ga je zvao dvjestopostotnim Amerikancem. Njegov patriotizam kombiniran je s urođenim egalitarijanizmom, osjećanjem za obični život i strasnom otvorenošću za iskustvo. Ove osobine pomažu objasniti njegov afinitet za Whitmana i njegov napor u Patersonu i drugim pjesmama da lokalnom iskustvu da univerzalno značenje”, piše Walter Sutton (William Carlos Williams: The Early Poems).
Najviše od svih pjesnika utjecao je na razvoj pjesničkog idioma u američkoj poeziji druge polovine stoljeća. “Fiksiranoj stopi starog stiha moramo dati svoj odgovor. To je relativna promjenjiva stopa koju počinjemo otkrivati nakon Whitmana. ” Ta promjenjiva stopa za Williamsa je stopa koja nije regulirana brojem slogova i razlikom između onih “kratkih” i onih “dugih”. “Kao ‘muzička fraza’ Imažista, Williamsov termin (‘promjenjiva stopa’). . . najbolje se može razumjeti kao preferiranje jedinice slobodnog ritmičkog izraza pjesnikove percepcije i prirode njegova subjekta u odnosu na fiksiranu, metronomsku stopu tradicionalne metrike. U cijelom Patersonu (i u drugim Williamsovim djelima) potraga za odgovarajućom formom uključuje i odgovarajuće probleme dikcije i mjere ili, što je sam katkad govorio, ‘muzičkog tempa’” (W. Sutton).
Suvremenik i Poundov blizak prijatelj, Williams je dugo ostao u sjeni Pounda, kojeg je obožavao, i Eliota, čiju je Waste Land smatrao pjesmom razorna utjecaja na suvremeno pjesništvo. Svoje književno-historijsko mjesto smatrao je ograničenim. Preokret u senzibilitetu u godinama nakon Drugog svjetskog rata donio je Williamsu zakašnjelo priznanje i visoko mjesto, ravno Poundovom i čak više od Eliotovog, u očima mlađih pjesnika “Treće generacije. ” Williamsovo revolucionarno nasljeđe bilo je dobrodošlo novoj generaciji pjesnika. Čvrsto se držeći principa slobodne organske forme, isto je tako pomogao da osvježi i obnovi jezik poezije, oslobađajući je stereotipnih asocijacija. Kako kaže Sutton: “Uprkos njegovoj distanci prema uvjerenom racionalizmu Prosvjetiteljstva. . . njegova djela, kao cjelina, podržavaju Jeffersonov princip ‘vječnog neprijateljstva prema svakoj formi tiranije nad umom čovjeka. ”

Podijeli

Komentari su suspendovani.