Amy Lowell

Bjelokosne figure na žici

Dal zvuk mandoline uznemiruje te?
Ili, kad narančin cvijet u šolju kave sleprša?
Ili slijevanje mjesečine na masline?

Kapljica kapne, i kiši
Po liskunima srca.

Strune krvi napni, s glazbom ih ugodi.
I bosom stopom na šljunku ritam uhvati.
Vitkih udova sa srebrnim rukama;
S njih mjesec halje odilja;
Šara su hitrih koraka u sjenama drveta,
Oko njih zeleni roj grozdova
Što prsnu, kad ih taknu u plesu.

Kiša romoni na liskunu moga srca,
Koji se bora od tog romona.

Zar samo se svojim umom opijaš, Starče?
Gledaj mjesečinu što liježe ti u krilo,
I u srebrnom sazvučju kako ti obasjava glavu.
Glazba neka te digne,
Uplovi u slap mjesečine, što iz mladih tijela lije:
Grozdovi koji se propinju,
Listovi loze niz sivi zid klize.
Igrat ćeš, razdragan, sred ženskih pletenica,
I cvijeće oplitat žuborom vršaka trnja.
Zašto u čašu odsutno gledaš,
I kašike treskaš, dok lupkaš prstima po stolu?

Kiša sve kruća na liskunima moga srca,
A šum joj je tako glasan, glasan.

Riba

„Da, da…“, kazuju
S vinskim čašama u delikatnoj pozi,
Ismijevajuć ono što ne razumiju.
„Da, da…“, kažu potom,
Podsmješljivi i drski.
Na stolu caklila se srebrnina,
A crno vino u čašama
Činilo se poput krvi što stratih je
Iz glupog nekog razloga.

Kava

Sjede u krugu s kavenim šalicama,
Jedan ubaci kocku šećera,
Jedan promiješa kašičicom.
Vidjeh ih kao kolo utvara
Što mrak pijuckaju iz predivna porculana,
I blago se mršte na neumjesnost
Moga postojanja.

Adelaide Crapsey

Ispravno učeno gledište

Pjesnik progoni svoju lijepu temu;
Propovjednik pak zlatna blaženstva;
A ja jurim svojih sjena mijenu –
Blistav odsjev u divljem plamenu
Ispravnog učenog gledišta –
Najpoželjnijega, najpreporučljivijega,
Teško dostizivog ispravnog učenog gledišta.

Zavidim divljaku bez odjeće,
Kojem dom je tropsko stanište;
Štošta ne zna iz kulture opće,
Al sveudilj uteče i od bolne sreće
Koju daje ispravno učeno gledište –
Obasuto čežnjom koja plače, urliče
I zalud mre za ispravno učeno gledište.

Djelam i djelam do časaka smrtnih
I mogla bih reći što bdjelac reče – da mogla bih!
Al još uzdišući glavom vrtih,
„Ne shvataš“, riječi li okrutnih,
„Ispravno učeno gledište –
Da za kojim se traga, dok sva Ne nas tište,
Nikad da dostigne ispravno učeno gledište“ –

Ponekad samo što riječ mi ne izlane
Da to je tek bljesak fraze otrcane;
Da svi padoše s one strane,
Jer nemahu subjekt, da izraze vrtlog
Ispravno učenog gledišta –
Lako propovjedivog, nedogledno izgovorivog
U praksi nedokučivog, ispravnog učenog gledišta.

Plavi zumbuli

U vašim
Kovrčavim laticama ti duhovi
Plavih predgorja i mora,
Taj mirisne vječnosti dah što uzdiše
za Grčkom.

Samotna smrt

U hladnoći ću ustati, okupat se
U ledenoj vodi; cvokotat ću,
Ispovijediti se,
Sama u osvitu, i pomazat
Čelo i noge i ruke;
Zamračit ću prozore,
U svijećnjak ću stavit tanke
Četiri lojanice i užgati plamen
U tami osvita; i sama ću sebe
Ispruženu u krevet poleći,
I do vrška brade plahtu navući.

Trijada

Ovo su
Tri šutljive stvari:
Snijeg što pada… čas
Prije osvita… usta nekog
Tek umrlog.

Mrtvima u groblju pod mojim prozorom

Kako tako mirno možete ležati?
Cijelog vas dana gledam i ni travka
Na zemlji se ne miče da pokaže
Gdje nemirno se prevrćete i
Šakom trzate, koljena dižete
Stegnuta, bolna od duga ležanja;
Cijelog dana gledam i nema duha
Da ponoćnog časa slobodu okuša.
Oh, zar nema bunta u vašim kostima?
Mora da i crvi sami vas kunu,
Blijedi prašni pomireni ljudi,
Ponizni žitelji ravnodušna groblja.
Zašto ste tu u nizove poredani
Gdje uvijek vas iz kreveta vidim
I iz vaše tupe prisutnosti klonule
Riječi stalno čujem: “Mirna lezi
I počini; strpljiva budi, lezi i počini!”
Neću strpljiva biti! Neću počinuti!
Put jedan između borova vodi
I pruža se kroz grimizne šume,
I još dalje uz plave visove diže se i luta;
Išla bih tim putem i duboko u sjenu
Šumsku se skrila i na visove se
Vjetrovite uspela što dotiču oblake.
Oči vodit me mogu, al ne i noge.
Kao vi počivši moram li se i ja
Predati? Mimika biti vašeg nepokreta,
A jastuk i prekrivka kamen mi i zemlja?
I ako mnoge izreke mudrih
Uče o pokori ja se predati neću
Već ću duha skroz nepomirenog
Neutaživim otporom do zvijezda sinut.
Bolje je hodati, trčati, plesati,
Bolje se smijati, skakati i pjevati,
Poznavati neba osvita i noći,
Kretat se nesputana niz plam podneva,
Tako ću se glasat klonulim danima
Oštrim držeći rub propasti,
Neću govoriti podatno
O odustajanju, što sestra je poraza.
Strpljiva neću biti. Neću počinuti.

I u ironičnom ravnodušju
Despot naših dana i gospodar praha
Ništa ne želi do, jedva mareći,
Da o koncu buntovnika priča;
“Da, da…Svojeglav i mušičav, al sad
Mrtav i tih kao i svi ostali.”
I sva vaša tijela i duhovi čuše
Prema tome da u vašim grobovima
Nepokretni se izležavate.

Kob poražena

Kao srebra
Koprenu
Nosit ću, O kobi, sjedine tvoje,
I tmurno blistava postati,
U mjesec odjevena.

Podijeli

Komentari su suspendovani.