H. D. (Hilda Doolittle)

Iz Trilogije

(Zidovi ne padaju)

Ovdje, ili tamo uvijek neka briga
kola otišla su (po oružje)
s našeg starog gradskog trga:

magleno i magleno sivo, bez boje,
još pčela iz Luxora, kokoš i zec
ciljaju svoj neizmjenjiv eci peci êc

zelen, ružin, crven, lapis;
nastavljaju proricati spis
papirnog kamena:

tamo, kao ovdje, ruina otvorena
grob, hram; ulaz je
tamo, kao ovdje, bez kapije:

svetilište pod otvorenim nebom,
kiši, ovdje, tamo potom
pijesak prši; vječnost opstaje:

svugdje ruševine, ali kao što krov srušen
ostavlja prostor skrušen
na otvorenu zraku

tako, u našem očaju
groznica misli, nadahnuće
iz potištenosti dođe: nujnost,

nesvjestan Duh objavljuje Prisutnost;
cvokotav, iznenadan
kao nekad, Samuel:

drhtanje na uobičajenom uličnom uglu,
ne znamo niti je znano;
pitijske objave – prelazimo

k drugom podrumu, k drugom komadu zida
gdje siromah posudu pokazuje
kao rijetki predmet u muzeju;
Pompeji nas ničem podučiti neće,
znano nam je pucketanje vulkanske teće,
spora kretnja strašne lave,

pritisak na srce, pluća, mozak
spreman da slomi svoj lomni sud
(kakve sve lubanja ne podnosi strave!):

nad nama apokrifna vatra,
pod nama zemlja koleba se,
slap nogostupa

gdje valjaju se ljudi, piju
s novim začuđenjem; nastupa
vradžbina, opsjednutost:

kost nije načinjena
za taj šok protkan užasom
ipak kostur odolijeva:

meso? topi se i slijeva
srce ugljenisano, mrtva guska,
tetive, raspršeni mišići, puknuta ljuska,

ali okvir se održao:
predali smo plamen: pitamo se
što nas je spasilo? i zašto?

O srce, majušna urno
od porfira, ahata, cvijetna kruno

kako neopazice zrno pada
između otkucaja što ugađa

i otkucaja bola;
ne znam kako je do toga došlo

niti koliko je vremena prošlo
otkad leži tamo, a ne mogu ni reći

kako je izbjeglo oluju
strasti i zloćudnosti,

niti zašto ga nisu otisli
brzaci žalosti,

ili isušile u pustinju
gorke misli.

Ova potraga za usporednom prošlošću
traganje za fizičkom naklonošću,

već je do kraja dovedena prije
i ponovo započeta je,

nikakvo pojašnjenje ne može izmijeniti
duha stvarnost, kažeš, a opet, ti

kakvo možeš svjetlo
baciti na sve to?

moj um (tvoj)
tvoj način mišljenja (moj),

sve ima svoju mapu zamršenu
pletivo snova, svjetlo i sjenu

u prašumskom obilju
biološke urođenosti,

naslijeđene sklonosti
napor intelekta

cijelog roda,
njegovih plima i oseka;

ali moj um (tvoj)
ima egocentrični svoj

osobni pristup
vječnoj stvarnosti

i različit od svih drugih
u najsitnijoj potankosti

kao što žile jednog lista
na svakom drugom mijenjaju svoj lik

u šumi, kao što svaka pahulja
ima ličnu zvijezdu, koral, prizmatični oblik.

(Cvjetanje pruta)

Ne poetska fantazija
već biološka zapremina,

činjenica: Ja sam suština
kao ptica, insekt, bilje

il stanica morske vlasulje
živim, živa sam;

pripazi se da ne saznaš me,
poreci me, ne uviđaj me,

kloni me se; jer ova je staza
stvarnosti zarazna – ekstaza.