Louise Bogan

Priča

Ovaj mladić predugo slušaše
Provale vode u zemlji promjene.
Odlazi vidjeti što sunce napravit može
Od zemlje izdržljivije, i čudne.

Ostavi sve što dan mu ispunjava,
Zatvori se, kao lokot ključanika:
Vjetrenica što oglašava vrijeme,
Živahna smicalica časovnika.

Tražeći, slutim, bljesak sjaja
Davne lampe na polici snova,
I brežuljke kamenih kapija
Gdje more odustaje od plova.

Al vidjet će – da ništa ne usuđuje se
Trajnim biti, osim gdje jug zgusne
skrivenih pustinja vatre svoje
Na ljepoti ispucale usne,

Gdje nešto prijeteće i isto to
Gledaju tiho jedno u drugo.

Muškarci voljeni više od mudrosti

Muškarci voljeni više od mudrosti
U sebi nose nešto što ne iskazuje se.
Kao vatra u suhom raslinju
Rasplamsana u očima žena
Ljubav je što muškarac mora uzvratiti.
Srce, sad tako nježno, drhturavo,
Kako čudno biti je mudar,
Nikad ovako ne voljeti!
Počivati miran u paprati
Kao ono što minu, i tiho je,
Slušajući zatočena zrička
Što rasipa svoju glazbu strašnu,
rastrojenu u granitnom brdu.
Isplovivši

Tko, u mraku, luku okova krišom?
Ovo nije put u zemlju nam znanu.
Jesenja noć prima nas s teškom kišom,
Ucjepljuje put nam kroz bučnu pjenu.

Natopljena ljetom, glupa u svojoj ljubavi
Zemlja koju napuštamo, i ovaj goli
Oceana krug kojega dubinu slavi
Nebo, ko svoj vis, ogoljene boli.

Ovaj muk kojeg ništa ne pomete,
Cijelo more posjeda našeg znamen,
Doletio s žala brzinom rakete,
Kao kad teška ruka s mržnjom hitne kamen.

Put bi kroz noć trebao nas provest,
Struja tokovima, što stoje bez zvuka;
Kakav je to izbor – dubina i let –
Veliko more? Života našeg jeka koraka.

Kretnja ispod nas, nepomičnost iznad.
„O, trebao bi uživati! Pravac s mora
K plaži od svjetlosti cilja, ljubavi nâd
U vrelom miru, i u uhu oštrice žamora.

Grube voćke zemlje vatrom hranjene;
Na obali palme šušte i val se propinje;
Gdje omražene su ljubavi sahranjene,
Gdje ljubav izvire iz dubine zemlje.

Jer svako se doba u zemlji nauži klica
Daleko od morskih struja.“ I smekšani
Niknu cvjetovi potom, kruška i ljubica,
Petolist; tanki brijestovi i limuni.

Nekad bjehu gole grane, i u zelenilu tečnu
Lilo je oko nas, zemlje tuklo je srce;
Tamo, iz metala, i u svjetlu opscenu
Vatre cvata gore natrag do klice.

Mržnja, što nije daleko za nama,
Jalovina ispred nas – sve što nam je dato;
Ponovo mržnja, protiv tijela i uma,
Što ranjava, prem srce je sapeto.

Nagnuti nad mapu u noći bez tla
Mornari! Plovite lako, budnim držite oko;
Da malu utjehu primimo od tog svjetla.
I, s radošću naučimo strujanje podvodno, golemo, duboko.

Podijeli

Komentari su suspendovani.