Edna St. Vincent Millay

Tko ljubio mi usne, gdje i zašto

Tko ljubio mi usne, gdje i zašto
Zaboravih, i ruke što pod glavom
Do jutra mi ležahu; al kiša što
Noćas puna je duhova, romonom
Tika stakla, osluškuje odgovor,
Srca čežnje tihi bol pokreće
Za mladiće neupamćene što neće
O ponoći više doći na moj dvor.
Tako zimi osamljeno drvo je.
Ne zna koje ptice s njega odletješe,
Ali ćuti grane lakšima no prije:
Ne pamtim ljubavi što bjehu i nestaše,
Jedino znam da ljeto pjevaše
Domalo u meni, i da ne pjeva više.

Passer Mortuus Est

Smrt proždire sve što voljeno je;
Lezbija i njen vrabac
Dijele tamu – sad im je
Premali krevetac.

Neupamćena kao kiša od jučer
Suši žrtveno vino ponosa,
A mala nestašna ruka
Samo je glosa.

Napokon, negdašnji dragane,
Prem prekinusmo veze,
Zar ćemo reći da to ljubav ne bje,
Sad kad ljubav iščeze?

O, spavaj vječno u Latmijskoj spilji

O, spavaj vječno u Latmijskoj spilji
Smrtni Endimione, dragane Lune!
Bešćutni val na njenoj srebrnoj halji
Ogoli je ko bjelutak iz lagune,
Lelujavom rukom čelo dodirnu,
Nesabran joj pogled nebesa rastavlja,
Hitre stope zapadnom stranom jurnu –
Od svih njenih mijena, laž što zaboravlja!
Koju glinena besmrtnom usnom pije,
Nerazgovijetna u šumu tratine,
I u njenom kristalnom tijelu lije
Vreli i žalobni milozvuk prašine:
Kojim tumara luda, nepodobna posve
Smrtnoj ljubavi, koja ne umire od nje.

Vratit ću se opet na puste obale

Vratit ću se opet na puste obale
I na pijesku podići kolibu;
Da busjenje morske trave
Ne uđe u moju sobu
Razdaljinu načinit ću;
Nikad više uzet te za ruku neću,
Vratit ću se nečem što razumjeh
I sretnija no ikada bjeh.
Ljubav što časkom u tvom oku sjaše,
Riječi što ležahu ti na jeziku
Sa svim ostalim umriješe
Nerečene, neprenijete u muziku.
Al naći ću gole stijene i zviježđe Plejada
Što isti su kao kad bijah mlada.

Podijeli

Komentari su suspendovani.