Sara Teasdale

Nek to u zaborav padne

Nek to u zaborav padne, ko iščezli cvijet,
Vatra što se nekoć zlatna oglasi,
U zaborav nek padne, zauvijek,
Milosno nas vrijeme k starosti odnosi.

Pita li tko, reci, zaborav stvar je svaka
Tamo, u dobu daleku,
Ko cvijet, ko vatra, ko utiha koraka
U davnom, zaboravljenom snijegu.

Sukob

Spartanac i Sibarit
Ne prestaju u meni se borit,
Jednaki, nesmirivi, na oprezu,
Svaki svoju proklinje nemezu,
U sporom kolanju moje krvi
Od jutra do mraka od njih vrvi,
A u mraku ruše cijelu kuću.
Drhtim, dok slušam ih u svanuću;
Sad na smrt se tuku, al nimalo
Ne marim čije je truplo palo,
Tko god koga da odstrani,
Ja ću biti onaj poraženi.

Podijeli

Komentari su suspendovani.