Léonie Adams

Avaj, dobri element!

Tada bijah u se zatvorena, i ko drvo zimujući
Nad jezgru se ljeta zatvorena nadvih;
Živeći, smrt već obavih, tim se zadovoljih
I tad živjeh, ali kao podnoseći.
I srce mi tuklo, kao odživljavajući.
Nepogodâ vrelo, tuču, zapuh, i hladnoću snosih.
Život držah ko zalihu korijena skrivenih:
Tako živjeh, dok zrak ovaj ne dahnu u me.
Da zrak dobri ne prodisa svugdje,
Gdje doba me moje ostavi stajala bih tu.
Onda nepropusna bijah, ne znah ni da ni ne;
Sad čeznutljivo lišće provrvjelo u zraku je.
Svaki moj list naginje se k danu;
Avaj, dobri element koji dođe da nestane.

Magnifikat u malom

Bjeh obogaćena, ne jureći udivljenje,
Već kao što netko ušeta u prostore uobičajene,
Bez zasluge al s običnim očima i ušima,
Ne da štiti se već da čuje, ne moć već viđenje,
I zavoli te od miline.

Istančani glazbenici, što vjetar otjelotvorit mogu,
Il nategnut žice do tjeskobe, u zvučnoj figuri
Slučajnoj i prostoj, disciplinu obvežu zvonima,
Uštimanu u srebrni hir, koji se na dodir
Trese i biljuri.

I ti, ti ljupka i nepotkupljiva noto,
Što van sebe si, burkajuć toplo i hladno
Da sirotoj smetenosti srca podariš jezik,
Slučajno si uhvaćena, i tad sve neznano
Ponavlja te zlatno.

Podijeli

Komentari su suspendovani.