Česlav Miloš: Moj vjerni maternji jezik
S engleskog preveo Srđa Pavlović
Vjerni maternji jezik. Služio sam ti.
Svake noći sam pred tvoja stopala polagao malene šoljice boja da bi ti imao svoju brezu, svog cvrčka, svoju pticu zebu onakve kakvih se ja sjećam.
To je trajalo godinama.
Bio si mi domovina; nikakvu drugu nijesam imao.
Vjerovao sam da ćeš biti i pismonoša između mene i nekih dobrih ljudi koliko god da ih je, dvadeset, deset ili da nijesu rođeni, još.
Sada moram priznati zabludu.
Ponekad mislim da sam proćardao svoj život. Jer si ti jezik nemoralnih,
nerazumnih, jezik onih koji mrze sebe više nego što mrze druge nacije,
jezik doušnika, jezik zbunjenih,
bolesnih od sopstvene nevinosti. Ali ko sam ja bez tebe?
Samo naučnik u dalekoj zemlji, uspijeh, bez strahova i poniženja. Da, ko sam ja bez tebe?
Samo filozof, kao i svako drugi.
Razumijem, iz ovog sam trebao izvući pouku: slava individualizma mi je oduzeta.
U predstavi o moralnosti, bogatstvo prostire crveni tepih pred grešnikom,
dok magična lampa po platnenoj pozadini razbacuje slike ljudskog i božanskog mučenja.
Vjerni maternji jezik,
mozda sam, na kraju, ja taj koji mora spasiti tebe. Nastaviću zato da pred tobom prostirem malene šoljice boja svijetlih i čistih, ako je moguće,
jer je i u nesreći potrebno malo reda i ljepote.
(1983)
Susret
U osvit smo se klackali u kočijama kroz zaleđena polja. Iz mraka je najednom izronilo crveno krilo.
Roda je pretrčala cestu, hitro. Saputnik je rukom pokazao na nju.
To je bilo davno. Danas, nijedno od njih dvoje nijesu živi, Ni roda, ni čovjek koji je podigao ruku.
O ljubavi moja, gdje su oni, kuda idu.
Blijesak podignute ruke, linija pokreta, žamor raspršenih kamenčića. Ne pitam zato što sam tužan, nego zato što sam radoznao.
(Vilno, 1938)
Campo dei Fiori
Na rimskom trgu Campo dei Fiori korpe maslina i limuna,
kaldrma poprskana vinom i cvjetnim ruševinama.
Prodavci pokrivaju tezge ruzičastom ribom; rukohvat crnog grožđa nagnut preko drvene ivice.
Na ovom trgu
su spalili Đordana Bruna.
Dželat je potpirivao lomaču okružen znatiželjnom gomilom. Prije nego što je plamen zgasnuo kafane su bile pune,
a korpe maslina i limuna opet na leđima prodavaca.
Mislio sam na Campo dei Fiori u Varšavi pored ringišpila
jedne čiste proljećne večeri, uz odjeke karnevalske muzike.
Vesela melodija je gušila rafale iza zida Getoa,
a pod vedrim nebom
parovi su letjeli visoko u zrak.
Ponekad bi vjetar od požara zavitlao crne zmajeve,
i jahači ringišpila su mogli
da dohvate crne peteljke u vazduhu.
Isti užareni vjetar
je razvijavao djevojačke suknje, a gomila se smijala grohotom, te divne varšavske nedjelje.
Neko će pročitati kao poruku
da su stanovnici Rima ili Varšave galamili, smijali se, vodili ljubav dok su prolazili pored lomače heroja.
Neko drugi će čitati o ljudskim stvarima,
o ništavilu
rođenom prije nego što su ugasli plameni jezici.
Ali tog dana sam mislio jedino o usamljenosti onih što umiru,
o tome kako, dok se peo na svoju lomaču Đordano nije mogao
ni na jednom ljudskom jeziku naći riječi za ljudski rod,
ljudski rod koji nastavlja da živi.
Oni su se već bavili svojim vinom i hvalili svoju bijelu ribu,
korpe maslina i limuna
koje su na ramenima doteglili na pazar, a on je već bio daleko
kao da su vijekovi promakli od trena kada su zastali
da vide njegov vatreni uzlet.
Oni koji ovdje umiru, usamljeni, zaboravljeni od svijeta,
naš jezik je za njih
jezik neke drevne planete.
Sve dok ovo ne iskorači u legendu
i prođe mnogo godina na trgu Campo dei Fiori, bijes će proplamsati u riječima pjesnika.
(Varšava, 1943)
Posveta
Tebi kojeg nijesam mogao spasiti. Poslušaj,
pokušaj razumjeti moj jednostavni govor jer bi me sve drugo osramotilo.
Kunem ti se, u meni nema magije riječi.
Tebi govorim tišinom, poput oblaka ili drveta.
Ono što me je ojačalo, za tebe je bilo smrtonosno. Pomiješao si zbogom za jednu epohu s početkom nove, inspiraciju za mržnju s lirskom ljepotom;
slijepu silu s postojanim oblikom.
Evo je dolina plitkih rijeka Poljske! I ogroman most propet ka bjelini magle. Evo ga slomljeni grad,
i vjetar što razbacuje urlike galebova po tvom grobu dok s tobom razgovaram.
Šta znači poezija koja ne spašava nacije ili ljude?
Suživot sa zvaničnim lažima,
pjesma pijanaca čija će grla namah biti presječena, čitanje za brucoškinje.
Želio sam dobru poeziju, a nijesam to ni znao, kasno sam otkrio njenu dobrobit,
u tome, i samo u tome, ja nalazim spas.
Imali su običaj da po grobovima sipaju raž ili sjeme maka da nahrane mrtve što dolaze prerušeni u ptice.
Ovu knjigu ostavljam za tebe, koji si jednom živio, da nas više ne obilaziš.
(Varšava, 1945)
Kasna zrelost
Kasno, dok mi se prikradala devedeseta,
osjetio sam da se u meni otvaraju vrata i zakoračio sam u ranojutarnju jasnoću.
Moji bivši životi su nestajali jedan za drugim, poput brodova koji sobom odnose tugu.
A maglovite zemlje, gradovi, bašte, morski zalivi što su dosad trpjeli moju kičicu,
razbistrili su se,
spremni za nove i bolje opise.
Nijesam se odvojio od gomile, muka i sažaljenje su nas sastavili.
Zaboravljamo – to stalno pričam – da smo svi Kraljeva djeca.
Nema podjela o našem zajedničkom izlazištu podjela na Da i Ne, na jeste, bilo je, i biće.
U očajanju
koristili smo samo komadiće
darova koji su nam na početku pripali.
Jučerašnji trenuci i oni od prije mnogo vijekova –
Udarac mačem, bojenje trepavica pred ogledalom
od uglačanog metala, ubojito puščano zrno, vitka karavela koja o morske hridine lomi svoj pramac – plutaju u nama, u iščekivanju novog početka.
Oduvijek sam znao da ću biti argat u vinogradu, kao i svi muškarci i žene što žive u istom vremenu, bili toga svjesni, ili ne.
(Varšava, 1945)
Ti koji si se ogriješio
Ti koji si se ogriješio o običnog čovjeka grohotom se smijući pred zločinom, dok si oko sebe držao čopor budala
da bi pomiješao dobro i zlo, i izblijedio graničnik.
Iako su se svi pred tobom savijali
šapućući da vrlina i mudrost obasjavaju tvoj put, kujući zlatne medalje tebi u čast,
srećni što su preživjeli još jedan dan.
Ne pomišljaj da si na sigurnom. Pjesnik ne zaboravlja. Mozeš ubiti jednog, ali se drugi već rodio.
Riječi su zapisane, djela, datumi.
Bilo bi ti bolje u zimsku zoru,
konopac, i grana savijena pod tvojom težinom.
(Vašington, D.C., 1950)
Pjesma za kraj svijeta
Na dan kraja svijeta
pčela zvrji oko lista djeteline,
ribar popravlja svoju ljeskastu mrežu.
Veseli maleni kitovi skakuću između talasa, mladunci laste se igraju pored oluka
a zmijska koža je zlataste boje, kako i treba da bude.
Na dan kraja svijeta
žene pod kišobranima koračaju kroz polja, pijanac tone u san na ivici travnjaka, prodavci povrća galame na ulici
i čamac sa žutim jedrom grabi ka ostrvu, glas violine ostaje u vazduhu
kao uvod u zvjezdanu noć.
Oni koji su očeklivali munje i grmljavinu su razočarani.
Oni koji su očekivali znak i arhanđelske trube ne vjeruju da se dešava baš sada.
Sve dok su sunce i mjesec iznad nas, sve dok se bumbar sladi na latici ruže, sve dok se rađaju ružičaste bebe
niko ne vjeruje da se dešava baš sada.
Samo sijedi starac, koji bi mogao biti Prorok a nije, jer je previše zauzet,
ponavlja, dok uređuje leje paradajza: neće biti drugog kraja svijeta,
neće biti drugog kraja svijeta.
(Varšava, 1944)
Smisao
Kad umrem, vidjeću unutrašnje obrise svijeta. Drugu stranu, iza ptica, planina, zalaska sunca. Pravo značenje spremno da bude otključano. Što nikad nije imalo smisla, dobiće smisao,
što je bilo nepojmljivo, postaće razumljivo.
A ako nema unutrašnjih obrisa svijeta? Ako varbac na grani nije tajni znak,
već samo vrabac na grani? Ako nema smisla u tome kako se međusobno prate noć i dan?
I ako na ovoj zemlji nema ničega osim ove zemlje?
Čak i da je tako, ostaće riječ omekšana pokojnim usnama, neumorni glasnik što trči
kroz međuzvjezdana polja, obilazi zavodljive galaksije i zove, imenuje, buni se, vrišti.