Crnogorska književnost: Prostor najsurovije analize
U književnom prostoru Balkana, Crna Gora je uvijek bila svojevrstan izuzetak. Ako se srpska i hrvatska književnost stalno pletu oko nacionalnih mitova, a bosanska balansira između zločina nad tom zemljom i njenog identiteta, crnogorska književnost se više oslanja na zapis nego na značaj, bježeći od realnosti i praveći svojevrsne hermetične kružoke koji egzistiraju isključivo u sopstvenoj iluziji.
Problem crnogorske književnosti nije u tome što ne postoji, već u tome što je prečesto lišena stvarnog uporišta u realnosti. Njen savremeni roman postoji tek u fragmentima, a ono što se objavljuje nema dublju refleksiju u društvu, već ostaje u domenu formalnog književnog izraza. Milorad Popović sa svojom trilogijom u kojoj su „Karnera”, „Čovjek bez lica” i „Smrti se podvaljuje” nastoji da pokrene, opomene i suprotstavi se idealnoj političkoj slici koju bi čitaoci trebali da imaju, bilo da se radi o umjetnosti bilo ovoj zemlji.
Kroz ova tri romana Popović ustvari raskrinkava taj nesklad između književnosti i stvarnosti, ukazujući na dublje protivrječnosti društva. „Karnera” se bavi specifičnom sudbinom pojedinca koji nije samo refleksija društvenih kretanja već i metafora izolovanosti i nepripadanja. „Čovjek bez lica” istražuje fenomen ideološkog i društvenog inženjeringa, dok „Smrti se podvaljuje” otkriva moralne i političke devijacije koje se u crnogorskom prostoru ne pominju glasno, jer bi to ugrozilo iluziju uređenog društva. Popovićevi romani nijesu samo književna djela – oni su eksplicitni izazovi. Njihova snaga nije u pukom fabuliranju već u raskrinkavanju mita o stabilnosti i moralnoj neupitnosti crnogorskog društva. Za razliku od brojnih drugih crnogorskih autora, on ne traga za neutralnošću i kompromisima, već udara pravo u srž problema.
Ono što crnogorsku aktuelnu književnost čini nesuvislom je upravo to što ona ne podilazi ni vlastima ni opoziciji. Ona je katkad satira nad samim konceptom politike. Politika je u Crnoj Gori vječna predstava u kojoj glavni glumci samo mijenjaju maske, dok narod vječno sjedi u publici, aplaudira ili negoduje – i sve to uz obaveznu dozu mitološke megalomanije.
Nasuprot Popovićevim romanima koji seciraju realnost, većina crnogorskih autora izbjegava istinsku analizu i otvorenu kritiku. Književni kukavičluk dominira scenom, a autori, ma ko oni bili, pišu tako da nikoga ne uvrijede, da ne „talasaju” i da se uključe u tokove pogodnih nagrada i priznanja. Njihova djela funkcionišu kao književna scenografija – postoje, ali ne znače ništa. Umjesto da stvaraju provokativne romane koji bi suočili Crnu Goru sa sobom, oni proizvode papirnata djela, pogodna za salonska čitanja, ali nesposobna da utiču na stvarnost.
Ako je književnost prostor iluzije, crnogorska književnost je prostor njenog brutalnog razbijanja.
Popović ne daje nadu – on nudi ogledalo. Njegovi opisi su puni precizne anatomije društvenog raspada, političkih intriga i egzistencijalne praznine. Kod njega nema idealizovanih junaka, nema romantičnih predstava Crne Gore kao zemlje heroja. Njegova Crna Gora je ona stvarna – zemlja u kojoj su svi ili umorni, ili ljuti, ili pokušavaju da pobjegnu iz sopstvenih priča. Njegovi likovi nisu ni pozitivni ni negativni – oni su ljudi koji postoje, sa svim svojim slabostima i kontradikcijama. Njegovi političari su istovremeno i moćnici i smiješni klovnovi, njegov narod je istovremeno i ponosan i sluđen, njegova istorija je istovremeno i slavna i besmislena. I u tome je paradoks, književni ili civilizacijski, svejedno… Svi ovi romani su nagrađeni relevantnim nagradama (Njegoševa nagrada, „Meša Selimović”, Bosanski stećak…) ali i dalje ostaju nepriznati u mentalitetu koji zazire od onih što „talasaju”. Istovremeno, kroz regionalne nagrade i prepoznatljivost, crnogorskoj književnosti se podmeću sumnjivi narativi, neprimjereni njenom autentičnom štivu i temama, kao da se očekuje da će i ona jednog dana početi da «pleše kako drugi sviraju».
Crna Gora na kulturnoj mapi nema veliki značaj, ali to ne znači da njeni kurioziteti, koje Popović u romanima obrađuje, ne mogu poslužiti kao adekvatna motivacija za autentičnu književnu zbilju. Problem crnogorske književnosti nije što ona ne postoji, već što je opterećena banalnostima. Ona vapi za generacijom koja će je posmatrati iz ugla književnosti, a ne iz ugla dnevnog izvještavanja i političkih nadmudrivanja. U suprotnom, svaka nagrada, svaka pohvala i svako priznanje ostaje samo fusnota u istoriji ignorisanih djela.
Crnogorska književnost, u svom najboljem obliku, ne daje odgovore – ona samo postavlja neugodna pitanja. Popovićevi romani su dijagnoza crnogorskog mentaliteta, bez cenzure, bez ublažavanja, bez političkog marketinga. Zato su možda i opasniji od bilo koje politike – jer ono što političari kriju u svojim govorima, pisci iznose na papir. I dok političari prave naciju od mita, književnost od nacije pravi surovu analizu.
Ako iko želi da shvati Crnu Goru, ne treba da sluša političare. Treba da čita crnogorske pisce. Jer samo će mu oni reći ono što ne želi da čuje. A ovaj svijet odavno, perverzno uživa u nelagodnosti.
