Dragana Tripković: Nedokučiva teritorija
(odlomak iz romana u nastajanju)
Pristupajući Podgorici, prvo pristupamo asfaltnoj ploči, zgradama i prikazama, utočištima beskućnika i propalica, besciljnim vožnjama i nedovršenim pričama. Kasnije postaje manje važno odakle smo krenuli, a više dokle smo stigli: što smo i kako smo viđeli. Ponekad svi gradovi izgledaju kao jedno, posebno kad se u njima dugo boravi, a ponekad je svaki od njih nešto drugo. Mediteran je okrznuo Podgoricu, samo toliko da joj od njega ostane žega, divlje smokve pored puteva i propuštene šanse da postane mediteranskim gradom.
Sanda je mogla da nas vodi samo u sve gore rupe u kojima se pije i šmrče. Tome sam se sad voljno prepuštala. Možda me ova šetnja gradom malo otrijezni i pribere za razgovor sa Doktorom koji neminovno slijedi. Sanda mi usput priča o mušterijama. Pominje nekog tipa koji joj traži da mu kuva i da sjede i ručaju prije nego počne akcija, kao prava porodica. Smijem se i povraća mi se istovremeno.
Dok prelazimo ulicu koja dijeli novi dio grada sa starim centrom, iz mraka ispred nas izlazi nešto stravično. Spori ritam koraka, sakralna crkvena muzika iz utrobe Hrama, udari zvona kao metronom sa dugim odjecima. Otvara se široka slika gomile ljudi koja korača predvođena đecom ukočenih lica bez osmijeha. Prvo su se pojavile dugačke, debele svijeće i vosak što curi niz prste držaoca. Lica hodočasnika su blijeda, zatvorena, kao da ih je neko isjekao iz starih fotografija i ostavio bez duše. Gomila stupa ulicom kao na saučešću bez kraja. Slijede ogromni krstovi, ikone svetaca, svilene zastave sa simbolima crkve. Isus. Marija Bogorodica. Sveti Vasilije Ostroški. Amfilohije. Sam Gospod bog… Zastave lelulaju kao mrtve ribe po vodi. Procesija miriše na tamjan, na ustajale note mrtvačkih tkanina, na strah i jezu. Sve izgleda kao namješten set iz Bergmanovog „Sedmog pečata“. Povorka nas nije gledala, nego prolazila kroz nas strujom hladnog vazduha koji prodire do kostiju i obavija cijelo tijelo. Sanda me pogledala iskosa, oči su joj na tren postale ozbiljne. Ne razmišljajući o stvarnom povodu ove procesije, došlo joj je od svega toga da se prekrsti, pa je to i uradila. „Ajmo ovuda“, rekla je znalački, ali njen glas se izgubio u pojanju gomile. Prepriječile smo kolonu između dvojice muškaraca što su nosili transparent „NE DAMO SVETINJE“. Bile smo unutra. U srcu litije.
Među ljudima-zombijima sa sasušenim pogledima, organizovanim u protestnu litiju srpske crkve u Crnoj Gori, nalazilo se dosta poznatih lica iz svijeta politike, mahom klerofašista i novo-četnika željnih moći. Oni obilato koriste sujevjerje i siromaštvo naroda pod krinkom vjere ne bi li došli na vlast. Uostalom, crkva je uvijek probleme vjernika rješavala ponudom molitve i prihvatanjem novca za to olakšanje. Ništa novo za balkanske zemlje, ali ova, nova vrsta političko-vjerskog protesta u Crnoj Gori ulivala je neku neočekivanu jezu.
U sred litije ugledam Sera, komšiju iz Morače. Opazivši me, izašao je iz gomile i krenuo prema meni da me pozdravi. Ramena i trbuh su mu bili znojavi od nošenja ogromnog drvenog krsta, velikog kao antena nekog predajnika do direktne komunikacije sa „onim gore“. Pogledao me očima neke male moračke zvijeri.
„Neka si došla, svaka čas“, kaže.
Slegla sam ramenima, ne znam ni što bih mu rekla u ovom stanju.
„Borko ti je u bolnici, ima koronu“, dodao je informaciju za svog brata, ne skidajući pogled s mene.
„Iz crkve rekli – s božjom pomoći, ozdraviće.“
Pa se prekrsti. Na trenutak hodamo u istom ritmu, rame uz rame, dok između nas prolaze ornamenti ratova devedesetih i sjenke balkanskih kasapa. Mladić, Karadžić, Milošević. Srpske zastave, kosovske pjesme… Na ovom skupu kao da niko ne diše.
„Tražio sam te. Rekoše mi da ti znaš nekog doktora što se razumije u pluća, pa da vidiš da ga pogleda. No ti nemam broj.“
Znači on me tražio u Brillianceu. Malo mi je laknulo, ali ipak, otkud on to zna? I šta će mu doktor kad će s božjom pomoći da ozdravi?
„Otkad je u bolnici?“
„Evo peti dan.“
„Daj mi broj da te zovnem. Probaću da se informišem kako je.“
Sero brzo vadi telefon na čijoj poleđini je zalijepljen njegov sopstveni broj napisan preko bolničkog flastera za rane.
„Ne mogu ova govna da zapamtim.“ pravda se i diktira.
Želim što prije da izađem iz ove ludačke mase, pa mu rekoh da ću se javiti. Kad smo izašli, Sanda se opet iz nekog razloga prekrstila. Bili smo tad kod kioska kineske brze hrane.
Uskoro ću doći do Neba.
10.
Pred vratima Neba stojao je čuvar, ograman, visok, kao od stijene odvaljen. Nije se zvao Petar, nego Rizo. Rizo me poznaje sa nekadašnjih aftera u Nebu. Momak sa Drača, pošten i blagorodan.
Čuje se potmuli zvuk basa što dopire iz utrobe podrumskog kluba. Iščezavaju tonovi crkvenih zvona. Rizo otvara vrata širom i javlja nam se s punim osmijehom. Prizor iz Neba izgleda osvježavajuće naspram onoga na ulici. Unutra je vrijem stalo i tamo nije bilo ni korone ni ratova ni Boga. Čini mi se da još mirišem na tamjan koji je moja roba pokupila u prolazu kroz masu sa litija. Iza nas se čuju otvaranja i zatvaranja teških metalnih vrata, snažni muški glasovi, kikotanje žena. Te srušene životinje guraju se prema ulazu, divljački žude za svojim komadom Neba.
Samoća je u klubovima najsnažnija. Kroz nju se prolazi lako kao nožem kroz puter. Nebo me nije fasciniralo kao nekad. Nijesam više ništa očekivala od noćnih stvorenja iz grada. Beskrajne sate protraćene sa polusvijetom sam pravdala traženjem materijala za pisanje. Ipak ništa se nikad nije moglo napisati o kurvama i boemima iz Podgorice.
Ovo veče je počelo da vuče svoje kosti ka istim sižeima. Sve što se prosipalo po gradu slijevalo se nekad u mene. Alkohol, droge, tuče, muzika, dim. Dugo nijesam bila sigurna jesam li na svojim nogama ili me noć vukla od jedne tačke do druge i ukrug. Tog ukusa mi je bilo dosta, a u Nebu sam bila tako blizu starih navika.
Kao dijete sam morala gutati svoje sopstvene glasove. Svaku iskru koja bi mogla buknuti u vatru gasila sam na licu mjesta. Bijes, strah, bol, čak i onu malu, najmanju ljutnju od paučine što se stidljivo diže iz stomaka. Prije nego bi stigla da se rasplamsa. Naučila sam da hladno presiječem osjećaj na pola, da ga vratim unutra, da ga zaključam u tijelo kao što se divlja životinja zatvara u mračan kavez. Sve je moralo da se potisne, uguši, zakopa duboko, jer svaka iskrenost bi značila kaznu. Ako bih pustila da pobjegne, slijedila bi kazna. To je bio zakon kuće, zakon preživljavanja. Vremenom sam tu amputaciju osjećaja počela da doživljavm kao vrhunsku vrlinu. Sposobnost da ne vidiš, da ne čuješ, da izdržiš sve, a da nikome ne daš zadovoljstvo da zna koliko boli. Bila sam ponosna na tu samokontrolu, kao na medalju. Odrasla sam u vremenu i prostoru koje tumači pokazivanje emocija kao ruglo. Tek mnogo kasnije, kad su mi ruke počele drhtati bez razloga, a samoća počela da uživa privilegije, shvatila sam da sam cijeli život hodala s amputiranom nutrinom i nevidljivim mukama. Onda se ostane i bez osjećaja za ono što jeste stvarno, a to je i onako samo prašina od osjećaja. Đeca kojoj se zabrani da reaguju na povredu, odrastu u odrasle koji ne znaju đe počinju i đe se završavaju. I onda im treba pola života da pronađu sopstveni lik.
U ovom poslu, u ovom gradu, pokazati osjećaj znači izložiti vrat direktno na giljotinu. Ironija se plaća u kešu. Maskiranje se nagrađuje, a autentičnost se proglašava budalastom slabošću. Naučiš da tugu puštaš samo kad si pod alkoholom, bijes kad si na kokainu, a ljubav samo kad ti zubi škripe od ekstazija. Postaneš sopstveni vidar za hemijsku propusnicu do emocija jer samo kroz supstancu smiješ otvoriti nešto što podsjeća na istinu. I naučiš dobro da lažeš, a to je jedino društveno prihvatljivo.
Jednog dana sve to spadne s tebe. Tijelo počne da se trese u tišini paničnog napada, znoj ti probija kožu i soba se naginje u stranu. Tad te progone one iste emocije koje si mislila da si zakopala zauvijek. Ne vraćaju se kucajući na vrata, nego razvaljujući ih nogom. Droga nije bijeg. Droga je samo kratkotrajni prekid signala. Poslije prekida, program se nastavlja, samo u manjoj rezoluciji i bez opcije pauze. Gledala sam ljude kako se raspadaju od sopstvenih nedoživljenih osjećaja, i viđela sam sebe među njima. Viđela sam druge i sebe kako se pretvaramo u marionete vlastitih zabluda. Kad droga ode, one se vrate. Nemilosrdno. Kao lavina koja te zatrpa dok još stojiš na litici. A ti si mislio da si pametan, da si pobjegao.
Kad se magla hemije raziđe, ostaneš sam sa svojim početkom. A početak je uvijek isti – neko dijete koje stoji u ćošku i drži dah, da ne bi pogriješilo disanje.
Nema Doktora u klubu. Đe li je ta pička? Bježi od mene, zna zašto mi treba. Dok sam se okrenula, Sanda je već bila sa mladim političarem u uglu Neba i sa njegovom svitom. On nosi skupi sat. Ona mu se smije. To će biti to od nje za večeras, pretpostavljam. Završiću piće i palim. Napisaću tekst bez njegove izjave. Neka demantuje onda.
Na vratima Neba pojavio se službenik tajne policije. Poznajem ga iz starog perioda. Donosio nam je najbolje bijelo koje se moglo naći u gradu. Jedan prijatelj je znao da kaže: “ovo od devedesetih nijesam probao”. Stao je na najvisočiju stepenicu i mjerio okolinu. Kao jarac što osvaja pejzaž. Ne znam da li me vidio. Nadam se da nije.
Počelo je strašno da mi zuji u glavi. Čula sam izdvojeno klicanje leda o čašu, zvuk vode iz česme u šanku, usporeno i mutirano smijanje ljudi. Neonke su postale detektor zvuka. Svaka varnica svjetla imala je frekvenciju, svaki šapat bio je balistički projektil. Neko mi se približio, nešto rekao, ali riječi su se razbile o moje uši. Kiša lomi staklo stola. Lice sagovornika savija se u spiralu. Možda je to bio Rizo, možda DJ, možda Službenik. Znoj mi teče niz kičmu kao da me neko okupanu uvodi u hladnu sobu. Dlanovi su mi se lijepili za barski pult. Osjećam puls u nepcima. Ne nzam kako da se zaustavim. Ne znam što da zaustavim. Samo da izdržim još malo. Gledaj predmet. Dodiruj nos. Kucaj prstom o šank da čuješ. Ali klub se nagnuo. Bukvalno. Kao brod koji je udario o nešto ispod površine. Zidovi su disali. Bas sa zvučnika je pravio svjetlosne krugove oko mog lica. Dno čaše bilo je prazno, ali ja sam pila iz nje.
„Zar ti još uvijek ovako piješ?“ pita me neka žena. Ili je to bila Sanda. Možda majka. A onda pucanj. Glasan i čist. Oštar, metalni razarač svijesti. Osjetila sam kako mi se koljena razlažu u želatin, kao da sam lutka kojoj su iščupali žicu iz leđa.
„Moram da izađem.“
Izgovorila sam to tiho, ali usne se nijesu pomjerile. Tijelo nije htjelo da ide. Ruke su se držale za šank. Jer ako izađem, možda me više neće biti. Postaću boja, mrlja.
„Gubiš se, mala“, opet nečiji glas. Svijet je počeo da mi se miče iz perifernog vida ka centru, kao da gravitacija nije više pod mojom kontrolom. Neko me dotakao za rame i čula sam samo: „Ej, da l’ si dobro?“ I onda više ništa. Pauza. Tišina. Ništa.
Onda neka bijela svjetlost. Kao da me nešto ponovo upalilo ali bez konteksta. Odlomci lica, kuća, stakla, dječjih šaka koje peru krv sa pločica. Pa ponovo mrak. Pa zujanje. Pa glas. „Nećeš ti ništa napisati.“ Opet neki nemušti jezik. Kao onaj jezik kojim je moja prababa razgovarala sa zmijama.
Valjda sam ležala ili stajala, ne znam. Neko me držao ili ja nekoga. Ooo, do kad će da traje ovaj intermeco u postojanju? Disala sam plitko. Kao kroz slamku u blatu.
„Možeš li da hodaš?“ pitala je Sanda. Glas joj je bio tanji nego inače. Ne od kokaina, nego od stvarnog straha. Ako se ona uplašila, znači da je frka. Pokušala sam da odgovorim, ali usta su mi bila puna soli. Odakle mi so? Ne ona sa Ade Bojane, nego obična, kuhinjska. Evo nebo, ne pravo, nego klub. Ljudi izgleda mogu i da umru, mislilo je ono dijete iz ćoška. Nijesam se onesvijestila. Samo sam odustala nakratko. Kao kad se skloniš s kiše.
„Što bi ovo, legendo?“ prepoznala sam jasno Službenika.
„Panični napad.“
„Ozbiljno? To tako izgleda?“
„Tako.”
„Znaš li kakva si bila? Ka pred infarkt.“
„Tako sam se i ośećala.“
Nastavila sam izvan kluba razgovor sa Službenikom.
„Otkud ti?” Pitam staru bitangu.
„A tu sam, malo da pripazim stare prijatelje.“
„Kad tebe vidim, samo što me kap ne ubije.”
Fukara se glasno nasmijala.
„Ajmo na jedno mjesto.“
„Nema šanse”.
Znala sam da me zove da se „popravim“.
„Bogomi, bolje bi ti bilo.“
„Đe nam je drug?”
„Koji? Ti i ja imamo masu drugova.“
Opet s smije gnjida.
„Pazi, ima tu stvari koje ne treba dirat.“
„Kakvih stvari?“
„Reću ti kad dođe vrijeme.“
„Ajde ne seri. Moram ga nać ili ću pisat` pa neka se sam poslije brani.“
„Nećeš pisat ti ništa, čoče.“
„Neka se javi onda.“
Otišla sam praktično bez pozdrava. Sanda je ostala u klub sa mladim političarem. Ne zamjeram. Otišla sam pješke prema autu. Panični napad dođe i prođe kako je došao. U kolima imam nešto za smirenje mada biće mi možda dovoljna šetnja gradom.
Vazduh je bio gust, a ulice puste. Čula sam jedan jak mačji mjauk. To je neki beskućnik oćerao iz kontejnera da prvo on vidi što tu ima. Puls mi još udara ispod vilice, ali sad je dobro. Dobro je samo kad sam sama.
11.
Došla sam do auta na drugom kraju grada. Nebo iznad Podgorice bilo je tupo, bez zvijezda. Puls mi se smirio tek kad sam prešla Blažov most. Poslije neke frke imaš određeni osjećaj samopouzdanja. Ne znam zašto ali bilo mi je mnogo lakše kad sam sjela za volan. Zatvorila sam vrata mog starog „audija“ i grad je konačno utihnuo za tim udarcem. Tišina i poznat prostor. Iza auta, neko je prošao lagano biciklom. Ne zanima me ko je. Želim samo da što prije dođem kući. Ili da se vratim u selo. Ili na Adu. Ili u pizdu materinu. Samo da odem odavde. Iz jedne samoće u drugu, podnošljiviju.
Radio se pali zajedno sa motorom auta. Čujem pjesmu: „sam sam i hvata me strah, a s neba beli će prah, sakriti tragove sve…“, i počinjem da se smijem samoj sebi glasno. Vozim prema stanu sa nekakvim čudnim olakšanjem. Prolazim pored pekare „Jastreb“, još radi. Nekoliko klinaca ispred jedu posljednje roll viršle. To smo i mi nekad radili poslije grada. Dobro je. Idem kući. Osjećam se slično kao onda na selu kad sam konačno prešla rijeku vraćajući se iz kuće strina-Mine. Samo nije bilo divokoza za odstrijel. Ili je to u ovom slučaju bila nesrećna Sanda, koja je ostala u Nebu.
Primijetila sam malu crnu Toyotu kako ide iza mene. Ne vidim lice vozača u njoj. Toyota je išla lagano iza mojih kola na maloj distanci. Na raskrsnici je auto naglo prešlo u moju traku i hvatajući žuto svjetlo, otperjalo niz bulevar. Vjerovatno sam paranoična. Podgorica najviše liči na grad, noću. Kad je pusta. Volim da se vozim praznim ulicama, pušim, slušam muziku i zamišljam da sam u nekom američkom predgrađu. Sasvim je dobro što se sada vraćam. Mirno je. Blizu kuće, na posljednjem bulevaru, dočekuju me konji. Dva-tri puštena ciganska kljuseta što traže hranu po gradskim kontejnerima. Gledaju hladno u mene. Oni me uvjek gledaju tako hladno i po malo iznenađeno. Tako su dirljivi konji na asfaltu. Sve je ok. Idem kući… Toyote više nije bilo. Možda je ipak paranoja.
Stan je bio hladan a meni je trebala rutina doma. Ostavljanje stvari u hodniku, skidanje robe i topli tuš. Bilo mi je potrebno da radim stvari koje se zaboravljaju. Da skuvam čaj, otvorim lap top i zapalim cigar. Doktora nema. Ni traga. Iz torbe vadim USB koji mi je dao urednik. Mali, beznačajan predmet sa mnogo sadržaja. Predmet koji nešto skriva i otkriva istovremeno. Kao onaj đedov kofer sa tavana.
Još ne želim da ga otvorim. Znam da će ta stvar kada uđem unutra promijeniti svojstva svijeta. Čekala sam. Možda da me prođe volja da pišem ovaj glupi tekst. Možda odjebem ovaj posao konačno ali nemam alternativu. I nemam hrabrosti. Možda treba da dam otkaz I odem na selo, uzgajam biljke i držim stoku. Što da ne? Bilo bi tu mnogo više sreće, mnogo vremena za čitanje. Možda zaspim i sačekam do jutra. Ali jutro neće donijet rasterećenje. Samo novi dan u kojem će biti neke nove besmislene vijesti. Uprkos toj nepodnošljivoj praznini dana, tih beskonačnih, jednoličnih nizova što se pretaču u noć i vraćaju nazad u sivilo jutra, ja sam iščekivala nešto novo. Da, ovaj posao me već dugo ne zadovoljava ni u kom smislu. Većina novinarskih tekstova bila su naručena sranja, našminkana tako da odgovaraju ovoj ili onoj političkoj strukturi. Uredništvo moje redakcije priklanjalo se u konačnici onome ko više plati. Sumnjam da je vrlo slično sa ovom, novom aferom oko medicinske opreme. Pisati o tome ili bilo čemu, u meni nije izazivalo nikakvu strast. Nestanak Doktora podstakao je drugu vrstu sumnje. Ličnu. A iščekivanje je bilo konstanta, gotovo bolest. Strah koji je tu bolest iščekivanja podržavao bio je njena mjerna jedinica. Uvuklo se to u mene odavno. To su bili nekakvi električni mravi koji se hrane mojom bezvoljnošću. Beskorisnost se razlivala po meni kao Morača poslije kiše, a u mom biću nije bilo nikakve izvrsnosti niti posebnih vrlina da tu beskorisnost kanališu u nešto umjetničkije od novinskog teksta. Sve što je imalo sjaj, sve što je nekada bilo „ja“, ostalo je u vremenu prije korone, kao prije Hrista. To je bio kalendar neke nove religije. A ovo sad nije djelovalo kao život, nego neka produžena pauza. Filmski kadar zamrznut na iskrivljenom izrazu lica. Nikome nijesam pripadala. I to nepripadanje bilo je moj jedini luksuz. Ali ako ne pripadaš, lakše će te iskoristiti. Bila sam u toj redakciji alat, papir za potpalu, kao i većina mojih kolega. I svako moje prividno pripadanje proizilazilo bi iz razočarenja, iz nemoći da se usprotivim, iz ugušenog osjećaja za pravdu koji se uvijek, sa zakašnjenjem, budio u meni.
U ovoj zemlji ne vlada nikakva pravda. Ni ljudska, ni kosmička. Samo bezmjerje: beskonačna pohlepa i bahatost poluobrazovanih političara i streknutih birokrata, sitnih duša u velikim foteljama.
Evropa je za nas bila daleka, nedokučiva teritorija. Njene livade pune reda i njene ulice koje mirišu na zakone nijesu imale dodira sa našim udžaricama, našim šupama, našim bijednim provincijama. Mi smo, kao zakržljali narod, ostali daleko od tog kontinenta koji nas gleda kao siročad koja nikad neće odrasti. U zemlji nas je bilo premalo da bi bolest, makar ovakva, napravila „korisnu štetu“, da bi se nacija prirodnim putem obnovila. Statistika i nije bilježila bolesti. Bilježila je samo ono što se moglo unovčiti. Koliko je prodato medicinskog namještaja, koliko je potpisano ugovora, koliko je otvoreno novih laboratorija. A mrtvi, oni se nijesu brojali.
Otvaram fajl sa USB-a.
