Dragana Tripković: Lovište samoće
Poslije svečanosti
(odlomak iz romana)
Napuštam svečanost ispred Manastira. Otac ostaje sa lovcima. Vozim prema kući. Magla se davno razmakla s brda. Zaustavljam se na proširenju kod mosta preko potoka. To mjesto ima neku neobjašnjivu privlačnost, a zemlja ima mogućnost da stane na sekund i da udahne. Šuma je gušća, stabla visočija, neprirodno vitka, odvojena od ostatka šumskog svijeta u poseban ekosistem. Izdvojeno, iskočilo iz pejzaža, samo drveće formiralo je džep, neku vrstu šumske enklave koja postoji paralelno sa stvarnošću. Tu se mogao desit početak svijeta. Ali stabla sabijena u svoje mrakove izgledaju kao portal u nešto neizbježno, neuhvatljivo. Zastajem, da razaberem stvarnost nakon proslave u Manastiru. Podne je uveliko prošlo i sprema se povečerje. Uzimam telefon u ruke i vidim poruke od Urednika. Histerične su, kratke, besmislene. Čitam samo početke: „Javi se…”, „Hitno…”, „Shvataš li…”, „Ovo je…” „Nemoj da…”
Nemam razloga da mu se javim, nemam odgovore. Razmišljam kako je kad čovjek prosto nestane. Šta može da se desi? Ništa. Samo ga, eto tako, nema. Poslovi prelaze na nekog drugog. Konsekvence su sad nebitne. Samo je pitanje do kad taj nestanak traje. Da li zauvijek ili će se pojaviti nekad, kad se bura stiša.
Pada mi na pamet telefon koji sam našla na putu sa Ade. Otvaram pretinac i uzimam mračnu kutiju. Stavljam ga na punjač u autu. Ne znam zašto to radim. Pokreće me prosta znatiželja, samo. Telefon se pali. Ništa se ne dešava. Na ekranu je sat i dan ispisan digitalnim fontom. I samo to.
Otac me je učio da uz ovaj put preko potoka, gore, visoko u planini postoji plato na kojem stoji stari relej. Tamo se čeka divljač. Do sad smo mu samo prilazili, nikad nijesmo stigli do njega. Metalna prastara konstrukcija koristila je nekad da signal poveže selo i okolinu sa ostatkom svijeta. Ne znam da li i dalje radi. Otići ću do tamo. Pogled sa platoa će sigurno biti veličanstven.
Dok se penjem, gledam njive pune roda, voćnjake šarene od plodova ljeta, povijene grane stabala, otegnute do zemlje od težine ljetine. Berićetna je godina. Seljani ne koriste hemijske dodatke da sačuvaju rod, ničim ne prskaju svoje usjeve. Sve što se korsiti za zaštitu je kreč, i to „domaći”, pa stabla voćnjaka izgledaju kao uniformisana, bijela sa zelenim kapuljačama od krošnje. Nekad se desi da zima ostane malo duže, ne dozvoli biljkama da se razviju. Desi se i da ih ubije mraz ili „ala”, pa ta godina nema roda. Ala, vjerovatno od aždaja. Vremenska nepogoda kojom sunce iza kiše oprži lišće biljaka. I onda ništa. Ne pribjegava se hemiji ni u kom slučaju. Seljani su provalili razliku između zdravog i nezdravog. Ali krompira bude uvijek. I luka. Zakolje se jagnje ili jare i preživi se do idućeg ljeta. Pogledom na selo, može se reći da je ovo srećna godina. Biće dosta rakije, krompira, stoka ima bogatu pašu, pa će biti i mesa. Zrelo, visoko žito najavljuje jesen. Lijepo je. Nešto me goni ka releju, nešto toplo i neobjašnjivo poznato. Šuma se steže uz put, grane se naginju nad kolima, sve gušće i sve više isprepletene oko njega. Prave koridor, šumski tunel od pruća i lišća. Uskoro će se priroda promijeniti i zamijeniti ove arkade koje nijesu građene ljudskom rukom. Visočije, gore su drugačije postavke, rjeđe raspoređeno rastinje po proplancima, čistine ispunjene sunčevom svjetlošću i divljim cvijećem.
I baš tad, oglasi se zvono na telefonu. I to ne na mom, nego onom drugom. Pomislim da sam ranije trebala da ga upalim, možda bi se neko javio za njega. Ali sam zaboravila tu mogućnost. Uzimam ga u ruku, vidim broj koji poziva. Javim se. Prvo dugačak šum, a onda tišina. Moje prvo „halo” prolazi bez odgovora. A onda opet šum.
„Halo, čujete li me?”
Ništa. Ponovim i zaustavim auto na sred puta. Neko se sa druge strane oglašava. Čujem muški glas.
„Halo, halo”, kaže glas ležerno.
„Jeste tu?” pitam.
Kratka pauza pa opet onaj ležeran glas. Prevrćem po glavi registar glasova koje poznajem.
„Tu smo. Tu smo”, odgovara.
„E dobar dan. Ja sam našla ovaj telefon na ulici, je li možda Vaš?”
„A đe si, kućo?”
„Molim?”
„Malo si pošla u selo? Neka si. Pametno”, kaže glas, spokojno ali na pogrešan način.
Tijelo mi se zgrčilo, ruka stegla oko aparata. Pogledam u ekran. Pomislim da je moj telefon, ali nije. Ovo jeste onaj nađen na ulici.
„Ko je to?” pitam.
Glas se tiho nasmije, jedva primjetno.
„Tamo ti je najljepše. Priroda, ptice, šum potoka… Jebeš novine. Ostani đe si. Pametno ti je to.”
Otvaram usta, ali ništa ne izlazi.
„Samo da te pozdravim, kad si se već uključila.”
Veza se prekinula. Znam da je ovo neko koga poznajem. Sad već brže selektujem poznate glasove. I tek tad, kao da mi se razbistrilo, sumnja pada na Službenika. Ali otkud on? Kako je moguće? Odmah gasim telefon. Gasim i svoj. Odlazim sa ovog mjesta. Moram da se sklonim. Auto počinje da se penje uz put koji se sužava. Put je strm. Gume posrću po kamenju i šljunku. Ali nešto me vodi prema cilju i svakim pređenim metrom biva mi lakše. Ne gledam u retrovizor, samo grabim naprijed prema releju. Nakon posljednjih serpentina više ne prepoznajem predio. Na samom sam vrhu i uskoro će se ukazati relej. Zrak je rjeđi i čistiji. Pritisak u grudima popušta. Tiho je, auto se zaustavlja. Dišem hladan zrak i postaje lakše u grudima. Šuma oko platoa izgleda kao nepregledno zeleno more. I evo ga. U oštroj svjetlosti koja pripada planinskim visinama, vidim staru metalnu kulu. Konstrukcija zarđala do boje osušenih dasaka. Stoji kao sablasni stražar iz vremna kad je tehnologija bila čudo. Skalamerija više nije u upotrebi. Prilazim joj sporo kao prema spomeniku, nekakvom indijanskom totemu. Vjetar se na uzvisini već lomi o ivice releja i zvižduće poput signala. Čujem uz to neko neobično šištanje. Dugačko, zanosno, kao provlačenje konopca kroz travu. Oko betonskog dijela na kojem stoji relej vidim koloplet zmija. Cijela porodica pletenica tamnih, uvrnutih, usporenih bića. Jedna zmija, ona koju sam srela kod bazena nije predstavljala opasnost. Ova kružna pletenica me je ukopala i ubrzala rad srca. Osjećam kako mi se koža na rukama ježi u nepravilnim talasima. Miris zemlje mi naglo prodre u nozdrve, vlažne zemlje, hladne mahovine, starog betona. Zmije se uvijaju polako, samouvjereno, svaki pokret pripada nekoj davnoj radnji. Skladne su i svjesne mog prisustva. Samo stojim iako osjećam nalet nesvjestice.
U tom međuprostoru svijesti, između poriva da pobjegnem i poriva da ostanem, čujem glas: „Ne boj se”. Okrenem se, i vidim ljudsku prikazu sa maramom oko glave, kako me gleda bez trunke panike. Došla je strina Mina, oslanjajući se o ljeskov štap.
„Stani tu đe si“, kaže.
„Nemoj ni makac.“
Zmije se odjednom stišaju. Kao da slušaju i nju i mene.
„Što je ovo?“ prošapćem.
„Porodica“, odgovori strina.
„Čija porodica?“
„Malo tvoja, malo njihova”, kaže starica uz smijeh.
Ne razumijem. Strina priđe bliže, ali ne prelazeći prsten od zmija. Zmije su počele da se uvlače nazad u travu, kao na komandu.
„Ođe se vjeruje”, poče mirno baba, „da kad čojek spava, njegov śen uđe u zmiju. Ako bi je ko ubio, umre onaj kome śen pripada.”
Gledam trag kuda su nestale. Strina nastavi, ne dižući glas.
„Ima zmija što zemlja neće da je primi kad ujede čovjeka. Neprimnica. Izgnanica. Smrzne se, jer je pola snage dala čovjeku. Ta ti više ništa ne može. Milice moje drage… Ova ti godina nije obična. Rijetko se kad javljaju između dvije Gospođe. A ti si mnogo toga viđela. Došle su da ti se jave. Ne boj se. Ne daju te one.”
Strina se nasmija kratko, bez radosti.
„Tražiš nešto?”
Vjetar naglo zamahne preko platoa. Čini se kao da se metal releja zaljuljao. Ne znam umijem li da govorim.
„Hoće li ovo proći?” pitam.
„Sve prolazi, dijete moje”, zaključi baba i dade mi u ruku komad neke stare tkanine. U sred rečenice, baba se okrenula i otišla nizbrdo. Počela sam da dišem duboko. Prvi put od telefonskog poziva. Pošla sam prema autu, lako, kao da sam iza sebe ostavila neku staru, poderanu odjeću. Otišla u konačnost, kao u fotografiju iz ’68, u lično ludilo, obnovljeno načinom zmijskog presvlačenja.
