Miodrag Radović: Ruglo svijeta
(Saša Skalušević Skala, Sveta zapeta, Presing, Mladenovac, 2024)
Saša Skalušević Skala je već u svojoj drugoj po redu, a doista zreloj knjizi pjesama „Plastična Aleksandrija„ ukazao bez okolišanja na svo beznađe i trošnost savremene civilizacije i savremene umjetnosti i iznad svega savremene literature kojoj Skala nedvojbeno u cjelosti pripada što nam dokazuje njegova izgrađena i temeljita poetika koju sigurno gradi iz svega što ga okružuje, ali i onoga što se tumači kao aleksandrijsko nasljeđe, što je podjednako značajno, jer kvalitetna poezija može izbiti samo iz ova dva izvora, uz dozu emocije koja je lišena patetike, i neophodna je za bilo kakav dodir s poezijom, tom beskrajnom kraljicom umjetnosti, te ako je sve to tako onda bi se moglo reći da je Skala na pravom putu, a to je put apsolutne poezije, no ono što se svakako može ustvrditi nakon čitanja Skaline poezije jeste da su njegovi stihovi iznenadni dar za onoga koji ih percipira, jer nakon čitanja i ove najnovije knjige pjesama „Sveta zapeta„, možete samo saznajno i literarno narasti, a taj ugođaj je privilegija onih koji Skalinu poeziju budu imali prilike da pročitaju.
Volšebni stihovi ovog poete nam otvaraju širom vrata iza kojih se nalazi zapravo rešenje onoga nerešivog problema koji se zove savremeno društvo i njegov takozvani napredak, što nam se postavlja ispred nosa i uslijed tog blještavog i bljutavog kapitalističkog kiča događa se da ostanemo nijemi i zatečeni i da ne odreagujemo pred „gomilom koja urinira„ po našim mozgovima, kako je to Lorka sjajno ispjevao u svojim njujorškim poemama, dakako drugim povodom, dakle Skala nam poezijom koja plijeni mirnoćom i snagom riječi skida sloj po sloj s te plastične, gubave i grozne smjese koja se zove svakodnevni život i demontira ga do kraja, bez zazora, rekao bih nekako prirodno, što i jeste odlika dostatnih pisaca.
No Skalina poezija nam govori i nešto drugo, a to je da je sjutra dan kada će se poezija vratiti na ono mjesto koje zaslužuje, jer i ovo nevrijeme je kao i sve drugo prolazno, a poezija je jedina u prilici reći popu pop a bobu bob, ona jedina ne mora kalkulisati kao što to čini svidljiva popularna proza koja mora praviti ustupke na račun umjetničke svoje strane da bi bila potrebna, ili pak drama koja je uvek djelom polit drama, obrni ili okreni, što nekad može biti beskrajno zanimljivo i što u nekolikim slučajevima čini temelj literature, no može se odseliti lako i u suprotnost svemu tome i biti samo trenutak koji je u svojoj suštini zapravo beskrajno beznačajan s gledišta vječnosti, čemu teži prava poezija i dakako cjelokupna umjetnost.
Ista ta poezija je u Saši Skaluševiću Skali zasigurno dobila svog pobornika, ili kako bi se to danas moderno reklo povjerenika, a zapravo je reč o posvećeniku i korifeju poezije kome je, a kako veli u jednoj od vodećih pjesama ove knjige poezije Imejlovi „život sa mesožderima izazov„ i koji je svjestan da poezija „završava u neželjenoj pošti„ , no bez obzira na sve to pravi pjesnik i uopšte pravi pisac ne odustaje i on nastavlja da vodi borbu neprestanu sa svim onim što čovjeka unižava kao što su to činili i njegovi literarni preci, koje pominje u svojoj poeziji od Vitmana, Pesoe, Nabokova do Živojina Pavlovića i mnogih drugih koji su u Skali dobili dostatnog literarnog potomka, čija poezija pripada onom sjutra koje će znati da je cjeni onako kako to poezija zaslužuje, što današnjica ne poima nikako već poeziju odbacuje, jer je bornirana i jer pripada civilizaciji plastične boce, koja je banalna, kako nekako veli Danilo Kiš.
Razlika između poezije i proročanstva jeste u tome što u proročanstvima možete tražiti i eventualno pronaći konačnu sudbinu, definitivni usud, ono što slijedi, dok u poeziji koja samo djeluje kao proročanstvo to nikada ne možete naći, jer poezija ne prorokuje, ona ukazuje, naznačava, ona se igra riječima, što će reći da se igra sa sudbinom i izaziva je što nije nimalo naivno i stoga je poezija rizična djelatnost za one koji se „igraju„ njome. I ono što je već dokazano u povjesti poezije jeste to da pjesnici često opjevaju sopstvene sudbine što će reči da je poezija na višem stratu od proročanstva, a što čine i pravi prozni pisci, ne mislim na sva ona škrabala ovjenčana lovorikama za jedan dan. Sjećate se da je Gombrovič svojedobno napisao roman „Sumanuti„ koji je nedavno tiskan u nas, gdje se poigravao sa tada najpopularnijim i vodećim piscima poljske literature i pravio pastiš, imitaciju njihovih djela u svom tom jednom romanu, i napisao sasvim dostatan roman, jer dobar pisac i od otpadaka napravi skulpturu, dočim nijedan od tih popularnih pisaca koje je Gombrovič podražavao – jer mu nije bilo jasno zašto je on u zapećku, a oni na vrhu – nije ostavio nikakav trag u povjesti poljske literature, sem tog trenutnog društveno-političko-književnog dogovora koji uglavnom izrodi književne otpatke kojih se više niko ne sjeća, dočim oni pravi literati, ukoliko im djelo ostane zakriljeno i skriveno docnije dobijaju dostatnu evaluaciju i zauzmu mjesto koje im pripada, a to je vrh literature jednog jezika ili književnosti. To se dešava i u drugim oblicima umjetnosti, jer je umjetnost nešto neuhvatljivo i često je stoga, radi lakše manipulacije, zaposjednu oni koji nemaju validna djela, ali su vješti u nekom društvenom trenutku da se postave kao arbitri i vrhovni autoriteti, no to nakon njihove smrti znači da je s njima umrlo i njihovo djelo, jer pravo umjetničko djelo ostaje za vječnost samo od onih koji to zavređuju.
Novi rukopis Saše Skaluševića Skale „Sveta zapeta„ doista ostavlja dojam da je riječ o čovjekovom iskoraku u novi, nepoznati svijet oko koga se svio nekakav ogroman piton koji ga guši i davi tiho, snažno, smrtnim zagrljajem steže ljudski rod koji polako, ali sigurno gubi bitku s tim neviđenim Levijatanom, koji čini nepočinstva kakva se nikakvim formama mašte nijesu mogla ukazati u takvom groznom obliku, te je čovjek taj koji je obujmljen od stopala do glave i nema načina nikako da se iskobelja. Pjesnik tu situaciju drastično transponuje u poeziju koja jedina na svoj sopstveni način može pobjediti, uslovno rečeno, takvo zlo, o, a zašto bi to poezija mogla kad to ne može vascjeli ljudski rod i kad to ne mogu njegovi najsvjetliji i najistaknutiji umovi koji su iz tog istog roda iznikli i koji svojim do kraja izvedenim intelektualnim umovima nijesu u stanju iznjedriti odgovor, koji bi bio protivteža nekom izglobljenom naučno-tehnološkom visoko umjetnom, vještačkom inteligencijom nametnutom tzv. napretku, koji se klanja prevladavajućem diktatorskom i stoga diskriminatorskom po čovjeka svijetu, dakle, zašto bi to mogla poezija.
Upravo zato što je poezija iracionalna i što poezija djeluje u drugom prostoru i u drugom vremenu u odnosu na ovaj vještački raj i zlatno tele koje nas je uneredilo na svjetskom planu. Dakle, jedino poezija koja zauzima neki drugi, rekli bismo opozitni strat u odnosu na racionalnu naučno-tehnološku obrazinu koja nas sumanuto vodi u nigdinu, što sada svi koji mogu vidjeti, vide bez dvojbe. Poezija, elem, može pružiti odgovor koji može čovjeka kao iracionalno biće vratiti u njegov svijet, a to je svijet ljubavi, svijet harmonije, svijet solidarnosti, jer to je ono što raznorazni libertarijanci negiraju i što se zapravo nameće kroz obrazovanje i medije i gebelsovskim metodama zatire i što se danas skoro više ne može vidjeti, te nema šansi da opstane, jer nije poželjan ljudski oblik ponašanja koji pokušavaju nametnuti kroz sistem koji čovjeka definitivno urušava i uklanja mu karakteristike i osobine čovjeka kao ljudskog bića. Tako čovjek definitivno gubi svoja svojstva ljudskog bića, svoju plemenitu misiju i naposlijetku i na početku svoju iracionalnu stranu, a time i svoju kulturu, svoju umjetnost i kreće se ka svom kraju – uz „pomoć„ koja predstavlja zapravo „medveđu uslugu„ čovjeku, usmjeravanom potpuno pogrešno tom nekakvom kao tehnološkom napretku – izravno ili direktno na stazu kada je hodao četvoronoške i to vrlo uspješno se vraća na nivo životinja bez svijesti koje su ga nekoć u prirodi okruživale. Upravo ono iracionalno čovjeku je davalo tu dimenziju da se izdigne iznad životinjskog svijeta, no on je podgurnut tim tehnološkim navodnim napretkom na današnjem stupnju tzv. razvoja na onoj prekretnici koja vodi u totalitarizam koji podseća na fašizam, što vjerovatno i jeste bez obzira na raznorazne obrazine humanosti koje koristi taj isti neljudski poredak koji čovjeka obespravljuje i čini možda ili zasigurno žrtvom nekog novog genocida, a s druge strane grozomorno nejednakom raspodjelom resursa uspio je sve one divne rezultate što ih je čovjek učinio kroz stoljeća u vidu umjetničkih ostvarenja i djela božanske ljepote koje se ne daju sagledati u toj gracioznosti i doživljaju divote, uspio je dakle taj isti izopačeni čovjek ili pak kakvo društvo onih koji upravljaju većim bogatstvima no što ga imaju pojedine države, dakle taj isti uspio je sve to potrti i čovjeka dovesti na kraj puta, bez obzira je li taj isti svijet stvorio bog, matriks, matrica ili pak riječ iz matriksa ili pak majmun od koga je kako već znamo čovjek ipak nastao, dakle još uvijek se pitamo kao što su to činili i antički filozofi, o tome ko smo, šta smo i odakle smo, no možda je netko saznao odgovor i prigrabio resurse i sada je pomislio da mu ljudski rod, kome majmun i sam pripada, više nije potrebit.
Dakle ova poezija Saše Skaluševića Skale je upravo upućena u svojoj biti, svojom cjelokupnosti tom bliskom kraju čovjeka kao takvom i naravno neizbježnom polisu, gradu kao najznačajnijoj čovjekovoj tvorevini koja se pretvorila u ogromnu kanalizaciju i koja nam izbacuje svakodnevno svu nečist, sve kurtone ovoga svijeta: to su oni isti s početka ove knjige koji predstavljaju i simboličan uvod u ovu knjigu i svijet i okruženje u kom živimo, i pjesnik uviđa da to više nije onaj grad kome treba prilaziti pažljivo da ga ne povrijediš, kako je negdje pisao Bogdan Bogdanović, kome zapravo paziš s koje mu strane prilaziš da ga ne raniš kakvom sopstvenom surovošću, dakle to više nije taj grad već njegov antipod, njegova suprotnost, to je ruglo svijeta i to pjesnik vidi i to ga boli kao i bratovljevi grafiti koji ga zapravo plaše, jer pjesnik vidi grad drugačijim očima, očima koje vide ono što običan čovjek nije u stanju ne stoga što on to ne može već stoga što je ukalupljen okruženjem i većinskim raspoloženjem i od djetinjstva indoktriniran da ne vidi ono što čovjek koji ima „otvoreni um„, kako veli Česlav Miloš, vidi, jer umjetnost je zapravo plod čovjeka, ali onog čovjeka koji krvari zbog te iste umjetnosti, jer se poezija piše krvlju i zna biti zao usud onom koji se njome bavi, ali i najdivotniji doživljaj svijeta istodobno, kako god to shvatili, kao što to može učiniti i zapeta u rečenici, ovisno kako je postavite, ako je na pogrešnom mjestu u delfijskom proročištu izrečena može značiti smrt, a ukoliko nije može značiti puni život, te ne mora značiti neminovni kraj kao što nas uči povjest, a kao što veli proročanstvo: ići ćeš vratiti se nećeš poginuti u ratu; dakle sve ovisi od zapete a ne nipošto zareza, kako veli Skala ironično se poigravajući s tom tankom linijom života i smrti što poezija u svojoj suštini predstavlja.
Čovjeku se svugdje, gdje god se osvrne nude na tacni katastrofe, smrt, nepogode, zemljotresi, poplave, klimatske promjene vještački izazvane , koje se začudno permanentno i dijabolično nude s ekrana i mreža koje donose na taj način plasirane beznađe, jad, čemer, a koje će naposlijetku završiti u kontejneru, gdje im je od početka bilo mjesto, jer su se transformisale u čovjekov pakao. Nekom će ovo zvučati suludo, no kako bi rekao Sabato da bi bolje bilo da ovakvog kakav je danas napretka tehnologije nije ni bilo, jer će čovjeku naposlijetku doći glave i ništa dobro mu u konačnici neće donijeti.
No stoga slavimo poeziju, jer poezija je ta koja će čovjeka vratiti na pravi put ukoliko je prihvati kao nekoć što je, u samom početku sopstvenoga razvoja, jer će mu ona tada, kao i onda, donijeti životnu radost i pokrenuti životne sokove, oplemeniti ga i učiniti bez sumnje boljim no što je. Stoga čitajte poeziju i ne dajte se tim Sotonama, kao što bi rekao čuveni slikar i jedan od vodećih ličnosti Medijale, najčuvenije umjetničke grupe Beograda iz druge polovice dvadesetog stoljeća, Miro Glavurtić, koji žele upravljati vašim mislima i vašim, samo vašim jedinstvenim životima i samo s takvim saznanjem čovjek može očekivati da taj život bude dostojan i dostojanstven i bude vrijedan onoga što je čovjek sam kao biće vrijedan i zaslužan, da time bude sopstveni bog, bez obzira na smrtnost, koja je zapravo samo faza života, prirodna faza i to ne znači da život treba provoditi u strahu od onih koji žele i to javno i bestidno iskazuju redukovati ljudski rod na svoju mjeru. Dakle samo ovakav pristup može biti rešenje za ljudski rod, jer otklon od straha znači život dostatan čovjeka, sve druge forme su samo obrazine jednog istog zla koje je devijantno i trebalo bi ga destruirati sustavno i konačno. A povratak poeziji, u ovom slučaju poeziji Saše Skaluševića Skale znači nastavak ovoga jedino mogućeg puta koji će čovjeku dati smisao življenja i povesti ga na ispravan put.
