Miodrag Radović: Priče sa zapadne bande

Leonora na dortmundskoj
željezničkoj postaji
Za L.

Leonora je tu zimu provela na dor-tmundskoj željezničkoj postaji iščekujući patera koji se baškario u dvorima kraljevske obitelji Šaumberg Lippe negdašnje knja-ževine Lippe, gdje je otac imao dugogodišnju ljubavnicu koja je bila dio uzorite posluge u službi obitelji plemenita roda. Čekala ga je nekoliko sedmica skupljajući otpatke iz relativno čistih boksova za đubre a za to vrijeme navratio je jednom ili dvared praznih ruku, jer je i sam bivao istjeran iz dvora, pošto je bio trešten pijan, te mu je ljubavnica naložila da ne dolazi dok se ne otrijezni.

Dok je otac ležao na tri svijetle spojene stolice, što nije moglo biti udobno zbog metalnih ivica koje su uokvirivale sjedaljke, uzela je u ruke nekakve novine od prošlog tjedna, listala ih polagano, stranice su bile već poluzgužvane, otac ih je donio kada je posljednji put donio hranu i otišao bez riječi, kao i prethodnog puta, te je razmišljala o tome kako je izgleda više ne voli ili su mu presušili emotivni kanali, ljudima se sve može dogoditi, čak i da sjednu na chewing gum na dortmundskoj željezničkoj postaji, te da se očeve traperice – nakon dužeg boravka i partije spavanja provedene na crvenim do usijanja plastičnim stolicama, koje imaju nekakve skulpturne nakane, htjele bi da budu više od stolice, eto ti ga – ne daju se odvojiti od stolice i da polubudni alfa mužjak obitelji X. zapravo kani se pokrenuti ali ga nešto vuče unatrag, polubudan je, no Leonora primjećuje neka lica koje se cere, odurno zavaljena na neuništivim staničnim stolicama, i jedne tetovirane njuške koja dobacuje iskeženo: »Čuj, mala, presjeci djedu vrpcu sa guzice«, na što se začu prasak smijeha, prskajućeg, posprdnog koji je nagnao da pridje razgolićenom moto-raškom hipopotamusu i mune ga lakovanom cipelicom u cjevanicu i da potrči za paterom koji i nadalje ništa ne primjećuje, ni Leonoru koja klepeće tvrdom obućom po uglačanom podu željezničke postaje, ni tetoviranog tipusa koji je glasno psuje i prijeti da će je sustići, mada se ne diže sa stolice koja hoće da bude umjetničko djelo, koja kani biti remek djelo i da sve guzice ovoga svijeta koje se nađu na toj postaji hvale tu sofisticiranu plastičnu krivinu koja odaje utisak europskog weltanschauunga i istodobno, uz pravilno korišćenje, uspješno sprečava vjetrove. Dok se Leonora zadihano trčeći stropoštala k njemu, u smjeru gdje joj se učinilo da je pošao otac, on je već bio nestao.

Jedna mala suza je kanula na lakovanu cipelicu, a Leonora je kristalno jasno čula taj teški zvuk.

Ubijanje grada
Mirku Kovaču

Nesreća uvijek ima svoj početak i svoj kraj. Kao i život. Tako je razmišljao L. Lajer koncem drugog milenija u svom beogradskom apartmanu, osjećajući da su se predjeli one bivše zemlje, kao i ljudi, istopili poput pjenasto-vodenog sladoleda na točenje kojeg je uobičavao kupovati ispred hotela Balkan, a zatim provoditi vreme sjedeći na zarđalom metalnom simsu tik iznad Srpske kreditne banke, smještene u blizini kafane Kolarac.

U beogradskoj čaršiji se za L. Lajera pričalo da je krajem osamdesetih, vraćajući se s odmora, koji je sa suprugom proveo u Velom Lošinju, nadomak Rijeke, u odmaralištu Srbija, negdje na putu koji je utoka autoputu Zagreb – Beograd zaboravio svoju trudnu ženu.

Dovezao se u Beograd sam noću; ušao je u svoj stan i spavao puna tri dana i tri noći. Nakon što se prenuo iz sna imao je čudan osjećaj, da mu nešto nedostaje. Ono što je nedostajalo bila je njegova žena, Hajna.

Ispostavilo se da je negdje u okolini Karlovca zaustavio svoj prljavo-bijeli automobil da bi otišao do toaleta u jedan oskudno osvjetljen restoran nadomak ceste i da je nakon povratka, ubjeđen da mu se supruga nalazi na zadnjem sjedištu i da tamo spava, nastavio put ka Beogradu. Tri džointa koja je prije toga smjestio u svoja zdrava pluća bila su dovoljan razlog njegovoj omamljenosti i uzrok tom nezdravom snu koji ga je zahvatio i u potpunosti izvukao iz stvarnosti, tako da se nije sjećao ni kako je dospio do Beograda, a još manje kako se obreo u svom stanu.

Pozvao je policiju i prijavio nestanak. Nekoliko dana docnije inspektor Marić iz SUP-a Stari grad obavijestio ga je da se njegova bračna družbenica nalazi u Karlovcu i da čeka bebu, što za njega nije bila novost, ali je apsolutna novina bila to što mu je inspektor rekao da se ona nalazi kod nekog skretničara iz okoline Karlovca i da jednostavno ne želi da se vrati u Beograd.

Kada je pronašao ženu bila je okružena nepoznatim polupijanim ljudima za koje se ispostavilo da su rodbina onog skretničara i da su došli da proslave veridbu.

Kazala mu je da je podnijela bra-korazvodnu parnicu i da ne želi da je itko zaboravi, a pogotovo ne on koji više neće imati prilike za to i još mu je rekla da ide zbogom jer je ona najzad pronašla čovjeka svog života i to u staničnoj gostioni, gdje se obrela one kobne noći, i gdje je poželjela da umre, što je i poluglasno izrekla. Tada, čuvši njene riječi, prišao joj je uniformisani gospodin, veoma lijepo izbrijan i ponudio joj brak, što je ona odmah prihvatila, i tada joj je obećao pred svjedocima, u toj kafani na štajgi, da je nikada neće zaboraviti na putu, što je za nju bio dovoljan razlog da prihvati brak. L. Lajeru je, na koncu, ljutito odbrusila i to da je taj njihov brak od samog početka bio pukotina i da je bilo samo pitanje vremena kada će postati provalija.

Naposlijetku ga je poslala k vragu i još je nešto dodala u vezi s njegovom majkom što je njega rasplakalo.

Tih dana dok je čekao vijesti od svoje, sada već bivše drage, dobio je telegram da mu je otac umro, ali ga je želja da sačuva brak odvela u Karlovac. Međutim, pokazalo se da je on svoju suprugu već izgubio. Ni sam ne znajući otkuda mu se potkrala fraza turio žalost na stranu, sve vrijeme u putu ju je ponavljao, kao refren nekog poznatog songa, a možda je to bila rečenica iz nekog istorijskog romana, kojih je pročitao tuce, uglavnom na ljetovanjima i zimovanjima.

Odvezao se daleko od te usplahirene žene i slatkorječivog kumeka i pripite familije, klizeći opet onim istim putem kojim je i došao. U isto vrijeme se pitao ima li smisla uopšte putovati tim putem i da li je taj drum zbilja uklet ili je on zaboravan ili naposlijetku, to dijete, koje još nije ugledalo svijeta, i nije njegovo, što decidirano tvrde i mladoženja-skretničar iz bircuza i njegova novopečena jarebica.
Produžio je vozeći luđački cestom, a docnije i autoputem koji je zbilja bio uklet.

Par godina kasnije ispostavilo se da je bio ne samo uklet već i đavolski proklet, ispunjen pucnjima i vatrom koju su fantastično predano izmjenjivali željezničareva familija, s jedne, i Lajerova rodbina, s druge strane, i tom kolu smrti tada se nije mogao nazreti kraj.

On je i dalje sjedio na tom od nanosa vremena pocrnjelom simsu iznad Srpske-kreditne banke u Knez Mihajlovoj ulici i razmišljao o tome što je uzrok te vatre. Po L. Lajerovom mišljenju za sve je kriv taj mali, njegov ali i skretničarev sin. Familija Lajer osjećala se oštećenom jer je ostala bez jednog potomka, a željezničarevi rođaci koji su ga uzeli pod svoje, istinski su se borili za njega, i to do posljednjeg.

Nakon prestanka međusobnog ubijanja, do posljednjeg, kao što to uvijek biva, slijed događaja je bio apsolutno neočekivan i izmijenio je potpuno stanje stvari.

Novi vlasnik željezničke postaje u Karlovcu, sin bivšeg folksdojčera iz Banata, elem, bogati njemački industrijalac rođen u Detmoldu, malom gradiću na severu Vestfalije, prigrlio je opet gravidnu skretničarevu ženu, koju je željezničar svako veče nemilosrdno tukao i nazivao četničkom kurvom.

Gazda Jozef je kao pravi muškarac, zaštitio Hajnu. Na sudu je dobila dijete, zahvaljujući Jozefovom ugledu i položaju, i to ne samo ono nerođeno, već i ono zbog koga su nemilosrdno ratovale skretničareva rodbina iz Karlovca i L. Lajerova familija iz okoline Beograda. Uz to, skretničar je proglašen neuračunljivim na sudu, a Hajna mu je kazala i da to dijete u njenoj utrobi nije njegovo nego gazde Jozefa, novog vlasnika karlovačke željeznice, tj. dvora i kolodvora.

Željezničar se nakon odlaska supruge mrtav-pijan bacio pod ekspresni vlak Rijeka-Zagreb i to upravo u noći između srijede i četvrtka, na godišnjicu Noći dugih noževa, kako je taj događaj popularno nazvan od strane žitelja Karlovca, kada su zaklani i pobijeni inovjerni i sumnjivi, u akciji u kojoj je i željezničareva obitelj uzela učešće.

L. Lajer je na isti dan, s umišljajem otrovan šumskim pečurkama od strane njegovog rođenog brata, iz okoline Beograda, koji je bacio oko na Lajerov stan u centru grada, čiji su prozori gledali na Knez Mihajlovu ulicu, a ispod čijeg se stana još prije desetak godina nalazio natpis Hrvatska-kreditna banka, koji je nestao jedne ljetnje noći, u pomno isplaniranoj i do tančina pravilno sprovedenoj operaciji uklanjanja nepoćudnih glava i natpisa sa beogradskih ulica i fasada, što je označavalo i početak kraja jednoga grada.

Leonora i njena braća

Koliko je godina prošlo od tada doista više ne mogu odrediti s velikom preciznošću, no ima tome već čitavih četiri decenije. Sišla je sa kata u suteren svoje kuće i svečano izjavila svojoj pokojnoj baki da će umrijeti. Nije imala više od pet godina i vrlo dobro je shvatila da ne želi tako živjeti. Baka se zaplakala i odgovorila je da je to u redu, samo je malo prerano, i da će razmotriti to što govori a da ona ipak odloži tu odluku do sjutra i da onda ponovo o njoj prozbori. Dakako da sjutra više nije ponovila tu rečenicu jer je zaboravila umrijeti, no to sada više nije važno. Važno je to da su oni zbog kojih je htjela ostaviti ovaj svijet sada već davno umrli – kao i baka, koja je podrijetlom Ruskinja i čije su je večernje priče uvijek činile osobito zainteresiranom, jer su sve bile začudne, tako da je nijesu ostavljale ravnodušnom, te ni docnije u životu, vjerojatno, primjenjujući već duboko usađene aršine, nije dozvoljavala da joj itko priča banalne priče koje nemaju taj momenat, koji je nadnaravan, i da je itko zamara nekakvom artificijelnom logoreičnošću – te da ih sve podjednako žali i da im je mogla makar malo produžiti živote ona bi to učinila, no takve pozicije nije imala ni u očevom niti majčinom slučaju.

Te godine kada je kanila umrijeti zbog osjećaja odbačenosti, doista joj se to i moglo dogoditi, jer se doslovce najela otrova za pacove koji su te godine viđeni u obiteljskom dvorištu, te je završila na klinici, gdje su je dobrano hranili infuzijama i gdje se strasno zaljubila u jednog svjetloplavog dječaka kome su ubrzo izvadili koštanu srž te je ostala skamenjena srca gledajući njegova bijela i kriva krsta i ogromni špric i slušajući taj strašni krik koji još uvijek odjekuje u njenoj utrobi, te je ljekare od tada smatrala svojim primarnim neprijateljima.

Majka je nije posjećivala u bolnici, te joj je Leonora to snažno zamjerila, pa je stara godinama morala trpjeti izravni revanche koji se očitovao u šaranju flomasterima njene odjeće i usipanju vode u cipele, koje je kanila obući pri odlasku na rad. Začudo, Leonori nije ni riječ grdnje nikada zbog toga uputila, ali je mati u dva navrata uhićena sa torbom punom novca, koju je otac, tada direktor tvrtke, donosio doma kao pazar – koji su njegovi radnici preduzeća „Proljeće“ smještenog u ulici Augusta Cesarca br. 6 u Mjestu – znali dnevno zaraditi, te nam je milicija bila nekako odomaćena zbog čestih sukoba unutar obitelji. No bilo kako bilo, Leonorina je mati kao osoba iz veoma bogate prijeratne obitelji, gdje je bogatstvo ruske grane bilo značajno, željela dominirati onim što se naziva brakom, a što njen otac, dočim gorštak, nikako nije mogao trpjeti, te je sa osjećajem izgubljene bitke zbog neokončanih rasprava i okončao svoj život hicem u usta.

Prije toga Leonora je zimu provela sa paterom u dvorima kraljevske obitelji negdašnje državice a današnje pokrajine Lage Lippe, gdje je otac imao dugogodišnju ljubavnicu, koja je decenijama bila u službi kraljevske obitelji. Otac je, čini se redovito, svakih dvije-tri godine u kontinuitetu, dok nije skončao, dovodio po jedno muško dijete u kuću, obavjestivši nas da je taj mali njegov izvanbračni sin, te da ga prihvatimo kao brata, što smo mi, tj. ja i njegova dva već pristigla izvanbračna sina, Leonorina braća, prihvatili sa radošću, jer je svaki novi član bio izvor vrhunske zanimacije i zabave, te je pridošlica morao proći proces inicijacije koji se sastojao u davljenju jastukom, zatim polivanjem vodom i otvaranjem balkonskih vrata, zbog čega je jedno, sada, pak, majčino izvanbračno dijete preuzeo izvanbračni otac tog djeteta, koji nas je zatekao gdje mu davimo sina perjem iz kockastih kušina, cereći se zločesto, govoreći nam da smo gomila otpadnika i huligana i da nikada nećemo postati profesorom srpsko(hrvatskog) jezika (ovaj drugi dio naziva jezika nikada nije izgovarao iz osobne netrpeljivosti) – što je bio dotični gospodin, veliki nacionalista, kako se identificirao, i koji je u posljednjem ratu obukao uniformu i, jedne večeri, trešten pijan, otkopao raku našeg patera i dva puta pucao u njegove kosti ili u ono što je od njih ostalo, kako bi mu on doakao i presudio, makar i u smrti – a kao što će njegov sin biti, i rekao nam je još i to da bi se on razračunao sa našim ocem, ali da ga zapravo priječi to što nam je otac jedini ginekolog u Mjestu, koji je porodio i tog njegovog krelca, te da neće zbog interesa zajednice praviti probleme, ali da će doći dan kada će u naše Mjesto doći i neki drugi ljekar ginekolog, i da će tada doći njegovih pet minuta, no to se nije nikada dogodilo, jer i danas naše Mjesto, nakon očeve smrti nema ginekologa, a porođaji se obavljaju u dalekom Dubrovniku, na desetine milja udaljenom od Mjesta, te se žene uglavnom porađaju u autu, autobusu, vlaku ili pak zapregama, kako koju i gdje zateknu porođajni grčevi.
No bilo kako bilo, taj nam je gospodin, došljak, rekao još i to da nam je otac monstrum, a mati njegova žrtva, i da je pater nju oženio u ono vrijeme kada su sa njim zatrudnjele još tri druge žene i da je on obećao da će oženiti samo onu koja mu rodi sina Montenegrina, što se na sreću, ili, pak, na nesreću, dogodilo mojoj majci, a one druge tri su rodile kćeri koje se nijesu računale u djecu no u problem kako ih udati naposlijetku.