Miodrag Radović: Snovi u balkanskoj krčmi
GRAD OSLOBOĐEN OD SLOBODE PO DNEVNIKU JEDNOG NIKOGA
Branku Lazareviću
Zanimljivo je znati
neke događaje iz povjesti poluotoka
Kada su okupatori
ulazili u balkanske krčme
Poznate snimke
Hitlerovog ulaska
u Zagreb
Pri zasnivanju NDH
I ulaska partizana u Beograd
Pri oslobođenju Jugoslavije
Za koju tek nedavno doznasmo
da je bio teška robija za srpski narod
Potlačen i potišten, nadasve ponižen
u toj olupini krivo navigavanog jugo broda
Koji je bio tamnica
najvećeg naroda
No zaboravili smo to
da niko nikada
U to zlo doba
Tlačenja i tamničenja
I drugih zvjerstava i zuluma
Praktikovanih nad najbrojnijim narodom
Nije prikazao ulazak njemačkih fašista
u grad na ušću dviju rijeka
I ipak oduševljenje nekakve rulje
kako ovacijama i mahanjem pozdravlja
Hitlerovu zločinačku soldatesku
Sve to saznajem
Iz Dnevnika jednog nikoga
čuvenog Branka Lazarevića
Simpatizera Ravne gore
Andrićevog ispisnika
I prijatelja, no da li baš to fra Ivo
Znači biti prijatelj
No, povjest pišu
I poraženi, ali naposlijetku ipak, nekoć, pobjednici
Ti danas percipirani tlačitelji lidera naroda
Kojima je ipak tada više stalo do najnaroda
No do istine
O belom gradu prikrivene
Skrivši svjesno ovacije pri ulasku Rajha
Ali i docnije pljačke
koje su trajale
nekolika dana
Židovskih dućana
Židovskoga stana
Židovskih jarana
Židovskoga Čifutana
Vršene pod budnim okom
Silne Nemačke,
Kako bi se zadobile
simpatije hulje iz rulje
Koja kliče zlikovcima
Doista, izgleda nije odgovaralo
Pobjednicima, temporalnim, da opanjkavaju
Glavni grad
Te ga nazvaše
groteskno sudeći
a mi naivno povjerovasmo ljubeći
Slobodarski grad
U šta sam se pretvorio
Veli grad iz mrtvog droba
U šta sam se izokrenuo
U grad jednog nikoga
U grad skorojevića i snoba
U grad milionskog sirotinjskog groba
Naposlijetku, jesi li doista grad
ili si pak ropska spodoba
DVA PJESNIKA I MRTVI STARI SVAT
Enesu Haliloviću
Odnekud ispred neke zgrade u rubnom
beogradskom predgrađu Medaković
pojavio se moj daleki stari svat, krajnje nenadano.
Pozdravio sam ga suzdržano, nijesmo se zapravo niti pozdravili
i tada odnekud dolazi moj prijatelj spisatelj podno Prokletija
koga pozdravljam i pokušavam upoznati sa starim svatom,
no ovaj nešto vrda i prevrće očima.
To me ni najmanje ne sprečava da prijatelju-piscu,
koji stoji, radoznao, i gleda u ovoga koji se prenemaže,
jer moj drugar književnik je pisao ne samo o živima,
nego i o mrtvima,
te mu cijela priča nije strana.
Objašnjavam
da je stari svat bio nekada ministar poljoprivrede
jedne susjedne države,
na šta ovaj bivši ministar poskoči,
kao da mu nije prijatno zašto ga tako predstavljam,
te se pomalo izbeči i zakoluta očima
ponavljajući za mnom „E, he, he, ministar..“ .
Prijatelj pjesnik se nešto uzvrpoljio
te me moli da siđem nekim stepenicama u predvorje zgrade do njega.
Stari svat me i nadalje prati u stopu,
od čega mi je već nelagodno
i hvata me neka nepoznata jeza
No moj drugar literata mi pokazuje rukom
da ga počešem po leđima
ili zapravo da proverim
šta mu se to zakačilo na krstima,
ima osjećaj da mu neko radi nešto iza leđa.
Prevlačim rukom preko poetinog džempera i
govorim mu da nema ništa iza skriveno.
Ostavljam umjetnika riječi u dnu stepenica,
pri izlazu
i penjem se ponovo stepenicama,
no nekako iznenada izlazim na ulicu,
sjedam na betonsku ogradu
i vežem pertle,
i čekam da se stari svat udalji,
a on čeka svoju sestru i nekoga još,
pretpostavljam, da ga nekuda odvezu.
Ne znajući šta da pričam sa njim ,
pitam ga za sina, za kćer,
drugog sina sam preskočio nenamjerno,
on mi nešto mrmlja i
udaljava se,
jer je shvatio da znam
da nije živ.
Ustajem i odlazim širokom stazom
na suprotnu stranu,
nekuda uzbrdo
daleko od naprasno oživjelog mrtvaca.
(februar 2022.)
POLITIČARI VIRUSI PO DISCIPLINI KIČME
Prvi su uveli glad
uz pomoć drugih,
drugi su vodili
rat
za svoj džep
uz pomoć prvih!
Trebalo bi zapaliti vatricu
okolo njih,
pa nek se plameno jebu i dalje
kao pohotne zmije
do smrti,
da ne uvedu i nešto treće.
BALKANSKA KRČMA
Milovanu Đilasu
Posjet grobu Petra Dobrovića
Nakon rata
Bio je izrazito potresan za Krležu
Pa je napravio zapis
„Na grobu“ Petra Dobrovića
Daleke 1952. godine
Gdje sentimentalno analizira
(induktivnom metodom –
od pojedinosti ka općoj slici
jednog grada)
Grob beogradskog prijatelja
Na melankoličnoj periferiji
U kojoj prevladavaju
Malogradjanski običaji.
Takva kritika
Izazvala je napad
M. Janićijevića u tekstu
„Odgovor Levantinca“
(„Svjedočanstva“, 1952)
I polemiku u kojoj su
Na Krležinoj strani,
Sudjelovali Marko Ristić
I Oskar Davičo.
Čovjek tada
Kao ni sada
Ni na groblje ne može otići
A nekmoli na ulicu izaći
I reći što misli
A da ga neko motkom ili pendrekom
Ne utuče,
Ili pak malčice pritvori,
Jer je balkanski brlog
Prepun malogradjanske
Pohlepne ološi
Koja se zna unerediti
Na svakom mjestu.
I mada je i bijeli komunista
Đido proganjao Krležu nakon rata,
Ali je zato Alojz Šmaus
Špacirao po Beogradu
Kao oslobodilac,
Što mu je Krleža i spočitnuo
Kada su ga pritvorenog
Vodili od jednog do drugog
Kućnog pritvora,
Te su naletjeli na Alojza šetajući
Kroz centar Beograda,
I tada je tako sebe Krleža
Oslobodio iz pritvora
Od velikog Djilasa
Koji je trešnjevo drvo
U Piperima
Gađao kroz čovjeka
Rekavši mu prethodno da zine
Te mu je i Krleža,
Naoštreni opservator dva ov(a)na
Zasmetao.
Naciju je najposle Đido
Promjenio
I poljubio se sa onima
Koje je proganjao
I nemilice ubijao.
No sve u svemu,
I takav kakav je bio
Veći je od onih koji ga slave
Zbog novoizabrane velikonacije
I onih koji ga kude
Zbog egzekucija
Koje je nekoć naneo
Jurišlijama
Novoizabrane velikonacije
Za glave najmanje dvije.
(2013)
BEOGRAD GRAD NEKAD I SAD
Ima tome nekoliko dana,
prolazeći nehajno
svojim beskrajno urbanizovanim
krajem grada
koji je samo ime
onoga svijetlog Belog grada
kome smo pjevali u horu
“Iskra si zenice oka,
pod svodom slobodnog neba,
bedem si ako treba”
naletjeh na čovjeka koji nosi natpis,
,
“Gladan sam, umreću od gladi,
udelite neki dinar da jedem”,
Čovjek izgleda
kao I devedeset posto onih
pokraj kojih prolazim svakodnevno
i ne znam zašto me to uznemirilo,
jer ja nisam lider regiona
već država u kojoj živim,
ja nemam bruto domaći proizvod
veći od razvijenih evropskih država,
nijesam zaposlen
u Ministarstvu za rad i socijalna pitanja,
pa da se brinem i staram se o drugima, nemam NGO
koji bi preuzeo vladinim parama
neku vrstu brige o gladnim,
beskućnicima,
onima koji žive
na rubu egzistencije
u državi koja ima
veći bruto domaći proizvod
od evropskih kolonijalnih sila,
pa se pitam
živimo li mi to u nečijoj stvarnosti
koju nam je donio na traktorima
i bagerima iz Čačka
i drugih genijalnih mjesnih ljubitelja
Ljotića i Nedića i
naravno Draže i njegove straže Mihajlovića
koji je postao antifašista,
samo ne znam naziv tog sajnsfikšn filma samo ne znam
zašto je mog đeda iz Tometnog Polja sproveo Dražin lokalni šerif
kabadahija i koljač
u logor na Banjici i
predao Njemcima i
onda se pitaju
što su se partizani svetili
i koljače strijeljali,
doista ne znam šta očekuju
svi ovi koji
i dalje većinski ljube
četnike i ljotićevske fašiste,
skoro sam upoznao
stjecajem okolnosti
i jednoga sa jevrejskim prezimenom
koji ne zna da je Jevrej,
ali hvali Mitu Ljotića
kako nije odmah strijeljao Cigane
u svom kraju
no ih je zaposlio,
kao svaki kapitalac fašistički,
pa ih je poslije podavio u dušegupkama,
no to nevini narod koji je sve znao
nije vidio,
a ono što se ne vidi
to se nije ni dogodilo
dakle da li moram svaki dan
doživljavati na autobuskom stajalištu
da mi radno sposobno stanovništvo
od trideset, četrdeset, pedeset godina,
jer ovi stariji su od gladi već pomrli,
traži novac da preživi dan
i to se dešava svakodnevno,
što će reći da smo se vratili
u karađorđevićevsku Sorabijicu
kada su oni
koje svi hvale na sva usta
a to su solunci borci
čiji potomci za dvadeset eura prodaju medalje danas
svojih slavnih predaka,
prosili na svakom beogradskom ćošku
od beogradske gospode
koja je tih godina otvarala kišobran
u Beogradu
kada je ta ista kiša rominjala
u Parizu
toliko se frankofona ljubav uveličala zbog
D Eperea i sličnih hulja
koji su podsticali pljačku
poslijeratnu
tridesetih godina dvadesetog stoljeća
i to znam,
jer mi je baka dolazila,
kao institucionalka ili institutkinja
i najbogatija kćer
na potezu od Požege do Divčibara,
u Beograd svako malo,
i otac je nju od sve djece
vodio uvijek sa sobom
i u Sabornu crkvu
i u Sinagogu,
nakon toga,
kao stari ratnik,
nosilac tri medalje
iz Prvog svjetskog rata
i čovjek koji je imao desetine pristava,
kako bi Jevrem govorio,
i moja se baka grozila takvog Beograda
prepunog gladnih solunskih boraca
kojima je Aco Palikuća
podario onu stvar
za njihove udove
koje su pogubili
u borbi za Pašićevu
Svesrbiju
i njegovu Srboslaviju,
dakle,
ovo što danas viđam
po Beogradu je konzekvenca
oktobra dvijehiljadite godine
kada su čobani
ali oni gradski,
ne želim vrijeđati
divni pastoralni svijet
koji ima svoj moralni kodeks življenja
za razliku od gradske gamadi, te
zauzeli vlast i preuzeli kasu,
a ovi cerebralno limitirani danas su prisvojili isto,
jer su autistični,
no razlike
među jednima i drugima
su minimalne.
Stoga doista ne znam što misle,
da žive na pustom ostrvu
i da ne postoji Bader Majnhof kompleks
kod njihove đece,
koja ga već iskazuju
jer se zlo čini već desetljećima,
no jednoga dana će se premetnuti
sve u bumerang na brodu budala
kada će kao Gudrun Eslin
pitati svoje roditelje milionere
njih 30000 u Sorabiji
kao i onih 40-ak milijardera
dolarskih naravno,
gdje ste bili kad su ljudi umirali
od gladi po beogradskoj kaldrmi
i gdje ste bili
kada su u vaše ime pravili masovne grobnice.
Ovo nije pjesma
niti je krik
ovo je momenat
kada vodeni plik
opominje i kuva
jer niti bog
tko god bio taj
neće moći nikoga
da štiti i sačuva
i zabadava su molitve i
brojanice i kletve
i mađije,
jer huči
silan huk gvožda
koji onima koji ne umeju stati
a sve znaju i riječi kaljaju
biti jedini kraj
za koji neće znati.
Ne radujem se tome
samo velim
da to sve ne želim.
PRINC EUGEN ŠTAT PAŠALUKA NANDORFEHERVARA
1.
Slovenija, zemlja mog sna,
sva je u plamenu
Srbija, zemlja iz koje sam morao
pobjeći devedesetih
zbog poltrona
i vojne policije,
dvijehiljaditih otjeran
sa svih póslova
zbog političkih mrcina,
sjedih pelena
I odgovarajućih potpredsjednikovanja,
sva je okićena i našminkana kao frajla.
Opet se radujem toj razlici
u kvalitetu.
(2012)
2.
Srbija, zemlja mog dobrovoljnog izgnanstva
šuti
Gomile ne uriniraju po ulicama
belog grada
Vođa urinira
po Svetozaru Markoviću
Njegovi požmirepi ekshumiraju
Dimitrija Tucovićaa
I to zataškavaju spomenikom
Crnogorcu Bori Pekiću
Koji je volio biti srpski demokratski pisac
Ne bi li hinili da su umjetnički pokrovitelji
A zapravo besramno činili
ono što im je na umu
A to je pokositi grad
I ostaviti smrad
Svoje praznine
I svoga jada
Radikalnog, demokratskog, kapitalnog
Investicionog ciklusa
Koga ćemo morati
Vlažnim uloškom zatrpavati jednoga dana
Koji se neumitno bliži
Jer je djeci generacije indeks zero dosta da im gaze kosti
I prave ih budalama kao što su uspješno izveli ples demona
sa njihovim anesteziranim roditeljima
Koji su im dali sve
pa i sopstvene gaće
Na tacni
I oni su kljucali, tucali i ostali i dalje pohlepni
Jer kad nekoga prevariš
Poželiš i da ga se riješiš
No nema te višestruke kame za takve stvari
Kao što su rehabilitovani bradati vojnici znali
Da je najbolje narediti slovo Z od glagola zaklati
Te jednog po jednog studenta, đaka, vilenjaka
Uz rakiju i gibanicu
i onog gistro Lenonovog oca koji je primjenjivao
Uspomenu na klanje svakog ko nije sa njima
I nije bila zima ta prepreka za preke smrti gospodara
No danas je sve bliža evolucija
Koja će brijati i intimna savamalska mesta
Onih koji obnašaju kasicu prasicu
Pašaluka Nandorfehervara
Od milja Princ Eugen Štata
urbi et orbi odvajkada
SISTEM BEZ SUSTAVA SA DLAKOM NA JEZIKU
Obrtnik je kralj,
kralj nije bankarski skrbnik.
Preduzimač je sluga,
sluga nije poduzimač.
Vođa dešparatno respiratornog
književnog klana je zamlata.
Zamlata nije đavo
već je bomunkulus književnog društvanceta.
Urednik je go kao car,
car ipak nije lektor sa onoga svijeta.
Korektor je nepotrebni kadar roda viška
tranzicionih pristava.
Posluga ipak nije patriotizmom
rodne grude pouzdana.
Predsjednik opštine skida od šarene laže
kondom burgermajsteru.
Burgermajster liže
krišku od pančete izvršnom direktoru.
Izvršni direktor usisava
košpicu od breskvice glavnom direktoru.
Glavni direktor češka šarena prepeličja jaja
zamjeniku ministra za prostakluke.
I ostale parazitske
i virusne resore.
Zamjenik ministra kreše šibicu
pomoćniku zamjenika ministra resora.
Pomoćnik zamjenika ministra
duva u larpurlartizam s preponama ministru.
Ministar gricka njenu ekselenciju ljubicu
i zatvara njome gubicu ministru bez portfelja.
Ministar bez portfelja zaskače lipicanera
bez stida i dilda li dilda.
Premijera, predsjednika vlade.
Premijer licka procep u otvorenom džepu
šefu kabineta predsjednika.
Šef kabineta izvlači kašaste proteine iz horoskopa
pomoćnika šefa kabineta.
Predsjednika zahvati investiciona strka koja drka li drka
ovrhe u ovalnom kabinetu.
Kraljica sve to nijemo gleda,
kralj joj ne da da se igra.
Princ se odriče prijestolja
i plače kao gladno mače.
Šta na sve to veli
neopresivno neosigurana umjetnica.
A šta melpot feministica
od zaraslog crvenog princa.
BITKA KOJA TRAJE U VJEČNOST
Jevremu Brkoviću
U nekakvom prostranom stanu
ušli smo moj drugar beogradski pisac i ja
i pozdravili se sa Jevremom,
ja sam se čak i ižljubio, jednom,
rekavši mu da ga dugo nijesam vidio,
i da mi je drago vidjeti ga.
Na to je on raspoloženo sio
u jednu poveliku stilsku fotelju
i započeo razgovor o jednoj crnogorskoj redateljici,
koja je režirala sjajne predstave iz crnogorske historije
i da je veoma zadovoljan njenim radom.
Uz to je pominjao i još neke bliske osobe,
no ne mogu tačno reći o čemu je riječ,
jer mi je bilo ponešto čudno i nepoznato,
jer sam ga pitao kako mu se čini
sadašnja crnogorska scena literarna i kulturna općenito,
te je započeo sa tim.
Zatim sam ga pitao za Brajana,
te sam ga pomenuo da je doista veliki borac
za demokratiju, na što je klimao glavom,
ali nije ništa dalje govorio, ili ga ja više nijesam razumio.
Potom sam pomenuo još neke njemu bliske osobe,
na pomen jednoga od njih se veoma narogušio
i rekao mi nešto što me je zaprepastilo,
najednom je buknula vatra iz Jevremovih usta
i veoma ljutito je rekao da je riječ o neprijateljskom agentu
koji je to postao
i da je njemu jasno o kome je riječ,
i da je to sve što ima reći.
Zaprepašten sam ga upitao otkuda mu to sada,
jer nije nikako
i nikada bilo tako nešto moguće reći i tvrditi,
pogotovu od njegove strane,
na šta je rekao da je ovaj odustao od svega
za što smo se borili i da je to ravno zločinu,
a bio je veliki posvećenik
i jedan od korifeja te iste bitke koja traje u vječnost,
kako mi danas izgleda.
Na to je jedna od tri dame,
jedna je sličila mojoj mati,
no nijesam siguran je li to baš bila ona,
možda i jeste,
rekla ispotiha zašto tako govori o bliskoj osobi,
na što su svi zaćutali,
a Jevrem se samo osvrnuo i nije ništa prokomentarisao.
Odustajanje nije opcija,
bilo je jasno i njemu i meni i tako će ostati,
zato smo i ušutili,
jer nekada šutnja govori mnogo jasnije no same riječi.
*
Onda sam se našao u ulici Proleterskih brigada
u smjeru ka gradu,
negdje preko puta mađarske ambasade ili konzulata,
nijesam siguran što je u pitanju,
no sam siguran da sam izvadio fotelju
i to poveliku i spustio je iza auta,
kako bih blokirao saobraćaj.
Vratio sam se u auto, jer sam htio presvući pantalone,
no ispod mene je u sredini auta bila ogromna provalija,
te sam sio na mjesto vozača
i okrenuo auto nekuda na Vračar,
gdje sam se parkirao želeći da se presvučem,
no mi je tada jedna spisateljica zakucala na prozor
kako bih je povezao nekuda.
Tada sam se probudio
i bio doista iznenađen svime
što se dogodilo tokom sna.
Uzeo sam telefon u ruke
i pogledao vijesti i novosti dnevne,
kao što činim svako jutro.
Druga vijest u meniju bila je da je umro Svetislav Brković,
pjesnik i Jevremov brat, koga sam površno znao.
Nije ga nijednom riječju pominjao no sam shvatio san.
Jevremu je umro brat i došao je izvjestiti me o tome.
