Jasna Šamić: Susret pjesnika francuskog PEN kluba
(februar 2025)
Prevod s francuskog Jasna Šamić
BOËL Jean je francuski pisac, rođen 1948, voditelj izdavačke kuće Henry. Osnivač je i glavni urednik časopisa Écrit(s) du Nord, generalni sekretar Maison de Poésie – Fondation Émile Blémont u Parizu. Objavio je desetak romana i pripovijedaka, dva eseja i još desetak knjiga poezije. Sarađivao sa mnogim časopisima i zbirkama.
Dobitnik je Poetske nagrade Poncetton SGDL za knjigu Le Paysage immobile 2009. i Nagrade Mallarmé 2020. za knjigu Jusqu’au jour.
***
tamo gdje su izlizani drška alata
i sve što je bilo važno sječivo noža
na sivom kamenu
i dobro zatvorena ograda ispred kuće igla u vezivu
majčina šolja tanjur za sve gozbe
sitni predmeti života svi polomljeni kuće koje se ruše i prefarbavaju
drugi su za to rekli: sve pobacaj
***
Sonia Pavlik piše poeziju i pozorišne komade (https://letatoutheatre.fr/lectures- spectacles/vassilissa-theatre-spectacle-conte/)
Katastrofa
Oštar zrak ispituje reljef trajanovskih stubova pobjedonosnog djetinjstva
Dahom čudnijim i surovijim od usana Vezuva
što je bljuvao vatru na Pompeje Cijepa ih ostavlja pukotine
Ljudi već jure ka obalama
Grčevito se hvataju za prazne čamce
– uzalud
Bacači plamena odašilju stravu
i dok njihov hrapavi dah iznova šiklja crven poput krvi
jezici se povijaju pod težinom straha a cigle ruše
Katastrofa se smiješta
Duga tišina joj uvijek prethodi
Uskoro će se hramovi srušiti sretna sjećanja nestati
u najdubljim odajama palača gdje se glasovi gužvaju
pa se ponovo izgube u prigušenom bijesu
Krhke ruke traže oslonac hvataljku
što će uskoro prekriti krhotine
Kad trube zasviraju
Najveće kukavice su već pobjegle
U njihovom bijegu našli su više poleta
nego čitava okupljena garda
Jednim pokretom ruke Katastrofa odgoni ljepotu gasi život
s prezirom tjera svjetlost
Stisnutih zuba koji preostaju
– hrabra djeca –
tonu pod udarcima sudbine
Katastrofa to koristi
uvlači se u njihove postelje sklupčava se u ruševinama
i naslađuje zauzimanjem cijelog prostora
Katastrofu Niko ne želi a ipak
neki je vole
to joj je dovoljno
***
Jedna noga kraća od druge Korijeni odletjeli daleko Nepoznati na ovoj adresi
Koraci u sjenci Strah u stomaku
Bol u leđima kao naslijeđe i prazna stranica
U dnu slabina, Mojim precima Zapriječen put
Preći šumu
Kroz slučajne susrete Odredište se nazire Izvan utabanih staza
Ovaj nesklad
Na kom sam odrasla Uspravna, ali ne i prava Zauvijek iskrivljena
***
Rémi Faye, rođen 27. oktobra 1956. u Neuilly-sur-Seine. Iza sebe ima dugu karijeru profesora njemačkog jezika. Objavio je brojne knjige poezije, između ostalog i Salles d’attente, Français Réunis, zbirka Petite Sirène; Fièvre blanche (Nagrada Max-Pol Fouchet), izdanje Le Castor Astral, 2000; Entre les marges, izdavač Le Castor Astral, 2002, itd.
***
riječi tu među nama
ko pšenica polegla od oluje riječi istinite, kažu,
kao da je istinit odraz oblaka na baruštini riječi
jedva ostave trag na našim usnama riječi – još uvijek žeravica
u strpljivoj sjenci a koje najviše vole dokolicu
***
odjednom smo djeca
još uvijek glatke kože kao na starim slikama
samo pogled usred krajolika samo trenutak poput žene
koja raspliće kosu
***
veče se kači o prozor
dok se vjetar povlači
horizont u daljini kleči, podno brežuljaka iza zgrada razderano sunce
ko anatomski atlas
blagost krvari modra pod prstima kad vidaš rane
***
život prije života
duša gola na ljetnoj svjetlosti tišina na rubu usana
trenuci isparani ko posljednji oblaci u suton
to je onaj život prije nego što noć dođe da spava u tvojoj sobi
***
Anne Lemaître je fracuska pjesnikija i slikarka, rođena u Havreu. Čitalac će upoznati ovdje i jednu njenu sliku.
Ka životu koji ti nalikuje
18h08
Polijetanje Tarantula Maglina Sutra
Će se povremeno javiti Iris
Stvorenja
Zaboravi na svoj kompas Lutaj
Prepusti se Plimama
I gorivu
Čuj Pjesmu
Svetu pjesmu Prolivene krvi
Jedan eukariot Bezubi
Obara Stašljivce Nudi ti pistače I vi se puštate Da skliznete
Na mlijeku snova
Oprati se
Pod kišom zvijezda A gusjenica će Iščezuti Rasciijepljenog repa Da te uspava
Idi ka Životu Idi
Ka životu
Koji ti nalikuje
Sirona
Kad
Po šikari Kiša Zvonko Šapuće
Sirona
Vijuga zmijolika Na vodi
crnog jezera
Izliječiti Izliječiti
dijete zlataste kose Izliječi
od crvenih petlji od mreža Izliječi
od crne tvari
Al ako se zvijezde Ne probude Sirona,
Štitu tijela i duha, Tvoj dodir Biće Magla
Na plavoj Tami
—
Tarantula maglina – odnosi se na sazviježđe u Magelanovoj galaksiji.
Eukaryote – u kontekstu ove pjesme izraz označava organizam ili biće koje ima unutrašnju strukturu i moć.
Sirona – božica iscjeljenja, potiče iz keltske tradicije.
Clara Regy promatra, sjeća se, izmišlja, piše. Objavljena u izdanjima Henry, Lanskine,
Rhubarbe…
njen stomak sasvim prazan
ili njeni šiljati laktovi poput rogova gazele
ne želi jesti grašak previše je lijep
on služi za pravljenje ogrlica, narukvica okrugao je, zelen
i nježan kao koža njene majke
izgubio bi se, umro od tuge
u njenom stomaku bez svjetla u toj tajanstvenoj pećini skrivenoj ispod bijele kože
u toj pećini radi cijelo tajovito osoblje
što ponekad šapuće
borba na putu od usta do želuca pokazuje se surovom
pod zlim očima porodice i doktora
oni ne znaju
da njen stomak nije isti
može živjeti od vjetra, od prašine od nježnosti
usta, tijelo na odmoru samo blaga svjetlost pomalo topla, ali ne previše
kapljice svjetla kao pjege
na licu Katje, lutke koja govori iz stomaka
i čudi se kad leži na leđima
***
Nakon karijere psihoterapeuta, Jacqueline Persini objavila je više od dvadeset zbirki poezije gdje se igra i ozbiljnost miješaju. Sudjeluje u brojnim časopisima, antologijama, umjetničkim knjigama, član je redakcije časopisa Poésie Première.
Posljednja zbirka joj je Jusqu’au vertige, ilustracije Roger Rougier, 2024.
Tamo gdje se vjetar uvlači
Između onoga što se rasipa pokraj sjena
i onoga što izmiče kroz prozor, izgovaraš riječi koje se ne povlače niti mrve,
već stoje uspravno na žuto-plavoj niti.
Šetači po trenutku lišća, bližimo se tajnim proplancima gdje ptice napuštaju zimu.
Kad svijet
pomalo izgubi razum pred ovim proljećem koje se u zimu
uvlači, riječi brišu
prašinu s usana,
šake se otvaraju
i svaki prst se nudi velikoj želji za životom.
Dovoljno je jedno drvo da se upiše u more,
s valovima što se razbijaju o obalu
s pjenom talasa kad je zapljuskuju.
Ostaviti mrtve grane vjetru koji ih mrvi
i u krošnji
se malo smočiti.
Između nadoloženja i povlačenja talasa, na samom žaru valova,
evo, stresamo ih sa sebe… Jer visoka je vrtoglavica!
Voljela bih zaspati u tvojoj kući
a ne iščeznuti
u vodama tvoje rijeke okusu čistog ništavila.
Voljela bih zaspati usred tvog zagrljaja, blago se spuštati
niz vodu tvoje rijeke okusu mahovine i šume.
Iz zbrike Tamo gdje se vjetar uvlači_ (neobjavljeno).
JASNA ŠAMIĆ
JOŠ JEDAN POETSKI DAN U PARIZU
Najveći neprijatelj umjetnosti je dosada
Voltaire
Prije skoro godinu dana, učestvovala sam prvi put na susretu pjesnika koji je organizovao Francuski PEN club i nazvao Parloir des poètes. O tome sam već pisala, ali ću podsjetiti i ovaj put da se ovaj naslov može prevesti kao Pjesnička galerija, Susret pjesnika, itd, a ako bismo posudili za to turcizam, nazvali bismo ga Divanhana pjesnika…
Na tom popodnevnom susretu, u prostorijama PENa, koje se nalaze u Maison de poésie, tj. Domu poezije, osnovanom 1927. i smještenom u jednoj vili (Hôtel particulier) u 9. arondismanu Pariza, ponovo sam nedavno učestvovala sa jednom od svojih posljednjih pjesama pisanih na francuskom jeziku iz zbirke Sjenke i mrak ( Ombres et ténébres uskoro u štampi na francuskom).
Dan je bio leden; ova zima je jedna od onih rijetkih sibirskih u Parizu. Na susretu je ovaj put učestvovalo više pjesnika nego ranije, i opet su tu prednjačile pjesnikinje, uz svega dva, tri pjesnika.
Parloir des poètes vodi Jean Le Boël, francuski izdavač, pjesnik, romanopisac, autor novela i esejist, dobitnik nagrada za poeziju, pa i prestižne Mallarmé. Trenutno je i genralni sekretar Francuskog PEN cluba, i član upravnog odbora Maison de Poésie, u ulozi generalnog sekretara. Diskretan, elegantan, nenametljiv, a može se reći da mu je i poezija slična, topla, humana, sa nostalgičnom atmosferom. Lijepa.
Kad smo o lijepom, takva je bila ovaj put i tema susreta: Treba li pjesma da bude lijepa? Diskusja o ovoj temi je prethodila čitanju stihova.
Čuli smo tu različita, zanimljiva mišljeja o ovoj temi za koju su se mnogi učesnici i te kako pripremili. Neki su čitali i odlomke drugih velikih pjesnika i pisaca o tome šta je lijepo u literaturi i u poeziji, pa su se tu našli i Hese, Baudelere, Bachelard, uz još neke slavne autore.
Ove susrete shvatila sam kao most između Balkana i Evrope, tačnije bivše Jugoslavije i Francuske, i već više puta, i kad nisam bila prisutna, objavila sam prevode stihova pjesnika učesnika na ovim susretima koji su to željeli, i nisu smatrali da je bezvrijedno biti objavljen na nekom malom jeziku kao što je bosanski, tojest srpskohrvatski. Napomenuću tek da sam imala priliku da pjesme tih francuskih autora objavim ne samo u bosanskim magazinima, nego širom bivše Jugoslavije, pa i u glasilima dijaspore.
Iako Jean le Boël tog dana, kao ni do sada, nije čitao svoju poeziju, da bi ostavio više prostora gostima, odlučila sam da prevedem i ovaj put jednu njegovu pjesmu.
Sve pjesme su prevedene s francuskog jezika, iako su pjesnici učesnici bili raznog porijekla koji danas, međutim, pišu na francuskom. To bi, dakle, i ovaj put bio moj hommage poeziji, općenito, i ovom susretu posebno, kada bih istovremeno pokušala da budem ako ništa a ono sira ćuprija, most tanak poput dlake, između Francuskog PENa i onog bosanskog, u nadi da će i bosanski PEN organizovati jednog dana slične susrete.
Treba li pjesma biti lijepa
Budući da sam pomenula da je tema bila ljepota poezije, dodala bih ovdje tek nekoliko riječi o mom viđenju toga. Želim prvenstveno reći da se slažem sa svim onim pjesnicima koji su rekli da je sve u ritmu, svako djelo, naročito poezija, poput muzike, kojoj je najbliža, i da ljepota nije u rimi, niti u formi – koje su inače takođe važne. Tako je mislio i Dos Passos ali i Kundera i još mnogi drugi.. Neosporno je da klasični, takozvani vezani stih ima svoje zakone, koji ne bi smjeli da se osjećaju u jednoj dobroj i lijepoj pjesmi nego bi trebali biti podređeni cjelini pjesme koju čine mnogi elementi. Ljepota, odnosno moć poezije je po meni prvenstveno u iznenađujućim metaforama, u moćnim nesvakidašnjim slikama, u harmoniji koja je u zagrljaju sa stilskim figurama i slikama (a i osjećanje može biti slika), i sve to skupa treba da budi u nama posebna stanja koja možemo nazvati (i) ljepotom. I kad ne znamo definisati ljepotu, znamo vrlo dobro šta je ona, a šta nije, koje lice je prijatno, koje nije, koja pjesma je «lijepa» za sviju i kad je cvijeće zla i Cvijeće zla. Nadasve se slažem sa Voltaireom da je dosada najveći neprijatelj umjetnosti. Kako je izbjeći, pitanje je koje treba razviti vjerovatno na nekom drugoma skupu.
Ovdje neću pominjati šta su sve filozofi podrazumijevali pod ljepotom, kakvi su bili njeni kanoni kroz vijekove. Samo ću dodati i to da je sufijska, odnosno orijentala poezija, posebno osmanska, imala svoja stroga pravila, mnogo strožija nego zapadna poezija, a njen metar koji se upotrebljavao za klasičnu poeziju bio je arud ili aruz. U aruz-metru nije bitan broj slogova, već njihova dužina i kratkoća. Na primjer, jedan stih može imati 15 slogova, dok drugi ima
12. Ovu prozodiju su koristili najveći orijentalni pjesnici, u poeziji koja se naziva divanskom (njihove zbirke su Divani) poput Rumija, Hajjama, Hafeza, Junusa Emrea, Rabije Al Adavije, i mnogih drugih, upotrebljavajući pri tome razne forme, koje su opet zahtijevale određene rime. A najčešće forme u orijentalnoj poeziji, posebno sufijskoj, bile su kaside, duge poeme, ode pisane u nečiju slavu, bilo Boga bilo vladara, potom gazeli i katreni. Najčešći aruz bio je Fâ’ilâtun Fâ’ilâtun Fâ’ilun, a postajali su i brojni drugi. Sve te orijentalne pjesme koristile su brojna arapska pisma. Što se tiče aruz-metra, kažu da je nastao tako što su pjesnici slušali hod deva po pijesku, a njime je napisana i predislamska arapska poezija.
Pominjem ovu prozodiju jer su mnogi pjesnici Bosne pisali ovu vrstu poezije tokom vijekova. Naravno, bili su pod uticajem osmanske sufijske poezije, nakon osmanske okupacije Bosne i velikog dijela Balkana, ali su nastavili da je pišu i nakon toga, u austrougarskom periodu, pa i kasnije, takozvanu alhamiado poeziju, na bosanskom jeziku arapskim pismom, pod uticajem divanske. Albanci su takođe pisali divansku poeziju, prema tim istim pravilima.
Nekoliko zapadnih pjesnika o ljepoti poezije
U nekoliko riječi, ja definišem Poeziju kao ritmičko stvaranje Ljepote. Njen jedini sudija je Ukus. … Ako vam neka pjesma nije razderala dušu, niste upoznali poeziju. Edgar Allan Poe
Nježna poezijo! Najljepša od svih umjetnosti! Ti koja nas, budeći u nama stvaralačku moć, približavaš božanstvu. G. Apollinaire
Poezija, taj jezik koji niko ne govori, a svi razumiju. A. de Musset
Poezija je unutarnja pjesma. … Prave suze su one koje izazove lijepa poezija, u kojima se podjednako miješaju divljenje i bol. Chateaubriand
Pjesnici se ne stide svojih osjećanja; oni ih iskorištavaju. F. Nietzsche
Svako ko sanja o plamena moćni je pjesnik. G. Bachelard
Dok je za neke pjesnike poezija ogledalo koje čini lijepim ono što je iskrivljeno, za Khalila Gibrana (Halil Džibran) ona sadrži i radost i bol i čudo, s daškom rječnika, čime pjesnik tvrdi da poezija može ispreplitati u sebi složene emocije i intelektualni izraz.
Ova razmišljanja pokazuju da poezija nije samo umjetnički oblik, već i put koji vodi do emocionalnog i intelektualnog izražavanja, sredstvo koje povezuje jezik sa dušom.
Bez obzira što svi pjesnici koje sam gore navela nisu pominjali isključivo ljepotu poezije, i objašnjavali šta ona znači, ipak njihove riječi, za mene, govore samo o tome.
I još bih jednom podvukla da možda za mnoge od nas ljepota poezije leži u njenoj moći da iskaže neizrecivo, da uhvati trenutak riječima koje nadilaze svoje obično značenje.
Istovremeno je ona i muzika i misterija, i bol i zanos, i prozor otvoren ka ljudskoj duši. Za lijepu poeziju neki vele da se ne čita, nego osjeća, da ranjava i liječi u isti mah.
