Ibrahim Kadriu: Ruska misija
Prvo poglavlje
Tog jutra 3. studenoga 1912. zatekli smo Prizren prekriven slojem magle, koja se protezala prema dijelu dvorca, koji je poput bijele zavjese stajao na sivilu. Dio dvorca bio je potpuno prekriven, dok je ostatak bio prekriven prozirnom maglom, nalik ulomku slike. Daleko gore, brda su se gubila iz vida, a cijeli se prostor činio kao jedno s nebom.
Naš dolazak u grad, nakon dugog i napornog puta, prijeđenog u formacijama prema pripadnosti vojnom angažmanu, bio je iznenađujuć; zatekli smo gradske ulice i uličice potpuno prazne, dok se iz dimnjaka kuća, osim tek nekoliko, nije dimilo. Ovaj pogled na dimnjake zapeo nam je za oko, jer smo tijekom marša iskusili hladnoću noć i, dok smo zadihani jedva čekali odmoriti se negdje kraj neke vatre.
Prizren smo smatrali toplim gradom, barem su nam tako rekli dok smo se spremali na put. Pričali su nam da je Prizren obavijala primorska klima, iako je bio daleko od mora, ali im je u tome pomogao Lumëbardhi,[ Ime rijeke.
] koji je imao svoj utok u more, u pravcu Skadra. Na naše iznenađenje, te klime nije bilo nigdje. Hladnoća ranih jutarnjih sati, prije nego što se sunce još pojavilo, ušla nam je u dušu, možda zato što smo očekivali toplinu i bili spremni na nju. Jednostavno smo naišli na hladnoću prijema; nitko nam nije izašao u susret.
Prazne ulice kao da su nam dale do znanja da nismo dobrodošli kada smo ušli u grad ranog srpskog kraljevstva.
Promatračka jedinica radila je svoj posao od večeri 2. studenog, ali bilo je nešto u njihovom izvješću zbog čega smo, sada u ranim jutarnjim satima, shvatili da nisu proučili situaciju kakva je bila. Vjerojatno su bili oduševljeni ljepotom grada i u tom stanju stvorili neku vrstu uvjerenja da će Prizrenci, sretni zbog pada Osmanskoga Carstva, dočekati osloboditelje, kako smo se zvali. No, očito je bilo suprotno. Grad je skoro prestao disati, kao da je cijeli grad pao u nekakav kolaps. Samo je lavež pasa dokazivao da u gradu ima života. Htjeli smo taj život, čak je i naš general Božidar Janković, koji nam je govorio da se vraćamo ondje gdje smo bili prije sedamsto godina, htio doček, pa makar i prisilan. Ovo mi nije bilo jasno: kako je moguće nasilno organizirati doček? Može se dogoditi da ljudi budu izvedeni iz svojih domova, natjerani da pozdrave osloboditelje, kako smo govorili, ali na njihovim licima neće biti osmijeha. Kad ljudi čekaju u tišini i tuposti, ne može se reći da su nas čekali s radošću.
Naš general je imao plan. Dobro je znao što treba učiniti i nije bio sam. To sam shvatio negdje između Uroševca i Suve Reke, ne sjećam se imena tog mjesta, dok je on stajao i razgovarao s vojnikom, čija mi se odjeća činila nešto drugačijom. Shvatio sam da je Rus, da je došao dobrovoljno, ili da je poslan da se solidarizira s nama, koji smo krenuli u oslobodilački pohod prema krajevima, gradovima i selima u kojima nikada nismo bili. Da budem iskren, nisam imao pojma o toj strani, iako sam na satovima povijesti čuo profesora kako kaže da je Prizren bio središte srpskoga kraljevstva, u vrijeme kada se srpska vlast protezala na južne grčke otoke, te se smatralo kraljevstvo i Albanaca i Grka… Naš general volio je govoriti da ćemo vratiti nekadašnje kraljevstvo i da ćemo istrijebiti sve narode koji se ne budu pokorilu našoj volji. Također je rečeno da je Srbiji potrebno more, te da je najbolji način da se do njega dođe ondje gdje se održava marš. U ovim jutarnjim satima uvjeren sam da se Prizren nije pokoravao našoj volji, pa sam se stoga i bojao da se i u ovom gradu može dogoditi kao i kolovoških dana u Kumanovu, Skopju i drugim mjestima. Bojim se leševa, pogotovo onih leševa ostavljenih na zemlji, izjedenih od insekata. General je sklon susretu s takvim scenama, jer je i sam utjecao na stvaranje tih scena. Imam dojam da takve scene s leševima ima za hrabrost, za utjehu duši. Čudan je naš general, vođa Treće srpske armije, koji je imao dugu vojničku karijeru i višestruko ispitanu hrabrost – kako je volio da mu se kaže – dok su tu hrabrost drugi nazivali barbarstvom.
Ruski oficir koji je sjedio blizu našeg generala, na ulazu u Prizren, mašući rukom tamo–amo, kao da je pokazivao u kojem smjeru se najizravnije stiže do središta grada. Uličice na ulazu u grad, prekrivene kaldrmom, koje se protežu lijevo–desno, gotovo su izgrađene s ciljem da se izgubi cesta koja vodi prema centru. Ruski oficir Ruslan Nikolaj je poznavao te puteve, dok smo mi, koji nismo bili vezani za tu sredinu, shvatili da je ruski oficir često bio u njihovom konzulatu, koji se nalazio, kako je rečeno, u blizini pravoslavne crkve. To je bila istina, kao što je bila istina da je bio čest posjetitelj Skadra, Tirane… On je, po svoj prilici, imao komplicirane zadatke koji su za nas bili tajni, kao i njegova prisutnost u našoj vojnoj organizaciji, Trećoj srpskoj armiji. Nije mi jasno kada se on pridružio našim snagama i s kojim ciljem. Njegovi pokreti bili su vrlo tajanstveni. Kako je samo hodao okolo i ostao živ? Ruslan Nikolaj mi se čini tajanstvenom osobom, tim više što ima vojni čin. Znam da Rusi imaju svoje misionare, ali da su i oni u vojnom stožeru, nisam znao i ne čini mi se vjerodostojnim, iako, dok je rame uz rame s našim generalom Jankovićem, sve je moguće vezano uz njega. Vrlo sam znatiželjan da ga upoznam, ali znam da nemam tu priliku… no, gdje sam bio stao?
Da. Hodali smo prema centru. Osjećali smo veliki umor. Jedva smo čekali čuti naredbu nadređenih da stanemo. Ta naredba nije stizala. Imali smo dojam da ćemo brzo savladati Prizren. S druge strane, bili smo znatiželjni vidjeti Prizrence, čak i bez pozdrava, ali to se nije dogodilo u tim ranim jutarnjim satima. Mora da su bili skriveni u svojim kućama ili su nas pratili kroz prozore kuća koje su izgledale kao da su pripijene uz obalu. Iz onog dijela gdje su bile kuće, s mnogo prozora prema ulici, koje su se nalazile ispod zamka, Prizrenci su mogli pratiti svaki naš pokret. Mogli su nas gađati, pa se nismo osjećali ugodno. Bilo nam je nelagodno jer smo putem pretrpjeli nekoliko iznenadnih napada.
Prije tjedan dana, dok smo prelazili klanac Carraleva, točnije 25. listopada, napao nas je veći broj Albanaca. Ne mogu točno reći koji je to broj bio, iako se spominjao broj dvije ili tri tisuće. Mogao sam reći da su ti brojevi izmišljeni, ovisno o tome tko ih je govorio. Moglo se razumjeti da su kukavice imale tri tisuće, dok su se oni realniji oslanjali na dvije tisuće. Tko zna gdje bi mogla biti istina, jer ih je bilo nemoguće prebrojiti, pogotovo kad su napadači bili u planinama, kraj puta. Mi iz Treće srpske armije, divizija „Šumadijska“ (s 23 tisuće ljudi) i „Drina“, imali smo u vidu da će biti napada tijekom našeg marša. Bili smo uvjereni da nas ti napadi ne mogu ugroziti, tim više što se znalo da je naša vojska spremna, ne samo velikim brojem vojnika, već i obukom, a zatim i sofisticiranom tehnikom. Dobro smo poznavali napadače; porazili smo ih svugdje gdje su nam postavili zasjedu. Gdje god su prošle naše vojne jedinice, otpor albanskih napadača nije bio učinkovit, sve dok se osmanlijske snage stvarno nisu predale. Išli su prema Bosporu i kao da im je bilo svejedno koji će dio ostaviti za sobom, poput Albanaca koji su bili iste vjere kao i Turci. Kad je krenula opća kampanja novačenja vojnika koji bi nam pomogli da se vratimo u naše stare krajeve, postojao je strah da će nas pobunjenici poraziti. Ali kad su naši promatrači donijeli izvješća o situaciji u Skopju, nakon što su osmanlijski vojnici napustili svoje vojarne i nakon što su albanski pobunjenici oslobodili sve zarobljenike, postupajući s njima kao s pobunjenicima, rekli su da su ustanici izgleda ostali bez ideja što bi trebali učiniti sljedeće. Bojali smo se da bi mogli podići nacionalnu zastavu u Skopju, gdje je preko pedeset posto stanovništva bilo albansko. Ali naše tajne službe, u suradnji s pojedincima iz pobunjeničkih redova, razveselile su nas viješću da je među njihovim vođama bilo protivljenja, da su neki od njih bili odlučni u svom cilju. Bili su protiv nezavisnosti. U izvješću promatrača stoji da ih zanima samo autonomija koja bi se ostvarila unutar turske države. Čak, da naše zadovoljstvo bude još veće, imali smo informaciju da su dvojica čelnika, Boletini i Kryeziu, inzistirali da odu u Solun kako bi sultana Hamita, kojeg su mladoturci osudili, izvukli iz zatvora. To je za nas bilo pravo čudo, zbog čega smo tijekom kolovoza uspjeli bez otpora ući u Skopje. Na taj je način ostvareno ono što se namjeravalo: daljnji marš kroz zemlje Makedonije, Kosova i Albanije, bez ikakvih prepreka. To se dogodilo nakon što su albanski vođe uhvaćeni i poslani u Beograd, odnosno u zatvor na Kalemegdanu; nakon velikog broja Albanaca koje smo zatekli u Skopju, stavili smo im lisice na ruke. Vezali smo ih jednog za drugim i zatrli njihovu želju da budu ono što jesu.
Dakle, imali smo slobodan, čak siguran teren.
Mi smo, kažem ovdje, imali velike snage: Srbija je u operacijama za invaziju na Kosovo angažirala 286 tisuća operativnih snaga sa 550 komada topničkog oruđa. Ova operativna snaga bila je strukturirana u četiri vojske. Prvi je imao 76 bataljuna, 30 eskadrona, 40 baterija itd.
Drugi se sastojao od 75 tisuća snaga i njime je zapovijedao general Stepan Stefanović. Središte ove vojske odabralo je zapovjedno mjesto u Kystendilu. Njegove snage su uključivale: 40 bataljuna, 5 eskadrona i 24 baterije. Treća se sastojala od 63 tisuće snaga, kojom su zapovijedali general Božidar Janković (vođa srpske četničke organizacije „Narodna odbrana“) i načelnik stožera pukovnik Dušan Pešić. Ova vojska imala je svoj štab u Kuršumliji i njezine snage su bile: 44 bataljuna, 9 eskadrona i 25 baterija… Četvrta je bila jačine 35 tisuća snaga, sa zapovjednikom generalom Mihajlom Živkovićem. Treba reći i to da je vrhovni zapovjednik srpske vojske bio sam kralj Petar Karađorđević, dok je načelnik generalštaba bio general Radomir Putnik. Spomenuo sam ove činjenice da bih bio što dalje od straha, ali ipak kada je dio naše vojske stigao do centra, prešli smo most preko rijeke Lumbardhi i zauzeli trg gdje četiri grla kamene slavine izlijevaju vodu u izobilju, hladnu vodu.
Za nekoliko trenutaka, dvije ulice u blizini Lumbardhija bile su ispunjene našim vojnicima. Vidjeli smo i neke Prizrence koji su sišli iz tog maglovitog dijela, iz kuća iznad pravoslavne crkve. Njihov silazak, u nevelikom broju, i zaustavljanje iza nas u blizini dućana sa spuštenim roletama, bilo je ugodno iznenađenje koje je odgovaralo očekivanju da će nam poželjeti dobrodošlicu. Na njihovim licima, dok su neki od njih bili naslonjeni na zidove dućana, vidjela se nekakva radost. Pokušavali smo, svatko na svoj način, stvoriti bliskost s onima iz Prizrena. Tada smo shvatili da su to lokalni Srbi, dok Albance nismo vidjeli. Sigurno su nas mogli vidjeti kroz te prozorčiće.
Naš general Božidar Janković naredio je opću kontrolu nad gradom određujući da naoružane grupe ulaze u kuće i vrše racije kako bi skupljali oružje i povećavali strah među stanovnicima. Nakon ovog pohoda, prema zahtjevima generala, Prizrenci će pristati biti saveznici, te će se prilagoditi drugim uvjetima, koje je ponudila nova vlast, koja je došla kao nastavak naše moći od prije više od sedamsto godina. Jurišne postrojbe, ne nailazeći na potporu, nego na zatvorena vrata, pretvorile su se u kaznene jedinice, prema zapovijedi našeg generala. Mi ostali nismo točno znali generalove zapovijedi, ali da su jurišne jedinice postale kaznene znalo se po pucnjevima koji su se čuli sa svih strana grada. Prvo su to bili rijetki pucnjevi, zatim su postali sve češći, a poslije su postali uobičajeni.
Do podneva je sva magla nestala. Jasno se vidio dvorac s impozantnim zidinama, podignutima na obali. Privlačilo me to okruženje. Htio sam gore ostati neko vrijeme i odatle promatrati grad, možda i napraviti reportažu za „Republiku“. Konačno, moja uloga u ovoj vojnoj formaciji morala je biti dvostruka, i kao novinara i kao borca. Za prvi posao imao sam iskustva, a za drugi, kao vojnik, primarna mi je bila dužnost braniti se, imajući u vidu onu poznatu izreku za ratne prilike: „Ili ubij ili budi ubijen“! Unatoč vojnim zapovijedima, čak i bez tih zapovijedi, samoobrana je bila na prvom mjestu. Ovu želju o odlasku uz obalu do dvorca ću preskočiti, naravno, ali samo u sljedećih nekoliko dana, dok ne budemo neko vrijeme stacionirani u Prizrenu, iako smo imali put otvoren prema moru…
Učestalost pucnjave, za nas koji smo kao ovce na mrazu sjedili na trgu i po pločnicima kod Lumbardhija, nije bila bez utjecaja, tim više što nismo znali što se događa: Albanci su bili ti koji su odbili otvorili vrata i, kako smo mislili, često su pucali na naše vojnike, koji su bili prisiljeni izvršiti svoju kaznenu misiju. Do podneva smo saznali što se događa. Ubojstva
Albanaca su se stvarno dogodila. Šaputalo se o višestrukim ubojstvima, čak o velikom broju ubojstava. Koliko god nam se to činilo nevjerojatnim, naš general je dobio izvješće o uspješno obavljenom poslu jurišne jedinice. U tom izvještaju pisala je brojka od četiri stotine poginulih Albanaca, koji su, kako su rekli pripadnici jedinice, pružali otpor i nisu pucali na srpske vojnike, koji su dobili zadatak u akciji. U svakoj kući ubijenih, kako su priopćili, pronađeno je različito oružje, od čega su neki posebni primjerci koje su dorađivali prizrenski majstori, oružje sa sermi cijevima. Bilo je to trofejno oružje, od kojega je naš general nešto dijelio kao svoje vlasništvo ili ostavio za dar. Takvo oružje, pozlaćeno zlatom, držao je u ruci časnik Ruslan Nikolaj, čije sam ime saznao. Izgledao je vrlo sretno dok se igrao njime, ciljajući u neki objekt.
Dok je izražavao svoje zadovoljstvo tim oružjem, sa minareta džamije čuo se ezan. Sinan–pašina džamija, za koju kažu da je sagrađena 1615. godine, bila je blizu trga, gdje smo gubili vrijeme čekajući nove pohode. Nakon ezana, na naše iznenađenje, sa popločanih uličica koje su se spuštale prema Lumbardhiju, ugledali smo grupe pognutih ljudi kako se približavaju džamiji. Takvi ljudi su nas impresionirali sve dok su hodali pognuti i nisu nas gledali, gotovo kao da nas uopće nije bilo.
Na neki način su nas činili nervoznima, ali nam je naređeno da ne radimo ništa protiv muslimanskih vjernika. Gledali smo ih, pratili njihove korake, a oni kao da nas uopće nisu primjećivali.
Kakvi su to čudni ljudi? Sumnjao sam da oni uopće nisu čuli pucnjeve, ili su ih čak čuli, ali pošto nisu postali žrtve tih pucnjeva, sada su se pravili da ne vide ugao i otišli su klanjati podnevni namaz. Znao sam da će ući, jer razmišljam o najgorem. Mogla bi se dogoditi naredba našeg generala i svi bi ti vjernici bili ubijeni u džamiji. To ne bi bilo ništa novo, jer takva su se ubojstva događala i prije. Zato sam ih gledao s bolom jer su mi izgledali kao da idu u grob. Nisu govorili niti gledali. U grupama, kao pobješnjeli, penjali su se uz džamijske stepenice da uđu, ali su džamijska vrata bila zatvorena, iako, kao što smo također znali, vrata Božjih kuća nisu zatvorena. Oni koji su stigli prvi pokušali su otvoriti vrata. Pokušali su nekoliko puta, pa im se otvorilo. Imam, Mulla Adnan, pojavio se pred njima, rekli su mu. Bio je to lijep čovjek, odjeven u dobru hojdžalarsku odjeću, s fesom na glavi omotanim bijelim platnenim rupcem, s nekom sjajnom tkaninom. U ruci je držao krunicu od bjelokosti, čija je zrnca vrtio prstima. Mnogi ljudi koji su čekali da otvori vrata šutjeli su, svi su gledali u gospodara. I mi smo bili znatiželjni što će im reći, pa smo im prišli iza leđa. U međuvremenu je ruski časnik Ruslan Nikolaj, koji je bio iza nas s našim generalom, tražio da mu se oslobodi put do stepenica. Ljudi koji su čekali popustili su; stvorili su između njih nekakav prolaz, dok je ruski časnik nastavio uza stube. Otišao je kod imama, Mulla Adnanija, i pozdravio se s njim. Govorili su gotovo šaptom, približavajući glave jedan drugome. Mulla Adnani se potom obratio prisutnima:
„… Dragi džematlije, – oglasio se kao iz lože — ostajte zdravi. Tako sam ja imao svoj posao, no moram se vratiti odakle sam došao…“
Niko od prisutnih nije ništa rekao, niti je tražio da se otvore vrata džamije.
Iznenađeno su se pogledali. Njegove su riječi odjeknule poput munje.
„Dobro mi ostajte, bio sam tako zaposlen!“
To što je hodža rekao bila je besmislica. Dvadeset godina bio je imam te džamije. Od 1892. djelovao je kao muslimanski svećenik, dok se nije pokazalo da je njegovo pravo ime Kazimir Olenko. Obznanio je to ruski časnik Ruslan Nikolaj obrativši se okupljenima riječima:
„Kazimir Olenko završio je svoju misiju. Trebao bi mu zahvaliti. Taj će čovjek, rekao je, nastaviti ovu misiju, ali na nekom drugom mjestu, a vi koji ste ovdje okupljeni možete slobodno moliti za duše današnjih pobijenih, koji su dokazali da ne žele izbavljenje, jer im je žao Azijata koji su, konačno, bili prisiljeni pobjeći. O tome će s vama razgovarati general Božidar Janković, kojemu se možete obratiti za sve što vas zanima.“
— Red, gospodine generale! – rekao je, dok smo ostali iznenađeni onim što se dogodilo.
General Janković, srednje visine, tamnoput, s brkovima koji vire preko lijeve i desne strane usana, odjeven u novu odjeću ukrašenu zlatnim paletama, sa šiltastim šeširom, na čijem je prednjem dijelu bio grb naše države, popeo se stepenicama. Spremio se i obratio prisutnima:
„Mi smo osloboditelji. Oslobodili smo vas od Osmanskoga Carstva. Šest stotina godina, vjerujem i više, oni su držali ove naše krajeve. Od sada smo stalni vladari. Treba da znate da je Prizren bio glavni grad srpskog kraljevstva, Dušanova prijestolnica, imao je dobrote da vas zaštiti… Nismo ni slutili da među vama, u ovom lijepom gradu, postoje ljudi koji ne žele oslobođenje i koji se, na naše iznenađenje, znaju čak i suprotstaviti. Izabrali smo grad Prizren da vratimo čast vremenu našeg Dušana, stoga će grad Prizren biti glavna baza naše vojske za ovo područje. Tražim vašu odanost, a mi ćemo biti vaši zaštitnici…“
Nakon završenog govora, ruski časnik Nikolaj je pljesnuo rukama u nadi da će to potaknuti aplauz u onoj masi ljudi koja je ostavljala dojam voštanih figura, kojima rade samo oči, a i one su se kretale nekako nekontrolirano. Pljesak ruskog časnika ostao bi usamljen da mu se nisu pridružili naši vojnici, ali i njih je bilo malo. Naš general nervozno je silazio niz stepenice držeći lijevu ruku iza leđa, dok je desnom držao štap nalik na štapove slijepaca. Hodao je brzo, kao na zapovijed, što se moglo shvatiti kao razdraženost. Odlazak našeg generala sa scene na taj način, sa te improvizirane pozornice na vrhu stepenica koje vode do ulaza u džamiju, kao da se nije svidio ruskom oficiru. On je još uvijek stajao pred džematom. Kao da mu je bilo neugodno zvati generala da govori. Nastavio je govoriti, dok je general s pratnjom pobjegao prema trgu koji je tako lijepo izgledao s krunom grada. General je nestao nakon prve trke idući udesno. Časnik Ruslan Nikolaj je nastavio:
„…Kažem vam da smo prijatelji. Mi Rusi pripadamo velikoj zemlji.
Želimo vas zaštititi. Znate li ovo ili ne znate? Znamo da među vama ima onih koji nas nepravedno mrze. Sjećate li se što se dogodilo prije devet godina u Mitrovici? Sjećate li se ubojstva konzula Grigorija Stepanovića Ščerbina? Ubio ga je Albanac Halit Ibrahim Lipovica, čije imamo bilješke i koji je iz Žegre. Preminuli konzul imao je 34 godine… “
Ipak, i nakon ovih riječi nastavila se šutnja prisutnih. Ruski časnik namjeravao je pokazati da je konzul, prije dolaska u Mitrovicu na konzularnu službu, služio u ruskom veleposlanstvu u Istanbulu, te da je već napravio diplomatsku karijeru. Htio je reći da je Ščedrin kadar s perspektivom za rusku politiku. Služenje u Mitrovici bilo bi vrijedno čak i za srednju klasu, ali postoje drski ljudi, poput njegova ubojice, i oni rade stvari kako bi stvorili neprijateljstvo s nama Rusima.
„Ipak, mi ćemo i dalje biti uz vas, pomoći ćemo vam…“
Nakon što je ova objašnjenja smislio u glavi i spremio se da ih izgovori naglas, dio prisutnih mu je okrenuo leđa. Krenuli su niz stepenice i nastavili. Ostali su jedva čekali da netko preuzme inicijativu da se pokrenu. I ostali su mu okrenuli leđa. Otišli su, ostavivši ruskog časnika samog na vrhu stepenica. U znak razdraženosti, uzdahnuo je, pomaknuo usne, izgovorivši neku psovku, naravno. Sišao je niz stepenice i krenuo prema našem generalu. Nikada ga više nismo vidjeli. Nitko od nas vojnika nije znao odakle je došao.
Naravno, naš general je znao, ali se kretanje ruskog časnika držalo u tajnosti, a nije bila tajna ni lokacija komande Treće srpske armije u Prizrenu. To se dogodilo 5. studenoga, dakle dva dana nakon što su naše snage ušle u grad.
Moram ponoviti, u prvom danu ubijeno je četiri stotine Albanaca.
Sve ovo je za mene bilo novo iskustvo. Istini za volju, čovjek uvijek ima za cilj doživjeti nova iskustva, ali ovo iskustvo, koje sam ispričao do ovog retka, nije mi trebalo. Sada sam izgubio živce, postao sam napet. Bio sam zadovoljan svojim zdravljem, toliko da sam ih, kada je jedan od mojih kolega spomenuo visok i nizak krvni tlak, pitao koja je bolest, taj visoki i niski krvni tlak. Ipak, nastojao sam sačuvati svoje dostojanstvo usred svojih krhkih osjećaja, iako sam u svojoj novinarskoj profesiji postao vrlo osjetljiv. Ta je osjetljivost nastala jer sam se na terenima susreo s krajnjim siromaštvom ljudi, i s nemogućnošću života. Tijekom ovog marša susreo sam se s krvlju nevinih ljudi, koji su ubijeni bez razloga, osim zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ovakav postupak me izluđivao. Cijelu sam priču iznio u tekstovima za svoje novine u Beogradu.
Napisao sam brojne članke iz ratnih zona. Čak sam pisao o ubojstvu 400 Albanaca u Prizrenu, prvog dana ulaska naše vojske u grad. Pisao sam i o hodži, Mulla Adnanu, za kojeg se ispostavilo da je Rus sa dvadesetogodišnjim imamskim stažem u ovom gradu, a da nitko nije shvatio da je on Rus s posebnom misijom. Za ovaj zadnji članak dobio sam poruku od svog urednika ratnih stranica. Sadržaj poruke je bio otprilike ovakav:
„Dragi Grigoru Režiću, imajte na umu da postoje radnje koje predstavljaju državnu tajnu. Ne bismo trebali njima trovati mišljenje. Budite oprezni. Ne bavite se temama koje štete državnoj politici. Nismo objavili posljednji tekst o ubojstvu četiri stotine Albanaca u jednom danu u Prizrenu. Prilično je atraktivan tekst o slučaju Rusa koji je bio imam u Prizrenu, ali taj slučaj predstavlja drugu tajnu, onu ruske države. Postoje razne misije za državne interese, pa budite oprezni… “
Dobro, rekao sam samo sebi dok sam čitao poruku. Vodit ću bilješke za ubuduće, možda nekome budu od koristi.
Drugo poglavlje
Ne znam kojeg dana, ne sjećam se ni datuma, jer sam se osjećao ugrožen prijetnjama koje su mi upućene zbog članaka. Prijetnje su stizale u brojkama, potpisane od strane takozvane „Crne ruke„. Nisam znao tko stoji iza „Crne ruke„, niti njihove krajnje ciljeve. Shvatio sam da postoji organizacija s tim imenom, ali je li ta organizacija državna, nisam znao. U poruci koja mi je stigla preko vojne pošte, ocijenjeni su moji spisi objavljeni u Beogradu; sjajna procjena. Na kraju evaluacije postavljeno mi je nekoliko pitanja, među kojima i vrlo provokativno: Jeste li Srbin? Bilo je i pitanje: Znate li tko je ukrao majku? Ima li koji Arnaut? Zbog čega ti tako humano štitiš Arnaute? Nastaviš li tako, izbacit ćeš nas s posla, zaprljat ćeš nam nož ili ćeš nas koštati nekoliko metaka. Odluči se. Imamo metaka i noževa za druge, ali i za izdajice. Ako si ti taj izdajica, bit ćemo ti blizu.
Prije brige, zanimalo me tko stoji iza „Crne ruke“. Pitao sam tu i tamo. Konspirativni naziv „Crna ruka“ plašio je i druge. Činilo se da se ljudi u mojoj blizini boje govoriti. Možda je netko od njih i znao. Čak bi i takvi ljudi okrenuli glavu u stranu i napustili me. I bez ovog pitanja, o meni se govorilo kao o čovjeku koji podržava Arnaute, samo zato što sam pisao istinu. Iz tog sam razloga vodio dnevnik, da ne bi nešto ostalo nezapisano. Sada kao da me je za gušu uhvatila „Crna ruka“, ta tužna ruka koja je do mene stigla kroz prijeteće poruke.
Napokon sam saznao što je „Crna ruka“. To mi je pokazao liječnik naše vojne formacije, s kojim sam otvoreno razgovarao, jer sam ga poznavao iz Beograda. Javili su mi u našu redakciju kada je došao s člankom o širenju tuberkuloze u Šumadiji i o medicinskim mjerama koje treba poduzeti da se ta bolest suzbije. Toga dana smo se vidjeli. Potaknuo sam ga da nastavi pisati, jer se činilo da ima afiniteta, posebno za tematske spise o zdravlju. Mislio je da budemo zajedno u vojsci. Vjerovao sam mu, kao i on meni, pa sam ga bez straha upitao:
– Da! – rekao mi je začuđeno.
– Zar nisi čuo?
– Ne!
– Ti si novinar i ne znaš tko je „Crna ruka“?
– Mogu pretpostaviti da je crna, ali ne znam njezinu ulogu. Naravno, njezina konotacija je negativna.
— Za nekoga negativno, ali za one koji su je stvarali vrlo pozitivno.
— Reci mi, čovječe, reci mi ukratko, zašto sam puknuo! Koja je uloga „Crne ruke“?
— „Crna ruka„ je nastala u Beogradu 3. ožujka 1911., dakle prošle godine. Ideja o formiranju je naravno davna, no službeno se dogodilo na datum koji sam naveo u jednom beogradskom kafiću. Ono što ću reći je stroga tajna, pa neka ostane među nama. Vrlo je tajan podatak, jer i najviši državni krugovi imaju utjecaja na njezino formiranje, ali je uvijek drže u tajnosti. U javnosti je poznata samo kao „Crna ruka“, ali nitko iz te organizacije nije poznat. Prema pravilu, članovi polažu prisegu bez javnog objavljivanja, a prisega je definirana riječima „Sjedinjenje ili smrt„. Sjedinjenjem su ciljani svi teritoriji na kojima ima Srba. Oni iz „Crne ruke“ dužni su nositi otrov sa sobom. Ako neka njihova pojedinačna, pa čak i zajednička akcija ne uspije, koriste otrov i počine samoubojstvo. Svatko tko se pridruži „Crnoj ruci“ spreman je počiniti samoubojstvo. Jeste li znali što je „Crna ruka“?
— Da, ali spomenuo si najviše državne krugove. To još više pojačava moj strah, sve dok ne znam tko su oni u najvišim državnim krugovima Da sam znao, bio bih sigurniji u svoju obranu, sada kada su mi zaprijetili oni iz „Crne ruke„.
– Jedan od organizatora „Crne ruke“ je viši oficir Dragutin Dimitrijević – Apis.
– Poznaješ li ga? Ili si čuo o tome?
– Da, čuo sam. On je pripadao skupini časnika koji su 11. lipnja 1903. izvršili atentat na kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin?
– Odnosno, on pripada onoj grupi koja je masakrirala kralja i kraljicu i bacila ih kroz prozor… – rekao sam s ciljem razjašnjenja.
Šutio je. Nije više htio razgovarati. Osvrnuo se oko sebe, bojeći se da ga je netko čuo.
Ovaj razgovor kao da mi je odsjekao noge.
Nakon ovog razgovora shvatio sam razlog neobjavljivanja nekih mojih spisa. Mislio sam na dnevnik koji sam vodio, gdje sam zapisao mnogo podataka o ubojstvima Albanaca, o paljenju njihovih kuća. Osjećao sam strah, a još više kad mi je naređeno da se vratim u Beograd.
Zabrinuo sam se, jer je dnevnik koji sam vodio tijekom tog putovanja izgubljen, ili mi je uzet, bolje rečeno – ukraden. Što bi bilo da je taj dnevnik dospio do „Crne ruke“? Ipak, povratak u Beograd se dogodio. Onda se dogodilo da sam stigao do redakcije i moj protest što moji tekstovi s fronte nisu objavljeni doveo me u poziciju buntovnika. Na moje iznenađenje i radost, kada sam stigao u Beograd, nitko me nije pitao, a ja sam mislio da će me neko iz „Crne ruke„ ipak pitati. Ali, stavili su me u susjedstvo nepoćudnih iz vojnih krugova, možda čak i iz tadašnjih političkih krugova. Prijatelji su mi savjetovali da budem oprezan, da ne govorim o akcijama srpske vojske u albanskim zemljama. Bili su u pravu, dok je moja naivnost odbijala takve savjete. Čovjek se rađa slobodan i također bi trebao imati pravo na slobodu izražavanja, pomislio sam.
Marš me duhovno povrijedio. Činilo se da mi pisanje dnevnika daje snagu, pa je gubitak dnevnika bio težak udarac.
Sad se u Beogradu nisam mogao sjetiti ni datuma ni imena mjesta, čak me i taj divlji okoliš unakazio. To je kod mene izazivalo brige, koje sam pokušavao ublažiti razgovorom, pričom o toj velikoj tragediji na tom golgotskom putu, u kojoj su ostale mrtve tisuće srpskih vojnika, još mnogo više Albanaca, i sve one kuće koje smo spalili. Pričao sam i pričao. Rekli su mi da ću, nastavim li pričati o događajima na ratištu, teško patiti. Znao sam da me žele ušutkati, ali nisam znao da su toliko opasni. Nastavio sam raditi u redakciji, ne pokušavajući pisati o iskustvima koja sam doživio na tom dugom vojnom putu po albanskim zemljama.
Pričao sam ljudima, uglavnom svojim prijateljima u Beogradu, što sam vidio u tim krajevima gdje je brutalnost srpskih vojnika bila prikazana u neslućenim razmjerima. Više od stotinu tisuća srpskih vojnika prešlo je granicu odatle preko Mirdita,[ Regija u Albaniji.
] ali i preko Peškopije5 i sa strane Crne Gore. Do sredine studenoga 1912. srpske i crnogorske snage okupirale su dio sjeverne Albanije: Drač, Leže, Shëngjin i Skadar, gdje su Crnogorci držali u okruženju 30.000 Albanaca. Sada su se veleposlanici u Londonu okupili da odrede granicu do koje Srbi i Crnogorci mogu biti vlasnici albanske zemlje. Englez Eduard Gray bio je uvjeren da Albanija treba biti neovisna, ali uz nadzor. Napokon je ruski predstavnik pristao i na neovisnost, s tim da gradovi: Prizren, Peć, Dibra, Đakovica i Skadar pripadnu onima koje je Rusija štitila, a to su Srbija i Crna Gora. No Austrija se protivila i inzistirala da ti gradovi pripadnu Albaniji. U tom bazaru plijena, a na inzistiranje ruskog diplomata Sazonova, Beč odustaje od St. Peterburga, dopuštajući Srbiji ustupke prema većini zemalja oko granice s Albanijom.
Ove podatke, koje sam saznao na ratištima, govorio sam otvoreno, jer sam ih smatrao činjenicama, protiv kojih ne bi trebalo biti nikakve zavjere. Na kraju krajeva, nisam samo ja pokušavao ispričati istinu s bojišta i vojnih marševa srpske vojske. U javnost je dospjela i ispovijest austrijskog konzula Jelichke. Pisao je u Beč o tome kako su Srbi spalili deset albanskih sela i pobili sve mještane. Zapisao je da su muškarce odvojili, i onda su ih nadređeni sami pogubili, dok su ženama i djeci rekli da bježe. No onda su i njih u bijegu pobili vojnici… Pisao je o ponašanju srpskih vojnika u Gostivaru, kako su ih muškarci noću izveli iz grada i narod podijelili u grupe od 20 i 30. Prvo su ih tukli, zatim ubijali i trpali u zajedničke jame.
Priznajući i druge slučajeve, članak je zaključio riječima:
„Srbija je zemlja koja je ubojstva podigla na razinu sustava!“
Slažem se, potpuno se slažem s ovom prosudbom veleposlanika, ali ne mogu reći da se slažem univerzalno.
Jedne mračne noći, dok sam htio leći i spavati, čuo sam kucanje na vratima. Izašao sam i otvorio. Vani su bile tri naoružane osobe: ljudi na dužnosti vojne policije. Rekli su mi da se moram obući, jer me traže u stožeru, gdje se vršio upis novih novaka koji će, kao i prije dvije godine, krenuti na dugi put do nove Kalvarije. Nakon što mi je rečeno da ću morati ići ondje gdje me čekaju, smatrao sam za shodno reagirati. Rekao sam im da ne znam što hoće od mene, a oni koji su došli po mene rekli su mi da ću sigurno morati hodati ispred njih ili će mi morati vezati ruke.
Kad su spomenuli ruke, odmah sam pomislio na „Crnu ruku“. Srećom, po ponašanju, riječima i postupcima te tri osobe nisam mislio da se radi o opasnim osobama. Slušao sam njihove naredbe. Krenuo sam u neku novu avanturu, ili u sigurnu smrt.
Svrha je bila drugačija: presjekli su mi mogućnost pisanja s mjesta zločina u zemljama gdje su bili Albanci.
Treće poglavlje
… Jednog dosadnog rujanskog kišovitog dana, na peronu željezničke stanice u Beogradu bilo je puno ljudi koji su čekali da se na prve tračnice postavi vlak koji će ići za Skopje, a potom nastaviti za Đevđeliju, ali za mene bi to završilo u Skopju, odakle bih, po drugi put, nastavio, po direktivama, prema Kačaniku, Uroševcu, Prizrenu… Imajući u vidu da nisam imao drugog puta, svakako da bih se saslušao pred vojnim vlastima, koje su mi odredile dvomjesečne vježbe u albanskim krajevima, te me opskrbile odjećom i hranom, nađoh se na stanici gdje je bilo mnogo ljudi koji su se kretali prema vratima vlaka. Velik dio njih bio je u vojničkoj odjeći. Neki od vagona bili su puni oružja. Bilo je to potpuno u duhu rata, iako se, kad se govorilo i pisalo, nije spominjao rat, već pobjeda na frontovima koji su bili otvoreni, kada vatra nije prestajala, posebno u južnim krajevima, gdje se ustanici nisu predavali, iako su izgubili nadu da će ostvariti bilo kakvu pobjedu. No, pojedinačni strah nitko nije mogao sakriti. To se vidjelo po njihovoj šutnji, po sjecištima pogleda kroz koje se mogao osjetiti strah.
Sjeo sam u jedan od kupea trećeg vagona odozdo, dok su dva vagona iza bila puna naoružanja, kako sam već rekao. Na vratima vagona stajali su i stražari.
S prozora kupea u trećem vagonu gledao sam na peron koji je nakon nekog vremena ostao prazan. Vlak je krenuo uz onu uobičajenu tutnjavu, s rijetkim pucketanjem, odnosno usporeno.
Oštro zviždanje, zatim dim koji je izlazio iz lokomotive i zahvaćao vagone, odnosno prozore, nagnali su me da zatvorim prozor. Sjeo sam kraj prozora, ne primijetivši da su u kupe u međuvremenu ušla tri čovjeka, dva muškarca i žena. Pozdravio sam ih samo pokretom glave i leđima se naslonio na kut prozora. Zatvorio sam oči, ne zato što sam bio pospan, već zato što sam bio previše lijen da razgovaram s ljudima koje nikad prije nisam vidio. Razumjet će da sam bio umoran. U tišini. I oni su bili pošteđeni razgovora. Dobili su podršku i ostali ravnodušni.
Od onog dana kada su rekli da sam raspoređen da idem na vojne vježbe, tako su govorili, da sudjelujem u nasumičnim borbama, u nasumičnim obračunima s pobunjenicima koje su nazivali različitim imenima: teroristima, lupežima, pobunjenicima, divljim ljudima… Bio sam u jednoj vrsti mentalne depresije. Shvatio sam da me depresija drži zbog neznanja ljudi, onih koji su imali snage donijeti drugačije odluke. Dok nisam iskusio vojne pokrete na ratnim frontovima, smatrao sam da vojni sustav ima svoju logiku i da treba biti obziran prema drugima. To sam mišljenje učvrstio u školi i kao novinar, kada su me poslužile službene izjave vojnog stožera, iz kojih sam saznao da je vojska stvorenje naroda kojem je služila, ali bez osvajačkih pretenzija. Kad sam se prije dvije godine našao među njima, bio sam uvjeren da moja vojska ima druge, nedeklarirane ambicije. Bio sam konkretno uvjeren da u onim zemljama gdje je marširala moja vojska postoje narodi koji imaju različite tradicije od mog naroda, a da se te tradicije ne poštuju. I sam sam bio svjedok tolikih ubojstava koje je počinila vojska kojoj sam pripadao, tolikih paljenja kuća i tjeranja stanovnika tih kuća, pa čak i spaljivanja, ne obazirući se ni na starce, ni na djecu…
Stojeći pognute glave i zatvorenih očiju, prisjećao sam se strašnih prizora koji su se događali u albanskim selima i mrzio sam sebe što ću i dalje biti u tim mjestima, iako su, kako kažu glasonoše, bivši pobunjenici bili lojalni Srbiji. Koliko je to istina? Ne vjerujem, niti me zanimalo baviti se ovom temom, ali druge jest. U redakciji su htjeli da napišem, bez embarga na razmišljanje; htjeli su da izvijestim o užasu koji se dogodio, o srpskim radikalnim skupinama koje su bile izvan vojne kontrole, koje su imale svoja zapovjedništva, ali… u isto vrijeme bilo je i prijetnji. Iz krajeva u kojima sam bio kao vojnik, izlazili su članci u stranoj štampi, članci s činjenicama, dok su u našim novinama naši vojnici i četnici opisivani kao principijelni, kao ljudi koji pomažu…
Ti članci su ostavljali dojam da smo bili humanisti, dok su se događala masovna ubojstva, paljenje kuća… Te su scene opisivale strane novine. Novinari koji su na razne načine stigli do albanskih sela izvještavali su o neviđenim strahotama. Budući da sam i sam bio na frontu, zanimali su me strani članci. Čitao sam ih iz radoznalosti, nisu lagali, kao što je lagala naša politika da uvjeri stranu javnost da je naša zemlja vodila oslobodilački rat priskačući u pomoć narodima koji su do jučer bili pod osmanskom vlašću. Kada sam prvi put bio na frontu, general Božidar Janković, komandant Treće srpske armije, sugerirao mi je što da napišem. Naredio mi je da prikupim sve svoje spise kako bi ih on mogao pročitati. Odnijet ću narudžbu u zemlju. Imam tekstove sa sobom, ali imam i druge tekstove drugih novinara iz vanjskog svijeta. General bi trebao imati i napise stranih novinara. Sa sobom imam i reportažu Trockog, koji je krajem 1912. godine bio u Kumanovu, Skoplju… pisao za list „Kievskaja misl“, br. 355, 23. prosinca 1912, koje su među najvećim novinama u Rusiji. Ne znam kako će on reagirati, ali pravo da vam kažem, kad sam to pročitao, plakao sam osjećajući u duši genocid nad albanskim narodom, ali sam plakao i zbog nas Srba, zašto nas zovu narodom bez ljudskosti. Svojim postupcima uvjeravamo druge da nismo ljudi. Lav Trocki nije ništa skrivao. Poznat i kao suradnik u nekoliko značajnih novina ovoga vremena, prosinac 1912. zatječe ga u Skopju kao posebnog izaslanika za ruske novine „Kievskaja misl“. Bio je u Skopju i okolici radi ratne reportaže. Nalazeći se usred pokolja koji su Srbi organizirali nad albanskim stanovništvom, nije se libio optužujućim tonovima pisati o svemu što je vidio svojim očima. List „Kievskaja misl„ na ruskom jeziku u to je vrijeme bio najveći i najvažniji koji je izlazio izvan ruske prijestolnice. Za njega su pisali gotovo svi najbolji pisci tog vremena, počevši od publicista Lunačarskog, preko pisaca Koroljenka, Paustoskog i Gorkog pa sve do političara poput Lava Trockog i drugih. Poznato je da je Trocki, židovskog podrijetla, bio jedan od dvojice kandidata za Lenjinovo mjesto nakon njegove smrti. Ali izgubio je od Staljina i tada je bio prisiljen napustiti Sovjetski Savez kako bi umro u dalekom Meksiku nakon pokušaja atentata od strane političkih protivnika.
Vrijeme koje Trocki donosi u svojoj reportaži bilo je jedno od najtežih za Albance i njihov opstanak. Samo je Trocki taj koji ništa nije skrivao. Sjećam se (čak sam i spise ponio sa sobom da ih predam svom generalu) Lea Freudlicha, austrijskog novinara. Napisao je i knjigu „Albanska golgota“ u kojoj opisuje srpske pokolje u jesen 1912. do proljeća 1913. godine u albanskim zemljama, na Kosovu i u Makedoniji. On piše:
„Rijekama su plutale stotine i tisuće zaklanih leševa. Oni koji su mogli pobjeći od bolesti, gladi, metka pješačke puške i granata srpske artiljerije skupljani su na za to predviđena mjesta i gađani metkom u glavu. Gore su prošli oni koji su se sakrili u svoje domove. Nakon što su svugdje izvršene detaljne provjere plijena i zlata, skriveni su lako pronađeni i poklani kao medvjedi. Najveće torture pretrpjele su Albanke, koje su silovane, vezane, a nakon stavljanja kapuljača pokrivane slamom i žive spaljivane. Ako su bile trudne, bajunetom su im rasporivali trbuhe i nakon vađenja iz majčine utrobe dijete stavljali na vrh bajuneta ili igle. Nakon masakra, Srbi su pili vino, pjevali i igrali. Bilo je slučajeva da su za vrijeme klanja skupljali krv u čaše i njome otvarali gozbu.“
Ne znam kako će moj general reagirati, ali da bih dopunio svoje znanje svim događajima, koje on sigurno zna, ali nema izvorne spise, ponudit ću mu ovaj cjeloviti izvještaj, izvještaj Trockog, čiji je sadržaj kako slijedi:
„Imao sam priliku, na sreću ili nesreću, nekoliko dana nakon Kumanovske bitke posjetiti Skopje. Od samog početka beogradske su mi vlasti radile probleme oko prometne dozvole. Zbog zapreka koje mi je postavljalo Ministarstvo rata, počeo sam misliti da ljudi koji su vodili rat nisu imali čistu savjest i da su ondje dolje izvodili akcije sasvim drugačije od onoga što je službeno prezentirano. Taj dojam ili predosjećaj pojačan je nakon susreta s časnikom koji je bio u Skopju s vojnicima Glavnog stožera. Oficir, kojeg sam dugo poznavao, bio je pošten čovjek.
No, čim je saznao da idem u Skopje, jer sam zapravo dobio dozvolu da ondje idem, rekao mi je s otvorenim neprijateljskim stavom da ne idem i da mu nije jasno zašto Beograd u tome glumi, prema njegovim riječima, dopuštanjem „strancima„ da idu u Skoplje. U Vraju, na granici sa Srbijom, kada je shvatio da neću promijeniti svoju odluku, srpski oficir promijenio je glas i počeo me pripremati za prizore koje ću vidjeti kada stignem u Skopje.
„To su neugodne stvari, ali su nažalost neizbježn“„, rekao mi je. To me je, moram priznati, još više natjeralo na sumnju. To znači da zlodjela, o kojima se čulo do Beograda, nisu bila slučajna ili naročita i izolirana, sve dok ih je oficir tretirao kao „potrebe države“. Netko je morao imati podatke o tome.
Tko? Vojska ili vlada.
Odgovor na ova pitanja dobio sam čim sam stigao u Skopje. Moja tuga je počela čim smo prešli granicu. U 5 sati popodne približili smo se Kumanovu. Sunce je zalazilo i mrak se polako širio. Što se više mračilo, to se više plamena moglo vidjeti kako ide uvis. Sve oko nas je gorjelo. Sva albanska sela, bliža i dalja, pretvorila su se u plamen i zgarište, sve do željezničke pruge. Bio je to konkretan primjer užasnog razornog rata koji sam vidio u borbenim zonama. Bogatstvo tih ljudi, naslijeđeno od pradjedova i teško stečeno, pretvaralo se u prah i pepeo u tren oka. Požari su nas pratili sve do Skopja.
Izašao sam iz vagona u kojem sam putovao. Cijeli je grad šutio. Nikog živog nisi vidio na ulici. Odmah ispred željezničke stanice nalazila se skupina vojnika, očito pijanih. Svatko je otišao na svoju stranu, a ja sam ostao sam na stanici. Otišao sam do grupe vojnika. Četiri vojnika držala su spremne bajunete. U sredini grupe vojnika stajala su dva mlada Albanca u bijelim takijama. Pijani četnik držao je u jednoj ruci nož, a u drugoj flašu rakije. Četnik je naredio Albancima da legnu na zemlju. Oni, polumrtvi od straha, klonuše na koljena. Na sljedeću zapovijed ustali su. To je ponovio nekoliko puta… Tada je četnik, psujući i prijeteći, uperio vrh noža i u ostale žrtve. Tjerao ih je da piju rakiju, pa ih je… ljubio. Opijen žestokom rakijom i krvlju, zabavljao se igrajući se s njima kao divlja mačka s miševima.
Isti postupci, ista psihologija. Ostala trojica vojnika, čak i oni pijani, čuvali su stražu da Albanci ne pobjegnu ili da se ne suprotstave, dok se četnik nije zabavio.
„Ovi su Arnauti„, kaže mi jedan vojnik. „Sad ću ih ja ubiti„ – nastavlja. Iz straha sam napustio grupu. Nisam imao snage pokušati zaštititi Albance. Od tih vojnika mogla ih je spasiti samo druga oružana sila. Cijela scena odigrala se na željezničkom kolodvoru. Čim je stigao sljedeći vlak, pobjegao sam da ne čujem strašne jauke i vapaje Albanaca u pomoć…
Na ulicama grada i u samom gradu bilo je toliko tiho da se činilo da je pusto. Sva su vrata bila zatvorena od šest sati popodne. Kad je pala noć, četnici su počeli s radom. Nasilno su ulazili u kuće Albanaca i Turaka, ubijali i pljačkali. Skopje je imalo 60.000 stanovnika, od čega su polovinu činili Albanci i Turci. Neki od njih su naravno otišli, ali većina je ostala. E sad, preko noći su počinjeni zločini nad njima. Dva dana nakon mog dolaska u Skopje, ujutro sam se prvo suočio s hrpom leševa
Albanaca razbijenih glava ispod Vardarskog mosta, u samom centru grada.
Jedni su govorili da su to Albanci koje su utopili četnici, drugi da ih je donijela rijeka. Znalo se samo jedno: ti ljudi nisu poginuli u borbi…
Skoplje se pretvorilo u običan vojni logor. Stanovništvo, posebno Albanci i Muslimani, skrivali su se po ulicama kako ih srpski vojnici ne bi vidjeli. Među vojnicima ima i srpskih seljaka koji su ovamo došli iz raznih krajeva Srbije. Praveći se da su došli po svoje sinove i braću, prolaze kroz kosovsku pljačku. Razgovarao sam s trojicom od tih „nasilnika„. Najmlađi, nizak čovjek, „hrabrog„ tipa, hvalio se kako je puškom ubio dvojicu Albanaca, dok su druga dvojica pobjegla. Njegovu priču potvrdili su i suputnici, stariji mještani.
„Jedna stvar ne valja„, požalili su se.
„Nemamo novca kod sebe. Ovdje možeš dobiti volova i konja koliko hoćeš.„
Plaća vojnika iznosi dva dinara (75 kopejki). Vojnik odlazi u prvo albansko selo i uzima prvog konja kojeg nađe. Preko vojnika može se dobiti tor za volove za 20 dinara. Srbi iz okolice Vranje masovno su krenuli prema albanskim selima da opljačkaju sve što nađu. I Srpkinje su na svoja leđa tovarile vrata i prozore koje su nosile kroz albanska sela.
U međuvremenu su došla dva vojnika. Oni su u sastavu odreda koji razoružavaju Albance. Vojnik pita gdje može zamijeniti lire. Zamolio sam ga da mi pokaže lire, jer nikada nisam vidio tursku valutu. Vojnik prvo gleda u stranu, zatim vadi zlato iz torbe, priznaje da ima još, ali ne želi otkriti količinu.
Jedna turska lira se mijenja za 23 franka. Došli su i drugi vojnici. Slušao sam njihove razgovore.
„Ne znam koliko sam Albanaca ubio„, kaže jedan,
„Ali nikome od njih nisam našao ništa vrijedno što bih mogao uzeti. I kad sam skinuo glavu mladoj nevjesti, našao sam na njoj 10 lira.„ O svojim postupcima govore sasvim slobodno. To je za njih normalno.
Ljudi ne shvaćaju koliko se promjena dogodilo u nekoliko dana rata. Tu se vidi kamo čovjeka vode posebne okolnosti. U barbarskim ratovima ljudi se pretvaraju u zvijeri, možda i ne shvaćajući što čine.
Vod vojnika marširao je glavnom ulicom Skopja.
Pijani, po svoj prilici glupi Turčin, počeo ih je psovati.
Vojnici su stali. Turčina su naslonili na najbliži zid i ustrijelili ga na mjestu.
Vod je krenuo dalje, kao i stanovništvo na cesti. Navečer sam u jednoj birtiji sreo jednog oficira kojeg sam poznavao. Njegova jedinica bila je stacionirana u Uroševcu, u središtu Albanaca, „stare Srbije„. Narednik je sa svojim ljudima dovukao veliki opasan top, tijekom marša od Kičeva do Skoplja.
Top bi bio poslan vojsci koja je opkolila Edrene.
— Koje zadatke sada imate u Uroševcu među Albancima? – pitam časnika, kojeg sam poznavao.
— Pečemo ptice i ubijamo Arnaute. Već smo umorni – kaže on – pravi grimase i otvara usta od umora. Zatim nastavlja:
— Među njima ima mnogo bogatih ljudi. U blizini Uroševca ušli smo u bogato selo, s kućama poput dvoraca. Vlasnik je bio bogat čovjek koji je imao tri sina. Bila su četiri muškarca i mnogo žena. Sve smo ih izveli iz kuće, žene postrojili, a muškarce pred njihovim očima zaklali. Žene nisu plakale od straha. Molile su nas da ih pustimo u kuću da uzmu odjeću. Dopustili smo im. Zatim su nam dali poklon. Onda smo zapalili cijelu zemlju…
— Kako se možeš tako brutalno ponašati? – pitam ga zgrožen njegovim priznanjem.
— Ne znam ni sam, čovjek nauči. U neko drugo vrijeme ne bih mogao ubiti ni starca ni nevino dijete. U ratu, kao što znate, zapovjednik naređuje i vi morate slijediti naredbu. Mnogo se ovakvih stvari dogodilo. Prilikom transporta topničkog oruđa u Skopje, putem smo sreli kolica, u kojima su ležala četiri čovjeka pokrivena do pojasa. Odmah sam osjetio miris joda. Nešto je sumnjivo, pomislio sam. Zaustavio sam kočiju i pitao ih tko su i kamo idu. Oni su šutjeli, pravdajući se da ne znaju srpski. S njima je bio samo kočijaš, Rom, koji nam je rekao da su četiri ranjena sudjelovala u borbama na Merdaru. Bili su ranjeni i sada se vraćaju kući. Shvatio sam tko su oni.— Dolje! – naredio sam.
Razumjeli su što im govorim, ali su oklijevali, što učiniti. Stavio sam bajonetu na pušku i ubio svu četvoricu…
Poznavao sam ovog čovjeka. Bio je konobar u Kragujevcu. Jednostavna osoba. Neratoboran po prirodi, konobar, kao i svi konobari u drugim zemljama. Jedno vrijeme bio je i u Sindikatu konobara. Bio je čak i tajnik, ali je otišao… A pogledajte sad što je postao!
— Zašto se ponašate kao razbojnici, ubijate i pljačkate, ne praveći razliku! – viknuo sam osjećajući gađenje prema čovjeku s kojim sam razgovarao.
Nadređeni se našao u teškoj situaciji. Činilo se da mu je nešto sinulo.
Zatim je pokušavajući da se opravda, uvjeren i ozbiljan, izgovorio rečenicu, koja je imala još više crnila nego što sam vidio i čuo.
— Ne. To nije tako. Mi, regularna vojska, strogo se držimo pravila, nikada ne ubijamo mlađe od 12 godina. O četnicima ti ne mogu ništa sigurno reći. Oni su samostalni. Ja mogu samo garantirati za vojnike.
Narednik nije kontrolirao četnike. I doista, nisu prihvaćali nikakva ograničenja. Regrutirani iz redova nezaposlenih, invalida, slabih i bezvrijednih elemenata, iz najnižih slojeva, zabavljali su se svojim divljaštvom, zločinima, pljačkom i nasiljem. Djela su mnogo svjedočila protiv njih. Čak je i vojsci i državi bilo loše zbog takvih krvavih zlodjela degeneriranih bandi. Bili su prisiljeni poduzeti mjere i prije završetka rata razoružali su ih i vratili kućama.
Nisam više mogao izdržati tu atmosferu, nisam imao snage izdržati. Pao je politički interes i moralna svijest, da se očima vidi kako se takve stvari rade. Sada sam imao samo jednu želju: vratiti se što prije. Ponovno sam se našao u vlaku. Gledao sam široka polja oko Skopja. Kakva ljepota, kakvo polje! Ljudi bi ovdje mogli dobro živjeti. Kakva korist od govora kad i sam znaš te ideje, ali meni su na tom mjestu zvučale deset puta glasnije.
Petnaestak minuta od polaska vlaka, pogledao sam van i vidio na udaljenosti od 200 metara od stanice mrtvo tijelo s takijem na glavi, licem prema dolje i raširenih ruku. Oko 50 metara od pruge stajala su dva srpska stražara, dio snaga koje su čuvale prugu. Sigurno je to njihovo djelo. Idi, idi, samo nestani odavde što prije. Nedaleko od Kumanova, na livadi, u blizini pruge, vojnici su kopali veliku jamu. Pitam ih zašto se ta jama kopala. Pričali su mi o pokvarenom mesu, kojeg je bilo u deset ili 15 kamiona, koji su bili parkirani uz cestu. Vojnici nisu uzimali meso koje su im davali. Svu hranu, čak i više nego što im je potrebno, dobivali su iz kuća Albanaca: sir, mlijeko, med.
„Tada sam pojeo više meda, koji smo uzeli od Albanaca, nego što sam pojeo u životu„, priča mi jedan vojnik.
Svaki dan su srpski vojnici klali volove, ovce, svinje, kokoši, koje su jeli bacajući ostatke. „Ne treba nam meso. Koliko puta smo im pisali u Beogradu da nam ne šalju meso, ali oni to rade po određenim pravilima. Ovako stvari stoje kad se bolje pogleda. Meso trune, ljudsko i životinjsko, sela se pretvaraju u pepeo, ljudi se protjeruju, „ljudi od 12 godina„… svi su postali barbari, gube ljudsko lice… Rat izlazi na površinu. Prije svega, zločine ćete vidjeti ako malo razmaknete zavjesu koja visi pred djelima „hrabrosti„ vojnika…
Stvarno ne znam kako će moj general reagirati nakon što pročita ovaj izvještaj Trockog? Vjerojatno će pojačati nadzor nada mnom ili će odrediti nekog od svojih pouzdanika da mi bude blizu.
Biografija
Ibrahim Kadriu rođen je 1945 god. u Zegri Skopske Crne Gore. Poslije završetka srednje škole (Učiteljsku) dvije godine (1965-67) radio u prosvjeti, i studirao je albanologiju u prištinskom Filozofskom fakultetu, dok 1968, kao novinar, počeo da radi u dnevnom ljistu „Rilindja“ u Prištini gdje je, od 1973. pa sve do 1990. bio urednik kulturne rubrike, sve do tog dana kada su srpske vlasti prekinule rad „Rilindje“, i ostalih listova na albanskom, Potom, poslije rata, produžio je da radi kao urednik kulturne rubrike u dnevnom listu „Zëri“ sve do penzioniranja.
Književnim stvaralaštvom bavi se od 1962, a objavljivanjem knjiga od 1969, i neprestano do današnjeg dana objavio je od više od devedeset djela (većina od njih su romani).
Za uspjele postignute na polju književnosti nagrađen je mnogim priznanjima, između ostalog, Nacionalnim nagradom Ministarstva kulture Republike Kosova, nagradom PEN-na Albanskog Centra u Tirani, nagrađen za životno djelo u Đakovici, itd.
Iz književnog stvaralaštva Ibrahima Kadrija objavljeno je više od dvadeset djela na dvanaest različitih jezika: italjanskom, srpskom, hrvatskom, grčkom, turskom, norveškom, švedskom, arapskom, engleskom, francuskom… U Parizu je objavljen prijevod šest njegovih romana. O stvaralaštvu Ibrahima Kadrija postoje brojne studije različitih istraživača. Do sada objavljeno je devet djela sa studijama. Jedno od djela koje je izazvalo velik interes je roman „Ruska misija“ koji je doživio osam reprinta kod tri izdavača, a nagrađen je godišnjom nagradom medijske kuce „Koha“ iz Pristine. Ovaj roman je objavljen u Parizu, Istambulu i u Hrvatskoj.
Ibrahim Kadriu živi u Prištini.