Sead Šabotić: Bilješke o filmu „Žeđ kamenog mora“
I prati me taj lelek od dana
djetinjstva rana.
On je možda protivkosmički
krša mojega krik nemoćni.
M. Banjević „Nad sobom nevječnim“
Film „Žeđ kamenog mora“ sam prvi put gledao u Cetinju 27. novembra 2013. godine. U ovom filmu sažeto je sve: etičko, istorijsko, poetsko, jezičko. Crnogorsko. Sav ovaj svijet nasljeđa Perović je primio u sebe i transponovao ga na veliko platno u vidu svojih sinteza i oblika. B. Štulić bi rekao:
I kako to da povorke ljudi čudnih sudbina
Nikad poražene nečim
Što nije strah, ljubav ili bijes
(ili možda ljepota naslaganih godina)
Interesantni su u ovom Perovićevom filmu odnosi scena i cjeline. Pojedine scene bilo zasebno bilo u mini cjeline imaju sopstveni život. Međutim, sve one su podređene cjelini filma. Veza među njima nije usiljena i nametnuta. Ona je prirodna. To je veza slobode i stvaralačkog postupka. Grupni portret Crne Gore. Kod Perovića nema klasične naracije, nema deskripcije. Scene se vezuju posebnom logikom, ne dramaturškom već atmosferskom i sve je podređeno ukupnoj ideji filma. Perović govori sažeto, slojevito i asocijativno. On govori odnosima.
Nekoliko stvari učinilo je da se duboko zagledam u ovaj Perovićev film:
1. Lelek Dušana Giljena Krivokapića za kraljem Nikolom i Crnom Gorom
2. Ljubo, mještanin koji pokušava da napravi put u Cucama.
Ove cjeline mogu biti autobiografske. A kako to ne znam, to će Perović najbolje razumjeti. Cjelokupan film je mogao da se temelji isključivo na ovim osnovama. Lelekač leleče nad zemljom i onaj koji želi tu zemlju iznova da izgradi. Da sagradi puteve koji vode od sela do sela. Od čovjeka do čovjeka. U sudarima cjelina Perović od Dušana Giljena Krivokapića izvlači suštinu. Intimno, distancirano u blagom donjem rakursu, s dozom divljenja dugo i gotovo voajerski drži ga u kadru. U svečarskoj odjeći Dušan tiho i dostojanstveno priđe. Stane. Skine kapu. Zaleleče. Njegov lelek je suština, on seže do kosti i bolan je. U početku on je sažet, direktan a onda postaje sjetan i poetičan. Njegov lelek se završava dugim leeeeleeeee. U tom trenutku Perović nam otkriva nad kim leleče. Ispred njega su Cuce, Katunska nahija, Crna Gora.
U filmovima nastalim do ovog Perović je pokušavao da uhvati nevidljivu nit koja će obrazovati cjelovečernje dokumentarno ostvarenje. Spajanje više kratkih priča u jednu centralnu bilo bi očekivano. Ali kako ih vezati? Na koji način? Trilogijom, Perović je pokušao da izgradi dužu cjelinu, blokovski, poput triptiha. Tri filma vezana u jedan, jedan za drugim u dugom ostvarenju „Koraci“. Kada je to pokušao činilo se kao zanimljiv triptih ali ipak te priče stoje stameno neovisno jedna od druge. Tematska bliskost se sama po sebi nametnula ali nedostajalo je to nešto više, unutrašnje.
Objasniti potpunu samostalnost niza scena, više priča koje se stapaju jedna u drugu i njihovu potpunu povezanost s cjelinom djela – idejom, znači otkriti tajnu Perovićeve estetike. U biti to su dubinske veze mještana s Cucama u kojima žive iz čijih veza Perović podiže stukturu svog djela. Osnovi ovog djela počivaju na vrlo jednostavnim i dubokim premisama. Duboki temelji naroda i društva, njihova povezanost s podnebljem iz kog dolaze su projektovani i sublimirani kroz reditelja Vladimira Perovića. U razgovoru povodom ovog filma saopštio mi je da je za ovim djelom tragao više od deceniju.
Perovićev antropološki i etnološki pristup filmu se razlikuje od tipične forme takvih dokumentaraca. O toj razlici valja podrobno razmišljati. Ona djeluje u sadejstvu i na temeljima kreativne dokumentaristike čime se izdiže na veći i dublji nivo. Perovićeva dokumentaristika konstatuje i bilježi ono što bi bilo važno za ove dvije forme, potom ih filozofski i poetski obrađuje. Deskriptivno rečeno, Perovićev pristup je tvrđi, ritam je odječniji, sadržaj je direktniji, dublji i promišljeniji, precizan i prostran bez dramaturške i idejne tromosti koju puki opservatorski dokumentarci donose sa sobom. Korijeni ove razlike sežu dublje. Perović se oslanja na najbolje primjere svjetske kreativne dokumentaristike. On sublimira nekoliko važnih kinematografskih pokreta i iz njih crpi suštinu koju nadograđuje ruhom savremenog filma.
Sve što je Perović proizveo i snimio do 2006. godine predstavlja pripremu za ovo njegovo, sa slobodom možemo reći, najvažnije djelo u karijeri. Taj Perovićev put do samog sebe trajao je i rezultirao nizom kratkih dokumentarnih filmova koji su ujedno bili i temelj savremene dokumentarne scene u Crnoj Gori. Momir Matović i Perović nesumnjivo jesu jedini autori koji će dugo biti aktuelni na novijoj crnogorskoj sceni. U tim ranim radovima, kratkim filmovima nastalim na tlu Crne Gore, nalaze se klice i začeci ovog budućeg Perovićevog velikog djela. On dosta zanesenjački u drugom planu u kratkim filmovima obrađuje ili makar zagrebe ono što će biti predmet filma „Žeđ kamenog mora“. Takođe, dok stvara kratke filmove Perović dodatno profiliše svoj umjetnički stav koji će jasno biti izražen u ovom filmu.
Ako se Perovićevim filmovima priđe izolovano i ako bi se svaki od tih filmova analizirao ponaosob nezavisno od karijere i ličnosti njihov značaj se ne bi shvatio. U tom smislu ti filmovi bi imali inferiorniji značaj nego li uzevši ovakav vid tumačenja. Gledano u cjelini oni su značajni za stvaralački kontinuitet dokumentarnih filmova u Crnoj Gori s manje ili više umjetničkog uspjeha. Međutim, u njima se jasno vidi Perovićevo traganje za samim sobom, za formom, za suštinom u promišljanju crnogorskoga bića. Ti filmovi predstavljaju prošlost i začetak ne samo filma „Žeđ kamenog mora“ već i filmova koji će kasnije nastati: „Život je“ i „Ova dobra zemlja“. Kada se jednom priđe svestrano i kada se na istorijsko-naučnim osnovama priđe dokumentarnom filmu u Crnoj Gori, porašće i značaj ovih filmova ali i figure Vladimira Perovića kao umjetnika na crnogorskoj filmskoj sceni.
Stvarajući ove i ovakve filmove Vladimir Perović na neki način stvarao je i temelje savremenog dokumentarnog filma u Crnoj Gori. Kroz njegov i izraze Momira Matovića prolazila je cjelokupna savremena kreativna dokumentaristika u Crnoj Gori. Kada se ovako posmatraju stvari pomenuti filmovi dobijaju na značaju i njihov kontekst unutar šire priče postaje jasniji i preciznije određen.
U svakom Perovićevom filmu prisutni su svi osnovni motivi. On pokazuje smjelost da ih produbljuje, da ih istražuje i da se poigrava sa njima. To je bio jedini put da ovlada sopstvenim stvaralačkim postupkom ali i da propituje granice do kojih dokumentarni film seže.
U tim filmovima se nalaze sve teme koje Perović i godinama kasnije pokreće i iznova promišlja i proučava. Perovićev dobronamjerni sarkazam u prikazu kako Crnogorci prkose savremenom svijetu začet je u njegovim ranijim radovima. Taj „rustični“ život koji se opire osavremenjivanju možemo vidjeti od filma „Hodočašće„ preko filma „Sin“ te trilogije „Koraci“. Ti filmovi pokazuju i širinu autorskog sarkazma.
Dubinska ritmika scena, rafinirane dublje emocije koje predstavljaju i pokušavaju da nam dočaraju egzistencijalna pitanja i smisla života začinju se u ranim radovima, posebno u filmu „Sin“. U tom filmu već susrijećemo elegijsku čistoću izraza u želji za sinom nasljednikom. Epiku, onog trenutka kada sin dođe na ovaj svijet. U filmu „Hodočašće„ vanserijskom slikom djeteta koje posmatra bokokotorski zaliv, Perović začinje klicu koja kasnije postaje jedan od centralnih motiva ovog filma – otići ili ostati. Ta minijatura je izrodila cjelokupnu priču o umjetniku koji u ovom filmu se do samog kraja koleba da li ostati ili otići s porodičnog ognjišta. Pitanje koje će decenijama kasnije mučiti i zrelog Perovića u filmu „Ova dobra zemlja“.
Pažljivom analizom mogli bismo da izvedemo zaključak da se Perović koncentriše u cjelokupnoj karijeri oko nekoliko motiva što ga čini umjetnikom i ličnošću prije svega. U pogledu tematske određenosti Perović je raznovrstan što nam govori o kompleksnosti osnovih motiva a o njemu kao složenoj ličnosti.
Perovićevi filmovi predstavljaju začetak ideje o sveobuhvatnom shvatanju crnogorskoga bića na filmu. On ga dubinski promišlja. Iz njegovih junaka s vremena na vrijeme dopire vrlo jasno i artikulisano paradoksalno stanovište da je Crnu Goru teško voljeti ali se bez nje nikako ne može. U biću njegovih junaka ona je atlas. Ona je osnova, prošlost, sadašnjost i budućnost. Krš u kome ti junaci žive dio je njih. On ih oblikuje a oni utiču na njegov oblik. Suživot čovjeka i krša, glad, čojstvo i junaštvo – osnov su Crnogoraca. Viševjekovno crnogorsko iskustvo sabrano je u narodnom jeziku i pričama koje se prenose s koljena na koljeno. Na temeljima takvih priča kroz arhetip Crnogoraca, Perović nastoji da stvori film koji sažima ili makar nastoji sažeti onu svima i teško razumljivu egzistencijalnu dilemu – otići ili ostati. Biti ili odreći se.
Umjesto zaključka, poslužiću se stihovima velikog crnogorskog pjesnika Ratka Vujoševića čiji se stihovi duboko urezuju u pamćenje prenoseći suštinu kako ovog filma tako i života u Crnoj Gori:
Orevuar Montenegro,
Velika pjesmo bačena u stijene,
Jedina moja noći, noći bez zamjene,
Orevuar Montenegro!