Pregled savremene crnogorske književnosti
TRAGOVI (NE)PRIPADANJA
Pod naslovom „Tragovi (ne)pripadanja – Pregled suvremene crnogorske književnosti”, najnoviji broj časopisa TEMA donosi nam osvježavajući pogled na književnu scenu Crne Gore kroz pažljivo biranu selekciju tekstova i autora, koju je uredila Dragana Tripković. U svom uvodnom eseju, Tripković naglašava pitanje identiteta i pripadanja kao centralne teme koje se provlače kroz suvremeno crnogorsko stvaralaštvo.
„Crnogorska književnost oduvijek je pisana na rubovima pripadanja, između velikih identitetskih narativa, jezika koji su nas učili da zaboravljamo vlastiti glas, i političkih mapa koje su se precrtavale češće nego što su korijeni stigli da puste śeme”, ističe Tripković, sugerišući kako se crnogorski autori nalaze u konstantnoj dinamici potvrđivanja i osporavanja sopstvenog kulturnog identiteta.
Ovaj tematski blok donosi niz istaknutih savremenih crnogorskih autora među kojima su Anes Batilović, Vasko Raičević, Tijana Rakočević, Andrija Radović, Dragana Erjavšek, Jana Radičević, Anđela Bulajić, Barbara Delać i Krsto Giljen. Njihovi radovi, od poezije do proze, predstavljaju različite perspektive, stilove i pristupe temama koje se kreću od intimnog osjećaja izolacije i egzistencijalne tjeskobe, do političke kritike i duboke introspekcije.
Tripković dodatno pojašnjava da savremena crnogorska književnost danas predstavlja živ i dinamičan prostor dijaloga između tradicije i inovacije, lokalnog i globalnog, ličnog i kolektivnog. Upravo to čini ovu selekciju vrijednom pažnje, ne samo unutar regionalnih, već i šire evropskih književnih krugova.
Časopis TEMA još jednom potvrđuje svoju važnu ulogu u promovisanju kvalitetne književnosti i pružanju prostora autorima koji hrabro istražuju dubine vlastitog identiteta, pritom ostavljajući neizbrisiv trag na savremenoj kulturnoj sceni.
Dragana Tripković
„Tragovi (ne)pripadanja – Pregled savremene crnogorske književnosti“
Koja god vrsta književnog izbora ili antologije da je u pitanju, vazda će se neko naći da zamjeri ili da bude uvrijeđen ako izostane. Takva je priroda svakog pokušaja da se iz mora glasova izdvoje samo neki – uvijek će ostati oni koje nijesmo čuli na vrijeme, oni koji su tek na pragu pisanja, oni koje nijesmo prepoznali, koje smo zaboravili. Pitanje pripadanja, odnosno nepripadanja, neće zaobić ni ovaj pregled savremene crnogorske književnosti, i to ne samo u formalnoj postavci, već i u samom sadržaju. Jer upravo o tome najviše i pišu savremeni autori: kako je danas teško pripadati jeziku, prostoru, identitetu, zajednici, śećanju. Naziv ovog izbora nije, stoga, slučajan. “Tragovi (ne)pripadanja” ne odnosi se samo na ono što se nalazi unutar ovih korica, već i na ono što je ostalo izvan njih, kao što svako pripadanje podrazumijeva i svoju sjenku nepripadanja. Ovaj izbor je, dakle, i poziv na čitanje, i poziv na pitanje: đe, kome, i kako još pripadamo – ako uopšte?
Crnogorska književnost oduvijek je pisana na rubovima pripadanja, između velikih identitetskih narativa, jezika koji su nas učili da zaboravljamo vlastiti glas, i političkih mapa koje su se precrtavale češće nego što su korijeni stigli da puste śeme. Od Njegoševih dilema o vjernosti jeziku i vjeri, preko modernističkih traganja za sopstvenim tonom, pa do savremenih glasova koji se sve otvorenije suočavaju s pitanjima roda, tijela, prostora i sjećanja, ovakva književnost je, možda više nego ijedna druga u našem kulturnom prostoru, ispisivala karte nepripadanja.
Ovaj izbor je, zato, i poziv da čitamo upravo te, mlade korake, freške tragove, da vidimo kako nepripadanje oblikuje jezik, kako politika upisuje pukotine u intimno, i kako se, usprkos svemu, piše ono što nije moglo biti niđe do kraja kazano.
Tekstovi u ovom izboru nižu se ne po mjeri vrednovanja, već po tihoj arhitekturi pregleda, da bi svaki trag nepripadanja našao svoje mjesto u zajedničkom hodu.
U odlomku iz proze Anesa Batilovića, ideja o „fabrici suza“ i emocionalnom ekstraktoru rasklapa duboko uznemirujuću sliku o mehanizmu otuđenja savremenog čovjeka, đe čak i intimni tragovi emocija bivaju institucionalizovani i eksploatisani. Kao u Kadareovoj „Palati snova“, đe se podsvjesni tragovi kolektivnog śećanja i emocija pretvaraju u sredstvo kontrole i manipulacije, tako i kod Batilovića suze nisu tek metafora bola, već doslovno postaju roba koja se razmjenjuje na tržištu tuđih tragedija. Ovaj odlomak izrazito naglašava distopijski, metaforični karakter priče, problematizujući eksploataciju ljudskih emocija i tijela za profit, kao i tematiku o tuđenja, emocionalnog iscrpljivanja i instrumentalizacije bola. Batilovićev literarni glas ovim odlomkom postaje svjedokom jedne ere u kojoj se čovjek otuđio od sebe do te mjere da ni suze više ne pripadaju onom ko ih je prolio, već aparatu koji ih je iscrpio, čime se književni prostor pretvara u poetsku, ali istovremeno oštru analizu modernog nepripadanja.
„Antievropa“ Vaska Raičevića, odnosno “Prolog — Tajget (antički san)”, temeljna je vizija nepripadanja. Ovdje je lični pad ujedno pad evropskog duha, pad iz ideje zajedničke kulture u mrak ekskomunikacije, u tamu između jezika i glasa. Nepripadanje nije samo socijalna etiketa već je ono egzistencijalna struktura. Raičević ispisuje mitopoetiku izgona: svaki glas savremenog čovjeka nosi u sebi to praiskonsko propadanje, civilizaciju koja nas ne priznaje, evropsku mašinu koja zaboravlja vlastitu djecu, budućnost u kojoj nijedan krik više neće imati ko da čuje. Raičevićeva prozna poema je jedan od najpreciznijih i najpotresnijih zapisa onoga što ovaj izbor pokušava da uhvati: tragove (ne)pripadanja, nevidljive brazde na koži svakog tijela koje je u ovom svijetu, a da mu nikad nije sasvim pripadalo.
U poeziji Andrije Radovića, svaka metafora nosi tragove jednog svijeta u kome se pripadanje sve više prelama o rubove jezika, o rubove samog smisla. Njegove pjesme, od „Ko zna kakve još metafore“, preko „Festivala generisane poezije“ do „Novembra“, grade tihi, ali neumoljivi pejzaž epohe u kojoj pjesnik više ne nalazi utočište ni u vlastitim riječima. Radovićeve metafore se pretvaraju u arhive jednog otuđenog, algoritamski filtriranog postojanja. Tragovi pripadanja tu su tek sjenke onoga što je nekada bilo iskustvo, a sada je softverska simulacija. U „Novembru“, pak, Radović pokazuje tanku nit jezika kojom još drži vlastiti identitet: srce teško kao gromobran, riječi koje se vraćaju poput jesenjeg lišća. Rijetko viđena misaona preciznost: ovdje je to nepripadanje svuda, u jeziku, u svijetu, u tehnologiji, u savjesti, i ono ostavlja za sobom tragove kao pepeo nad nekom velikom, napuštenom katedralom od riječi.
Nepripadanje u poeziji Tijane Rakočević je uvijek dvoznačno. Ono je i prokletstvo, i dar. Njeni stihovi ispisuju tragove u tijelu, jeziku i prirodi, u kojima se prepliću preživljena trauma, intuitivno znanje i naslijeđeno pamćenje. Bilo kroz opreznu pažnju prema zvucima svijeta (Dobre divlje zvijeri), kroz mitološku snagu vode i ženskog naslijeđa (One dolaze da nas preplave), ili kroz prokletstvo onih koji unaprijed znaju istinu (Starije od sumnje), glas ove poezije pulsira u ritmu svijeta kojem nikada nije do kraja pripadao.
U pjesmama Dragane Erjavšek, nepripadanje je proces. Bilo da govori kroz ženski glas zarobljen u emotivnom servisu (Čaj od bazične nelagode), kroz tragove koji ostaju u napuštenom prostoru (Lekcije iz odlaženja), ili kroz jezike tišine koji se gomilaju u svemu neizrečenom (Pretakanje), njena poezija ispisuje preciznu i nemilosrdno lucidnu mapu savremenog intimnog egzila. U ovom izboru, Draganini stihovi zauzimaju mjesto koje govori o onome što se upisuje u nas kada nas ostave, kada ostavimo sebe, kada nas jezik i svakodnevica više ne priznaju kao svoje.
Poezija Nikole Ćorca ne pravi veliku buku već dolazi kroz tihe pukotine svakodnevice, kroz rečenice koje ostanu u nama kad ne pričamno ni sa kim. U pjesmama “o čemu hoćeš da pričamo”, “o čemu je razmišljao Hemingvej” i “o iščekivanju”, nepripadanje je stanje svijesti koje pušta korijen kroz prećutkivanje i prolaznost, kroz prazninu između dva stiha. Njegov lirski subjekt zamišlja kako njegove knjige ostaju bez čitaoca. U svijetu, đe ni vlastita prošlost, ni naslijeđe, ni jezik više nijesu sigurno uporište, pjesme Nikole Ćorca postaju zapis unutrašnje melanholije nepripadanja.
Jana Radičević ispisuje trajne, nježne tragove nepripadanja kroz dječiju, porodičnu i svakodnevnu perspektivu. U njenoj poeziji, nepripadanje nije velika drama — ono je blagi, ali uporan šum života, ono što nas uči da svaki trag koji ostavimo ionako uvijek ostaje za nijansu nepoznat.
Poezija Anđele Bulajić, anatomijom unutrašnjeg egzila otvara prostor onome što zapravo, unosimo u sebe da bismo preživjeli, i kako se tragovi nepripadanja urezuju u naše senzorne mape, u govor tijela, u unutrašnje rituale. Anđelin glas u antologiji donosi dimenziju tihe, visceralne borbe za očuvanje sebe u prostoru koji nas ne priznaje do kraja.
Pjesnik Marko Stanojkovski luta kroz urbane mitove, kulturne pejzaže i unutrašnja pitanja, tragajući za mjestom kojem bi moglao pripadati. U pjesmama Snoviđenje, Diznivud (ili Hodočašće u Holilend) i Šta je za Vas poezija?, subjekt se suočava s postmodernim svijetom u kojem su i prošlost i sadašnjost i identitet postali simulakrumi. Njegovi stihovi bilježe tragove nepripadanja u svijetu konzumerizma, istorijskog zaborava i epistemološke nesigurnosti, mjestu đe čak ni poezija više nije utočište, već krhko svjetlo u prostoru bez čvrstih orijentira.
Nježni, svakodnevni tragovi nepripadanja, kroz slike intimnog prostora, gubitaka, cikličnih samoća odlika su poezije Barbare Delać. Njeni stihovi pokazuju kako se nepripadanje ne rađa samo u velikim lomovima, ono živi u načinu na koji gledamo biljke što venu u sobi, u tišini poslije gubitka, u želji da stalno idemo neđe drugo.
Poezija Marije Vujošević ispisuje ženske tragove nepripadanja u porodičnim ritualima, istorijskim zapisima i traumatskom pamćenju tijela. U pjesmama “ishrana”, “mjesto za ženu” i “električne duše”, subjekt prelazi put od prisilnog gutanja naslijeđenih obrazaca do hrabrog upisivanja vlastitog imena u prostor koji ga je dugo negirao. Vujošević donosi antologiji glas otpora i nježnosti, u kojem nepripadanje postaje polje iz kojeg niču nova tijela, novi jezici i novi načini bivstvovanja u svijetu.
U pjesmama “gangsta”, “zle butine” i “veliki ben”, glas Krsta Giljena donosi prljave, sirove tragove nepripadanja, one koje rijetko nalazimo u „zvaničnim“ književnim tokovima. Ovđe je jezik sam poligon borbe: između bijesa i nježnosti, između pripadanja lozi, tijelu, klasi — i očajne želje da se od svega toga pobjegne. Ove pjesme čine da Tragovi (ne)pripadanja dobiju i urbaniju, brutalniju, anti-poetsku notu, glas koji bez stilskih rukavica govori o onome što se živi: u porodici, u gradu, u seksualnosti, u noći, na ulici.
Nagrađivana kratka priča „Grad u mojoj glavi“, Ethema Mandića lirski ispisuje mapu grada koji je trajno raspolućen između sjećanja i stvarnosti. Titograd i Podgorica se neprestano prepliću u jeziku, u imenima ulica, u privatnim ritualima, u prazninama književnog zapisa koji još uvijek nije stvorio „roman o Podgorici“. Ovo je priča o gradu kao intimnoj konstrukciji, o potrebi da se sačuva ono što je preimenovano, i da se kroz ironiju, sjetu i svakodnevicu, prepozna kako nepripadanje više nije izuzetak, već glavni registar urbanog iskustva.
Potpisnica ovih redova, na sugestiju izdavača, prihvatila je da odlomak iz romana “Lovište samoće” bude dio izbora, samo kao još jedan trag nepripadanja.
Ova selekcija ne pretenduje da ispiše kanon, niti da zaokruži ono što je po prirodi fragmentarno, rasuto, u stalnom prelazu. Pred nama su tragovi nepripadanja, oni što se upisuju u jezik, u tijelo, u pamćenje, i ostaju kao blagi rezovi na koži savremene crnogorske književnosti. Svaki od ovih glasova, bilo kroz prozu, bilo kroz poeziju, svjedoči o svijetu u kojem je potreba da pripadamo sve češće zamijenjena potrebom da preživimo nepripadanje. U tome je i snaga ovih tekstova: ne nude utjehu, već mapiraju prostore iz kojih i dalje možemo da govorimo, bez iluzije o konačnom mjestu koje bi nas moglo prihvatiti do kraja.
