Nedim Mušović: Tamnica riječi i ruska cenzura
Druga polovina 19. vijeka donijela je neke od najznačajnijih promjena u ruskoj istoriji. Pod vođstvom carske autokratske svemoći, dominantne i sveprisutne crkve, prenatrpane i nezgrapne državne birokratije i mnogobrojnog uticajnog plemstva čija se moć vijekovima prenosila nasljeđivanjem ili dijeljenjem titula politički podobnima, Rusija se s kraja 19. i početkom 20. stoljeća našla u nekoj vrsti društvenog i kulturološkog autizma. Suočen s brojnim neprilikama u prevelikoj nefunkcionalnoj državi koja nikako da se oslobodi tereta feudalne filozofije, u želji da održi status velike sile, car Aleksandar II (1818-1881) bio je prisiljen, sa manje ili više uspjeha, provesti mnoge reformske promjene u zemlji (obrazovanje, ustrojstvo vlade, administracija, sudstvo, vojska i dr.) sa svrhom modernizacije zemlje koja bi, kao takva, i nadalje parirala drugim silama tadašnjeg svijeta. Među mnoštvom njih, najznakovitiji dekret potiče iz 1861. godine kada je Aleksandar II ukinuo kmetstvo i tako oslobodio oko 23 miliona obespravljenih ruskih kmetova koji su vijekovima u ropskom položaju obavljali poslove na imanjima bogatog ruskog plemstva. Isprva se dugo najavljivana reforma činila dobrim potezom pa su plemići načelno podržali emancipaciju u zamjenu za državne garancije o nadoknadi i kompenzaciji, dok su kmetovi u zakup primili toliko željenu zemlju i ograničenu slobodu. Rješenje namirivanja poreza i plemstva režim je pronašao u ideji kojom bi kmetovi morali plaćati otkup državi u periodu od 50 godina, dok su vlastelini dobili državne obveznice od vlade koje su im trebale pomoći da premoste jaz između dva svijeta. Tadašnji carski režim smatrao je da će zemljoposjednici uspjeti preživjeti bez kmetova, nudeći nove načine obrade zemlje i zakupa, a da će kmetovi na svojoj zemlji raditi produktivnije, s više volje i entuzijazma, te da će proizvesti dovoljno usjeva ne samo za sebe nego i za ispunjavanje državnih nameta, čime bi se mogao pokriti vanjski dug zemlje i istovremeno spriječiti epidemije velikih gladi po Imperiji.
Istoričari navode više razloga koji se preklapaju za objašnjenje ukidanja kmetstva, uključujući strah od velikih seljačkih pobuna, finansijske potrebe državnih organa, moralna uvjerenja koji su trebala uvesti zemlju u novo prosvijećeno doba, promjenu kulturološke osjetljivosti i potrebu vojske za novim vojnicima. Međutim, zaostalo rusko seljaštvo u potpunosti je ovisilo o tradicionalnoj i konvencionalnoj tehnologiji, kao i staromodnoj primitivnoj metodologiji poljoprivredne obrade. Kako su vlastelini zadržali svu plodnu i isplativu zemlju, bivši kmetovi su dobili uglavnom nekvalitetne i teško obradive parcele, ne uspijevajući zadovoljiti zadane proizvodne potrebe, čime nisu uspijevali plaćati otkup, što je uslovilo padom vrijednosti državnih obveznica, pa su prinosi ostali niski i stacionarni tokom većeg dijela druge polovine 19. stoljeća, što je opet uslovilo masovnim osiromašenjem nekada bogatih posjednika. Svako povećanje dohotka od poljoprivrede uglavnom je bilo uslovljeno povećanjem površine zemlje i ekstenzivnim uzgojem žitarica putem eksploatacije seljačkog rada, odnosno dodatnim opterećenjem seljačkog domaćinstva što svakako nije dovelo do poboljšanja njihovog položaja. Velika vojska bivših kmetova našla se u novom svijetu, u novom društvu, ne snalazeći se u situaciji. S obzirom na to da su većinu kvalitetne zemlje vlastelini ostavili za sebe, u želji da izbjegnu glad, milioni seljaka su se uputili u gradove u potrazi za poslom u zemlji u kojoj su se ukazivali počeci rapidne industrijalizacije.
Rezultat navedenog bilo je propadanje i plemstva i seljaka, što se odrazilo i na društvene prilike u Rusiji. Suočeni s novonastalom situacijom u kojoj su izgubili finansijsku sigurnost, položaj i moć, bivši feudalci su se našli u nezavidnom položaju. Navikli na sluge, visoki društveni status, raskošne zabave, putovanja, dokolicu, nebrigu za finansije i sve što ide uz normalno ponašanje svog sloja, plemstvo je izgubilo vezu s novom stvarnosti. Bio je to realitet u kojoj nije bilo dovoljno pripadati nasljednom ili „zasluženom“ plemstvu, već je od svojih sudionika zahtijevao rad, trud i obrazovanje, dakle – djelovanje. Međutim, zahvaljujući duboko ukorijenjenim navikama i dugoj tradiciji sloja koji nije morao brinuti o životu i problemima, plemstvo nije željelo/moglo mijenjati svoj stil života. U jednakoj situaciji našao se i društveni sloj kućnih sluga. Naviknuti na određene privilegije (sigurnost, smještaj, briga, hrana, obrazovanje, putovanja s gospodarima) koje su ostvarivali u službi, te svoju već ustaljenu poziciju, ostali su vjerni plemstvu i nisu željeli mijenjati svoj način života. S druge strane, novopečeni slobodni seljaci također su bili u teškom položaju. Koliko god im je život prije reformi bio loš, a status obespravljen, u poziciji kmetova imali su kakvu-takvu životnu sigurnost i zaštićenost (siguran dom, hranu koju su sami prozvodili, stabilnost, podmirene osnovne ljudske potrebe). Prepušteni sami sebi s neplodnom zemljom i zastarjelom agrarnom tehnikom našli su se u problematičnj situaciji, te su također žudjeli za „starim“ načinom života u kome su imali zadovoljene i garantovane egzistencijalne potrebe. Sloboda koju su dobili bila je uslovljena, opterećena velikim nametima, dugovima koji su morali namiriti bilo državi, bilo bivšima gospodarima, što većina njih nije uspijevala da provede u djelo.
Istovremeno, pod uticajem velikih društvenih promjena, u Rusiji je jačao mladi društveni sloj – građanstvo, pripadnici srednje klase, koji su društvenu i ekonomsku moć sticali radom, talentom, zaslugama i obrazovanjem. Streloviti uspon pojedinih građana-trgovaca rezultirao je i njihovim bogaćenjem do neslućenih razmjera. Ova novonastala klasa je odjednom postala moćan društveni segment, poput nekadašnjeg plemstva; štaviše, došli su u poziciju da svojim radom stečenim bogatstvom dođu u posjed vlastelinstava koja su do tada bila rezervisana isključivo za feudalno plemstvo. I upravo iz tog aspekta i građani su počeli gubiti vezu s realnošću. S jedne strane izišli su iz svojih granica i počeli ulaziti u apstraktnu sferu plemstva, a s druge strane, imali su kompleks iz prošlosti – mnogi od njih poticali su iz kmetskih porodica i željeli su biti prihvaćeni od strane viših slojeva koji nisu imali afiniteta prema novostvorenoj društvenoj grupaciji.
Ni intelektualci, u svojstvu obrazovane „elite“ društva koja je trebala spasiti zemlju novim idejama, se nisu snalazili ništa bolje od drugih slojeva društva. Njihovo javno djelovanje svodilo se na pisanje, proklamovanje, filozofske rasprave i savjete o mogućim načinima promjene stanja u ruskom društvu, ali ne i na konkretno praktično djelovanje, pa su tako i oni sami postali dio problema, a ne rješenje; posebno oni koji su izabrali nasilni i radikalni politički smjer u društvenom ideološkom djelovanju. U želji da spriječi ili barem kontroliše njihovo djelovanje vlast je uvodila razne vrste represija i nadzora nad svim aspektima njihovog života, što je neminovno vodilo do personalnog nasilja.
Treba istaći da je u ruskoj umjetnosti bio primjetan uticaj tematike kmetstva. Narodne pjesme i plesovi, koje su često izvodili kmetovi, značajno su pridonijeli jedinstvenoj ruskoj kulturnoj tradiciji. U isto vrijeme, umjetnička djela često su prikazivala kmetove i njihove živote, bilo romantizirajući njihovo postojanje ili ističući okrutnost kmetskog sistema. U književnosti je rusko kmetstvo bilo i pozadina i izvor dramatičnih zapleta za djela istaknutih autora poput Nikolaja Gogolja, Aleksandra Puškina, Lava Tolstoja i Fjodora Dostojevskog. Ukrajinski pisac i slikar Taras Ševčenko rodio se kao kmet, dok je i Anton Čehov poticao iz porodice oslobođenih kmetova. Likovi iz kmetskog stanovništva u ruskoj literaturi prikazivani su s dubokom emocionalnom dubinom, a njihove priče bacaju svjetlo na surovu stvarnost seljačkog ropstva. Ti su narativi poslužili za pojačavanje poziva na društvene reforme i naglasili duboke nejednakosti i nepravednosti ruske društvene strukture.
Ruska je kultura, književnost posebno, početak novog 20. vijeka dočekala s velikim nadama i neprikrivenim težnjama. Ta kultura, sa svom svojom tradicijom i uticajima iz prošlosti uživala je u jednom od najočekivanijih i najdinamičnijih razdoblja ruske umjetnosti, koje je u periodnim pregledima hronika poznato kao Srebrni vijek[ Prva se, naravno, odnosi na zlatno doba ruskoga pjesništva, vrijeme kreativnog i normativnog uspona V. A. Žukovskog, A. S. Puškina, M. J. Ljermontova i njihove plejade 1830-ih godina. (Op. aut.).
]. U njemu je ruska književnost proživljavala svoj drugi procvat. Bila je to epoha buđenja samostalne filozofske misli u Rusiji, kako one materijalističke, tako i idealističke sa primjesama religijskog misticizma; to je doba duhovnog i kulturnog preobražaja poezije i opšteg širenja estetske emotivne osjetljivosti kroz formu novog umjetničkog izražavanja i manifestovanja. Od muzike, slikarstva, arhitekture do filozofije i književnosti – svi su kulturno-umjetnički oblici slavili svoju novopronađenu bitnost, svoju vitalnu i pokretljivu vedrinu, nimalo ne sluteći da će uskoro izgubiti svoj (stari) kolektivni identitet. Malo je epoha u bogatoj ruskoj istoriji koji se mogu pohvaliti takvim živopisnim bogatstvom, odnosno pluralizmom raznovrsnih i međusobno oprečnih umjetničkih pravaca i škola u sudaru jednog sa drugim. U ruskoj su nauci o književnosti tada vladale formalističke težnje za književnom imanentnosti, za dominacijom i autonomijom forme koji je sadržan u samoj pojavi i koji je ne prelazi, već ostaje njome ograničen onim što se nalazi unutar jednog područja. Sadržaj, u smislu istinske prezentacije i interpretacije stvarnosti, formalna je škola ostavila postrani, a slučaj je želio da upravo u godini Oktobarske revolucije (1917) književni teoretičar Viktor Šklovski (1893-1984) objavi svoj znameniti manifest formalističkog shvatanja književnosti – Umjetnost kao postupak.
Međutim, ruski je zanos bila kratkog vijeka, a zajedno s njim i pretpostavljena sloboda izražavanja. Početkom 1920-ih carstvo forme biće dovedeno u opasnost, da bi sredinom 1930-ih ono bilo smijenjeno radikaliziranom verzijom teorije vizije budućnosti V. I. Lenjina (1870-1924), odnosno autokratijom sadržaja, bilo da je riječ o dekadentnosti forme koja nove dogme nije dopuštala ili socrealizmu kao odabranom i dopuštenom modalitetu umjetničkog artikulisanja. Kada je započet neobični kaleidoskop stilskih i misaonih koegzistencija različitih interesa i načina života u društvu s početka 20. stoljeća kao idealističko učenje o postojanju višeg oblika bitka (supstanci) i po kome je stvarnost sastavljena od mnoštva samostalnih aksiologojskih doživljavanja, u Rusiji je, bez rasprave, već bila dovršena kardinalna smjena istorijske i kulturne paradigme. Jozef Staljin (1879-1953) je tada već uveliko uživao u plodovima svog totalitarnog plana, jer staljinizam se tada bio već duboko inkorporirao u svaku poru sovjetske svakodnevice, prerastavši u svojevrsni način življenja. Pomenuto je stanje moguće nazvati stoljećem staljinizma, razdobljem totalnoga terora ili sovjetskom varijantom ostvarenog idealnog društva od kojeg ga dijeli društvena fantazija kao nerealno nastojanje s jedne i logička veza između stvarnih pojava, uzroka, stanja i zakonitosti s druge strane. Dvadeseti vijek tako postaje stoljećem ostvarenih utopija (koje najčešće poprimaju oblik i formu neliberalne i neslobodne ideologije ili kakve idiokratije kao vladavine isključivo na osnovu sopstvenog stava i mišljenja, bez uvažavanja bilo čijeg drugačijeg stajališta i gledišta), a upravo je Sovjetski Savez bio autoritativni prethodnik svim ostalim zamišljenim utopijama koje su neminovno prerasle u distopije, s obzirom na to da je upravo ruski boljševizam bio dogmatska normativna osnova njemačkoga fašizma i ostalih totalitarizama koji su istorijskom neminovnošću poharali 20 stoljeća.
Mnogi istoričari koji su tematizirali položaj ruske misli i kulture kroz stoljeća izdvajaju dva tradicionalna elementa, tačnije dva simbola koja su najdublje opisivala kohezivnu sintezu materijalne borbe i duhovnog likovanja stare Rusije: ikonu i sjekiru. Upravo su one visile na zidu svake ruske izbe. U uzbudljivim sučeljavanjima, ali i tihim afinitetima, druga će dva simbola predstavljati nemirno prožimanje dviju novih svetinja 20. vijeka: knjigu i portret vođe, odnosno književnost i ideologiju. Simbolika njihovih uzajamnih i uporednih odnosa ne isključuje se u pojednostavljenoj i isključivoj definiciji o dva suprotstavljena svijeta u stalnoj neprekinutoj tenziji i neizbježnom konfliktu. Period totalne staljinističke cenzure, odnosno vrijeme u kojem su književna djela i njihovi autori s nevjerojatnom lakoćom i besramnim oportunizmom dospijevali na popise za odstrel – jedna je od najtragičnijih, ali i najprisutnijih i najistraženijih relacija komparativnih književno-političkih odnosa. U skoro pola vijeka Staljinove nedodirljive autokratije (urednik „Pravde“ 1912; narodni komesar 1917-1923; generalni sekretar KP 1922-1934; sekretar KP 1934-1953 i dr.) zabilježen je sistematski nadzor vlasti nad umjetnošću riječi, kao i zlostavljanje njezine slobode. Međutim, za razumijevanje Staljinovog obračuna s književnošću neophodno je doći do suštine problema, zato mu inicijalne korijene treba tražiti iza kulisa nekih drugih pozornica ruskih vlastodržaca kroz dugu istoriju. Rat koji je književnost (i umjetnost) stoljećima vodila za sopstvenu nezavisnost najčešće se ispoljavala i realizovala u obliku borbe autora s cenzurom, zato treba imati na umu da bespoštedni cenzorski sistem nisu izmislili ni Staljin ni totalitarni aparat koji je stajao iza ideje boljševizma, niti se brutalno i plansko gaženje književne i opšte slobode dogodilo odmah i bez iznenađenja.
U inicijalnim stadijima formiranja ruske nacije i ruske državnosti cenzura je bila čisto religioznog karaktera. Zabrana čitanja određenih knjiga poznata je još iz vremena ranih pokrštavanja Rusije, mnogo prije nastanka carstva i imperije, a prvi zabilježeni indeks zabranjenih knjiga Izbornik datira još iz 1073. godine. Dakle, zbornik, koji je također sadržavao veliki izbor bizantskih biblijskih, teoloških i homiletičkih spisa, prepisan je s bugarskog izvornika koji je vjerovatno nastao na inicijativu bugarskog cara Simeona I (864-927). Većina istoričara se slaže da je ruska verzija izrađena po narudžbi velikog kneza Izjaslava Jaroslaviča (1024-1078), iako je kasnije ponovno pripisan knezu Svjatoslavu Jaroslaviču (1027-1076). Popis zabranjenih knjiga u Izborniku nije nužno upućivao na to da su za to vrijeme kontraverzne knjige već bile dostupne; od dvadeset i tri navedena apokrifna spisa samo devet je bilo dostupno u starocrkvenoslavenskim i staroistočnoslavenskim prevodima ili preradama, tako da spisak knjiga u zborniku treba uzeti s rezervom do definitivnog utvrđivanja njihove tematske vrijednosne identifikacije.
Drugo poznato djelo koje sadrži indeks zabranjenih knjiga bio je Taktikon bizantskog vojnika, monaha i pisca Nikona Černogoreca (oko 1025 – oko 1105). Njegovi članci su rano uključivani u slavenske pravne zakonike. Istoričar D. Bulanin primjećuje da je ovo djelo bilo toliko popularno u Rusiji da rijetko koja knjiga ili izvorni srednjovjekovni sastav nije sadržavao odlomke iz Pandekta ili Taktikona. Postali su posebno popularni u kasnom petnaestom i ranom šesnaestom stoljeću. Nikon je izradio dvije velike kompilacije crkvenih tekstova: Pandektai (Pandekti) zbirka koncilskih i patrističkih spisa o kanonskom pravu za redovnike-lutalice, i pomenuti Taktikon, zbirku od četrdeset poglavlja autoritativnih tekstova o liturgijskim problemima. Sadrži jednu epizodu citiranu u Eutimijevoj istoriji[ Eutimijeva istorija (starogrčki: Εὐθυμιακὴ ἱστορία, romanizirano: Euthymiakē historia; latinski: Historia Euthymiaca) je kalkedonska crkvena istorija koja se danas čuva samo u fragmentima, citiranim u drugim djelima. Značajna je po tome što sadrži najranije spominjanje doktrine Uznesenja Marijina. (Op. aut.).
] koja je jedan od samo dva sačuvana odlomka iz ovog inače izgubljenog djela. Taktikon uključuje tipikon koji je prvobitno bio namijenjen zajednici koju Nikon lično osnovao, ali su ga prvosveštenici odbili, nakon čega se komuna raspustila. Od 13. vijeka Taktikon je bio glavni autoritet u ruskom monaštvu.
Smatra se da je prva staroslavenska lista zabranjenih knjiga uključena u Pogodinski nomokanon datirana u 14. vijek. Ovo je bio prvi popis na kojem su se našla djela jednog slavenskog autora, bugarskog sveštenika Jeremije, uključujući njegovu Priču o crvenom drvetu, ali i neka druga djela. Sve do ranog 16. stoljeća broj indeksa zabranjenih knjiga u ruskim zemljama se stalno povećavao, ali bez obzira na zabrane i zaplijene publikacija, tekstova i spisa, te progone njihovih autora i onih koji su distribuirali takve rukopise, vlasti nisu bile u stanju da obuzdaju masovni priliv književnosti iz Bizantije i južnoslovenskih zemalja.
Službena, formalna i organizovana državna cenzura se u Rusiji pojavljuje u drugoj polovini 16. stoljeća kada su i crkva i carska vlast odlučile suzbiti destruktivnu moć pisane riječi nizom dekreta i ukaza kojima se pojačavalo jednoumlje u Rusiji. Tokom nekoliko vijekova to su bili samo prevodi cenzurnih lista sa drugih jezika; prvi autentični staroruski cenzurni indeks nastao je u 14. stoljeću. Hronike tvrde da je broj indeksa, kao i ilegalnih publikacija, stalno rastao sve do početka 16. vijeku. Cenzura je prvi put stekla neku vrstu zvaničnog statusa u periodu 1547-1721[ Rusko carstvo bila je ruska država između 1547. kada je Ivan IV Grozni preuzeo titulu cara koja se koristila do 1721. kada se Petar I Veliki zvanično odrekao titule cara, preuzevši zvanje Imperatora, mada se termin „car“ i nadalje koristio za ruske vlastodržce. (Op. aut.).
]. Kodirana je zakonom u Stoglavu[ Knjiga od sto poglavlja, također nazvana Stoglav (rus. Стоглав), zbornik je odluka ruskog crkvenog sabora iz 1551. godine koje su regulisale kanonsko pravo i crkveni život u Ruskom carstvu, posebno svakodnevni život ruskog sveštenstva. Knjiga je oblikovana u obliku odgovora na oko 100 pitanja koja je postavio car Ivan IV. Veliki moskovski sinod 1667. osudio je Stoglav i njegove prakse kao heretičke i zabranio upotrebu knjige na 200 godina. To je pridonijelo velikoj šizmi ruske pravoslavne crkve poznatom kao „Raskol“. Postoji najmanje 100 rukopisa Stoglava, a sve su ih napisali starovjerci. Službeni crkveni istoričari 18. i 19. stoljeća odbacili su ove tekstove kao lažne, međutim, njihovu autentičnost ponovno je potvrdio istoričar Ivan Beljajev 1863. godine. (Op. aut.).
] i bila je usmjerena protiv jeresi, raskola, apokrifnih tekstova i drugih odstupanja od svetih tekstova i vjerskih dogmi nad kojima je stajala tadašnja ruska pravoslavna crkva. Bila je to reakcija na razvoj pismenosti i prodor sve većeg broja književnih djela čiji sadržaj nije uvijek odgovarao crkvenim doktrinama i državnoj vlasti, pogotovo nakon što je izumom štamparstva knjiga postala lakša za umnožavanje i tako dostupnija masama. U sedamnaestom vijeku knjige koje su nastale na području današnje Ukrajine, Bjelorusije, Litve, Pruske i Poljske više su puta zabranjivane. Na primjer, 1626. godine u Moskvi je objavljen Katekizam Lavrentija Zizanija na preporuku kijevskog mitropolita Jova Boreckog (1560-1631). Mnogi ruski sveštenici vjerovali su da ova publikacija sadrži heretičke izjave i bogohulne objave, da bi u februaru 1627. Zizani o tome javno raspravljao s urednicima državne Moskovske štamparije. Nakon diskusije, primjerci spisa su uništeni. Godine 1628. zabranjen je uvoz svih knjiga iz „litavske štampe“, a povučene su i one knjige koje su se već nalazile u ruskim crkvama. Patrijarh moskovski Nikon (1605-1681), koji je pokrenuo značajne i kontraverzne reforme u ruskoj crkvi, predvodio je masovnu konfiskaciju knjiga objavljenih pod njegovim prethodnicima, kao i knjiga koje su napisali starovjerci, koji su se nakon njegovih reformi odvojili od glavne crkve. Cenzura se proširila i na ikone: u oktobru 1667. godine donesen je dekret o zabrani laičkog slikanja ikona i zabrani prodaje ikona po trgovinama i na tržnicama. Lubki – popularne ukrasne grafike – također su bile podvrgnute cenzuri zbog svojih crteža na vjerske teme, što je izazvalo negodovanje među sveštenstvom. Patrijarh moskovski Joakim (1620-1690) strogo je zabranio njihovo širenje (nakon 1674), a zaplijenjeni lubki su uništavani ili preslikavani. Godine 1679. mladi car Feodor III (1661-1681) naredio je osnivanje dvorske štamparije koja je prvobitno bila namijenjena izdavanju djela pisca i prosvjetitelja Simeona Polockog (1629-1680) koji je podučavao cara i njegovu braću. Štampariji je bilo dopušteno zaobići crkvenu cenzuru kako bi izdržavala kraljevskog miljenika. No 1683. godine patrijarh Joakim uspio je zatvoriti štampariju koju do tada niko nije kontrolisao, a nakon pada regentice Sofije Aleksejevne (1657-1704) ubijen je pisac, teolog, štampar i društveni reformator Silvestar Medvedev[ Silvester (rus. Сильвестр; pravim imenom Simeon Agafonovič Medvedev; 27. januara (6. februara) 1641, Kursk, Rusko carstvo – 11. (21) februara 1691, Sergijev Posad, Rusko carstvo) značajan je po mnogo čemu; bio je ruski arhivar i direktor Moskovske štamparije, duhovni pisac, dvorski pjesnik, historiograf, filozof, teolog, autor nerealizovanog projekta osnivanja univerziteta u Moskvi za vrijeme regentstva Sofije Aleksejevne. Učenik je Simeona Polockog. Prvi ruski bibliograf. Sudjelovao je u vjerskim sporovima 1680-ih na strani latinske stranke i u političkoj borbi za nasljedstvo moskovskog prijestolja nakon smrti cara Fjodora III Aleksejeviča, podržavajući pristaše princeze Sofije zbog čega je i pogubljen zbog navodne izdaje protiv cara Petra I. (Op. aut.).
] (1641-1691). Čak i prije njegovog pogubljenja Moskovski sabor je 1690. godine zabranio i spalio njegova djela smatrajući da su unosila i predlagala zapadnjačke, prvenstveno katoličke i luteranske elemente u rusko društvo. Drugi čin cenzorskog kažnjavanja dogodio se u oktobru 1689. u Moskvi kada su njemački pjesnik i mistik Quirin Kuhlmann (1651-1689) i njegov sljedbenik Konrad Nordermann (?-1689) živi spaljeni, a njihovi spisi označeni heretičkim i konfiskovani, te kasnije uništeni.
U Rusiji su razne vladine agencije vršile različite nivoe kontrole nad sadržajem i distribucijom knjiga i pisanog materijala, muzike, pozorišnih produkcija, periodike, prevoda, djela iz umjetnosti, a kasnije i filmova. Agencija zadužena za cenzuru u Ruskoj imperiji se vremenom mijenjala. Značajne promjene u politici cenzure dogodile su se tokom carskog perioda. Velike reforme Petra I Velikog (1672-1725) označile su početak razdvajanja crkvene i svjetovne cenzure. Do većeg razgraničenja nadležnosti cenzurnih organizacija došlo je u vrijeme carice Elizavete Petrovne (1709-1762). Period njezine vladavine je značajan po pojavi prvih privatnih časopisa i listova koji su bitno podstakli razvoj novinarstva u tadašnjoj Imperiji. Ipak, jedan od najvažnijih događaja u istoriji ruske cenzure desio se tokom reformi Ekatarine II Velike (1729-1796) i uspostavljanjem instituta za cenzuru i uspostavljanje pozicije profesionalnog cenzora, s obzirom na dešavanja oko Francuske revolucije, bojeći se štetnosti slobodne riječi na carstvo. Ono što je bilo posebno značajno je da su cenzori bili lično odgovorni za knjige koje su sami odobravali. Dekret, koji ima neosporno značenje za istoriju Rusije, donesen je 16. (27) septembra 1796. Dokument je glasio: Nijedna knjiga napisana ili prevedena u našoj državi ne može se izdati ni u jednoj štampariji bez pregleda jedne od cenzura uspostavljenih u našim glavnim gradovima i odobrenja da u takvim spisima ili prevodima nema ništa u suprotnosti s Božjim zakonom i da ništa nije u suprotnosti s državnim pravilima i dobrim moralom. Istim je dekretom zapravo ograničeno djelovanje svih privatnih štamparije i izdavača, a publikacije predložene za štampu morale su se podnositi na pregled i duhovnoj i svjetovnoj cenzuri, čime je donekle anulirana odluka Petra I o separaciji crkvene i svjetovne cenzure. Osim toga, 1797. uvedeni su posebni položaji cenzora jevrejskih knjiga; od njih se zahtijevalo da temeljito proučavaju djela na hebrejskom i jidišu, izuzimajući iz njih odlomke koji bi se mogli smatrati napadima na kršćanstvo. U tu svrhu su angažovani ruski Jevreji koji su tako i sami postali cenzori hebrejskih publikacija. Ova praksa angažovanja Jevreja da cenzuršu publikacije na jidišu nastavila se na područjima sa značajnom jevrejskom populacijom sve do 1917. godine.
Caričin dekret imao je neobičan učinak: zatvorene su samo tri privatne, ali ujedno velike štamparije u Moskvi i Sankt Peterburgu, što je dovelo do poraznih posljedica za obje prijestolnice – tri istaknuta izdavača M. P. Ponomarev, I. J. Sitin i S. Selivanovski preselili su svoje zanate u provinciju, gdje su nastavili poslovanje. Odredbama dekreta iz 1796. štampanje knjiga preselilo se iz glavnih gradova Carstva u Jaroslav, Kalugu, Tambov, Tobolsk, Kursk, Voronjež, Smolensk i Vladimir. No, položaj izdavača bio je složen najprije prethodnom cenzurom, a od septembra 1796. i centraliziranom cenzurom (tj. nove su knjige pregledavane isključivo u dva odbora – Sankt Peterburgu i Moskvi), a troškove cenzurisanja često su snosili sami izdavači i štampari, što je dodatno pojačavalo pritisak na njihovu djelatnost. Ti su nameti konačno doveli do toga da je krajem prve decenije 19. stoljeća izdavačka djelatnost u provinciji praktički nestala. Pored toga, došlo je do porasta represije slobode izražavanja, posebno prema publikacijama uvezenim iz inostranstva (uključujući knjige, spise i bilo koju periodiku) i ništa se nije moglo isporučiti na teritoriji Carstva bez odgovarajućeg odobrenja. Ranijim dekretom od 1. marta 1771. godine dopušteno je stranim podanicima da štampaju i prodaju knjige na teritoriji Ruskog carstva, ali pod strogim nadzorom Sinoda i Akademije nauka.
Iako se smatrala velikim prosvjetiteljem, Ekatarina II je imala krajnje neliberalan odnos prema slobodarskoj misli svojih savremenika. Slučaj pisca i društvenog kritičara Aleksandra Radiščeva (1749-1802) i njegove glasovite publikacije Putovanje iz Petersburga u Moskvu iz 1790. zbog kojeg je autor po direktnom caričinom naređenju prvo osuđen na smrt, a onda pomilovan i prognan u Sibir, sa zapljenom i uništenjem svih kopija, primjer su direktnog uplitanja ruskih careva na pisanu riječ u Rusiji što će uskoro postati obrazac djelovanja. U početnim formativnim stadijima ruske književnosti Radiščev je poznat kao jedan od prvih iz velike galerije ruskih prognanih i progonjenih pisaca, no čini se da se njegovo značenje ne iscrpljuje tek prognaničkim i subverzivnim statusom. Radiščev je, između ostalog, u Putovanju iz Petersburga u Moskvu dao ironičnu sliku svrhe i posljedice cenzure: Cenzura je postala dadilja rasuđivanja, oštroumnosti, fantazije, svega velikog i lijepog. Ali gdje su dadilje, jasno je, tamo su i djeca, koja ne znaju hodati bez pomagala, zbog čega nerijetko odrastaju s krivim nogama. Osvrnuo se, također, na besmislenost carske vlasti u svom kratkom pregledu istorije cenzure, usporedivši je s inkvizicijom, što je po njemu i više nego jasan dokaz da su sveštenici bili uvijek izumitelji okova, koji su kočili ljudski razum u raznim vremenima, rezali mu krila da svoj let ne usmjeri prema uzvišenosti i slobodi. Paradoksalno, ali da nije bilo dekreta Ekatarine II iz 1783. godine koji je dozvoljavao slobodan rad privatnih štamparija (kojim je proizvodnja knjiga izjednačena s industrijom, a pojedincima omogućeno otvaranje vlastitih zanata, naravno, uz prethodnu dozvolu vlasti i crkve) Radiščevljevo Putovanje iz Peterburga u Moskvu ne bi moglo biti objavljeno. Uprkos tome, nakon što je knjiga izašla u javnost carica ju je smjesta zabranila. Iako je Radiščevu smrtnu presudu naknadno promijenila u desetogodišnje progonstvo, konfiskovala je i spalila cjelokupno prvo izdanje knjige od 650 kopija (sačuvano je samo 17 primjeraka, do ponovnog reprinta publikacije pedesetak godina kasnije u Engleskoj). Carska cenzura nije dozvolila objavljivanje čak ni Puškinovog članka o Radiščevu u časopisu „Savremenik“ 1836. godine, a djelo je u Rusiji bilo zabranjeno sve do 1905. godine.
Nezadovoljstvo intelektualaca u vrijeme vladavine Ekaterine II kulminira njihovim otuđenjem od dvora. Carica je, osim što je zabranila Radiščevljevo djelo, osujetila objavljivanje svih djela pjesnika, filozofa i kompozitora Grigorija Skovorode (1722-1794) i obustavila izlaženje svih časopisa novinara, prosvjetitelja i filantropa Nikolaja Novikova (1744-1818), pokretača prvih nezavisnih društveno-kritičkih časopisa u Rusiji i jednog od prvih samostalnih novinara u Rusiji. Usljed turbulentnih dešavanja vezanih za Francusku revoluciju 1789. godine Ekatarina II je naredila hapšenje Novikova, pljenidbu njegove štamparije, zapljenu svih publikacija i rukopisa, osudivši ga bez suđenja na 15 godina zatočenja, nakon čega je pušten četiri godine kasnije na sam dan preuzimanja vlasti imperatora Pavla I. Iako je sama ukazivala na liberalnu prirodu svojih reformi, Ekatarina II je ipak naredila Carskoj akademiji nauka i umjetnosti da pooštri nadzor nad knjigama koje se uvoze u zemlju, pa su tako mnoge nepoželjne publikacije povučene iz prodaje i privatnih zbirki. Već pomenuti dekret od 15. (26) januara 1783. sadržavao je sljedeću odredbu: U slučaju neovlaštenog štampanja tako primamljivih knjiga [protivnih zakonima Božjim i građanskim, ili očitim iskušenjima onih koji su skloni], ne samo da knjige treba oduzeti, već i krivce za takvo neovlašteno izdavanje zabranjenih knjiga prijaviti gdje treba kako bi bili zakonski kažnjeni za zločin. Time se povećala uloga i funkcija policije u cenzuri. Ipak, famozni Dekret iz 1783. predstavlja početak privatnog izdavaštva knjiga u Rusiji, bez obzira na sve restrikcije i nadzore, ali mnogi smatraju da je ovom inovacijom, vrlo nepromišljeno, preliminarna cenzura publikacija povjerena policijskim institucijama, čiji su se službenici odnosili nemarno prema svojim novim dužnostima i često, možda nisu imali ni odgovarajuće obrazovanje, ni adekvatnu kompetentnost za obavljanje cenzorskih funkcija, pa je tu dolazilo do proizvoljnog haosa u procjeni.
Dakle, početkom 18. vijeka ruski carevi su imali direktnu kontrolu i uvid u svaki pokušaj umjetničkog izražavanja, ali do kraja osamnaestog vijeka cenzorski aparat je delegiran na Sv. Sinod, Senat i Akademiju nauka. Od 19. stoljeća potpada pod nadležnost Ministarstva prosvjete, a kasnije pod ingerenciju Ministarstva unutrašnjih poslova. U pitanju je, dakle, naslijeđeni i dobro uvježbani mehanizam kojeg je Stalin u svom vremenu znao unaprijediti i modifikovati, te dovesti ga do savršenstva. Za razumijevanje te neraskidive veze između umjetnosti slobode pisanja i umijeća vladanja trebalo bi napustiti staljinističku epohu i osvijetliti par trenutaka iz istorijske davnine, ključne za razvoj i shvatanje ruske cenzure.
Prvi seže u 18. vijek, u vrijeme vladavine Petra I Velikog, tog kontroverznog cara-tesara (kako ga naziva Josif Brodski) i strogog nadzornika cjelokupne izdavačke i štamparske djelatnosti u zemlji. Po sudu mnogih književnih i opštih istoričara savremena ruska književnost je nastala s pojavom Petra I, što dovoljno govori o njegovoj ulozi u razvoju ruske kulture[ I sam je Brodski utvrdio kako je ruska književnost nastala zahvaljujući najvećem postignuću intrigantnog ruskog cara Petra Velikog – Sankt-Peterburgu kao novoj prijestolnici Imperije. Ovakvoj će se tvrdnji suprotstaviti mnogi, prvenstveno Jurij Lotman, tvrdeći kako je upravo Petrova epoha stvorila koncepciju stare Rusije i njezine književnosti kao krutog i izoliranog mehanizma. (Op. aut.).
]. osnivanjem Duhovnoga kolegija[ Svjetovna je vlast birala desetoricu članova koji su činili savjetodavno tijelo, odnosno kolegij (među njima je bilo najmanje tri arhijereja). Svrha kolegija bila je nadzor i sprječavanje objavljivanja crkvenih knjiga bez pristanka cenzora. (Op. aut.).
] i utvrđivanjem Duhovnoga pravilnika[ Duhovni pravilnik je skup uputa u kojem je pisalo kako i što čitati i propovijedati. (Op. aut.).
] (na snazi 1721-1917) Petar Veliki prekinuo je monopol crkve u izdavaštvu, te se po mišljenju mnogih (V. Ključevski, A. Skabičevski, G. Žirkov) pretvorio u neumoljivog urednika i izdavača, bez čijeg odobrenja nije bilo moguće objaviti ništa. Ukidanjem crkvenog monopola i gubljenjem važne kulturno-društvene funkcije koju je crkva stoljećima obnašala u Rusiji, počeo je lagano slabiti njen, do tada, dominantni uticaj na ruski narod. Upražnjeno mjesto popunila je književnost. Nakon što je u novoj statusnoj hijerarhiji zamijenila sakralne tekstove, književnost je naslijedila i njihovu svjetovnu društvenu funkciju. Otuda sasvim poseban, gotovo elitni status književnosti (i samih književnika, posebno pjesnika) unutar ruske kulture nakon 18. stoljeća i Petrove vlasti. Pojavila se teza da je misao o pjesniku kao proroku i težnja da književnost bude mnogo više od pukog društvenog fenomena presudna za shvatanje razvoja i statusa književnosti u sovjetskom dobu, kao i za razumijevanje njezinog odnosa s ruskom i sovjetskom cenzurom kroz epohe. Književni istoričar Jurij Lotman izdvaja važnu odgojno-obrazovnu ulogu književnih tekstova u 18. vijeku; prema romanima i elegijama čitaoci su učili osjećati, dok su ih tragedije učile misaonosti, odnosno promišljanju. Književnost je, nadalje, imala status moralne društvene vertikale, iskrenog propovjednika istine; a epitet sveta često se pripisivao opštoj književnosti i dokazivao njezino povlašteno mjesto u ruskom društvu.
Istorija ruske cenzure dobila je novi zaokret kao odgovor na razvoj svjetovnog izdavaštva. Godine 1700. Petar Veliki dao je svom prijatelju, amsterdamskom trgovcu Janu Tessingu monopol na štampanje knjiga za Rusiju na petnaest godina; knjige su se, pomalo nepraktično, štampale u Amsterdamu, a potom uvozile i prodavale u Rusiji. Istovremeno je Petrova vlast uvela kazne za trgovinu štampanim materijalima drugih stranih štampara i uvela propis da knjige moraju biti izdane „u čast velikog vladara“ i da ne sadrže nikakvu „degradaciju našeg carskog veličanstva“ (…) i naše zemlje». Godine 1701. Tessing je umro i njegov glavni štampar preselio je posao trajno u Rusiju. Jedini cenzor u to vrijeme bio je sam car, a cjelokupna štamparska industrija bila je u rukama države tj. u njegovim rukama. Kao dio velikih kontraverznih crkvenih reformi Petar I uveo je zakonodavne promjene koje su ograničile crkvenu moć, između ostalih, i u oblasti cenzure knjiga. To je uključivalo odredbu koja je monasima zabranjivala posjedovanje ličnih instrumenata za pisanje: Petar je još 1701. odredio da monasi u ćelijama ne smiju pisati bilo kakve spise; u ćelijama ne smije biti tinte ni papira, ali će biti određeno mjesto za pisanje u trpezariji, uz dopuštenje poglavara manastira. U roku od četiri godine otvorene su prve svjetovne štamparije u Petrogradu i Moskvi koje su parirale crkvenim. Godine 1718. car je naredio piscu, teologu i filozofu Feofanu Prokopoviču (1681-1736) da izradi plan preobrazbe crkvene uprave po uzoru na građanske škole. Dvije godine kasnije Petru je predstavljen tekst regulacije. Car je unio neke izmjene i nakon rasprave Senat ga je jednoglasno usvojio bez amandmana. Godine 1721. organizovano je posebno cenzurno tijelo pod kontrolom crkve, tj. Crkveni kolegij, koji je na svom prvom sastanku preimenovan u Sveti sinod. U Kolegiju su bila tri biskupa i sedam laika. Crkveni propisi koji uređuju Kolegij opisali su organizaciju „pod [kontrolom]suverenog monarha i koju je uspostavio monarh“. Iste godine Petar je stvorio novo cenzurno tijelo, tzv. Izugrafsku palatu, kao protivmjeru protiv onih koji su na Spasiteljevom mostu u Moskvi trgovali „stranicama s raznim slikama bez dopuštenja i bez nadzora“. Štampanje urezanih lubkija i parsuna (portreta) bilo je zabranjeno „pod prijetnjom strogog odgovora i nemilosrdnih kazni“. Do 1723. ova se zabrana proširila na „neprikladne“ carske portrete. Uporedo sa ovim se pokušala provesti slična obvezna cenzura knjiga, ali samo novih izdanja, a ne kanonskih crkvenih spisa. Dakle, Petar je okončao monopol crkve u štampanju i izdavanju knjiga, kao i u cenzorskim nadzorima i odlukama zabrana. Godine 1708. počeo je poduzimati korake za uvođenje građanskog pisma, za koje je pripremio prve nacrte. Također je pozvao strane gravere u Rusiju kako bi osigurali kvalitetu ilustracija u objavljenim knjigama. Izgrađene su tvornice papira i nove štamparije. Za Petrove vladavine pojavile su se prve novine u Rusiji, „Ведомости“ (1702-1728), a s njima i prva cenzura periodike. Petar je lično nadgledao njihovo izdavanje, a mnoga izdanja su štampana tek uz odobrenje cara. Uprkos činjenici da je cenzura dobila svjetovni karakter, crkva je ostala jak autoritet koji je ograničavao širenje „neprikladne književnosti“; tako je 1743. godine Sveti sinod ruske pravoslavne crkve zabranio uvoz knjiga štampanih na ruskom jeziku, kao i prevode stranih knjiga. Pod crkveni nadzor su potpale i slobodne štamparije u Kijevu i Černigovu, koje su se uglavnom bavile teološkom literaturom.
Konačno, odluku o definitivnom odvajanju vjerske od svjetovne cenzure donijela je carica Elizaveta Petrovna, koja je naredila da se „sve štampane knjige u Rusiji koje se odnose na Crkvu i nauk Crkve izdaju s odobrenjem Svetog sinoda, a građanske knjige i druge vrste knjiga koje se ne odnose na Crkvu, da se štampaju uz odobrenje tzv. Praviteljstvujuščeg Senata[ Vrhovni kasacioni sud i poseban upravni odbor Ruske Imperije od 1711. do 1917. godine. (Op. aut).
]“. Značajan segment Elizavetine vladavine bili su njezini pokušaji da uništi i anulira sve tragove prethodne kratke vladavine svoje svrgnute prethodnice Ane Leopoldovne (1718-1746). Tako je Elizaveta dekretom od 27. oktobra 1742. naredila reviziju svih knjiga objavljenih u razdoblju od 17. oktobra 1740. do 25. novembra 1741. godine. Sinod je 18. septembra 1748. odlučio da „gdje god se kod nekoga nađu štampane crkvene knjige s jednim od pomenutih naslova, sve skupe… i, vadeći samo listove koji trebaju ispravak, pošalju u štampariju, gdje će biti ispisani u najkraćem mogućem roku, bez odlaganja i sporosti“. U tom periodu država je pojačala i kontrolu uvoza literature iz inostranstva; prije nego što su se publikacije na stranom jeziku mogle prodavati u Carstvu, morale su proći kontrolu i reviziju, u slučaju da su spominjale nepoželjne osobe ili da su na bilo koji način obrađivale tematike koje nisu bile u skladu s dvorskim aspektima i pojavnim oblicima zvanične carske politike. Istovremeno je crkva povećala kontrolu nad slikama lubkija. Sinod je zahtijevao kontrolu nad izdavanjem svih molitvenika i slikanjem ikona. U dekretu od 10. maja 1744. navedeno je: „u seoskim izbama ikone su pocrnjele i prljave; lica na njima često se ne vide; to može izazvati podsmijeh stranih putnika koji uđu u kolibu“. Nova pravila zahtijevala su od sveštenika da prate čistoću ikona i usmjeravaju seljake u ovom pitanju. U isto vrijeme, međutim, porasla je intelektualna aktivnost: izdavano je više knjiga, otvarane su nove škole i biblioteke, plemići su se slali na specijalizaciju u inostranstvo, pojavili su se novi stručnjaci i naučnici, a Univerzitet je, sa određenom autonomijom, odvojen od Akademije. Štampanje je bilo potpuno koncentrisano u rukama vlasti, ali još uvijek nije postojao jasan set zakona i pravila o cenzuri već se sve svodilo na privremene odluke i ukaze koji su se, nerijetko, proizvoljno provodili i tumačili.
Car Pavle I (1754-1801) nastavio je Ekatarinin rad, razvijajući i modificirajući njezine cenzorske inicijative; štoviše, znatno je proširio oblasti i ovlasti koja su bila pod državnom kontrolom. Organizovan je cenzorni odbor na čelu s knezom Aleksandrom Kurakinom (1757-1818). Tako je posljednjih godina osamnaestog stoljeća u Ruskom carstvu zaplijenjeno je 639 knjiga, većina njih – 552 sveska – na carinarnici u Rigi. Cenzurisani autori bili su Gete, Šiler, Kant, Svift i mnogi drugi. Cenzorsku politiku Pavla I karakterisala je i pojačana kontrola knjiga uvezenih u zemlju; cenzura je uvedena u svim carskim lukama, a nakon kratkog vremena ukinuta je i zadržana samo u lukama Kronstadt, Revel, Viborg, Riga i Arhangelsk; u ostalim je uvoz literature bio potpuno zabranjen. Publikacije uvezene preko kopnene granice bile su predmet dodatne kontrole. Vremenom, reforma cenzure Pavla I logično je kulminirala Dekretom od 18. aprila 1800. kojim je strogo zabranjen uvoz bilo koje literature u zemlju na bilo kojem jeziku. Sažimajući cenzorsku politiku Pavla I može se reći da su za vrijeme njegove vladavine izdani su mnogi ukazi o cenzuri, uglavnom zabrane, ograničenja, suzbijanja; često tiranski, ali s jasnom porukom: ograditi Rusiju od prodora pogubnih ideja revolucionarne Evrope, prvenstveno Francuske. Svi dekreti i rezolucije u duhu su Ekatarininih naredbi u posljednjim godinama njezine vladavine. Istovremeno, Pavlovo vrijeme karakteriše i daljnje usavršavanje njegove cenzorske politike: stvaranje sistema, aparata, posebne institucije svojevrsne instrumentalizacije književne i medijske blokade promišljenog do posljednjeg detalja. Postavljaju se temelji, razvijaju se pravila i utvrđuje struktura daljnjeg postojanja cenzure; a sve to, čini se, u velikoj mjeri, car lično nadgleda i odobrava, pridajući veliki značaj problemima cenzure, posvećujući im mnogo vremena i pažnje.
Sljedeći vlastodržac Aleksandar I (1777-1825) pokušao je liberalizirati društvenu scenu početkom 19. vijeka, ali invazija Napoleona i carev intimni misticizam u kasnijim godinama života oslabili su ova nastojanja. Napore svog oca u razvoju, reorganizaciji i racionalizaciji cenzure u početku svoje vladavine najdjelotvornije je nastavio upravo Aleksandar I. Jedan od prvih njegovih dekreta u tom pogledu bilo je ukidanje zabrane uvoza strane literature u zemlju i povratak slobodnih štampara na njihov pravni status. Tokom njegove vladavine uspostavljen liberalni „prvi statut cenzure“ od 9. jula 1804. u kojem je stajalo: …cenzura je dužna pregledati sve knjige i djela namijenjena distribuciji u društvu, zapravo je bilo nemoguće objaviti bilo šta bez dopuštenja regulatorne vlasti. Dokument je zadržao vodeću ulogu Ministarstva prosvjete, dok su crkvene knjige i dalje ostale u odjelu Sinoda, a cenzura stranih publikacija prepuštena je poštanskim uredima. Tijela koja su provodila odluke o cenzuri dobila su, među ostalim, odgojnu mjeru: …uklanjati knjige koje su protivne etici, ali i dostavljati društvu knjige koje ‘pridonose pravom prosvjetljenju uma i formiranju morala’. Liberalnu prirodu nove povelje također je odredio propis da se „dvosmisleni odlomci“ tumače u korist autora eseja. Pritom, odredbe statuta uopšte nisu poštovane; štaviše, cenzori su odmah postali instrument stranaka i trendova koji su dominirali u najvišim sferama. Policija se nastavila miješati u pitanja cenzure, pa su tako časopisi, njihovi urednici i novinari često bili pod pritiskom, a nastanak novih listova i novina bio je otežan. To je dovelo do toga da nije bilo moguće postići rezultat naveden u dokumentu, te je u sklopu reforme cenzure 1826. donesena nova povelja koja je, po mnogima, bila najpovoljnija za književno stvaralaštvo od svih cenzorskih dekreta koji su postojali u Rusiji, jer je ukinuo preventivnu cenzuru i izbacio je iz nadležnosti policije. Međutim, osam glava povelje koja reguliše djelatnost cenzure zabranjuje dijelove u djelima i prevodima „koji imaju dvostruko značenje, ako je jedno od njih protivno pravilima cenzure“ – odnosno, cenzor je dobio pravo na vlastiti način da uhvati autorove temeljne misli, da vidi nešto čega nema u djelu koje razmatra, te da po sopstvenom uvjerenju protumači idejni aspekt obrađivanog djela. Tokom godina povećao se broj izmjena i dopuna koje se redovno unose u povelju, što je dovelo do značajnog proširenja ovlasti i raspona odjela i institucija koje su imale pravo cenzure – što je neminovno dovelo do samovolje cenzora.
Početkom 19. vijeka osnovan je Cenzorni komitet pri Ministarstvu prosvjete Ruskog carstva nakon usvajanja zakona od 9. jula 1804. godine. Statut o cenzuri glasio je:
1. Cenzor ima dužnost razmatrati sve vrste knjiga i književnih djela namijenjenih javnoj potrošnji.
2. Primarni cilj ovog razmatranja je iznijeti javnosti knjige i književna djela koja doprinose istinskom obrazovanju uma i oblikovanju manira, a ukloniti knjige i druga književna djela loše namjere.
3. U tu svrhu, nijedna knjiga ili književno djelo neće se štampati u Ruskom carstvu osim nakon pregleda od strane cenzora.
Centralno tijelo cenzure bio je Petrogradski cenzurni komitet koji je izravno odgovarao povjerenicima petrogradskog školskog okruga. Odbori za cenzuru također su osnovani u Moskvi, Vilnjusu i Tartuu, a kasnije i u drugim okruzima. Biro za cenzuru Ministarstva prosvjete, osim što je cenzurisao određeni materijal, prijavljivao je autore Trećem odjelu Ureda Njegovog Carskog Veličanstva, dakle tajnoj policiji koja je pratila potencijalne subverzivne elemente. Kolika je bila njihova nadležnost pokazuje i činjenica da je Treći odjel imao ovlasti cenzurisati autore i tekstove čak i ako ih je odobrio Cenzorni komitet.
Zanimljiv je i važan bio složeni odnos između ruskog nacionalnog miljenika pjesnika Aleksandra Puškina (1799-1837) i cara Nikolaja I (1796-1855) u prvoj četvrtini 19. stoljeća. Iako Puškinovo stvaralaštvo nije bilo ni upola polemično kao Radiščevljevo, te on sam nikada nije doživio tako radikalnu osudu, nakon povratka iz progonstva[ Aleksandar I zbog neprikladnog pisanja kažnjava Puškina četverogodišnjim progonstvom (1820-1824) na jug Rusije (progonstvo se službeno vodilo kao „premještaj po dužnosti“). Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u Mihajlovsko, svoje rodno selo. (Op. aut.).
] Puškin je praktički postao vlasništvo cara. Imperator mu je oprostio kaznu zbog nekih ranijih stihova i vratio ga u Sankt Peterburg, ali mu pritom nije vratio slobodu, rekavši mu da će „sam biti njegov cenzor“ nakon pjesnikovog negodovanja povodom cenzure i nadgledanja. U tom svojstvu treba napomenuti pismo grofa Benkendorfa koji u septembru 1826. godine izvještava tada već slavnog pjesnika: Niko neće pregledavati vaše radove; oni su oslobođeni cenzure. Imperator će sam ocjenjivati vaša djela, te biti vaš lični cenzor. Puškin je do kraja života bio pod strogim nadzorom policije, a njegovo stvaralaštvo pod budnim okom carskih cenzora. Treba istaći da su tokom formiranja cenzorskog aparata u Ruskom carstvu, mnoga djela koja moderni književni istoričari svrstavaju u klasike bila podvrgnuta detaljnoj represiji. Tako je Puškinova erotska pjesma Gabriliada napisana 1821. čija se radnja temeljila na evanđeoskom događaju, Navještenju Blažene Djevice Marije, dopunjena djelima koja nisu uključena u biblijski kanon (apokrifi), naišla na mnoge poteškoće prilikom objavljivanja i štampanja. Djelo je karikiralo epizode iz Evanđelja i Svetog pisma, a u središtu fabule je bilo suprotstavljanje kako samoj vjeri tako i svetiteljskom moralu, što je neminovno pobudilo zanimanje nadležnih organa, iako je u početku autor krio svoj identitet, da bi na kraju lično caru priznao svoje autorstvo poeme.
Poema M. J. Ljermontova Demon, pisana u periodu 1829-1839. koja se temelji na biblijskom mitu o palom anđelu koji se pobunio protiv Boga, također se našla pod budnim okom carskih cenzora. Tokom života pisca, pjesma je više puta revidirana u skladu sa zahtjevima cenzure. Neka od prvih uređivanja ove vrste napravljena su kako bi se tekst rukopisa predstavio članovima carske porodice. Tako je nastalo čak osam verzija poeme. Konačna odluka o Demonu donesena je 10. marta 1839. od strane cenzora Aleksandra Nikitenka, kada je nakon više godina razmatranja odobreno službeno štampanje poeme u periodici, ali bez određenih „buntovničkih“ dijelova koji su bili zahvaćeni službenom zabranom. Prvo integralno izdanje objavljeno je 1856. u Njemačkoj, a četiri godine kasnije i u Rusiji. Budući da poema nije bila izdata za vrijeme autorovog života, tekstološki stručnjaci nisu došli do konsenzusa o tome koje bi izdanje trebalo smatrati kanonskim; rukopisi koje su sačuvali i proslijedili prijatelji i poznanici pjesnika često su ispadali kombinovani, prikupljeni iz različitih izvora, s mnogobrojnim varijantama u strukturi i stilu.
Treba istaći mehanizam koji će biti karakterističan i za Staljinovu diktaturu: carska se cenzura zaoštravala ovisno o opasnostima koje su prijetile vlasti; što je neprijatelj intenzivnije ometao carsku vlast, to je cenzura postajala sve rigoroznija i sveobuhvatnija[ Još 1936. godine esej filozofa i istoričara Georgija Fedotova, objavljen u Parizu, ukazivao je na nevjerojatnu sličnost u načinu vladanja između Staljina i Nikolaja I. (Op. aut.).
]. Cenzorska je politika cara Nikolaja u doba antiruskog ustanka u Poljskoj (1830-1831) i revolucionarnih previranja u Evropi (1848), kao što je Lenjinova u doba Građanskog rata (1917-1922) ili Staljinova u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, postajala sve brutalnija i bespoštednija. Prema povelji iz 1828. knjižarima je dodijeljena posebna uloga u cenzuri, zato su bili dužni osigurati registre svih štampanih publikacija dostupnih za prodaju, pa je trgovanje bez posebnog dopuštenja bilo zabranjeno. Za pregled knjiga na stranim jezicima i regulisanje njihovih uvoza u zemlju, kao i daljnju distribuciju, bio je zadužen poseban „Odbor za stranu cenzuru“. Osim toga, izvršen je ekonomski pritisak na trgovce stranom literaturom: ove knjige su podlijegale posebnoj carini i posebnim uvoznim tarifama.
Razdoblje od 1848. do 1855. godine u savremenoj se ruskoj historiografiji naziva „doba cenzorskog terora“, ili se koristi termin „despotizam cenzure“. Događaji koji su se odvijali kasnih 1840-ih u Evropi (revolucije u Francuskoj, Mađarskoj, Italiji i Češkoj) doveli su do pooštravanja politike cenzure u Ruskom carstvu. Ministarstvo narodne prosvjete primilo je naredbu Nikole I: Potrebno je formirati povjerenstvo koje će razmotriti da li cenzura ispravno djeluje i da li izdani časopisi odgovaraju programima koji su svima dani. Odbor neka me izvijesti s dokazima gdje će naći propuste cenzure i njezinih pretpostavljenih, odnosno Ministarstva narodne prosvjete, te koji su časopisi i na koji način izlazili izvan svog programa.
Treba napomenuti da uprkos činjenici da je ruskim piscima cenzor bio neprijatelj broj jedan, njegov rad na polju cenzure nije se smatrao ničim sramotnim u očima društva; na primjer, istaknuti umjetnici kao što su Majkov, Polonski, Salias de Tournemire, Aksakov, Gončarov, Tjutčev i mnogi drugi radili su u cenzorskim odborima sprovodeći politiku cenzure nad radovima svojih kolega umjetnika.
Prvi svjetski rat usvojio je neka nova shvatanja cenzure. Godine 1913. nametnute su 372 kazne za štampu, u ukupnom iznosu od 140 hiljada rubalja, zaplijenjeno je 216 brojeva, uhapšena su 63 urednika, a zatvoreno je 20 novina. Puna cenzura uspostavljena je samo u područjima vojnih djelovanja, a djelomična izvan tih područja. Vlasti su, međutim, imale pravo proizvoljno odrediti položaje vojnih područja. Međutim, mnogi istoričari ovo vrijeme nazivaju „procvatom ruskog novinarstva“, koji karakteriše širenje rasprava o slobodi govora i rastućem nezadovoljstvu represivnim ministarstvom unutrašnjih poslova među izdavačima i novinarima. Dana 20. jula 1914. objavljen je zakon pod nazivom „Privremeni propisi o vojnoj cenzuri“. Predsjedavajući Vijeća ministara Goremikin komentarisao je: Vojna cenzura, ispitujući novinski materijal koji se priprema za objavljivanje, trebala bi ga procijeniti ne samo s usko vojnog gledišta, već i sa stajališta opšte politike. Razdoblje Prvog svjetskog rata karakteriše pojačani ekonomski pritisak države na izdavače, tako je veliki broj novinara subvencioniran u zamjenu za lojalno pisanje. Ministarstvo unutrašnjih poslova aktivno je dotiralo i finansiralo medije, stvarajući publikacije pokorne i odane vlastima. Propaganda i satira pokrenuta je protiv država zaraćenih s Rusijom – političkog sistema Austro-Ugarske, Njemačke, Turske, pa čak i pravoslavne Bugarske. Cenzura je izgubila iz vida činjenicu da je to također imalo suprotan učinak, nesvjesno navodeći čitaoce da to uspoređuju sa sličnim pojavama u samoj Rusiji, potičući revolucionarne osjećaje.
Nakon pada monarhije i raspada carstva, institucija cenzure je sačuvana, ali donekle transformisana i konsolidovana. Prema riječima estonskog profesora Pavela Reifmana: Sovjetska cenzura nije nastala niotkud. Ona je bila nasljednica predrevolucionarne ruske cenzure, cenzure stoljetne autokratske Rusije. Dana 9. marta 1917. Privremena vlada ukinula je glavno središte carske cenzure – Glavni odbor za pitanja štampe – i uvela mjesto komesara za pitanja štampe. Šesnaestog maja iste godine Bilten privremene vlade objavio je zakonski dekret koji kaže: Štampa i trgovina štampanim djelima slobodni su. Nije dopušteno primjenjivati administrativne kazne na štampu. U stvarnosti, takva sloboda nikada nije u potpunosti postignuta. Oficir bjelogardejske vojske Pjotr Wrangel (1878-1928) je napisao da su uz slobodu danu ljevičarskoj propagandi desničarske novine zatvorene i konfiskovane. Nakon toga, kao odgovor na krizu Julskih dana[ Razdoblje nemira u Petrogradu i Rusiji između 16. i 20. jula 1917. Karakterisale su ga spontane oružane demonstracije vojnika, mornara i industrijskih radnika angažovanih protiv Privremene ruske vlade. (Op. aut).
], vlada je ministru rata dala pravo da zatvori publikacije koje su pozivale na vojnu pobunu i neposluh na frontu, što je dovelo do represije nad boljševičkim i ostalim socijalističkim i marksističkim novinama koje su bez cenzure pisale o strahotama rata, realnom stanju na frontu, vojnim porazima, te pozivale na kraj rata.
Iako se Staljinov beskompromisni vladarski stil češće uspoređuje s onim Petra Velikog i Ivana Groznog, mnogi drže da Staljinova kulturna politika u mnogim stvarima podsjeća na reakcionarnu vladavinu Nikolaja I. Slučaj Fjodora Dostojevskog slikovito će ilustrovati o kakvoj je politici i državničkom stilu riječ. Dostojevski je 1849. godine uhapšen pod optužbom za protivzakonito revolucionarno djelovanje pod okriljem petraševaca, nakon čega je osuđen na smrt. Car Nikolaj I naređuje da se smrtna kazna zamijeni četverogodišnjim progonstvom, pri čemu dodaje bizarno-okrutnu uputu – odluku o pomilovanju trebalo je objaviti Dostojevskom i drugim osuđenicima tek neposredno prije strijeljanja[ Poznata inscenacija smrtne kazne, jedan od najgorih oblika psihološkog mučenja, odigrala se 22. decembra 1849. godine na Semjonovom trgu u Sankt Peterburgu. Svi su osuđenici bili pomilovani i to na samom stratištu, no neke je pretrpljeni šok otjerao u ludilo. Dostojevski je kasnije opisao iskustvo za koje je vjerovao da su posljednji trenuci njegova života u romanu Idiot. Priču o mladiću osuđenom na smrt strijeljanjem, ali spašenom u posljednji trenutak, prepričava glavni lik knez Miškin, koji opisuje iskustvo iz ugla žrtve, te razmatra filozofske i duhovne implikacije. (Op. aut).
]. Ako je uvriježen stav da je Petar Veliki otvorio ruska vrata uticajima Zapada, Nikolaj I ih je, poput Staljina, nastojao držati na distanci; zabranjivao je školovanje ruskih mladića u inostranstvu, te je, strahujući od razvija duhovne misli, 1848. godine ukinuo filozofiju kao predmet proučavanja na ruskim školama. Osim toga, obojica su voljeli isticati kako je za ruski narod neophodan gazda, te su obojica imali svoje književne miljenike – Nikolaj I Puškina i Žukovskog, a Staljin, čini se, Maksima Gorkog, Borisa Pasternaka, Vladimira Majakovskog, Mihaila Bulgakova i dr.
Nakon što se na ruskom tronu ognjem i mačem ustoličila nova vrste vladara u liku Vladimira Iljiča Lenjina, preobrazila se i kultura dijaloga između umijeća pisanja i umijeća vladanja. U anketi koju je 1918. godine proveo list „Petrogradsko èho“ stajalo je jednostavno pitanje: Može li inteligencija raditi s boljševicima? „Može i mora“, odlučno je odgovorio pjesnik Aleksandr Blok i dodao kako su ruski intelektualci oduvijek bili u suštini revolucionarni. U razdoblju Lenjinovoga brutalnog uspona na vlast i njezinog relativno brzog napuštanja (1917-1924) dogodila se ključna promjena društveno-istorijske i kulturno-civilizacijske klime. Atmosferu totalnog haosa koji se uvukao u sve domene novonastale paradigme jedni su dočekali uz opšte odobravanje u nadi da će doći do rušenja starih svjetova i stvaranja novih, dok su drugi su strahu strepili, vidjevši obrise apokaliptične budućnosti na krilima Oktobarske revolucije.
Svakako da je razdoblje pokrenuto brutalnošću Oktobarske revolucije označilo krucijalnu modifikaciju društveno-ekonomske i kulturno-umjetničke klime u Rusiji, no to će formativno razdoblje sovjetske civilizacije biti važno isključivo zbog svoje reformske prirode, u kojoj su granice dozvoljenog još poprilično nejasne, zbog čega su i nedovoljno istražene u epohama ruske kulture. Vremenom će sovjetski aparat, u strahu od prevelike slobode misli, nastojati suziti široki dijapazon i širinu literarne polifonije, sa svojim leksičkim eksperimentima i strukturnim novotarijama koji su dominirali u srebrnom vijeku, što će dovesti do polarizacije književnosti na dvije ideološke hemisfere: na književnost revolucionarnog pogleda na svijet i na književnost evolucijskog smjera vjernu uglavnom kršćanskim principima idealističko-duhovne filozofije. Lenjin, potaknut dubokom averzijom prema cenzorskom despotizmu carske Rusije, društvenoj nejednakosti i nemilosrdnom gušenju slobode govora, u svojoj je revolucionarnoj publicistici s početka 20. vijeka ustrajno obećavao ukidanje bilo kakve cenzure, sveobuhvatno ukazavši na porijeklo njezine okrutnosti: Mi, razumije se, ne kažemo da se metamorfoza književnosti, zablaćene azijatskom cenzurom i evropskom buržoazijom, može dogoditi odmah; to će biti moguće samo u socijalističkom besklasnom društvu. (…) To će biti slobodna književnost. Ipak, uprkos promicanju sveopšte jednakosti, te nastojanjima prve i druge revolucije da barem na riječima ukinu carističku cenzuru, ona nikada nije nestala s ruskog kulturnog zemljovida. Već treći dan nakon preuzimanja vlasti (10. novembra) 1917. godine, Lenjin donosi svoj znameniti „Dekret o štampi“ kojim dokida postojanje svih štampanih medija koji su se javno ili djelimično protivili boljševičkoj vlasti. Početak Lenjinova dekreta iz 1917. godine glasi: U ovom važnom trenutku preokreta i u danima koji će uslijediti, Privremeni revolucionarni komitet prisiljen je poduzeti cijeli niz mjera protiv kontrarevolucionarne štampe. Nakon kratkog osvrta u kojem se boljševička vlast brani od kritike da je takvim potezom demantovala samu sebe, ukinuvši temeljni princip njezinog programa, dalje u dekretu stoji: Svi znaju da je buržujska štampa jedno od najmoćnijih oružja buržoazije. U ovako osjetljivom razdoblju, kada nova vlast, vlast radnika i seljaka, treba ojačati, nemoguće je ostaviti takvo oružje u neprijateljskim rukama i to baš sada, kada ono ne predstavlja ništa manju opasnost od bombi i metaka. Podsjećanja radi, samo desetak godina ranije u svjetlu dijalektičke revolucionarne filozofije prepune idealizma i najava boljeg života koji se moraju ostvariti temeljitom promjenom moći i organizacijskom strukturalnom reformom Lenjin je u članku Partijska organizacija i partijska književnost (1905) kao vođa tadašnje ljevičarske opozicije obećavao sasvim drugačiju sliku slobode govora: Nakon što smo se oslobodili vlasti kmetske cenzure, mi ne želimo i nećemo pristati na buržujsko-trgovačke književne odnose. Mi želimo i hoćemo stvoriti slobodni govor (…) Sloboda riječi i govora mora biti potpuna. U svjetlu iznesenog, zanimljivo je postulirati da je samo godinu dana poslije dolaska na vlast (1918-1919) Lenjin ugasio oko 470 opozicijskih medija (štamparija, časopisa, listova, almanaha, zbornika, izdavačkih kuća, teatara, kružoka i dr.). Vlasti su vrlo brzo i veoma efikasno u svojim rukama koncentrisale promet i industriju papira u zemlji, oduzimali su ga privatnim licima, a privatne štamparije su nacionalizirane ili zabranjivane. Izdavačke kuće su ili zatvarane ili su stavljane pod državnu kontrolu. Većina posmatrača naknadno je primijetila ideološku i autokratsku prirodu sovjetske cenzure, kao i podređenost cenzorskih tijela kontroli Komunističke partije Sovjetskog Saveza koja će u periodu koji slijedi sasvim neutralisati slobodu riječi.
Treba napomenuti da je „Dekret o štampi“ predstavljen isključivo kao privremena i vanredna mjera zbog stanja opšte opasnosti u kojoj se nalazila zemlja (na udaru kontrarevolucionarnih jedinica, okružena vanjskim i unutrašnjim neprijateljima). Ipak, nije teško ustanoviti, osporiti i demistificirati tobožnju privremenost pomenute akcije. Lenjinova cenzura nije oslabila čak ni nakon uspostavljanja željene stabilizacije i normalizacije društvenog koncepta. Štoviše, može se jasno utvrditi da famozni „Dekret o štampi“ predstavlja tek prvi korak postupne kulturno-umjetničke represije i sveopšte državne cenzure. Pod izgovorom privremenosti progresivno je nastajala trajna diktatura, a zaoštravanje Lenjinove cenzure ubrzao je gore spomenuti propagandni mehanizam: strah od neprijatelja, u čije se redove ubrajala i ruska inteligencija, te elementi monarhističkih i buržoazijskih ostataka u pozadini revolucije. Ta manija i opsesija neprijatelja, koja će do punog izražaja doći u Staljinovo doba, zaživjela već za Lenjina. Kada je nakon Kronštatske pobune (1921) i raznih drugih antiboljševičkih ustanaka (pobune seljaka, radnika, vojnika, monarhista i dr.) trebalo učvrstiti vlast, a neprijatelje protjerati iz Rusije, nastupila je brutalna beskompromisna diktatura. Umjesto uvođenja obećane demokratije, 6. juna 1922. godine Lenjin osniva specijalnu agenciju za kontrolu sveukupne književne i izdavačke djelatnosti: Glavlit[ Budući da termin „Glavlit“ upućuje na „literaturu“, organizacija se često miješa s pojmom „Goskomizdat“, koji je vršio drugu vrstu cenzure: kontrolisao je politički sadržaj u fikciji, prozi, poeziji, drami, filmu itd. (Op. aut.).
] (rus: Главное управление по охране государственных тайн в печати при СМ СССР ili u prevodu: Glavna uprava za zaštitu državnih tajni u štampi pri Vijeću ministara SSSR-a) kao službeni organ za cenzuru i zaštitu državnih tajni u Sovjetskom Savezu. Ovaj posljednji izraz bio je u poluslužbenoj upotrebi sve do raspada Sovjetskog Saveza 1990-ih. Funkcija Glavlita bila je spriječiti objavu informacija koje bi navodno mogle kompromitovati državnu tajnu u štampi, knjigama, novinama, čak i reklamama, te drugim izdanjima, kao i u filmskom, radijskom i TV emitovanju. Od 1932. do 1952. promicanje socijalističkog realizma u umjetnosti bio je cilj Glavlita u procjeni djela za eventualno objavljivanje, dok su averzija prema zapadnjaštvu, kapitalizmu, buržoaziji, i sovjetski nacionalizam bili uobičajeni propagandni tropi za taj cilj. Postojao je poseban popis vrsta informacija zabranjenih za objavljivanje u izvorima otvorenim za širu javnost. U početku su postojale tri glavne kategorije tajnih podataka: vojni, ekonomski i „ostali“. U kasnijim popisima oni su dodatno navedeni, kao: „finansije“, „politika“, „nauka i inženjerstvo“ i dr. Prva verzija popisa objavljena je 13. oktobra 1921. dakle prije osnivanja Glavlita, kada je cenzura bila dužnost odjela VČK[ VČK ili Čeka (rus: „ВЧК“ – Всероссийская чрезвычайная комиссия – prevod: „VČK“ Sveruska izvanredna komisija) je naziv za tajnu policiju u vrijeme početne uspostave Sovjetskog Saveza. Čeku je osnovao Vladimir Lenjin dekretom iz decembra 1917. Za prvog direktora je postavljen Feliks Dzeržinski. Čeka je bila glavno oružje u borbi protiv stvarnih i izmišljenih političkih protivnika Lenjinove politike. Smatra se da je Čeka u tom početnom periodu pogubila između 100 i 250 hiljada ljudi iz svih slojeva ruskog društva: aristokrata, radnika, seljaka, klerikalaca, umjetnika itd. Do kraja građanskog rata (1921) imala je oko 200.000 aktivnih članova. Čeka se transformirala 1922. u novu tajnu službu GPU, a sjedište joj je bilo u moskovskoj Lubjanki. (Op. aut.).
]. Ovaj popis je ažuriran nekoliko puta. Postojale su sljedeće kategorije tajnosti: „strogo povjerljivo“, „tajno“ i „nije za odavanje“ i bili su strogo i višestruko korišteni od strane niza specijaliziranih cenzora sa jasnim uputama.
Kao što su seljački, radnički i vojni ustanci definisali sovjetsku cenzuru prije Drugog svjetskog rata, umjereni nacionalizam je precizirao razdoblje tokom rata. Spominjanja i opisi poraza Crvene armije u književnosti bili su zabranjeni, kao i prikazi strepnje, straha, malodušnosti, dezerterstva u sovjetskim vojnim likovima. Pritisak redakcije državne „Pravde“ potaknuo je autore poput A. A. Fadejeva da redigiraju poglavlje u pripovijesti Mlada garda, gdje dijete u očima umirućeg ruskog mornara čita riječi „Shrvani smo“. Budući da je Josif Staljin redovito čitao „Pravdu“, koja je i sama bila cenzurisana od strane Glavlita, bilo je mudro za autora poslušati savjet (zapravo direktivu) redakcije, a pisca su oštro kritikovali jer roman nije zorno prikazao vodeću i usmjeravajuću ulogu Komunističke partije. U Fadejevljevoj biografiji spominje se detalj o legendarnom susretu između njega i Staljina, u kojem je diktator navodno prekorio autora riječima: Napisali ste knjigu koja nije samo bezvrijedna, već ideološki štetna. Predstavljali ste Mladu gardu gotovo kao „Mahnovce“[ Revolucionarna ustanička armija Ukrajine, također poznata kao „Mahnovci“, nazvana po svom vođi Nestoru Mahnu, bila je anarhistička vojska sastavljena uglavnom od ukrajinskih seljaka i radnika tokom Ruskog građanskog rata 1917-1922. Štitili su djelovanje „slobodnih sovjeta“ i libertarijanskih komuna od strane Mahnovščine, pokušaja formiranja anarho-komunističkog društva bez države od 1918. do 1921. tokom Ukrajinskog rata za nezavisnost. Uništila ih je Crvena armija 1921. godine nakon što su prije toga zajedničkim snagama porazili armiju Vrangela. (Op. aut.).
]. Ali kako su se mogli učinkovito nositi s neprijateljem na okupiranom području bez vodstva Partije, sudeći po vašoj knjizi? Nakon toga, Fadejev je počeo ponovno pisati roman, dodajući nove politički podobne likove i ideološke premise. Godine 1951. objavio je drugu verziju romana koja je, navodno, dobila pristanak samog Staljina.
Cilj je bio jasan – centralizacija svih oblika cenzure u izdanim djelima. Nijedno objavljeno djelo nije moglo biti objavljeno mimo Glavlita; oslobođena su, doduše, bila samo neka izdanja, recimo publikacije Komunističke partije, Kominterne, Gosizdata i Akademijinih naučnih radova koje su, opet, i sami potpadali pod svojevrsni internu autocenzuru. No, pitanje je gdje su završavale već odštampane zabranjene knjige? U početku su se jednostavno uništavale, da bi početkom 1920-ih nastupilo sistematsko trajno arhiviranje zabranjene misli u Sovjetskom Savezu. Tako je osnovan najveći arhiv nepodobne sovjetske književnosti, tzv. Spechran[ Spechran, Odjel specijalne pohrane (rus: Отдел специального хранения) je krovna institucija indeksa knjiga, koja se sastojala od mnoštva odjela (u svakoj većoj biblioteci i arhivi se nalazio jedan). (Op. aut.).
] kojim je rukovodila Lenjinova supruga Nadežda Krupska. Iz nadležnih biblioteka su tako odstranjena problematična i za Sovjetsku vlast neprikladna i neprihvatljiva djela, iz ruske istorije, srednjevijekovne zbornike, djela drevnih ruskih filozofa i mislilaca, zatim pisaca Tolstoja, Dostojevskog[ Roman Bjesovi F. M. Dostoevskoga bio je zabranjen sve do 1935. godine, kada je napokon uključen u njegova sabrana djela. Iste godine izdavačka kuća Academia na inicijativu L. B. Kamenjeva (koji je ubrzo uhapšen i osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu na montiranom sudskom procesu) priredila je dvotomno izdanje Bjesova; no objavljen je samo prvi svezak, a gotovo svi primjerci su uništeni. Nakon toga, sve do početka „otopljavanja“, roman je bio zabranjen; do perestrojke nije izlazio zasebno, već samo u sklopu sabranih djela Dostojevskog (1957., 1974., 1982.). (Op. aut.).
], Feta, Solovjova, Platona, Šopenhauera, Andrejeva, Gumiljova i mnogih drugih. Prema određenim podacima i studijama, u tajnim i zabranjenim arhivima je do 1987. godine pronađeno oko pola miliona knjiga, rukopisa, manuskripta, studija i časopisa koja nisu smjela biti dostupna javnosti. U specijalnom arhivu najveće moskovske biblioteke Državne biblioteke V. I. Lenjina pohranjena su djela najkontraverznijih sovjetskih pisaca 1920-ih godina: Ane Ahmatove, Alekseja Remizova, Igora Severjanina, Fjodora Sologuba, Jevgenija Zamjatina, Borisa Pilnjaka, Osipa Mandeljštama, Isaka Babelja, Leonida Andrejeva, Mihaila Bulgakova i dr. (kao i brojna tamizdatska[ Samizdat (rus: самиздат, dosl. ‘samoizdavanje’) bio je oblik ilegalne disidentske aktivnosti diljem Istočnog bloka u kojem su pojedinci reprodukovali cenzurisane improvizovane publikacije, često ručno, i prosljeđivali dokumente tajno od čitaoca do čitaoca. Praksa ručnog umnožavanja bila je raširena, jer su pisaći strojevi i uređaji za ispis zahtijevali službenu registraciju i dopuštenje za pristup. To je bila masovna praksa korištena za izbjegavanje službene sovjetske cenzure. Tamizdat se odnosi na literaturu objavljenu u inostranstvu (rus: там, tam ‘tamo’), često iz prokrijumčarenih rukopisa. (Op. aut.).
] izdanja Borisa Pasternaka, Vjačeslava Ivanova, Aleksandra Solženjicina i dr.) kojima su pristup imali rijetki, i to samo uz specijalnu dozvolu. Pored ovih, djela religioznog sadržaja kao što su Biblija, Kuran, Talmud, te publikacije ruskih religioznih filozofa i teologa su bile teško ili nikako dostupne.
Uprkos očekivanjima da će cenzura biti ublažena i obećanjima da će biti sasvim ukinuta, ona je postepeno zalazila u sve pore umjetničkog (i društvenog) djelovanja[ Cenzuru nisu uspjele zaobići ni filmska ni radio-televizijska industrija; osnovani su Goskino i Gosteleradio – institucije koje su ispunjavale funkciju sličnu Glavlitu. (Op. aut.).
]. Lenjinova je cenzorska politika, pored teorijskih postulata, bila poprilično zbrkana i konfuzna, što ne čudi ako se uzme u obzir da se radilo o ranoj, inicijalnoj fazi uspostavljanja pravilnika dozvoljenog i nedozvoljenog. Krajem 1910-ih i početkom 1920-ih godina norme dobrog i lošeg ponašanja u umjetnosti još nisu bile strogo definisane, pa tako ni precizirane granice zabranjenog, što je urodilo mnogim cenzorskim propustima[ Tek 1938. godine je sovjetska javnost dobila svoj službeni „bonton“ u kojem su na svim područjima društvenog i naučnog djelovanja, u filozofiji, politici, ekonomiji i kulturi utvrđene, pa čak i akademizirane, formule lošeg i dobrog, pravilnog i nepravilnog, našeg i tuđeg. (Op. aut.).
]. No, danas nije teško osporiti premisu prema kojoj je u Lenjinovo doba vladala određena stvaralačka sloboda, nasuprot umjetničko-fikcijskoj zabrani i nastojanjima stilsko-poetske monolitnosti Staljinova doba. Mnogi smatraju kako je umjetnička sloboda za Lenjinova vremena zapravo rezultat njegove apsolutne posvećenosti mnogo važnijim pitanjima: vanjskopolitičkim odnosima, unutrašnjoj birokratizaciji države, borbi s neprijateljima revolucije, partijskom frakcionaštvu, industrijalizaciji, politici NEP-a i obnovi privrede i ekonomije. To će najbolje pokazati Lenjinovi rani pamfletni istupi u tekstu Što činiti? (1902) i Partijska organizacija i partijska književnost (1905) koji jasno pokazuju njegove diktatorsko-represivne tendencije: Na posao, drugovi! Pred nama je teška i nova, no velika i zahvalna zadaća – organizovati opsežan, svestran, raznovrstan književni rad u uskoj i neraskidivoj vezi sa socijaldemokratskim radničkim pokretom. Sva socijaldemokratska književnost mora postati partijska. Tridesetak godina nakon Lenjinova književnog programa to će uz poneku staljinističko-buharinovsku-zinovljevsku korekciju i teorijsku modifikaciju prerasti u fenomen poznat kao socrealistička književnost, odnosno socrealistički kanon koji su revnosno proklamovali pisci partijskog literarnog bloka poput: Gorkog[ Roman Mati Maksima Gorkog iz 1906. godine obično se smatra prvim socrealističkim literarnim djelom. Opus Gorkog je bio primjer brzog uspona socrealističke škole u književosti, a njegov pamflet O socrealističkom realizmu iznosi osnovne normativne potrebe sovjetske umjetnosti. (Op. aut.).
], Majakovskog, Fadejeva, Ostrovskog, Krimova, Gladkova, Mališkina, Leonova, Šolohova, Simonova, Višnevskog, Fedina, Furmanova, Kočetova i dr. Iako je dugo preovladavao lažirani mit o tome da je sam Staljin idejni tvorac socrealističkog umjetničkog kanona, mnogi zapravo smatraju da su počeci tog umjetničkog pravca utemeljeni upravo Lenjinovim ideološko-normativnim studijama u pogledu umjetnosti kao pomoćnog alata kojim treba graditi novi svijet, kao i namjera podčinjavanja književne imaginacije i slobode umjetnikove misli dogmama i standardima boljševičkih idejnih aksioma, konvencija, regulativa i direktiva.
Glavni objekti cenzure bili su tzv. „antisovjetska propaganda“ (koja je uključivala sve što nije odgovaralo trenutnim ideološkim pravcima), vojne i ekonomske tajne (na primjer, razmještaj vojske, podaci o mjestima zatočenja i geografske karte, zatim, navodi o inflaciji, greškama industrijalizacije, broj umrlih i poginulih prilikom gradnje infrastrukture, velikoj gladi i dr.), negativne informacije o stanju stvari u zemlji (prirodne katastrofe, ekonomski problemi, etnički sukobi, korupcija, djelovanje tajne policije, sudski procesi, nezakonita hapšenja, negativne društvene pojave i sl.), sve što se nije uklapalo u problematičnu doktrinu društvenog napredka i kvaliteta života sovjetskog društva. Cenzura u SSSR-u bila je prvenstveno ideološke prirode. Neki istraživači primjećuju da sovjetska cenzura nije sprječavala prikazivanje scena nasilja ako su odgovarale aktuelnim ideološkim smjernicama – na primjer, demonstrirale su uništavanje neprijatelja sovjetskog režima ili razotkrivale zvjerstva neprijatelja, ali drugi teoretičari tvrde da kroz cijelo razdoblje sovjetske audiovizualne istorije nije postojao takav problem kao što je negativan uticaj slika nasilja u televizijskom emitovanju informacije koje potencijalno mogu postati razlogom za nemire i neugodne aluzije koje bi se mogle proširiti među građanstvom. O postojanju cenzure naučnih i tehničkih informacija kolaju različita mišljenja. Visokopozicionirani zaposlenik Glavlita, Vladimir Solodin, utvrdio je da „cenzura nikada nije kontrolisala tehničku literaturu i naučnu literaturu“, no brojni istraživači pišu da su cijela područja nauke poput nuklearne fizike, vojne industrije, psihologije, sociologije, kibernetike, biologije i genetike bila podložna zabranama i cenzuri. Osim toga, djela pojedinih autora bila su pod direktnim indeksom, bez obzira na oblik i sadržaj.
Uspostavljanje NEP-a[ Nova ekonomska politika (NEP) (Russ: Новая экономическая политика (НЭП), bila je ekonomska politika SSSR-a koju je predložio Lenjin 1921. godine kao privremeni privredni cilj. On je okarakterisao NEP kao privremeni sistem koji bi uključivao „slobodno tržište i kapitalizam, oboje podložni strogoj državnoj kontroli“, dok bi nacionalizirana državna preduzeća radila na „profitnoj osnovi“. (Op. aut.).
] 1921. godine je predstavljalo više tržišno orijentiranu ekonomsku politiku (koja se smatrala neophodnom nakon Ruskog građanskog rata od 1918. do 1922) kako bi se potaknula privreda i ekonomija zemlje, koja je teško patila još od 1915. Sovjetske vlasti djelimično su opozvale potpunu nacionalizaciju industrije (uspostavljenu tokom razdoblja ratnog komunizma od 1918. do 1921) da bi uvele mješovitu ekonomiju kako bi privatnim pojedincima omogućilo posjedovanje malih i srednjih preduzeća, dok je država nastavila kontrolisati veliku industriju, banke i spoljnju trgovinu. Osim toga, NEP je ukinuo prisilnu rekviziciju žitarica i uveo porez na poljoprivrednike koji se plaćao u obliku sirovina poljoprivrednih proizvoda. Ovo relativno odustajanje od rigidne nacionalizacije sveopšte privrede, kao i uspostavljanje i postojanje mnogobrojnih poetskih formacija i literarnih pokreta, kružoka i sekcija ulijevalo je nadu za tolerantniji odnos boljševičke vlasti prema književnosti koji je po nekim nadanjima trebao uslijediti nakon krvavih ratova koji su se vodili. No, to se nije dogodilo; nakon početnih cenzorskih propusta Lenjinova se cenzorska praksa u samo nekoliko godina razvila u dobro uvježbani represivni mehanizam; kad bi zakazala tzv. nadležna preventivna cenzura koja bi nesmotreno propustila knjigu za koju bi se ustanovilo da je buržujska ili politički štetna, na snagu je stupala kaznena cenzura: zabrana knjige i kažnjavanje krivaca. Da je Lenjin začetnik sovjetskoga cenzorskog (i drugog) terora (ta se praksa i činjenica, kao i niz drugih totalitarnih „zasluga“, godinama nepravedno pripisivala isključivo Staljinu), danas više nije nepoznanica, iako su i istoričari i književni analitičari godinama odbijali pisati na tu, očigledno, tabuiziranu temu. U poređenju s metodologijom, strategijom i koncepcijom Staljinove cenzure, koja se može opisati kao prevlast iracionalnog i nepredvidivog u njoj, Lenjinova je cenzorska diktatura bila birokratska i racionalna, iako je i njemu bila svojstvena netolerancija i kažnjavanje tuđih grešaka i propusta, koje je znalo preći u okrutnost i brutalnost, nerijetko s fatalnim posljedicama[ Primjer pjesnika Nikolaja Gumiljova je očit. Godine 1920. Gumiljov je bio jedan od osnivača „Sveruskog saveza pisaca“, uskoro ekspresno zabranjenog. Nije skrivao svoje antikomunističke stavove, niti svoj prezir prema „polupismenim boljševicima“. Dana 3. avgusta 1921. uhapsila ga je Čeka pod optužbom za sudjelovanje u nepostojećoj monarhističkoj zavjeri poznatoj kao „Petrogradska vojna organizacija V. G. Taganceva“. Dana 24. avgusta petrogradska Čeka odredila je pogubljenje 61 sudionika slučaja, uključujući Nikolaja Gumileva. Strijeljani su 26. avgusta najvjerovatnije u Kovalevskoj šumi. Maksim Gorki, njegov prijatelj i kolega pisac, požurio je u Moskvu, obrativši se lično Lenjinu, ali nije uspio spasiti Gumiljeva. (Op. aut.).
]. Postoji veliki broj sačuvanih dokumenata u kojima se na jasan način ilustruje Lenjinova netrpeljivost i nesnošljivost prema propustima cenzora koji bi, zbog nekog razloga, donijeli odluku o štampanju knjiga, objavi studija, dizanja spomenika, pozorišnoj premijeri, filmskoj ekranizaciji i dr. o kojima je sam Lenjin imao negativno mišljenje. U njima se nebiranim riječima traži oštro kažnjavanje svih odgovornih za previd i nemar uz daljnje upute načina upravljanja cenzorskim aparatom. Važno je napomenuti da ni sovjetska, ni postsovjetska kritika nikada nije pošla putem delenjinizacije. Štaviše, nakon znamenitog govora O kultu ličnosti i njegovim posljedicama Nikite Hruščeva na 20. sjednici KPSS-a 1956. godine u kojem proziva i apostrofira sva Staljinova nedjela i poziva na odlučnu destaljinizaciju, Lenjin je bio i ostao primjer „čistog“ junaka. Kult ličnosti Lenjina doveden je u pitanje tek 1990-ih godina, međutim njegova demitologizacija još nije okončana.
Koncentracijski logori, kao prethodnica GULAGA[ Kratica GULAG (ГУЛАГ) je kratica za rus: Гла́вное управле́ние исправи́тельно-трудовы́х лагере́й; prev: Glavna uprava popravno-radnih logora, ali puni službeni naziv agencije mijenjao se nekoliko puta. (Op. aut.).
], redovno otvarani širom područja na kojima je sovjetska vlast uspostavljena, pojavili su se odmah nakon Oktobarske revolucije, za Lenjinove vladavine. Dok se antistaljinistička književnost 20. i 21. vijeka plodno obračunava s traumatskim sjećanjem na staljinizam, malo je književnih djela, eseja i studija koja se bave Lenjinovim naslijeđem[ Među njima treba svakako izdvojiti književnu desakralizaciju Lenjina u pripovijestima Vasilija Grossmana Sve teče (1970) i Venedikta Erofejeva Moja malena Leniniana (1988). (Op. aut.).
]. Usred Ruskog građanskog rata, Lenjin i boljševici uspostavili su „poseban“ sistem zatvoreničkih logora, odvojen od tradicionalnog zatvorskog mehanizma i pod kontrolom Čeke. Ovi logori, kako ih je Lenjin zamislio, imali su izrazito političku svrhu. Ti rani logori sistema GULAG uvedeni su kako bi se izolirali i eliminisali klasno tuđi, društveno opasni, remetilački, sumnjivi, kontrarevolucionarni, monarhistički, vjerski i drugi nelojalni elementi, koji svojim djelima i proklamacijama nisu pridonosili jačanju diktature proletarijata. Prisilni rad kao „metoda preodgoja“ primjenjivan je u logoru Solovki na Soloveckim ostrvima u Bijelom moru još 1920-ih, na temelju eksperimenta Leona Trockog s logorima za prisilni rad za češke ratne zarobljenike iz 1918. i njegovih prijedloga za uvođenje „obavezne radne obaveze“ izrečene u njegovoj knjizi Terorizam i komunizam (1920). Definisane su različite kategorije zatvorenika: sitni kriminalci, ratni zarobljenici Ruskog građanskog rata, djelatnici optuženi za korupciju, sabotažu i pronevjeru, politički neprijatelji, disidenti i drugi pojedinci koji se smatraju opasnim za državu. Ipak, u prvom desetljeću sovjetske vladavine, pravosudni i kazneni sistemi nisu bili ni jedinstveni ni koordinirani, a postojala je razlika između kriminalnih zatvorenika i političkih ili „posebnih“ zatvorenika.
Dekret O revolucionarnom suđenju štampi iz 1918. godine ima važno mjesto u istoriji sovjetske cenzure; njime je Lenjin legalizirao kaznene posljedice za one koji su u svojim tekstovima i javnim nastupima štetili sovjetskoj vlasti, lagali ili širili pravu istinu o stanju u boljševičkoj Rusiji. Taj je dekret, između ostalog, ozakonio: 1) lišavanje slobode dotične osobe; 2) oduzimanje određenih ili svih političkih i građanskih prava 3) izgon iz grada ili mjesta, tj. progonstvo. Drugi dokument nije bio javnog karaktera; Upute Glavlita mjesnim organima u ljeto 1922. godine bile su razaslane po cijeloj zemlji, a podrazumijevale su zabranu objave tekstova koji su bili otvoreno neprijateljski prema komunističkoj partiji i vlasti, te izbacivanje problematičnih i spornih mjesta koji bi na bilo koji način kompromitovale Sovjetsku vlast i komunističku partiju. Zato ne preostaje drugo nego zaključiti da je borba koju će neki pisci i umjetnici voditi sa Staljinom i staljinističkom cenzurom od 1930-ih godina nadalje samo dodatna radikalizacija pravca, što ga je determinirao Lenjin.
U oblikovanju sovjetske cenzure važnu je ulogu odigrao i zloglasni narodni komesar za kulturu i najuticajniji književni kritičar svog vremena – Anatolij Lunačarski, koji je u eseju Sloboda knjige i revolucija (1921) opisao i okarakterisao cenzuru u sovjetskom društvu kao nužno zlo, pokušavajući ublažiti kritike, posebno one iz inostranstva povodom represivnog karaktera komunističke vlasti: Cenzura? Strašne li riječi. Ali za nas ništa manje strašne nisu ni riječi puška, bajonet, zatvor, pa čak i država. Sve su to za nas strašne riječi, a one su dio njihovog arsenala, arsenala svih buržoazija, i konzervativnih i liberalnih. Sam Lunačerski daje donekle kontradiktorne izjave o cenzuri kada na II cjednici Centralnog komiteta definiše cenzuru kao najveće blago, ali ujedno i nužno zlo. Za razliku od Lunačarskog, Lenjin nije smatrao da je zaoštravanje cenzure u suprotnosti s njegovim ranijim socijaldemokratskim principima i načelima, a stav da je cenzura prijeko potrebno i legitimno oružje u borbi protiv spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja svrstava ga u red nekadašnjih ruskih imperatora-cenzora, čiju je bezdušnu okrutnost oštro osuđivao na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. U oblasti umjetnosti koja se tiče i slikarstva, pozorišta i muzike, uputa se odnosila na potpunu likvidaciju literature koja se protivi sovjetskom ustroju. U tom smislu, nužnost strogog cenzurisanja se odnosila prema tekstovima u kojima se propagiraju buržujske umjetničke tendencije pojedinih književnika koji su već ranije bili na radaru čekista i novih vlasti. Položaj nove sovjetske vlasti prema umjetničkoj književnosti jasno je uobličen u nastavku gore spomenutog članka Lunačarskog: Da, nimalo se ne bojimo cenzurirati čak i lijepu književnost. Izvještaj o radu koji je 1927. godine podnio tadašnji upravitelj Glavlita, Pavel Lebedev-Poljanski, potvrđuje sve okrutnije pustošenje književnog života u Sovjetskoj Rusiji u vidu ne samo zabrana izdavanja pojedinih književnih djela već i progonom, pa čak i likvidacijom njihovih autora. Na kraju je istaknuo potrebu za nemilosrdnom borbom sa svim književno-umjetničkim grupacijama buržujskih tendencija. No treba napomenuti kako je Glavlit uočio tzv. buržujske i antisovjetske tendencije kod zapanjujuće velikog broja pisaca. Prema tome ne treba čuditi podatak prema kojemu je Glavlit 1925. godine zabranio objavljivanje čak 220 već objavljenih knjiga, te je u samo dvije godine unio prepravke ideološkoga sadržaja u oko 900 djela raznolikog sadržaja. Slične progone slobodne intelektualne i umjetničke misli u sovjetskoj Rusiji mogu se objasniti strahom same vlasti od postojanja bilo kakvog oblika interpretacije u zemlji – bilo tumačenja, bilo kritike. To je razlog sveobuhvatne kontrole sovjetske civilizacije nad mislima i nad ideologijom. I najmanji element skepse, sumnje, ironije, kritike, pa čak i humora smatrao se zločinom i strogo se kažnjavao. Vjerska netolerancija i ateizam bili su još jedan cilj cenzure prije i poslije Drugog svjetskog rata, te je bio produžetak antizapadnjaštva. Tako u dječijem romanu Preokrenuto djevičansko tlo Mihaila Šolohova, poništene su reference na Boga koji stvara maglu od suza koje su prolili siromašni i gladni; dakle, čak ni u stilu metafore i alegorije takve konotacije i aluzije nisu bile dopuštene.
Naravno, treba ukazati i na direktni teror koji se sprovodio nad samim autorima „problematične“ literature. Bez obzira na konfiskacije i rekviriranja rukopisa, te neobjavljivanjem djela, vlasti se nisu libile i fizičkih represalija protiv nepodobnih književnika – bilo direktno, bilo posredno. Na smrt su osuđeni I. Babelj, B. Pilnjev, N. Gumiljov, I. Kataev, A. Gastev, T. Tabidze, N. Kljujev, M. Kuliš i mnogi drugi. Razočarani i u duhovnoj krizi, Jesenjin i Majakovski su počinili samoubistvo. Osip Mandeljštam je osuđen na progonstvo, a kasnije i logore u kojima je uskoro i umro. Sin i kćerka Marine Cvetajeve su uhapšeni, dok je ona, s obzirom da joj nije dozvoljeno naći odgovarajući posao, osuđena na veliko siromaštvo, glad i besparicu, nakon čega je smiraj našla u samoubistvu. Sin Andreja Platonova je završio u logoru kao poruka njegovom ocu i njegovim „antisovjetskim tekstovima“. Istoričar Lev Gumiljov je imao posebno tragičnu sudbinu. Njegov otac je ubijen pod lažnim optužbama; on sam je završio prvih deset godina u logoru zbog očeve osude, a drugih deset godina zbog nemilosti njegove majke Ane Ahmatove[ Nakon što je oslobođen, Gumiljov je rekao prijatelju Lavu Ardovu da je prije rata robijao „za tatu“, a nakon rata „za mamu“. (Op. aut.).
]; njegov očuh N. Punin je također pao kao žrtva represije. Progonjenim piscima je bilo zabranjeno objavljivati, nastupati, imati posao, ukidale su se penzije i autorski honorari, izbacivani su iz udruženja; tjerani su da revidiraju i koriguju svoja ranija djela tako što će ih staviti – i stilski i fabulativno – u socrealistički kalup; prisiljavani su da pišu po naređenju porazne recenzije djela drugih autora, zahtijevale su se osude drugih umjetnika, udaralo se po članovima njihove familije i ostale mnogo gore stvari. Na taj način je stvorena svojevrsna poetika straha kojom su umjetnici natjerani da poštuju dogmatske upute koje je nametnuo državni aparat, jer su znali do čega ih može dovesti opozicija u mišljenju.
„Hruščovljevo otopljenje“, koje je počelo 1953. Staljinovom smrću, donijelo je liberalizaciju zakona o cenzuri i nešto veću slobodu autorima koji su pisali u to vrijeme. Glavlitove ovlasti za cenzuru literature smanjile su se nakon što su 1953. postali pripojeni Vijeću ministara SSSR-a. Početak destaljinizacije, vladino oslobađanje i ograda od Staljinove politike, vidljiva je po tome što su cenzori njegovo ime u „Za moć Sovjeta“ zamijenili riječima kao „Partija“ ili „Vrhovni komandant“. Protivzapadnjaštvo je također potisnuto, a knjige autora iz inostranstva su se počeli prevoditi u SSSR-u. Kada je 1962. Solženjicinov Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, roman o brutalnom iskustvu zatvorenika u logoru, objavljen javnosti, bilo je jasno da socijalistički realizam nestaje. Međutim, cenzura nije bila potpuno odsutna iz tog doba. Roman Emmanuila Kazakeviča iz 1962. Proljeće na Odri, posthumno je objavljen 1963. s opisima navodne američke netrpeljivosti, egoizma, individualizma i rasizma, koji izvorno nisu bili u romanu, već su dopisani i interpolirani nakon smrti autora od strane nekih drugih pisaca. Tendenciozni uticaj socrealističke umjetnosti još uvijek se može vidjeti decenijama nakon što je prestala biti jedini stil koji je forsirala i diktirala država. Čak i prije kraja SSSR-a 1991. vlada je sporo smanjivala svoju praksu cenzure, ali to ne treba gledati kao liberalizaciju društvenih odnosa koje je dozvolila sama država, već kao neminovnost kojoj se, usljed političkih promjena, dotadašnji dogmatski sistem više nije mogao suprotstaviti.
Nakon Staljinove smrti 1953. Nikita Hruščov počeo je polako osuđivati praksu pretjeranih ograničenja prethodnog režima, dozvolivši laganu fleksibilizaciju i obradu dotad zabranjenih tema. Ta je uslovna sloboda omogućila umjetnicima da počnu eksperimentisati s novim tehnikama i novim pravcima u umjetnosti, ali promjena nije bila dugog vijeka. Padom Hruščova 1964. godine i dolaskom partijskih tvrdolinijaša na vlast stroga cenzura se nanovo formira i konsolidira. Zabrane i zapljene su ponovo uspostavljene. Crne liste su se ponovo pisale. Boris Pasternak doživljava torturu nakon što je mimo sovjetskih vlasti prokrijumčario rukopis svog romana Doktor Živago, objavivši ga u Italiji; Nobelovu nagradu koju je dobio 1958. morao je odbiti zbog pritiska partijskog establišmenta. Solženjicin i Brodski su uhapšeni, a kasnije i protjerani iz zemlje. Pokreti i kružoci su zabranjivani, a pisci koji su pokušali samoizdatskim izdanjima da prezentuju svoja djela javnosti proganjani su i izloženi ostracizmu. Dakle, trebalo je čekati još neko vrijeme da se donekle izmjene odnosi prema izražavanju, koje će donijeti fundamentalne promjene na polju umjetničke i svake druge slobode[ Treba napomenuti da je u Odesi od 1967. do 1982. godine radila ilegalna podzemna biblioteka s mnoštvom samizdatskih izdanja koju je koristilo oko 2000 posjetilaca. (Op. aut.).
].
U 1990-ima mnogi su ruski pisci i umjetnici na ironičan način koristili karakteristike socijalističkog realizma. To je bilo potpuno drugačije od onoga što je postojalo samo nekoliko desetljeća prije. Nakon što su se umjetnici odvojili od kalupa socrealizma, došlo je do značajne promjene moći. Umjetnici su počeli uključivati teme koje nisu mogle postojati prema sovjetskim dogmatskim idealima. Sada kada je moć nad formom i sadržajem oduzeta vlastima, umjetnici su postigli razinu autoriteta koja nije postojala od ranog 20. vijeka. U reformskoj deceniji neposredno nakon raspada SSSR-a umjetnici su predstavljali socijalistički realizam i sovjetsko nasljeđe kao traumatičan događaj. Do sljedećeg desetljeća postojao je jedinstveni osjećaj odvojenosti u kojem su se pojedinci pokušavali snaći. Zapadne kulture često ne gledaju pozitivno na socijalistički realizam. Demokratske zemlje posmatraju umjetnost proizvedenu tokom ovog razdoblja represije kao na laž i pisanje pod prisilom; bez istinske slobode izraza. Nemarksistički istoričari umjetnosti skloni su promatrati komunizam kao oblik totalitarizma koji cenzurom guši umjetnički izraz i stoga stagnira i usporava napredak kulture, književnosti posebno. Ipak, posljednjih godina došlo je do oživljavanja pokreta u Moskvi s dodatkom Instituta ruske realističke umjetnosti (IRRU), trospratnog muzeja posvećenog očuvanju ruskih realističkih postulata 20. stoljeća. Sve do konačnog pada sovjetske vlasti umjetnici su bili ograničeni od strane, sada svrgnute, Komunističke partije. Međutim, mnoge socrealističke tendencije prevladavale su do kraja 1990-ih i ranih 2000-ih, ali ovaj put bez cenzure sadržaja.
Dakle, cenzura u Rusiji i kasnije u SSSR-u je predstavljala potpuni nadzor svih raspoloživih tijela nad sadržajem i širenjem informacija, uključujući izdane i štampane materijale, muzičke, scenske i likovne detalje, kinematografska i fotografska djela, radijske i televizijske emisije, s ciljem zatiranja svih izvora informacija alternativnih službenim; ograničavanja ili sprječavanja širenja ideja i informacija koje se smatraju štetnima ili nepoželjnima za trenutnu vlast, momentalnu političku ideologiju. Sistem opšte političke cenzure obuhvatao je različite oblike i metode ideološko-političke kontrole – uz izravnu (zabrana objavljivanja, konfiskovanje rukopisa), korištene su i razne neizravne metode vezane uz kadrovsku, izdavačku i autorsku politiku. Funkcije kontrole cenzure dodijeljene su posebnim vladinim agencijama sa striktnim uputama. Cenzura je kontrolisala sve unutrašnje službene kanale širenja informacija: knjige, časopise, radio, televiziju, kino, pozorište itd., informacije koje dolaze izvana (ometanje stranih radio stanica koje emituju na jezicima naroda koji žive na teritoriji države) u smislu skrupulozne kontrole štampanih i elektronskih proizvoda stranih medija.
Svaka zabrana slobode guši čovjekovu ljudskost. Svako nametanje tuđeg i pritisci na izraženu misao ne mogu imati produktivan progresivan učinak. Naravno, iskustvo nas uči da i u doba velikih zabrana i represije riječi nastaju monumentalna umjetnička djela. To je posebno vidljivo u ruskom kulturološkom opsegu. Bez obzira na sve opstrukcije i onemogućavanja slobodoumnog prosperitetnog djelovanja, umjetnost se uspjela probiti kroz ograničenja nametnuta onome što bi samo po sebi trebalo biti prirodna sloboda izraza. Poetika sile i straha kojim su se cenzori služili su moćni motivatori, ali i intimni prkos je ništa manje jak podstrek u svrhu izgradnje idejnog umjetničkog mentaliteta. Motivacija je unutrašnja snaga koja nas gura ka preuzimanju akcije i ostvarivanju zamisli. Nju potkrepljuju želja i ambicija, pa tako, ako one izostanu, izostaje i djelovanje. Osnovni ljudski stimulans postoji tamo gdje postoji jasna vizija, svjest o tome šta želimo postići, snažna želja, kao i vjera u sopstvene sposobnosti. Inat uprkos strahu jedan je od ključeva uspeha. Kada lični bunt ne djeluje, rezultati će ili izostati, ili će biti osrednji. Upravo ljudska težnja da pobjedi strah, uprkos svim izgledima, nepokornost prema prisili je ono što tjera vrstu da ide korakom naprijed, paradom na pustom putu, ali s voljom koja se buni protiv okova roba.
