Ahmed Burić: Pansion Visocki
„To su, sigurno, oni“, pomisli general armije u penziji Veljko Kadijević, bivši zapovjednik Jugoslovenske Narodne Armije, ugledavši na kameri ulazna vrata svog stana u dvojicu relativno mladih ljudi, koji su pokušavali ući u zgradu na Dedinju. Proljeće je u Beograd 2001. došlo znatno ranije, već se u februaru moglo šetati u majici kratkih rukava. „To sam već stoput rekao – ja pred taj Sud u Haagu neću, to je od početka instrument koji treba da potvrdi raspad Jugoslavije i za to optuži isključivo JNA i Srbe. „Vruće je, za ovo doba godine“, nastavi svoje misli. „Ova dvojica slepaca neće ući, niko ne ulazi dok se Jovica ili neko od njegovih ne javi“, to je uređeno kako treba. Sjedne na stolicu, i počne sabirati misli: Miloševićeve akcije nikako ne stoje, Vaske (Aleksandar Vasiljević), šef kontraobavještajne službe JNA, op.a.) se, očigledno, nagodio da bude svjedok optužbe, a i s njim čovjek nikada ni bio na čisto za koga radi, a za koga ne, eno ga na Ohridu i uživa, a svu je važniju arhivu ponio sa sobom. Blagoje (Adžić, kasniji načelnik Generalštaba, zastupnik tvrde srpske linije u raspadu Jugoslavije) je izolovan, ne viđa nikoga. Andrija (Rašeta, bivši zamjenik zapovjednika zagrebačko – ljubljanske vojne oblasti, glavni pregovarač sa hrvatskim vodstvom), ima neku svoju istinu, vidim osnovao je Udruženje generala JNA, misli kako svi opet možemo skupa: Staneta (Broveta, admiral, kontraobavještajni oficir s najvećim rangom op.a) nitko ništa neće ni pitati: on, uostalom, nikad nije ni bio naš, nego Slovenac, njegovi ga ne vole, a mornarica je, praktično, razdužila sve što ima: i taj smo rat predali. On, uostalom i nije bio bitan, to more, koje smo uzaludno zvali naše, je ionako uvijek bila njihova stvar.
„Ovdje više nema mjesta. Sutra letim“ – zaključi Imoćanin kojeg su optužili, a nikada nije bio kažnjen zbog toga, da je još u partizanima, kad je jedinici naređeno da pređe u Bosnu i Hercegovinu, jednostavno, nestao na neko vrijeme. I onda izronio, na zaprepaštenje suboraca koji su izvršavali sve svoje zadatke. I gledali kako on postaje profesor na Ratnoj školi, ide u Sjedinjene Američke Države i postaje general armije, čin za svega nekoliko ljudi u historiji Jugoslavije. Još uvijek stasit i u dobrome zdravlju, za svojih preko sedamdeset i pet godina. Primjećivao je da ga izdaje sluh: kuća je već prodata, taj advokat, kako se već ono preziva, zovu ga Grof, je bio sasvim solidan kupac, a u Moskvi ga čeka stari prijatelj: Dimitrija Jazova zovu posljednji maršal, on je već dugo pomilovan u Rusiji i uživa sve počasti veterana. Kojem, eto, nije uspio puč protiv Gorbačova: a, k vragu, izgledalo je da jeste. Na šest mjeseci su došli tenkovi, i ponovo je uvedena cenzura, ali je sve propalo, i on je morao u zatvor. Dok je mislio kako je dovoljno pomogao prijateljima u Iraku, koji ovdje polako dolaze na vlast i kako je Moskva, ipak, puno veća i sigurnija od Beograda, službenik granične policije, iznad kojeg je u uredno stajala osoba u civilu, samo je vratio pasoš.
„Sretan put.“ Zastao je malo. „Generale.“
„Vi Jugosloveni stvarno mislite da smo mi budale“, govorio je pukovnik Nikolaj Sergejevič, radniku nekadašnjem radniku sarajevske Hidrogradnje Senadu Kruškiću kojeg je jedan od predradnika jednom samo doveo na Peredelku, u kuću oficira o kojem nije znao ništa, ali nije mogao ni pretpostaviti o kome se, zapravo, radi. Samo po dvjema fotografijama – misli da je na jednoj, koja djeluje kao da je snimljena u sredini sedamdesete vidio dvojicu ljudi u farmerkama u kojoj je jedan njegov novi gazda, a drugi Hamlet Dylan, kako su zapadni mediji nakon uskrsnuća karijere prozvali Vladimira Visockog (1938–1980), glumca, pjesnika i pjevača protestnih pjesama, koji je bio utišani glas generacija koje su se protivile totalitarizmu. Stari je obavještajac vidio da je južni Slaven, desetak godina mlađi od njega, prepoznao oba aktera sa slike.
Kuća, praktično bijela kocka na zapadnom prilazu Moskvi bila je unosan posao: Senad je tu, nakon što ga je novi šef „ispitao„ odakle dolazi i kako to da mu je žena Ruskinja – jednostavno pustio da radi. Dolazio je svake druge subote, obavljati sitne i krupnije popravke, provjeriti osigurače, izmijeniti sijalice, čak i ispraviti oluke od podiljevanja, kiše su u ovo doba godine često jake i prati ih vjetar. Kad je shvatio da Bosanac zna kopati i vrt, bila je to preporuka više. „Botaničar, sve što sam u životu htio postati je botaničar.“ Glasno se smijao i izgledao onako kako treba da izgleda visoki ruski oficir: proćelav, krupan, oko stodevedeset centimetara visok i nešto preko 100 kila težak polu-div, kojem je civilno odijelo stajalo puno bolje nego uniforma. On, u tehničkom smislu, i nije bio vojnik. Ustvari, i nije i jeste. Mjesto šefa unutarnje bezbjednosti i kontrole Kremlja u jednom je smislu, bio samo paravan, takozvana vanjska funkcija. Njegova briga bila je doček gostiju, on se brinuo o onima koji svojim poslovima ili bježeći od nekoga dolaze u Moskvu. Ili da se, jednostavno, sklone. A iako u višem činu, on je za sve kolege, pogotovo za pretpostavljene bio Drug Major. Ako se gore kaže da se zove Major, onda je stvar bila jasna: delikatna. I, dakako, tajna. Valjalo je obezbijediti uslove za nekoga ko dolazi, a Nikolaj ponekad ne bi dobio ni ime klijenta, samo „paket“ koji ima oznaku: ako se radi o najvišem rangu, on dobija oznaku S1, i njega odobrava Šef osobno. Assad i njegovi, Karin Kneissl (bivša austrijska ministrica vanjskih poslova koja se preko Bejruta doselila u Sankt Petersburg), Gerhard Schroeder, oni imaju taj tretman i tu oznaku, ali dok priča, Bosanac osjeti da su mu u nekom smislu su oni s nekadašnjeg vrha ljestvice njemu manje zanimljivi:
„To su ljudi koji se ne mogu promijeniti, oni su formatirani kao Nešto, i bez obzira koliko su radili ili učinili za našu stvar – jasno je da oni ne mogu biti dio našeg svijeta.“
„Šta vi, Druže Majore, podrazumijevate pod ‘naš svijet’?“
Nasmijao se. Iskreno.
„Konačno: pitanje koje se ne tiče odvoda, šahta i instalacijama. Ti si kao „slučajno“, završio ovdje, da radiš za mene? Za Druga Majora?“
Bosanac se lecnuo. Veteran odmah shvati.
„Ne brini, nisam mislio na obavještajnu djelatnost. Vi, bivši Jugoslaveni, uglavnom, niste dobri špijuni. Slovenci jesu nešto bolji od ostalih, ali to nije prva klasa. Previše ste sentimentalni, vas za vrijeme odrastanja vežu lijepe uspomene, ma koliko da ste siromašni bili. Mi, formalno, jesmo bili pod jednom idejom, ali u smislu iskrenog vjerovanja u nju, vi ste joj bili vjerniji. Jer je kod vas bilo blaže.“
Pukovnik, odnosno, Drug Major nastavi ne čekajući:
„Za tebe sam Jugoslavc, čuo slučajno: neko mi je rekao da si na terenu, nekom ruskom idiotu koji se borio na strani Srba u Bosni kazao da nema pojma o čemu govori i da su bosanski muslimani najčistiji Slaveni – bolji i veći od Rusa. Neko od ovih mojih dojavljivača mi je to ispričao, pa me zanimalo. Kad sam se malo udubio shvatio sam da kad su vas porobile Osmanlije, manje – više na miru ostavljale one koji su prije odmah primili islam. To je logika porobljivača: tamo gdje želiš vladati obezbijediš si dio gdje si siguran, i gledaš da su to najjači. Onda s ovim drugima, koji neće da te prihvate igraš igru: to Zapad zove mrkva i štap, a mi – кнут и пряник. Korenček in palica. Nisam za radikalne metode, zatvaranja i progone, ali zato je, ipak, dobro, što je on to što jeste.“
„Vi, zacijelo, mislite na Vladimira Vladimiroviča?“
„Naravno. Sad kad je on konačno to što jeste, mi se opet možemo nadati da će Rusija biti neko i nešto. Vladimir, dragi moj, isto kao i veliki kijevski knez: Evropljani misle da su veliki Rusi Ivan Grozni ili Aleksandar Nevski, ili Carica Ekaterina, ali ne. Najveći je Vladimir. On se oženio kćerkom bizanstkog cara Vasilija, on je uspostavio Belgorod i rusko-ukrajinsku zemlju koja je postala evropska sila. On je Istočnim Slavenima dao kršćanstvo, prethodno ga sam primivši, i on je, na kraju, taj koji je htio živjeti u miru sa Poljacima, Ugarima i Česima. Senad, inače majstor zlatnih ruku, nije uspio uzeti dah, a Nikolaj Sergejevič, vidjevši da nije do kraja uvjerio sugovornika je nastavio:
„Vi, dakle, mislite da smo mi Rusi izgubili rat.“
„Znate kako je s nama Bosancima, nije na nama da mislimo.“
„He, he. Pametan si više nego Rus tvog formata. I djeca su ti, praktično, Rusi, pa ćemo ovako: dobićeš ključ od pansiona na Rudljovki, gdje se obavlja prijem svih „igrača“ koji dolaze. Dobićeš dvostruko nego ovdje, i nećeš pričati koga si vidio kao i ovdje. Znamo da se to smatra izdajom, a i znamo kako izdajnici završavaju: na njima je samo da pojedu svoje omiljeno jelo. Postoji još jedan uvjet: ni zbog kojeg razloga i nikada ne kontaktiraš sa bivšom jugoslovenskom ambasadom na Vrabijim gorama. Ionako tamo godinama ne ideš, i nema nikakva razloga da to ne ostane tako: za sada je na tebi da pogledaš ovaj materijal. Pružio mu je fascikl na kojem je pisalo: „Pansion Visocki.„
Dok je listao fascikl, sklapale su mu se priče koje je slušao o gostima. Kad je Marko Milošević, sin srpskog vođe Miloševića stigao, nikako se nije mogao navići da baš neko u gradu od više od deset miliona ne zna ko je on. Prilazio je djevojkama u diskotekama, obučen kao ruski mafijaši iz filmova i govorio „ja sam Marko.„ Cure su se hihotale a muškarci su ga gledali s kombinacijom čuđenja i prijezira. Pronašao je botaničku literaturu koju je njegova majka Mirjana uredno skupljala: jedan od najboljih kompendija bio je njemački autora Strassburgera, Josta, Schenka i Karstena, i dakako, jedan ruski – Kursanov, Romarnicki, Razdorski, Uranov – i ono joj je dugo vremena bilo jedino društvo. Povremeno bi dolazila na izložbe, uglavnom, besmislene umjetnosti koje su organizirali Braća Karići, koji su htjeli pokazati kako njihovo bogatstvo, ipak, nije samo ratno profiterstv su se „integrirali„ u društvo. Veljko Kadijević je, iako narušenog sluha, obilazio operne premijere, išao je češće u Kolobov, nego u Boljšoj, i sve je, naravno, bilo uredno dokumentirano. Naravno, nije mogao ni slutiti šta će se događati u narednim godinama, on je radio svoj posao, a fascikl je rastao: „prvo je došao Emir Kusturica s planom da oduševi „velikog“ Vladimira o novom Hollywoodu na ruskom, i monumentalnim ekranizacijama Čehova, Tolstoja, i Dostojevskog, sasvim pristojno naučivši ruski, ali stari lisac je shvatio kako je to preskupo: njega, zapravo, nikada nije ni zanimala slika Rusije u svijetu. Milorad Dodik se nije dugo zadržavao, a dobio je tretman treće kategorije, što ga nikako nije zadovoljavalo. Majoru su javili kako gleda nekretnine u Ramenki i Solncevu, a onda mu je on javio da sve garancije moraju ići preko domaćih agencija. Biće da je to, ali ne samo to, sljedećeg očekivanog gosta, Aleksandra Vučića, poslalo u Peking. Iz kojeg se više nije vraćao.
„Druže Majore“ rekao je Putin. „Nadam se da ti nije žao i da nisi izabrao pogrešnog Vladimira. Neka ko god misli šta hoće, ali ja ostajem ovdje.“
„Ispada da nisam„ – odgovori Nikolaj Sergejevič. „Onda ću, valjda i ja biti tu.“ – dodade.
I pomisli kako onom tupavom, ali vrijednom Bosancu nije jasno kako rat ne može izgubiti neko ko kontrolira Trumpa. Dok naši tajkuni nisu iznijeli novac iz zemlje, on je bio švorc, kokuz kako oni kažu: prvo je rasturio očevu firmu, a onda ušao u kondomijume koji su kontrolirani tim, našim parama. Sve što njega doista zanima jeste da bude poznat. On je reality president.
A ja još uvijek kontroliram paralelnu realnost – zaključi zadovoljno.
Noć je pala na Pansion Visocki. Iz planina je dolazio oštar, reski zrak. Proljeće je opet teško, kao i prije četvrt vijeka, sporo i teško dolazilo u Moskvu.
